04 Slučajnost
Prema teoriji evolucije, slučajnost je svemoguća sila koja je dala sve oko nas. Međutim, u prirodi postoji zakon verovatnoće po kojoj će se neki događaj desiti ili se neće desiti. Da li se teorija evolucije uklapa u zakon verovatnoće?
Zamislite da iz aviona bacite na hiljade papirića iznad svoje kuće. Kolika je verovatnoća da deo papirića padne u vaše dvorište i da se poređaju tako da ispišu vaše ime i prezime? Čak i kad bi ste papiriće poređali u avionu u obliku vašeg imena i bacili, opet bi došlo do haotičnog rasporeda papirića, a ne do smisaonog rasporeda. Takve stvari se ne događaju slučajno. Ma koliko bilo vremena i ma koliko pokušaja, slučajno raspoređivanje materije neće dati poredak, a kamoli visoko uređenu ćeliju ili organizam. Vreme ne pomaže evoluciji da se slučajno dogodi. Potrebna je inteligentna osoba koja ima nameru da poređa sve elemente, osoba koja mora da bude moćnija od prirodnih zakona koji teže stvaranju nereda a ne poretka.
Ako se i desi jedan fenomen slučajnosti, taj slučajni fenomen ne može da se ponavlja
, a za evoluciju je neophodno stalno događanje slučanosti. To bi bio zakon, pravilo dešavanja, a ne slučajnost. Zamislite da se slučajno u jednoj godini u celom svetu rode deca istog pola. Po zakonu verovatnoće pre će se dogoditi da se u celom svetu godinu dana rađaju samo deca istog pola nego da slučajno nastane ćelija ili čovek. Ipak niko ne veruje da će ikada na svetu u toku jedne godine biti rađana samo deca istog pola.
Zamislite da milijardu puta prospete mastilo po papiru. Kolika je verovatnoća da se mastilo razlije u neki smisaoni tekst? Teoretski je moguće, ali se to praktično nikad ne događa.
Bila bi tragedija kad bi zemljoradnici verovali u evoluciju, da se živi svet sam po sebi razvija. Onda oni ništa ne bi sejali, nego bi godinama čekali da korov koji sam niče postane jestiv. Ono što slučajno samo izraste nije jestivo i teško ga je iskoreniti. Da bi dobili hranu, moramo naporno da radimo.
Da bi napisali reč "evolucija" slučajnim izborom od 26 slova, verovatnoća je 1 prema 5 triliona 429 milijardi 503 miliona 679 hiljada! Verovatnoća da će slučajno nastati jedan molekul DNK u periodu od 4 milijardi godina je 10-585. To je tako mala verovatnoća da je to prosto nemoguća.
Darvinova teorija zahteva više nego trilione srećnih okolnosti (slučajnosti) koje se nikad nisu odigrale. Svako ima pravo da sanja, ali stvaran život je mnogo drugačiji od snova. Čuda slučajnosti su mnogo čudnija od Božjih čuda.
Da li pesma nastaje slučajnim slaganjem slova? Naravno da ne nastaje tako. Ni građevina ne nastaje slučajnim ređanjem cigala. Za pesmu je potreban pesnik, a za zgradu arhitekta. Tako je i za postojanja sveta potreban Stvoritelj. Paskal je rekao: "Nevernik mora verovati u 1000 neverovatnih slučajnosti da bi ostao nevernik." Misliti da je svet nastao slučajno je nenaučno, i zahteva slepu veru. Ni najstrasniji kockar u Las Vegasu ne bi se kladio na tako malu verovatnoću, gde je ulog život. Nije mudro kockati se sa tako malom verovatnoćom za dobitak. Ulog je život ili smrt. Ništa u prirodi ne nastaje slučajno, sve je proizvod nečeg živog. Racionalnije bi bilo da zaključimo ovako: "Divno si postavio zemlju, i nebesa su delo ruku tvojih." Psalam 102.25
Zašto su naučnici kao što su Njutn, Faradej, Maksvel, Kelvin i Paster verovali u Boga? Možda zato što je potrebno više vere da bi prihvatili da je život slučajan proizvod nežive prirode, nego da je nameran proizvod beskrajno mudrog Stvoritelja.
Zašto su evolucionisti izmislili ideju da sve može slučajno da nastane ako mu se da neograničeno vreme? Pošto nema racionalnih dokaza za evoluciju, data je ideja o slučajnom nastanku sveta u toku ogromnog perioda vremena, zato što niko ne može da proveri da li je ta ideja istinita. Niko ne živi toliko dugo da bi posmatrao slučajan nastanak života i sveta, čak ni celo čovečanstvo. To je potpuno neproverljiva ideja, a takve ideje spadaju u maštu, fantastiku, a ne u naučne istine.
Kako verovati u slučajnost u svetu u kome vlada zakon uzroka i posledica? U prirodi postoji uzročnost (kauzalitet) - sve što postoji mora imati uzrok svog postojanja, nekog živog ko ga je stvorio. Niz uzroka ne može biti beskrajan. Zato mora da postoji prvi uzrok svih uzroka bez uzroka. Uzrok sveta može biti samo neko ko je svemoguć. Prva živa bića pokrenulo je Biće koje ima život samo po sebi. To je Bog, večan je, nema uzrok svog postojanja, a On je sve stvorio.
Da je čovek nastao slučajno, kao i svi procesi u prirodi, bilo bi apsurdno da se naučnim metodima bavimo pitanjima svog porekla. Nauka se bavi pravilnostima u prirodi, a ne slučajnim, nasumičnim pojavama. Upravo to što uočavamo pravilnost dešavanja u prirodi, to nam ukazuje da se ne radi o nasumičnim procesima, nego su oni osmišljeni.
Kada je jedan ateista pitao prirodnjaka Atanasijusa Kiršera: "Ko je napravio maketu sunčevog sistema na tvom stolu? - On je odgovorio: -Niko, postala je slučajno, sama od sebe. -Kako niko, morao je neko da je napravi? Kiršer je odgovorio: -Ako ti veruješ da ova maketa nije mogla da nastane slučajno, kako možeš da veruješ da veliki original sunčevog sistema niko nije stvorio?
Koliko god da je vere potrebno da bi prihvatili postojanje Boga, neuporedivo više vere je potrebno da bi verovali u slučajan, spontani razvoj sveta bez Boga.
Zamislite da iz aviona bacite na hiljade papirića iznad svoje kuće. Kolika je verovatnoća da deo papirića padne u vaše dvorište i da se poređaju tako da ispišu vaše ime i prezime? Čak i kad bi ste papiriće poređali u avionu u obliku vašeg imena i bacili, opet bi došlo do haotičnog rasporeda papirića, a ne do smisaonog rasporeda. Takve stvari se ne događaju slučajno. Ma koliko bilo vremena i ma koliko pokušaja, slučajno raspoređivanje materije neće dati poredak, a kamoli visoko uređenu ćeliju ili organizam. Vreme ne pomaže evoluciji da se slučajno dogodi. Potrebna je inteligentna osoba koja ima nameru da poređa sve elemente, osoba koja mora da bude moćnija od prirodnih zakona koji teže stvaranju nereda a ne poretka.
Ako se i desi jedan fenomen slučajnosti, taj slučajni fenomen ne može da se ponavlja
, a za evoluciju je neophodno stalno događanje slučanosti. To bi bio zakon, pravilo dešavanja, a ne slučajnost. Zamislite da se slučajno u jednoj godini u celom svetu rode deca istog pola. Po zakonu verovatnoće pre će se dogoditi da se u celom svetu godinu dana rađaju samo deca istog pola nego da slučajno nastane ćelija ili čovek. Ipak niko ne veruje da će ikada na svetu u toku jedne godine biti rađana samo deca istog pola.
Zamislite da milijardu puta prospete mastilo po papiru. Kolika je verovatnoća da se mastilo razlije u neki smisaoni tekst? Teoretski je moguće, ali se to praktično nikad ne događa.
Bila bi tragedija kad bi zemljoradnici verovali u evoluciju, da se živi svet sam po sebi razvija. Onda oni ništa ne bi sejali, nego bi godinama čekali da korov koji sam niče postane jestiv. Ono što slučajno samo izraste nije jestivo i teško ga je iskoreniti. Da bi dobili hranu, moramo naporno da radimo.
Da bi napisali reč "evolucija" slučajnim izborom od 26 slova, verovatnoća je 1 prema 5 triliona 429 milijardi 503 miliona 679 hiljada! Verovatnoća da će slučajno nastati jedan molekul DNK u periodu od 4 milijardi godina je 10-585. To je tako mala verovatnoća da je to prosto nemoguća.
Darvinova teorija zahteva više nego trilione srećnih okolnosti (slučajnosti) koje se nikad nisu odigrale. Svako ima pravo da sanja, ali stvaran život je mnogo drugačiji od snova. Čuda slučajnosti su mnogo čudnija od Božjih čuda.
Da li pesma nastaje slučajnim slaganjem slova? Naravno da ne nastaje tako. Ni građevina ne nastaje slučajnim ređanjem cigala. Za pesmu je potreban pesnik, a za zgradu arhitekta. Tako je i za postojanja sveta potreban Stvoritelj. Paskal je rekao: "Nevernik mora verovati u 1000 neverovatnih slučajnosti da bi ostao nevernik." Misliti da je svet nastao slučajno je nenaučno, i zahteva slepu veru. Ni najstrasniji kockar u Las Vegasu ne bi se kladio na tako malu verovatnoću, gde je ulog život. Nije mudro kockati se sa tako malom verovatnoćom za dobitak. Ulog je život ili smrt. Ništa u prirodi ne nastaje slučajno, sve je proizvod nečeg živog. Racionalnije bi bilo da zaključimo ovako: "Divno si postavio zemlju, i nebesa su delo ruku tvojih." Psalam 102.25
Zašto su naučnici kao što su Njutn, Faradej, Maksvel, Kelvin i Paster verovali u Boga? Možda zato što je potrebno više vere da bi prihvatili da je život slučajan proizvod nežive prirode, nego da je nameran proizvod beskrajno mudrog Stvoritelja.
Zašto su evolucionisti izmislili ideju da sve može slučajno da nastane ako mu se da neograničeno vreme? Pošto nema racionalnih dokaza za evoluciju, data je ideja o slučajnom nastanku sveta u toku ogromnog perioda vremena, zato što niko ne može da proveri da li je ta ideja istinita. Niko ne živi toliko dugo da bi posmatrao slučajan nastanak života i sveta, čak ni celo čovečanstvo. To je potpuno neproverljiva ideja, a takve ideje spadaju u maštu, fantastiku, a ne u naučne istine.
Kako verovati u slučajnost u svetu u kome vlada zakon uzroka i posledica? U prirodi postoji uzročnost (kauzalitet) - sve što postoji mora imati uzrok svog postojanja, nekog živog ko ga je stvorio. Niz uzroka ne može biti beskrajan. Zato mora da postoji prvi uzrok svih uzroka bez uzroka. Uzrok sveta može biti samo neko ko je svemoguć. Prva živa bića pokrenulo je Biće koje ima život samo po sebi. To je Bog, večan je, nema uzrok svog postojanja, a On je sve stvorio.
Da je čovek nastao slučajno, kao i svi procesi u prirodi, bilo bi apsurdno da se naučnim metodima bavimo pitanjima svog porekla. Nauka se bavi pravilnostima u prirodi, a ne slučajnim, nasumičnim pojavama. Upravo to što uočavamo pravilnost dešavanja u prirodi, to nam ukazuje da se ne radi o nasumičnim procesima, nego su oni osmišljeni.
Kada je jedan ateista pitao prirodnjaka Atanasijusa Kiršera: "Ko je napravio maketu sunčevog sistema na tvom stolu? - On je odgovorio: -Niko, postala je slučajno, sama od sebe. -Kako niko, morao je neko da je napravi? Kiršer je odgovorio: -Ako ti veruješ da ova maketa nije mogla da nastane slučajno, kako možeš da veruješ da veliki original sunčevog sistema niko nije stvorio?
Koliko god da je vere potrebno da bi prihvatili postojanje Boga, neuporedivo više vere je potrebno da bi verovali u slučajan, spontani razvoj sveta bez Boga.