12 Određivanje starosti stena i fosila
Arheologija i istorija imaju probleme da otkriju šta se događalo u poslednjih 1000 godina, a geologija i biologija tvrde da znaju pouzdano šta se dešavalo milionima i milijardama godina unazad!
Za evoluciju je potrebna materija, ogromno vreme i slučajnost, kažu evolucionisti.
U Big Beng teoriji nije opisano kako je materija nastala. Slučajni procesi ne mogu da stvore bića koja se svrhovito ponašaju. Jedino je ostalo pitanje ogromnog vremena. Ako metode određivanja starosti stena i fosila nisu verodostojne, onda ne može da se dokaže da je proteklo toliko vremena da bi evolucija mogla slučajno da se dogodi.
Da bi odredili starost sedimentnih stena, evolucionisti uopšte ne proučavaju samu stenu. Oni prvo nađu koje fosile stena sadrži, zatim pogledaju u knjigu "Paleontologija beskičmenjaka", nađu najsličniji fosil i pročitaju natpis u knjizi koliko je fosil star. Starost je procenjena na osnovu pretpostavke o evolucionom razvoju tokom vremena, a ne proučavanjem nađenog materijala. Ova krečnjačka stena može biti potpuno ista sa krečnjačkom stenom bilo koje starosti, ali ovu stenu evolucionisti ne koriste za određivanje starosti nje same. Fosili određuju starost stene, a evolucija određuje starost fosila. Pošto sitnozrne stene ne sadrže fosile, njihova starost se određuje na osnovu starosti slojeva koji sadrže fosile. Donji su stariji a gornji su mlađi.
Dakle, umesto da se na osnovu posmatranja donese zaključak, ovde se na osnovu unapred donešenih "zaključaka" objašnjava ono što se posmatra. Fosili bi trebalo da budu glavni dokaz za evoluciju, a vidimo da se starost stena u stvari određuje na osnovu evolucionističke pretpostavke koliko bi neki indeks fosil trebalo da bude star, a ti fosili su datirani na osnovu starosti stena. Stene određuju starost fosila, a fosili određuju starost stena. To je primer neispravne tautologije, pogrešnog zaključivanja.
Određivanje starosti prema radioaktivnom raspaduMetode određivanja starosti (datiranja) radioaktivnim izotopima koristi se samo za magmatske stene. Pretpostavlja se da topljenje resetuje sat za određivanje starosti stene na nulu, i da ovako možemo da dobijemo podatak koliko je proteklo vremena od hlađenja stene do danas.
Postoji nekoliko pretpostavki koje uslovljavaju tačnost određivanje starosti putem radioaktivnih elemenata. Radioaktivni elementi su nestabilni (na primer uran) i lako se raspadaju na druge elemente, sve do elementa koji je stabilan (na primer olovo). Smatra se da su magmatske stene nastale laganim hlađenjem usijane mase. Kada su očvrsle, zadržavale su radioaktivne elemente.
U steni se izmeri koliko ima radioaktivnog roditeljskog elementa, na primer urana (U-238) i koliko ima elemenata koji su produkti raspada, a zatim se izmeri brzina procesa raspadanja (vreme poluraspada) do stabilnog olova (Pb-206). Ovi podaci su pouzdani. Zatim se pretpostavi da je u toku istorije koju niko nije posmatrao brzina ovog procesa uvek bila ista. Iz ovih podataka se izračuna koliko vremena je potrebno da bi se dobilo sadašnji odnos urana i olova. Vreme poluraspada (t1/2) je vreme potrebno za određenu količinu elementa da se raspadne na polovinu svoje težine.
Da ilustrujemo ovo jednom lako shvatljivim primerom. Pretpostavimo da ste vi uđete u sobu gde ja stojim ispred jedne korpe, ljuštim krompir i oljušteni krompir vraćam u korpu. U tom trenutku bilo je 12 sati. Ja stalno ponavljam ovaj proces, i za 10 minuta oljuštio sam 10 krompira. Na kraju, vi sebi postavljate pitanje: "Koliko dugo ovaj čovek ljušti krompir?"
To je potpuno isto pitanje kao ono koje naučnici postavljaju kada određuju starost stene ili sistema: "Koliko je stara ova stena?" Kako možete da odredite koliko dugo ja ljuštim krompire? Naravno, vi ćete prići i izbrojati oljuštene krompire u korpi. Pretpostavimo da ste izbrojali 35 krompira. Tako ste odredili sadašnje stanje sistema (broj oljuštenih krompira = 35). A takođe ste odredili stopu procesa (brzinu ljuštenja krompira - jedan u minuti). Oba ova posmatranja su pouzdana. Vi ćete verovatno zaključiti da se ovaj proces odvijao 35 minuta.
Da li je to korektna starost ovog sistema? Pa, možda. Hajde da razmislimo za trenutak. Da bi ste izveli takav zaključak, vi morate napraviti izvesne pretpostavke o neposmatranoj prošlosti. Te pretpostavke ugrožavaju vaš zaključak.
Prva stvar koju morate da pretpostavite o prošlosti, jeste da je brzina ljuštenja krompira bila konstantna tokom cele istorije ove korpe sa krompirima. Naučno gledajući, vi zaista znate da sam ja ljuštio jedan krompir u minuti tokom zadnjih 10 minuta. Ali vi jednostavno ne znate kolikom sam brzinom ljuštio krompire pre nego što ste vi došli. Možda sam sada veštiji pa radim brže, i u ovom trenutku ljuštim jedan krompir u minuti, dok mi je ranije trebalo više vremena. Ili, možda sam se ja umorio i sada radim sporije. Posmatranjem sadašnje stope, vi ne možete obavezno znati i stopu u prošlosti, i nemate čvrst temelj na osnovu kojeg biste mogli da pretpostavite da je stopa ljuštenja krompira bila konstantna. Možda je vaša pretpostavka o konstantnoj stopi ljuštenja krompira razumna, ali da li je tačna?
Sledeća pretpostavka koju morate napraviti jeste: "Da li je neki oljušteni krompir bio dodat ili oduzet iz korpe tokom cele njene istorije?" Ako jeste, onda je vaš proračun pogrešan. Ne možete da znate da li je neko dodao nekoliko svojih oljuštenih krompira u korpu, ili je odneo deo oljuštenih krompira. Ni to ne možete apsolutno ni na jedan način da saznate samo posmatrajući korpu sa krompirima.
Postoji još jedno pitanje na koje morate da odgovorite, a to je: "Da li je u početku bilo oljuštenih krompira u korpi?" Možda kada sam ja došao sa korpom u kojoj je već bilo dosta oljuštenih krompira, i tako određivanje vremena ljuštenja nije tačno. Ponovo, vi nemate način da to saznate samo posmatranjem procesa ljuštenja krompira. Tako vi ne možete da znate koliko tačno vremena ja ljuštim krompir.
Dakle, tri pretpostavke ugrožavaju tačnost određivanja starosti putem raspada radioaktivnih elemenata: (1) konstantna stopa procesa, (2) izolovanost sistema od okoline, i (3) kakvi su bili početni uslovi? Ove informacije o prošlosti su nam nepoznate.
Pretpostavlja se: 1) da stena na početku uopšte ne sadrži atome potomaka radioaktivnog elementa, nego samo atome roditelja; 2) da atomi roditeljskog elementa i potomaka ne napuštaju stenu, niti u stenu ulaze nove količine ovih elemenata; 3) da je stopa raspada radioaktivnih elemenata uvek ista. Ako je bilo koja od ovih pretpostavki pogrešna, rezultat starosti je pogrešan. Pošto je tačnost pretpostavki nepoznata, možemo da zaključimo da izračunata vrednost nije merenje vremena, nego merenje stope raspadanja u određenim zamišljenim uslovima.
Niko ne može da bude apsolutno siguran da su sve ove pretpostavke tačne u "ogromnom" vremenu u prošlosti. Ako bilo koja pretpostavka nije tačna, dobio bi se drastično pogrešan rezultat.
Pretpostavka konstantne stope raspada
Da li je stopa raspada bila konstantna kroz istoriju? Naučnici je mere samo poslednjih nekoliko decenija. Ali pošto je vreme poluraspada t1/2 U-238 = 4,51 milijardi godina, kako možemo biti sigurni šta se događalo sa stopom raspada u toku milijardi godina? Možda se ranije elementi uopšte nisu raspadali? Možda su neki događaji u istoriji imali veoma brzu stopu raspada radioaktivnih elemenata, pa je tek kasnije vreme poluraspada postalo konstantno? (Na primer, prilikom pada Lucifera u greh, pada čoveka u greh i prilikom Potopa.) Uniformizam prirodnih procesa je samo pretpostavka, a ne utvrđena činjenica.
Pretpostavka da je stena bila izolovana od sredine
Da li se koncentracija roditeljskog elementa (U) i potomka (Pb) menjala u steni? Naučnici pokušavaju da nađu primerke koji nisu bili pod uticajem prirodnih procesa koji bi poremetili ovaj odnos. Međutim, mnogo puta, kada su datirani nekontaminirani primerci stena, dobijeni podaci se nisu slagali jedni sa drugim, ili sa bilo kojim drugim procenama dobijenim na osnovu fosila ili na osnovu stratigrafskih analiza. U raspadu U/Pb, međuprodukti (potomci) radijum i radon lako napuštaju stenu što dodatno remeti rezultat starosti stene. Tako se često dobiju različite starosti na istoj steni. Ako i nekontaminirani primerci stena daju pogrešnu starost, onda je jasno da ova metoda nije verodostojna. To znači da odnos U/Pb nema nikakve veze sa starošću stene.
Čak i lokalne katastrofe narušavaju uniformnost geoloških procesa u područjima svog delovanja. Ako imamo u vidu Potop, opštu katastrofu koja je stene drastično izložila uticaju sredine, tako da je voda stalno unosila i iznosila elemente iz stena, onda nema ni govora o tačnosti datiranja radioaktivnim metodama.
Pretpostavka da na početku nije bilo nimalo krajnjih produkata
Ako je pri stvaranju stene u njoj postojala izvesna količina elemenata potomaka radioaktivnog elementa, stena je izgledala stara u trenutku kad je tek stvorena. Kada je određivana starost stena koje su nastale u nedavnim erupcijama, umesto da im starost bude skoro jednaka nuli, starost im je bila prekomerno velika, što znači da su ove metode netačne. Na primer, vulkan "Zalazak sunca" u Arizoni bio je aktivan pre oko 900 godina. Godovi drveća ukazuju da je to bilo 1065. godine naše ere. Dva toka lave su bila datirana kalijum-argon metodom, dajući starost od 210.000 i 230.000 godina! Tako vidimo da čak ni usijane stene ne resetuju svoj sat na nulu.
Stene iz toka Kaupelehu vulkana Hualalai na Havajima, za koji se zna da je imao erupciju u toku 1800. - 1801. godine, bile su datirane različitim metodama na nekoliko različitih minerala i primesa. Na osnovu objavljenih istraživanja 12 datiranja, dobijena je starost u rasponu od 140 miliona do 2,96 milijardi godina! Nema ni traga od tačnosti. Kada su datirani nalazi iz kratera Slanog Jezera na Oahu, jedna od ovih metoda je odredila starost "manju od 400.000 godina", koja je nazvana "prava" starost, ali ostalih 16 rezultata je dalo starost u rasponu od 2,6 do 3,3 milijarde godina, sa prosekom od 845 miliona godina!
Kada je Bog stvorio Zemlju, da li je tada bilo prisutno olovo-206? Olovo je koristan i dobar element, pa nema razloga da ne bude stvoren kad i sve ostalo. Ako jeste, stena je pokazivala veštački privid starosti od samog početka. Stene su izgledale stare iako su tek bile stvorene. Neki će reći da to što vidimo zvezde koje su udaljene od nas više milijardi svetlosnih godina, znači da je svemir najmanje star toliko milijardi godina koliko je svetlosti bilo potrebno da dođe od te zvezde do nas. Međutim, Bog je prilikom stvaranja mogao da trenutno rasprši svetlost po svemiru, tako da bi svetlost odmah po stvaranju mogla da izgleda prividno mnogo starija nego što jeste. I drugi objekti u svemiru mogli su da budu stvoreni sa prividnom starošću. Na primer, kada je Adam stvoren, nije stvoren kao beba nego kao odrastao čovek. Bio je star par sati, a izgledao je kao mladić od 25 godina. Tako je Bog prilikom stvaranja mogao i u ostali živi i neživi svet mogao da ugradi određenu prividnu starost koja nije realna. Stene i fosili mogu da imaju ugrađenu starost, zbog koje svi proračuni o njihovoj starosti padaju u vodu, jer ne znamo početno stanje u prirodi kakvo je bilo prilikom stvaranja.
Obzirom da su u pitanju veoma male količine elemenata koje se mere da bi se odredila starost stene, mikro priliv ili odliv elemenata koji se mere doveo bi do greške u starosti od više stotina hiljada godina. To znači da su ove metode neprecizne i nepouzdane.
Kada bi ove metode bile ispravne, mogli bi da merimo starost iste stene različitim metodama koje su zasnovane na radioaktivnom raspadu elemenata. Kada se meri starost stene različitim metodama, dobijaju se velika neslaganja u rezultatima. Jedna metoda utvrdi jednu starost, a druga utvrdi mnogo veću ili manju starost. Svaka metoda pokazuje drugačiju starost! Nekad su razlike u starosti ogromne. Dešava se da se jednom istom metodom utvrdi ogromna vremenska razlika u starosti jednog istog sloja stena, koji bi trebalo da ima istu starost.
Na primer, za jednu stenu metoda uranijum-olovo dala je starost od 500-20 miliona godina; metoda kalijum-argon je dala starost od 100-2 miliona godina; metoda rubidijum-stroncijum je dala starost od 325-25 miliona godina; Rubidijum-stroncijum izohrona metoda je dala starost od 375-35 miliona godina!
Šta se radi kada su kod merenje iste stene rezultati drastično različiti? Onda evolucionisti pogledaju da li u susednim stenama ima fosila, pa se na osnovu navodne (pretpostavljene) starosti fosila uporedi koja radioaktivna metoda je dala najpribližniji rezultat. Opet fosili određuju starost stena, a starost fosila određuje se zamišljenom evolucijom. Kako verovati radioaktivnim metodima za određivanje starosti ako svaka daje drastično različitu starost?
Metodom Kalijum - Argon, naučnici su pokušali da odrede starost stena za koje se zna da su nastale pre 200 godina izlivom lave na Havajima. Umesto da starost bude određena na 200 godina, rezultat navodne starosti bio je 3 milijarde godina! Dakle, ove metode su u praksi potpuno neprecizne.
Erupcija planine Rangitoto na Novom Zelandu, datirana je radiokarbon metodom (C-14) i dobijena starost iščupanog drveća manja od 300 godina. Ali kalijum-argon metoda je dala starost od 485.000 godina.
Međutim, evolucilonisti tvrde da ove metode, iako nisu precizne ni na par stotina godina, ni za današnju starost, ipak nekako precizne na milione i milijarde godina! To je zaista teško poverovati. Stene čiju starost znamo dokazuju da su radioaktivne metode neprecizne, a evolucionisti tvrde da su te iste metode precizne za starost koju ne znamo.
C-14
Metoda C-14 koristi se samo za organske materijale, a ne za stene i fosile jer su okamenjeni. Za metodu C-14 neophodne su sve pretpostavke kao i kod ostalih datiranja radioaktivnim metodama: 1) stopa raspada C-14 mora da bude konstantna; 2) nije bilo dodavanja ni oduzimanja elemenata roditelja ni potomaka; 3) nije bilo elemenata potomaka na početku raspada.
U ovoj metodi, na organskoj materiji meri se odnos između običnog C-12 i radiaktivnog C-14, da bi se odredilo kad je došlo do uginuća živog bića ili biljke.
Svako ispiranje podzemnim vodama, ili aktivnost bakterija, može da promeni koncentraciju merenih elemenata. Zato se datiraju samo primerci koji ne pokazuju da su pretrpeli ovakve promene.
Eksperimenti su pokazali da ni ova metoda nije ispravna za određivanje starosti. Metodom C-14 utvrđeno je da su živi puževi navodno stari čak 2300 godina, a komad polomljenog drveta čak 10.000 godina! Neke žive vodene mahovine na Islandu, pokazale su vavodnu starost od 6-8000 godina! Jasno je da njihova životna sredina sadrži mnogo manje C-14, a dolazi i do razmene atoma C-14 sa drugim C atomima, pa izgledaju mnogo stariji. Očigledna netačnost ove metode vidi se iz toga što je mišić skalpa zaleđenog mošusnog govečeta sa Aljaske procenjen kao 24.140 godina star, a njegova dlaka na 17.210 godina.
Danas je poznato da odnos C-12 / C-14 nije konstantan. Na Zemlji se za 35% više proizvede ugljenika C14 nego što se raspadne, i njegova koncentracija se stalno povećava. Ravnoteža proizvedenog i raspadnutog C-14 bi se postigla posle samo 30.000 godina, a mi vidimo da ta ravnoteža još nije uspostavljena. Da je Zemlja stara milijarde godina morala bi da postoji ravnoteža stvorenog i razgrađenog C14. Prema sadašnjoj stopi produkcije izračunato je da pre samo 10.000 godina C-14 uopšte nije postojao. Moramo da imamo u vidu da je Potop sigurno drastično izmenio količinu ugljenika u svetu.
Zašto onda neki naučnici još uvek koriste ovu metodu za određivanje starosti? Ako se rezultati slažu sa onim što naučnik veruje (dugo trajanje evolucionog razvoja), onda on objavljuje rezultate. Ako se ne slažu, rezultati se ignorišu. Sve zavisi od toga u šta naučnik veruje, a ne da li su rezultati tačni.
Svaka tehnika datiranja je zasnovana na preciznim merenjima i jasnoj teoriji, ali one pokazuju zajedničku slabost u tome, da sve one koriste iste uniformističke, naturalističke pretpostavke uključene i u radioaktivne šeme, i zato daju netačne rezultate.
Za evoluciju je potrebna materija, ogromno vreme i slučajnost, kažu evolucionisti.
U Big Beng teoriji nije opisano kako je materija nastala. Slučajni procesi ne mogu da stvore bića koja se svrhovito ponašaju. Jedino je ostalo pitanje ogromnog vremena. Ako metode određivanja starosti stena i fosila nisu verodostojne, onda ne može da se dokaže da je proteklo toliko vremena da bi evolucija mogla slučajno da se dogodi.
Da bi odredili starost sedimentnih stena, evolucionisti uopšte ne proučavaju samu stenu. Oni prvo nađu koje fosile stena sadrži, zatim pogledaju u knjigu "Paleontologija beskičmenjaka", nađu najsličniji fosil i pročitaju natpis u knjizi koliko je fosil star. Starost je procenjena na osnovu pretpostavke o evolucionom razvoju tokom vremena, a ne proučavanjem nađenog materijala. Ova krečnjačka stena može biti potpuno ista sa krečnjačkom stenom bilo koje starosti, ali ovu stenu evolucionisti ne koriste za određivanje starosti nje same. Fosili određuju starost stene, a evolucija određuje starost fosila. Pošto sitnozrne stene ne sadrže fosile, njihova starost se određuje na osnovu starosti slojeva koji sadrže fosile. Donji su stariji a gornji su mlađi.
Dakle, umesto da se na osnovu posmatranja donese zaključak, ovde se na osnovu unapred donešenih "zaključaka" objašnjava ono što se posmatra. Fosili bi trebalo da budu glavni dokaz za evoluciju, a vidimo da se starost stena u stvari određuje na osnovu evolucionističke pretpostavke koliko bi neki indeks fosil trebalo da bude star, a ti fosili su datirani na osnovu starosti stena. Stene određuju starost fosila, a fosili određuju starost stena. To je primer neispravne tautologije, pogrešnog zaključivanja.
Određivanje starosti prema radioaktivnom raspaduMetode određivanja starosti (datiranja) radioaktivnim izotopima koristi se samo za magmatske stene. Pretpostavlja se da topljenje resetuje sat za određivanje starosti stene na nulu, i da ovako možemo da dobijemo podatak koliko je proteklo vremena od hlađenja stene do danas.
Postoji nekoliko pretpostavki koje uslovljavaju tačnost određivanje starosti putem radioaktivnih elemenata. Radioaktivni elementi su nestabilni (na primer uran) i lako se raspadaju na druge elemente, sve do elementa koji je stabilan (na primer olovo). Smatra se da su magmatske stene nastale laganim hlađenjem usijane mase. Kada su očvrsle, zadržavale su radioaktivne elemente.
U steni se izmeri koliko ima radioaktivnog roditeljskog elementa, na primer urana (U-238) i koliko ima elemenata koji su produkti raspada, a zatim se izmeri brzina procesa raspadanja (vreme poluraspada) do stabilnog olova (Pb-206). Ovi podaci su pouzdani. Zatim se pretpostavi da je u toku istorije koju niko nije posmatrao brzina ovog procesa uvek bila ista. Iz ovih podataka se izračuna koliko vremena je potrebno da bi se dobilo sadašnji odnos urana i olova. Vreme poluraspada (t1/2) je vreme potrebno za određenu količinu elementa da se raspadne na polovinu svoje težine.
Da ilustrujemo ovo jednom lako shvatljivim primerom. Pretpostavimo da ste vi uđete u sobu gde ja stojim ispred jedne korpe, ljuštim krompir i oljušteni krompir vraćam u korpu. U tom trenutku bilo je 12 sati. Ja stalno ponavljam ovaj proces, i za 10 minuta oljuštio sam 10 krompira. Na kraju, vi sebi postavljate pitanje: "Koliko dugo ovaj čovek ljušti krompir?"
To je potpuno isto pitanje kao ono koje naučnici postavljaju kada određuju starost stene ili sistema: "Koliko je stara ova stena?" Kako možete da odredite koliko dugo ja ljuštim krompire? Naravno, vi ćete prići i izbrojati oljuštene krompire u korpi. Pretpostavimo da ste izbrojali 35 krompira. Tako ste odredili sadašnje stanje sistema (broj oljuštenih krompira = 35). A takođe ste odredili stopu procesa (brzinu ljuštenja krompira - jedan u minuti). Oba ova posmatranja su pouzdana. Vi ćete verovatno zaključiti da se ovaj proces odvijao 35 minuta.
Da li je to korektna starost ovog sistema? Pa, možda. Hajde da razmislimo za trenutak. Da bi ste izveli takav zaključak, vi morate napraviti izvesne pretpostavke o neposmatranoj prošlosti. Te pretpostavke ugrožavaju vaš zaključak.
Prva stvar koju morate da pretpostavite o prošlosti, jeste da je brzina ljuštenja krompira bila konstantna tokom cele istorije ove korpe sa krompirima. Naučno gledajući, vi zaista znate da sam ja ljuštio jedan krompir u minuti tokom zadnjih 10 minuta. Ali vi jednostavno ne znate kolikom sam brzinom ljuštio krompire pre nego što ste vi došli. Možda sam sada veštiji pa radim brže, i u ovom trenutku ljuštim jedan krompir u minuti, dok mi je ranije trebalo više vremena. Ili, možda sam se ja umorio i sada radim sporije. Posmatranjem sadašnje stope, vi ne možete obavezno znati i stopu u prošlosti, i nemate čvrst temelj na osnovu kojeg biste mogli da pretpostavite da je stopa ljuštenja krompira bila konstantna. Možda je vaša pretpostavka o konstantnoj stopi ljuštenja krompira razumna, ali da li je tačna?
Sledeća pretpostavka koju morate napraviti jeste: "Da li je neki oljušteni krompir bio dodat ili oduzet iz korpe tokom cele njene istorije?" Ako jeste, onda je vaš proračun pogrešan. Ne možete da znate da li je neko dodao nekoliko svojih oljuštenih krompira u korpu, ili je odneo deo oljuštenih krompira. Ni to ne možete apsolutno ni na jedan način da saznate samo posmatrajući korpu sa krompirima.
Postoji još jedno pitanje na koje morate da odgovorite, a to je: "Da li je u početku bilo oljuštenih krompira u korpi?" Možda kada sam ja došao sa korpom u kojoj je već bilo dosta oljuštenih krompira, i tako određivanje vremena ljuštenja nije tačno. Ponovo, vi nemate način da to saznate samo posmatranjem procesa ljuštenja krompira. Tako vi ne možete da znate koliko tačno vremena ja ljuštim krompir.
Dakle, tri pretpostavke ugrožavaju tačnost određivanja starosti putem raspada radioaktivnih elemenata: (1) konstantna stopa procesa, (2) izolovanost sistema od okoline, i (3) kakvi su bili početni uslovi? Ove informacije o prošlosti su nam nepoznate.
Pretpostavlja se: 1) da stena na početku uopšte ne sadrži atome potomaka radioaktivnog elementa, nego samo atome roditelja; 2) da atomi roditeljskog elementa i potomaka ne napuštaju stenu, niti u stenu ulaze nove količine ovih elemenata; 3) da je stopa raspada radioaktivnih elemenata uvek ista. Ako je bilo koja od ovih pretpostavki pogrešna, rezultat starosti je pogrešan. Pošto je tačnost pretpostavki nepoznata, možemo da zaključimo da izračunata vrednost nije merenje vremena, nego merenje stope raspadanja u određenim zamišljenim uslovima.
Niko ne može da bude apsolutno siguran da su sve ove pretpostavke tačne u "ogromnom" vremenu u prošlosti. Ako bilo koja pretpostavka nije tačna, dobio bi se drastično pogrešan rezultat.
Pretpostavka konstantne stope raspada
Da li je stopa raspada bila konstantna kroz istoriju? Naučnici je mere samo poslednjih nekoliko decenija. Ali pošto je vreme poluraspada t1/2 U-238 = 4,51 milijardi godina, kako možemo biti sigurni šta se događalo sa stopom raspada u toku milijardi godina? Možda se ranije elementi uopšte nisu raspadali? Možda su neki događaji u istoriji imali veoma brzu stopu raspada radioaktivnih elemenata, pa je tek kasnije vreme poluraspada postalo konstantno? (Na primer, prilikom pada Lucifera u greh, pada čoveka u greh i prilikom Potopa.) Uniformizam prirodnih procesa je samo pretpostavka, a ne utvrđena činjenica.
Pretpostavka da je stena bila izolovana od sredine
Da li se koncentracija roditeljskog elementa (U) i potomka (Pb) menjala u steni? Naučnici pokušavaju da nađu primerke koji nisu bili pod uticajem prirodnih procesa koji bi poremetili ovaj odnos. Međutim, mnogo puta, kada su datirani nekontaminirani primerci stena, dobijeni podaci se nisu slagali jedni sa drugim, ili sa bilo kojim drugim procenama dobijenim na osnovu fosila ili na osnovu stratigrafskih analiza. U raspadu U/Pb, međuprodukti (potomci) radijum i radon lako napuštaju stenu što dodatno remeti rezultat starosti stene. Tako se često dobiju različite starosti na istoj steni. Ako i nekontaminirani primerci stena daju pogrešnu starost, onda je jasno da ova metoda nije verodostojna. To znači da odnos U/Pb nema nikakve veze sa starošću stene.
Čak i lokalne katastrofe narušavaju uniformnost geoloških procesa u područjima svog delovanja. Ako imamo u vidu Potop, opštu katastrofu koja je stene drastično izložila uticaju sredine, tako da je voda stalno unosila i iznosila elemente iz stena, onda nema ni govora o tačnosti datiranja radioaktivnim metodama.
Pretpostavka da na početku nije bilo nimalo krajnjih produkata
Ako je pri stvaranju stene u njoj postojala izvesna količina elemenata potomaka radioaktivnog elementa, stena je izgledala stara u trenutku kad je tek stvorena. Kada je određivana starost stena koje su nastale u nedavnim erupcijama, umesto da im starost bude skoro jednaka nuli, starost im je bila prekomerno velika, što znači da su ove metode netačne. Na primer, vulkan "Zalazak sunca" u Arizoni bio je aktivan pre oko 900 godina. Godovi drveća ukazuju da je to bilo 1065. godine naše ere. Dva toka lave su bila datirana kalijum-argon metodom, dajući starost od 210.000 i 230.000 godina! Tako vidimo da čak ni usijane stene ne resetuju svoj sat na nulu.
Stene iz toka Kaupelehu vulkana Hualalai na Havajima, za koji se zna da je imao erupciju u toku 1800. - 1801. godine, bile su datirane različitim metodama na nekoliko različitih minerala i primesa. Na osnovu objavljenih istraživanja 12 datiranja, dobijena je starost u rasponu od 140 miliona do 2,96 milijardi godina! Nema ni traga od tačnosti. Kada su datirani nalazi iz kratera Slanog Jezera na Oahu, jedna od ovih metoda je odredila starost "manju od 400.000 godina", koja je nazvana "prava" starost, ali ostalih 16 rezultata je dalo starost u rasponu od 2,6 do 3,3 milijarde godina, sa prosekom od 845 miliona godina!
Kada je Bog stvorio Zemlju, da li je tada bilo prisutno olovo-206? Olovo je koristan i dobar element, pa nema razloga da ne bude stvoren kad i sve ostalo. Ako jeste, stena je pokazivala veštački privid starosti od samog početka. Stene su izgledale stare iako su tek bile stvorene. Neki će reći da to što vidimo zvezde koje su udaljene od nas više milijardi svetlosnih godina, znači da je svemir najmanje star toliko milijardi godina koliko je svetlosti bilo potrebno da dođe od te zvezde do nas. Međutim, Bog je prilikom stvaranja mogao da trenutno rasprši svetlost po svemiru, tako da bi svetlost odmah po stvaranju mogla da izgleda prividno mnogo starija nego što jeste. I drugi objekti u svemiru mogli su da budu stvoreni sa prividnom starošću. Na primer, kada je Adam stvoren, nije stvoren kao beba nego kao odrastao čovek. Bio je star par sati, a izgledao je kao mladić od 25 godina. Tako je Bog prilikom stvaranja mogao i u ostali živi i neživi svet mogao da ugradi određenu prividnu starost koja nije realna. Stene i fosili mogu da imaju ugrađenu starost, zbog koje svi proračuni o njihovoj starosti padaju u vodu, jer ne znamo početno stanje u prirodi kakvo je bilo prilikom stvaranja.
Obzirom da su u pitanju veoma male količine elemenata koje se mere da bi se odredila starost stene, mikro priliv ili odliv elemenata koji se mere doveo bi do greške u starosti od više stotina hiljada godina. To znači da su ove metode neprecizne i nepouzdane.
Kada bi ove metode bile ispravne, mogli bi da merimo starost iste stene različitim metodama koje su zasnovane na radioaktivnom raspadu elemenata. Kada se meri starost stene različitim metodama, dobijaju se velika neslaganja u rezultatima. Jedna metoda utvrdi jednu starost, a druga utvrdi mnogo veću ili manju starost. Svaka metoda pokazuje drugačiju starost! Nekad su razlike u starosti ogromne. Dešava se da se jednom istom metodom utvrdi ogromna vremenska razlika u starosti jednog istog sloja stena, koji bi trebalo da ima istu starost.
Na primer, za jednu stenu metoda uranijum-olovo dala je starost od 500-20 miliona godina; metoda kalijum-argon je dala starost od 100-2 miliona godina; metoda rubidijum-stroncijum je dala starost od 325-25 miliona godina; Rubidijum-stroncijum izohrona metoda je dala starost od 375-35 miliona godina!
Šta se radi kada su kod merenje iste stene rezultati drastično različiti? Onda evolucionisti pogledaju da li u susednim stenama ima fosila, pa se na osnovu navodne (pretpostavljene) starosti fosila uporedi koja radioaktivna metoda je dala najpribližniji rezultat. Opet fosili određuju starost stena, a starost fosila određuje se zamišljenom evolucijom. Kako verovati radioaktivnim metodima za određivanje starosti ako svaka daje drastično različitu starost?
Metodom Kalijum - Argon, naučnici su pokušali da odrede starost stena za koje se zna da su nastale pre 200 godina izlivom lave na Havajima. Umesto da starost bude određena na 200 godina, rezultat navodne starosti bio je 3 milijarde godina! Dakle, ove metode su u praksi potpuno neprecizne.
Erupcija planine Rangitoto na Novom Zelandu, datirana je radiokarbon metodom (C-14) i dobijena starost iščupanog drveća manja od 300 godina. Ali kalijum-argon metoda je dala starost od 485.000 godina.
Međutim, evolucilonisti tvrde da ove metode, iako nisu precizne ni na par stotina godina, ni za današnju starost, ipak nekako precizne na milione i milijarde godina! To je zaista teško poverovati. Stene čiju starost znamo dokazuju da su radioaktivne metode neprecizne, a evolucionisti tvrde da su te iste metode precizne za starost koju ne znamo.
C-14
Metoda C-14 koristi se samo za organske materijale, a ne za stene i fosile jer su okamenjeni. Za metodu C-14 neophodne su sve pretpostavke kao i kod ostalih datiranja radioaktivnim metodama: 1) stopa raspada C-14 mora da bude konstantna; 2) nije bilo dodavanja ni oduzimanja elemenata roditelja ni potomaka; 3) nije bilo elemenata potomaka na početku raspada.
U ovoj metodi, na organskoj materiji meri se odnos između običnog C-12 i radiaktivnog C-14, da bi se odredilo kad je došlo do uginuća živog bića ili biljke.
Svako ispiranje podzemnim vodama, ili aktivnost bakterija, može da promeni koncentraciju merenih elemenata. Zato se datiraju samo primerci koji ne pokazuju da su pretrpeli ovakve promene.
Eksperimenti su pokazali da ni ova metoda nije ispravna za određivanje starosti. Metodom C-14 utvrđeno je da su živi puževi navodno stari čak 2300 godina, a komad polomljenog drveta čak 10.000 godina! Neke žive vodene mahovine na Islandu, pokazale su vavodnu starost od 6-8000 godina! Jasno je da njihova životna sredina sadrži mnogo manje C-14, a dolazi i do razmene atoma C-14 sa drugim C atomima, pa izgledaju mnogo stariji. Očigledna netačnost ove metode vidi se iz toga što je mišić skalpa zaleđenog mošusnog govečeta sa Aljaske procenjen kao 24.140 godina star, a njegova dlaka na 17.210 godina.
Danas je poznato da odnos C-12 / C-14 nije konstantan. Na Zemlji se za 35% više proizvede ugljenika C14 nego što se raspadne, i njegova koncentracija se stalno povećava. Ravnoteža proizvedenog i raspadnutog C-14 bi se postigla posle samo 30.000 godina, a mi vidimo da ta ravnoteža još nije uspostavljena. Da je Zemlja stara milijarde godina morala bi da postoji ravnoteža stvorenog i razgrađenog C14. Prema sadašnjoj stopi produkcije izračunato je da pre samo 10.000 godina C-14 uopšte nije postojao. Moramo da imamo u vidu da je Potop sigurno drastično izmenio količinu ugljenika u svetu.
Zašto onda neki naučnici još uvek koriste ovu metodu za određivanje starosti? Ako se rezultati slažu sa onim što naučnik veruje (dugo trajanje evolucionog razvoja), onda on objavljuje rezultate. Ako se ne slažu, rezultati se ignorišu. Sve zavisi od toga u šta naučnik veruje, a ne da li su rezultati tačni.
Svaka tehnika datiranja je zasnovana na preciznim merenjima i jasnoj teoriji, ali one pokazuju zajedničku slabost u tome, da sve one koriste iste uniformističke, naturalističke pretpostavke uključene i u radioaktivne šeme, i zato daju netačne rezultate.