Da li nam je zapečaćena sudbina?
Da li je naša sudbina određena prilikom rođenja? Ko ili šta je sudbina?
Zamislite da jedan čovek želi da putuje vozom, ali zakasni i propusti voz. Međutim, dogodi se nesreća i svi putnici u vozu stradaju, a čovek koji je zakasnio na voz ostao je nepovređen.
U drugoj situaciji, čovek zakasni na voz i ukrca se u drugi voz, a baš tom drugom vozu dogodi se nesreća i čovek pogine.
U obe situacije čovek nema kontrolu nad okolnostima koje su se dogodile.
Nesreća se dogodila bez njegovog znanja i bez mogućnosti da izbegne nesreću.
Ako neko strada u nesreći, ljudi često kažu da mu je takva bila sudbina, da mu je tako bilo suđeno i zacrtano.
Time kažu da je njegova smrt bila neizbežna, da je neko ili nešto odredilo da ta osoba pogine bez vidnog povoda i cilja, baš tada i na tom mestu.
Pod sudbinom se obično smatra predodređeni tok događaja koji je izvan čovekove kontrole.
O sudbini uglavnom ne govore ljudi kojima je dobro, nego samo ljudi kojima se dogodi nesreća.
Ljudi koji imaju utisak da nam se dosta stvari dogode bez našeg uticaja i izbora, misle da postoji sudbinska predodređenost da čovek doživi nesreću ili da strada.
Mnogi ljudi veruju da sve što im se događa, bilo dobro ili loše, sudbinski upravlja neka neidentifikovana sila veća od ljudske.
Tako jedni veruju da misteriozna “sudbina” nasumično unesrećuje slučajno određene ljude, dok drugi misle da je sudbina precizna i da naknadno kažnjava ljude za zla dela koja su učinili misleći da će proći nekažnjeno.
Neki ljudi veruju da je dovoljno da nam crna mačka pređe put, pa da nam time zapečati sudbinu.
Ljudi veruju da ako nepažnjom razbiju ogledalo ili prođu ispod merdevina, više ne mogu da učine ništa kako bi izbegli zlu kob koja će ih nevine kazniti za banalnu nepažnju ili trapavost.
Neki narodi veruju da su sudbinski određeni rođenjem da pripadaju jednoj kasti ljudi, pa tako ne mogu ništa da urade da promene svoj visoki ili niski status u društvu.
Dosta ljudi veruje u astrologiju, to jest da raspored zvezda na nebu određuje našu sudbinu, bez obzira na našu volju i napore.
Indirektno to je optužba da Onaj ko je stvorio zvezde u stvari diktira našu sudbinu od koje ne možemo da pobegnemo.
Međutim, postavlja se pitanje šta je to sudbina, da li sudbina ima inteligenciju, ili sistem moralnih vrednosti na osnovu kojeg određuje šta je dobro a šta zlo, pa nekog čoveka treba da kazni ili da nagradi, ili se radi samo o nasumičnom spletu okolnosti.
Čak i ljudi koji veruju u sudbinu, ne znaju šta je to sudbina, i da li neko stoji iza eventualnog sudbinskog predodređenja ljudi.
Posledice (ne)verovanja u sudbinu: Smisao i besmisao života
Od našeg verovanja ili neverovanja u zacrtanu sudbinu zavise naši svakodnevni postupci.
Ako nam je sve predodređeno, onda nam ostaje samo da proživimo tu sudbinu koja nam je određena.
Ako postoji sudbina i ako sam predodređen da budem dobar čovek, čini se da ma šta da radim, neću moći da činim ništa drugo osim dobro.
Međutim, ako sam sudbinski predodređen da budem zao čovek koji će činiti zlo drugim ljudima, onda ma šta da uradim ne mogu da ne činim zlo.
Šta god da je čovekovo sudbinsko predodređenje, ako postoji sudbina, onda ljudski život i naše odluke ne bi imale smisla, jer bismo bili kao lutka čije konce pokrece neko drugi.
Da smo sudbinski predodređeni na izbore koje činimo, bili bismo mašine koje rade ono za šta su konstruisane.
Ako je čovek robot koji ispunjava svoju sudbinu, naša razmišljanja i dela izgubila bi smisao. Mi bi ispunjavali nečiji tuđi cilj, ali naši ciljevi bili bi sporedni i nebitni.
Sudbina i sloboda
Jedna od stvari koja nam daje motivaciju u životu, jeste sloboda da radimo ono što volimo, čime ispunjavamo naše unutrašnje vrednosti i ostvarujemo sebe kao ličnost.
Međutim, ako smo predodređeni, onda ne bi bili slobodna bića. Bili bi robovi sudbine koja nam je zacrtana.
Ako sudbina određuje naše ponašanje, onda nismo slobodni, i ne bi mogli da izađemo izvan zacrtanih okvira.
Ako samo proživljavamo nepromenljivu sudbinu, naš trud bi doprineo samo da svoju sudbinu što lakše podnesemo.
Međutim, ako nam je sudbina zacrtala određeni stepen patnji, možda bi bio uzaludan i sam trud da sebi olakšamo predodređenu patnju.
Izbor (Sudbina ili naš izbor?)
Ljudi kažu: Sudbina je smer u kojem se krećeš bez ikakvog napora sa tvoje strane.
Ako postoji neizbežna sudbina koja nas čeka, pitanje je da li možemo svojim izborima da izbegnemo ovakve nesreće čije okolnosti ne zavise od nas.
Postoji mišljenje da nam je svaki detalj života zacrtan, a drugo mišljenje je da možemo da biramo generalno smer našeg života, ali nam je sudbinski zacrtana nesreća u budućnosti koju svojim izborima ne možemo da sprečimo.
Dakle, slobodna volja bi podrazumevala da imamo slobodu izbora, a sudbinsko predodređenje bi značilo da nemamo slobodu izbora, ili su naši izbori ograničeni na sitnice, dok ne možemo da izbegnemo velike nesreće koje će nam se desiti.
Čovek lako može da napravi razliku između nas ljudi i mašina.
Ljudi mogu da donose inteligentne, apstraktne odluke, dok mašina to ne može.
Neki ljudi idu toliko daleko da zamišljaju da su naše odluke samo privid donošenja odluke, dok mi zapravo i tu izvršavamo program koji nam je ugrađen u um.
S druge strane postoji stav da sudbina nije stvar slučajnosti, već je stvar izbora; da sudbinu ne treba čekati, već je sudbina nešto što treba postići.
Sudbina: Uzrok i posledice
Naš život je pun uzroka i posledica. Na primer, ako radimo - dobićemo platu; ako učimo, steći ćemo znanje; ako idemo u pravom pravcu, stići ćemo na svoj cilj. Svojim odlukama mi usmeravamo nas život u pravcu koji želimo.
Na primer, ako neko pije alkohol i vozi, veće su šanse da će imati udes i da će stradati.
Ako neko izabere da skoči sa zgrade, povećava šanse da će poginuti.
Uzrok i posledice pokazuju da mnogo toga zavisi od naših misli koje pokreću naše odluke.
Međutim, kad ljudi učine napor da bi došli do nekog cilja, često kažu da jesu ili nisu imali sreće da ostvare svoj cilj.
Oni koji nisu došli do cilja, često kažu da im je takva sudbina protiv koje nisu mogli da se izbore.
Za druge ljude koji su uspešno došli do cilja, drugi kažu da su uspeli jer su imali sreće, da im je sudbina naklonjena.
Ako zakon uzroka i posledica funkcioniše, onda imamo slobodu. Međutim, svi mi znamo da bar kratkoročno, posledice ne dolaze tako brzo da bi bile očigledne.
Takođe, neki ljudi misle o zlu, govore zlo i čine zlo, a imaju dobre rezultate, što nam se čini nepravedno.
Očekivali bismo da ljudi žanju ono što su posejali. Činjenica je da neki zli ljudi ne žanju zlo koje su posejali, a dobri ljudi ponekad pretrpe zlo koje nisu prouzrokovali.
DOBRE stvari dešavaju se ZLIM ljudima;
ZLE stvari se dešavaju DOBRIM ljudima.
Neopravdano je misliti da sudbina pre ili kasnije kažnjava krivce ili daje samo dobro onima koji nisu činili zlo, jer vidimo mnogo više izuzetaka nego potvrde ovog principa.
Ako bi i postojala sudbina, bila bi prilično nepravedna, obzirom da pate i nevini, dok krivci često uspevaju da izbegnu kaznu.
Sudbina i odgovornost
Mnogi ljudi žive verujući da je svako kovač svoje sreće. (Suae quisque fortunae faber est.)
Generalno postoje dva stava: da smo mi sami odgovorni i za dobro i zlo koje nam se dešava, ili da je sudbina odgovorna za to.
Niko ne kaže da je bogat i uspešan jer je sudbinski predodređen, jer bi to bilo unižavanje svojih sposobnosti i zasluga.
Međutim, kad ljudi govore o svom neuspehu onda sudbinu prikazuju kao najznačajniji faktor neuspeha.
Nije teško razumeti da donošenje odluka podrazumeva da smo odgovorni za svoju budućnost.
Ljudi bi voleli da su slobodni, ali kad shvate da imati slobodan izbor znači biti odgovoran za svoje postupke, onda se uplaše slobode koju imaju.
Zato mnogi ljudi prepuštaju da neko drugi donosi odluke umesto njih (astrolog, guru, sveštenik, političar ili šef na poslu), nadajući se da će tako izbeći osećaj krivice i grižu savesti, koja ih na kraju ipak sustigne.
Griža savesti zbog pogrešnih izbora ne odlazi dok je ljudi potpuno ne uguše.
Da bi ugušili osećaj svoje krivice za donesene odluke ili za pasivnu neaktivnost, ljudima je lakše da poveruju da postoji neka nevidljiva sudbina koja je kriva za posledice naših izbora.
Tako mišljenje da sudbina meša karte, a da mi samo igramo, mnogi razumeju kao izmišljanje izgovora za ono što su ljudi sami zamešali.
Drugim recima, ako si se rodio siromašan to nije tvoja krivica.
Ali ako umreš siromašan, to jeste tvoja krivica.
Ograničenja slobode izbora
Iako u velikoj meri ono što nam se događa zavisi od naših izbora, činjenica je da imamo ograničenja koja nas sprečavaju da imamo jednako dobre rezultate kao ljudi koji su se rodili u povoljnijem okruženju.
Dakle, na naš životni put utiče naša telesna građa, pol, ličnost, IQ, porodica u kojoj smo rođeni, obrazovanje, finansijska situacija, međuljudski odnosi, da li smo odrasli na selu, u gradu i u kojoj državi, kojim jezikom govorimo, i još mnogo toga drugog.
Naše poreklo određuje mnogo toga što će nam se događati u budućnosti, nad čim nemamo kontrolu.
Ljudi kažu da uspeh nije za svakoga, jer od porekla i detinjstva dosta zavisi smer našeg života.
Tako ljudi jadikuju nad sobom i kažu da bi bili uspešni da su im roditelji bogati, da su odrasli u državi gde nije bilo rata, da imaju lepši spoljašnji izgled,
da su talentovani kao neki koje je sudbina izabrala umesto njih.
Međutim, uz sve prednosti koje nam poreklo daje nad drugima, ako nije praćeno ispravnim odlukama i napornim radom, poreklo neće dovesti do željenog rezultata.
Okolnosti mogu da ograniče verovatnoću za nas uspeh.
Ako sam visok 150 cm, time je smanjena mogućnost da budem dobar košarkaš, za razliku od nekoga ko je visok 200 cm.
Neki ljudi ulože 100% napora i ne uspeju jer nemaju talenat, dok talentovani ljudi uspeju iako su uložili samo 10% napora.
Mi donosimo odluke na osnovu iskustva iz prošlosti i na osnovu naše procene budućnosti.
U sadašnjosti mi smo okruženi određenim okolnostima. Svaka naša odluka dovodi nas u nove okolnosti od kojih zavise naše sledeće odluke i dela.
Zamislite da naš ušteđeni novac predstavlja okolnosti koje određuju koliko novca ćemo sada potrošiti ili uštedeti.
Ako potrošimo dosta novca ili zaradimo dosta novca, promena količine novca koju imamo stvara nove okolnosti koje nas navode na nove odluke.
Tako povećavamo ili smanjujemo mogućnosti za naš uspeh.
Okolnosti su pozadina i motivacija za dela, a rezultati naših dela stvaraji novu pozadinu za nova dela.
Tako možemo da poboljšavamo ili pogoršavamo naše okolnosti i utičemo dobro ili loše na našu budućnost.
Tako možemo da menjamo malo po malo našu poziciju, pa da čak nadmašimo ljude koji su talentovaniji od nas, ili su rođeni u boljim okolnostima.
Ovakva promena ne može da se dogodi trenutno, nekim drastičnim čudima, pa zato mnogi ljudi nisu motivisani da upornošću i radom nadoknade svoj manjak talenta.
Život je pun dinamičnih promena u kojem stalno donosimo odluke prema novim okolnostima prema principima koje smo odlučili da sledimo.
Međutim, ne treba pomešati okolnosti, socijalne i genetske predispozicije sa sudbinom.
Ovde se ne radi o slepoj slučajnoj sudbini, nego o okolnostima života jedne osobe koje se mogu znati unapred, pa se mogu isplanirati odluke u skladu sa okolnostima, dok se kod sudbine ne zna ništa unapred i ne može da se planira.
Tako čovek visok 150 cm neće planirati da bude košarkaš, nego nešto u čemu su u prednosti ljudi niskog rasta, na primer gimnastičar.
Nije sudbina odredila da neko ne može da bude košarkaš, nego genetika roditelja.
Mi ne biramo svoje gene, dobili smo ih od roditelja, i ne možemo da ih promenimo.
Ako donesemo odluke koje naša genetika ne podržava, verovatno ćemo biti neuspešni.
Dok okolnosti našeg života imaju svoja pravila, takozvana sudbina nema nikakva pravila ni zakonitosti.
Mi planiramo i odlučujemo ono što je logično da uradimo na osnovu okolnosti i pozadine.
Da li ćemo slikati nešto foto-aparatom, da li ćemo početi žetvu, graditi zgradu, uložiti novac – sve zavisi od okolnosti nad kojima nemamo uticaj.
Međutim, sudbinu ne možete da planirate, jer ljudi veruju da je sudbina nepredvidiva i slepa.
Na primer, pijani vozač ubije slučajnog prolaznika, koji je perspektivni student.
Dakle, umesto da prigovaramo što nam genetika i detinjstvo donose ograničenja, imamo mogućnost da u skladu sa našim potencijalom planiramo svoju budućnost.
Mi jesmo predodređeni da ne možemo da letimo, ali hodanjem, trčanjem i plivanjem možemo i dalje da u svojim okvirima slobodno biramo svoj put kroz život.
Imamo razum da možemo da razumemo šta je dobro za nas, a šta je zlo.
Ko može da nas predodredi?
Pitanje je ako sudbina postoji, ko ima takvu enormnu moć iznad sila prirode da predodređuje ljudske sudbine?
Ako postoji neko ko može da predodredi da li će neki čovek biti dobar ili zao, to bi mogao samo onaj ko je svemoguć - Bog.
Pitanje koje se nameće, jeste da li Bog želi da neke ljude predodredi da čine zlo i odu u večnu smrt, a da druge predodredi da čine dobro i žive večno.
Od predstave koju ljudi imaju o Božjem karakteru u velikoj meri zavisi da li ćemo verovati u sudbinu ili ne.
Ljudi koji veruju u rimske, grčke ili indijske bogove koji su i dobri i zli, oni ne bi mogli da prigovore da neki zao bog predodređuje ljudsku sudbinu.
Ali ako govorimo o monoteistickom Bogu koji se ophodi po načelima apsolutne pravde, ne bi bilo logično da takav Bog predodredi sudbinu ljudi.
Ako Bog jedini ima moć da predodredi nečiju sudbinu, verovatno da je ideju o sudbini izmislio neko ko hoće da okrivi Boga za sve svoje i tuđe greške u životu.
Bog i sudbina
Predestinacija u religiji znači da pre nego što iko išta učini, pre nego što iko išta pomisli, pre nego što iko išta veruje, čak i pre nego što se iko rodio, pre nego što je svet stvoren – Bog je unapred odredio sudbinu svakog od nas.
Neki smatraju da je jednu grupu ljudi Bog predodredio za spasenje, a drugu grupu za uništenje, što ljudi zovu dvostruka predestinacija.
Ispitaćemo mogućnost da li postoji logika da apsolutno pravedni Bog opisan u monoteističkim religijama sudbinski predodređuje ljude.
Kao apsolutno slobodno biće, Bog postoji pre stvaranja sveta i ne podleže nikakvom predodređenju.
Ako je Bog svemoguć, onda je jasno da On može da određuje sudbinu ljudi ako to želi.
Jedino je pitanje šta Bog želi, to jest da li želi da budemo kao lutke čije konce On pokreće kako hoće, ili želi da sami biramo svoju sudbinu.
Ako ljudi biraju zlo, i ako je naše ponašanje predodređeno, to bi značilo da nas je Bog stvorio zle, što bi značilo da je takav “bog” zao, jer svoja stvorenja tera stvaranjem da čine zlo.
Ako je čovek predodređen da padne u greh, onda bi takav “bog” bio autor greha, i ne bi bio apsolutno pravedan.
Ako je Bog svemoćan, bilo bi nepotrebno da sudbinski predodredi jedne ljude za spasenje, a druge za uništenje.
Bog bi mogao odmah da stvori samo ljude za spasenje i da predodredi da niko nikada ne učini zlo.
Činjenica da zlo postoji negira predodređenje, jer savršeno pravedni Bog nikada ne bi poželeo da stvori ljude koji čine zlo, a pogotovo da ih predodredi da moraju da čine zlo.
To bi bilo isto kao optužiti Boga da sam čini zlo, jer je stvorio neke ljude da moraju da čine zlo po Njegovom naređenju.
Dakle, ako nas Bog nije predodredio, nego nam je dao slobodnu volju da biramo kako ćemo da se ponašamo, to znači da smo dobro stvoreni, ali ljudi mogu da iracionalno koriste slobodnu volju, to jest mogu da donesu pogrešne odluke i loše izbore, pa zato snose odgovornost za ono što su izabrali.
Neki smatraju da postoji "paradoks slobodne volje". Ljudima izgleda apsurdno da možemo da izaberemo šta hoćemo, pa čak i ono što je suprotno Božjoj volji, a da svemoćni Bog ipak ne reaguje i ne spreči nas isti čas da prekršimo Njegove principe.
Međutim, ako Božji cilj nije da nas silom primora da držimo Njegove principe iz straha od kazne, nego da ih držimo jer vidimo da su dobri, onda bi Bog dozvolio da činimo zlo, i dao bi nam šansu da prepoznamo da je to zlo i da se vratimo Njemu.
Ljudima izgleda apsurdno što nam je Bog milostiv, što nas isti čas ne kažnjava za zlo, iako je to vaspitno najbolji postupak.
Jedino tako iskreno možemo da izaberemo dobro, a ne da se zbog straha od kazne pretvaramo da činimo dobro, a da tajno činimo zlo.
Dakle, Bog koji je istovremeno apsolutno pravedan i milostiv, ne bi sudbinski predodredio čoveka za propast ili za večni život.
Boga koji nas sudbinski predodređuje ne bi mogli da poštujemo, osim zato što nam program koji bi bio ugrađen u nas naređuje da ga poštujemo.
Bog koji nam daje slobodnu volju zaslužuje potpuno poštovanje, a oni koji zloupotrebe slobodu ne bi imali racionalni razlog za zlo.
Pravda i sudbina
Ako postoji predodređenje onda Božja pravda gubi svaki smisao. Ako Bog predodredi nekoga da čini zlo, onda ne bi bilo pravedno da Bog kazni i osudi na smrt tog čoveka koji je radio samo ono za šta je stvoren.
Ni spasenje ne bi imalo smisla ako se čovek samo ponašao po sudbinski određenom programu.
Ako je predodređen i čovek koji trpi neko zlo, kao i onaj koji čini to zlo, to bi značilo da je Bog nasumično izabrao koje ljude će spasiti a koji će propasti, ako ljudski izbor nema uticaja na sudbinu.
Ako mi ne možemo da se odupremo sudbini koja nam je zacrtana, onda nismo ni krivi za naše loše postupke, niti zaslužujemo pohvalu za dobre postupke.
Ako smo predodređeni, onda bi činiti dobro ili zlo bilo isto kao i biti predodređen da imaš tamne ili svelte oči.
Bog ne bi imao pravo da osudi čoveka za zlo za koje je predodređen, kao što ne osuđuje ni ljude jer imaju tamne oči ili svelte oči.
Ljudi koji veruju da nam je Bog predodredio sudbinu, očigledno optužuju Boga da je nepravedan.
Kakav je to karakter koji bi stvorio automate sa greškom, i onda ih uništio pod optužbom da ne rade ispravno?
Čak i ljudi koji su spaseni imali bi problem da veruju Bogu ako nepravedno uništava ljude koje je navodno predodredio da čine zlo.
To nam pokazuje da je ideju o sudbinskom predodređenju izmislio neko ko je želeo da prikaže Boga kao nepravednog, kako nam uskraćuje slobodu izbora, i svaku drugu slobodu.
Kad čovek čini zlo, time odbacuje Božju zaštitu od prevara, pa autor zla lako može da ga navede da veruje da je sudbinski predodređen da čini zlo.
Interesantno je da ljudi ne priznaju svoju krivicu za zlo, ne prepoznaju krivicu Sotone za zlo, a smelo optužuju Boga da im je odredio zlu sudbinu.
Sama činjenica da imamo sposobnost razmišljanja, razlučivanja i odlučivanja, pokazuje da imamo izbor bar do određene mere.
Naše odluke zapravo mogu da učine čuda, da budemo nešto što nismo ni sanjali da ćemo biti.
Sudbina i zlo
Svakome je jasno da od nas ne zavisi da li će da nam padne cigla na glavu kad se ne nadamo, ili će nas udariti auto iako nam je zeleno svetlo na semaforu.
Mi vidimo da postoje stvari koje ne zavise od nas.
Međutim, pad cigle i nesreća na pešačkom prelazu nisu nasumični, slučajni događaji.
Neki nesavesni zidar ostavio je ciglu na opasno mesto, pa je povredio drugog čoveka.
Za nesreću na pešačkom prelazu takođe je potreban nesavesni vozač koji je ili nepažljiv, ili nadmen pa ne mari za druge ljude, ili je pod uticajem alkohola ili narkotika.
Dakle, te nesreće nisu slučajnost, nego zlo koje su učinili drugi ljudi, sa predumišljajem ili iz nehata.
Nepredvidive okolnosti koje dovode do nesreća prouzokovane su ili našim ili tuđim zlom.
Jedno je sigurno da savršeno pravedni Bog neće baciti ciglu na našu glavu, ali će dozvoliti da svi vide kako zlo uništava ljudske živote.
Sudbina i spasenje: Da li je Bog izabrao naše sudbine pre našeg rođenja?
Pitanje stoji da li je Božji izbor ljudi za spasenje zasnovan na našem izboru, ili je ljudski izbor zasnovan na Božjem izboru?
Drugim rečima, pitanje je da li nas je Bog izabrao jer je znao šta ćemo izabrati, ili smo tako izabrali zato što smo bili predodređeni.
Ljudi imaju 3 stava po pitanju sudbine i spasenja: 1) Neki ljudi veruju da Bog predodređuje versku zajednicu, a ne pojedinca.
Po njima Bog je predodredio za spasenje versku zajednicu kao celinu, a ne sudi na osnovu odluke pojedinaca.
Tako samo treba biti pripadnik određene verske zajednice, a ponašanje, reči i dela postaju sporedni.
Uslovni izbor je verovanje da Bog izabire za večno spasenje ljude za koje On unapred zna da će izabrati da imaju poverenje u Njega.
Bezuslovni izbor je verovanje da Bog izabire ljude koje hoće u skladu sa Njegovim ciljevima, bez obzira na našu slobodnu volju.
To bi izgledalo da Bog nasumično određuje ljude za propast bez krivice, a da nasumično spasava ljude bez ispravnih odluka.
Ljudi koji veruju da Bog određuje sudbinu, kažu da je misterija kako Bog određuje sudbinu, a da ljudi ipak ostaju odgovorni za svoju propast. U svakom slučaju, to je vrlo nelogična misterija.
Tako izgleda najlogičnije da je spasenje ljudi uslovljeno ličnim odogovorom na Božji poziv.
Prigovor koji daju ljudi koji veruju u sudbinsko predodređenje jesu određani tekstovi u Bibliji, na primer da je Bog unapred kroz Isusa Hrista odredio ljude za posinaštvo, po ugodnosti Njegove volje (ne čitati): “Odredivši nas napred kroz Isusa Hrista sebi na posinaštvo, po ugodnosti volje svoje.” Efescima 1:5
Da bi bilo jasnije koga ili šta je Bog predodredio, pogledaćemo objašnjenje istog pisca, apostola Pavla:
“Jer koje napred pozna one i odredi da budu jednaki obličju Sina njegova, da bi On bio prvorođeni među mnogom braćom. A koje odredi one i dozva; a koje dozva one i opravda; a koje opravda one i proslavi.” Rimljanima 8:29-30
Bog je predodredio da spase ljude koji su nalik Njegovom Sinu po karakteru, dakle odredio je karakterni profil spasenih.
Dakle, Bog nije odredio kog pojedinca će spasiti, nego je odredio kakav karakter je prikladan da se nađe u Božjem carstvu.
Bog nije odredio KOGA će spasiti, niti ko će želeti da bude takva ličnost, nego je predodredio koje osobine moraju imati ljudi koje će spasiti.
Mi možemo da izaberemo kakvi ljudi želimo da budemo, a Bog će poštovati našu odluku, i na osnovu toga što smo odlučili, Bog će nas ili spasiti ili dozvoliti da nestanemo za večnost po našem izboru.
Ljudi koji izaberu da dozvole Bogu da ih posveti i preobrazi da imaju Hristove osobine, oni će biti spaseni.
Ako Bog spasava samo apsolutno dobre ljude, onda ne bi spasao nikoga.
Bog ne kaže da On donosi odluku umesto ljudi. Bog ne tera ljude da izaberu karakter kakav je Hristos demonstrirao na Zemlji, nego nas poziva da sami izaberemo.
On nas obaveštava šta nam je potrebno da bi bili u Njegovom carstvu i šta treba da izaberemo da bi tamo bili. Dakle,
Bog nije predodredio naše odluke, ali je predodredio posledice naših odluka.
Bog bira koji tip ljudi želi da spasi. Bog ima na to pravo, jer je On stvorio svet.
Ljudi nisu predodređeni za spasenje, nego je spasenje predodređeno za ljude koji traže Boga. Naš karakter određuje našu sudbinu.
Sudbina i Božja Svemoć
U Bibliji piše da Bog želi da se svi ljudi spasu: "Jer je ovo dobro i prijatno pred spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spasu, i da dođu u poznanje istine." 1.Timotiju 2.3,4 Dakle Bog želi da spase sve ljude.
"Nije volja Oca vašega nebeskoga da pogine jedan od ovih malih." Matej 18.14
“Ne docni Gospod s obećanjem, kao što neki misle da docni, nego nas trpi, jer neće da ko pogine, nego svi da dođu u pokajanje.” 2.Petrova 3:9
“Jer Bogu tako omilje svet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da nijedan koji ga veruje ne pogine, nego da ima život večni” Jovan 3:16
Međutim, u Bibliji očigledno piše da neće svi ljudi biti spaseni, nego će biti uništeni kad Bog bude izvršio presudu (Otkrivenje 20.10-15; Matej 25.41-46).
Pitanje je, pošto je Bog Svemoguć, zašto On samo želi da svi budu spaseni, a ipak ne spasava sve ljude?
Ako Bog predodređuje sudbinu, bio bi apsurd da istovremeno želi da spasi sve ljude, a da ne može da sam sebi ispuni želju, jer neke ljude neće spasiti. Bog nije kontradiktoran, nego vrlo logičan.
Bog koji je svemoćan može da spasi sve, ali Bog koristi svoju svemoć samo za dobro.
Čak i ako spasite nekoga ko čini zlo, on će nastaviti da čini zlo, čime bi Bog indirektno dozvolio da nekome bude učinjeno zlo. Spasenje od posledica učinjenog zla ne menja zločinca.
Iz činjenice da svi ljudi neće biti spaseni uprkos Božjoj želji da ih spasi, proizilazi da ih Bog nije predodredio, nego da poštuje njihov izbor da čine zlo iako ih to vodi u propast.
Koga Bog ne želi da spasi
Postavlja se pitanje da li Bog voli ljude koji neće biti spaseni, i da li je to ljubav drugačijeg kvaliteta nego prema onima koje će spasiti.
Neki ljudi misle da se radosna vest o spasenju ne objavljuje svima, niti sa jednakom dubinom, pa ljudi misle da zato nema ni isti efekat na sve ljude.
Ljudi koji veruju da je Bog predodredio neke ljude za propast, misle da se Bog oko njih i ne trudi, da im ne šalje proroke, i da ih ne poziva na pokajanje.
Međutim, u Bibliji Bog kaže da mu nije milo da umre bezbožnik, nego da se vrati bezbožnik sa svoga puta i bude živ (ne čitati): “Tako bio ja živ, govori Gospod Gospod, nije mi milo da umre bezbožnik, nego da se vrati bezbožnik sa svoga puta i bude živ; vratite se, vratite se sa zlih putova svojih, jer zašto da mrete…?” Ezekiel 33:11
Bog kaže da ne odbacuje nikoga ko ga traži, pa onda nema smisla da je predodredio ljude da ga ne traže (5.Mojsijeva 4:29).
Problem je što jedna grupa ljudi ne mari za Božju milost, opomene i obezbeđeno spasenje:
“Ili ne mariš za bogatstvo njegove dobrote i krotosti i trpljenja, ne znajući da te dobrota Božija na pokajanje vodi?” Rimljanima 2:4
Bog je svim ljudima pokazao veliku milost, dobrotu i strpljenje, ali je dobio različit odgovor od dve strane. Jedni su hteli, a drugi nisu hteli: “…koliko puta hteh da skupim čeda tvoja, kao što kokoš skuplja piliće svoje pod krila, i ne hteste” Matej 23:37).
Ljudi čine zlo, a onda optužuju neku sudbinu, kob, udes, kismet, predestinaciju, čime zapravo optužuju Boga.
Tako ljudi koji odbace Boga uzrokuju da Bog odbaci njih.
Prvo ljudi odluče šta hoće, a Bog onda poštuje našu odluku.
Predestinacija je obrnuto tvrđenje – da prvo Bog predodredi čoveka, a onda čovek odabere ono što mu je Bog odredio.
U svakom slučaju, Bog voli sve ljude na isti način. Bog ne diskriminiše ljude, niti je prema nekim ljudima više naklonjen.
Isus kaže: “A ja vam kažem: ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji na vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone; da budete sinovi Oca svojega koji je na nebesima; jer on zapoveda svome suncu, te obasjava i zle i dobre, i daje dažd pravednima i nepravednima.“ Matej 5:44–45
Posledice verovanja u sudbinu
Verovati u sudbinu može biti opasno. Ako neko misli da je predodređen da bude spasen,
mogao bi da misli da bez obzira kako se ponaša i šta radi, on ne može da ne bude spasen, iako mu je karakter veoma iskvaren, iako čini zlo.
Naravno, niko nije postao stručnjak u nekoj oblasti tako što je ravnodušno čekao da mu sudbina daruje potrebno znanje i sposobnosti.
S druge strane, ako neko misli da je predodređen za propast, da ga je Bog preodredio za večnu smrt, time bi izgubio svaku volju da bilo šta radi u životu.
Takav čovek ne bi bio motivisan da radi išta dobro, ako veruje da je predodređen za propast, ako veruje da će ga sudbina dovesti na isto mesto.
Tako ljudi beznadežno misle da je svejedno da li ćemo živeti zdravo ili pušiti duvan i piti alkohol, vezati pojas u autu ili voziti rizično, ako to nema nikakvog uticaja na ishod našeg života.
Nemar prema sebi dovodi do nesreće, jer je ljude teško ubediti da ne postoji ta nematerijalna, nikad viđena sudbina.
Sudbina i izbor
Šta zavisi od nas? Neki bi voleli da sve zavisi od Boga, ali postoje stvari koje ne zavise od Boga.
Neki bi voleli da izbegnu ličnu odgovornost i krivicu.
Koliko od nas samih zavisi šta će biti sa nama?
Na mnogo mesta Bog ohrabruje ljude koji mu veruju da izaberu život vrline.
Na primer, Bog čak kaže da je: “Stavio pred vas život i smrt, blagoslov i prokletstvo; zato izaberi život, da budeš živ ti i seme tvoje.” (5.Mojsijeva 30:19)
Ne bi imalo smisla da nas Bog poziva da izaberemo dobro, ako nas je predodredio da činimo zlo. U Bibliji je puno takvih "ako" od kojih zavisi naša budućnost.
Bog nikome na silu nije učinio čak ni dobro. Isus je pitao ljude da li žele da ih isceli, nije ih lečio ako oni to ne žele. ("Hoćeš li da budeš zdrav?")
Da je bolesnik odbio, Hristos ga ne bi izlečio. Dakle, Bog poštuje naš izbor, i ne zacrtava nam sudbinu.
Bog želi slobodna bića. Zato je potrebno da čovek donese odluku za sebe. Kad mi izaberemo Boga, onda Bog može da nas spasi.
Sudbina i pokajanje
Ako vozač auta bez svoje krivice povredi čoveka koji je na pogrešnom mestu prelazio ulicu, vozač može da oseti žaljenje zbog bola koji povređeni čovek ima, ali neće osećati kajanje.
Vozač nije prekršio zakon, niti je namerno udario čoveka. Kajanje uvek ide uz dela učinjena po svom izboru.
Bog ljude stalno poziva na pokajanje: “Pokajte se, jer se približi carstvo nebesko.” Matej 4,17
Pokajanje podrazumeva da su ljudi slobodna bića. Do nas stoji da li hoćemo da se kajemo ili ne.
Čovek se nikada ne kaje za dela koja je sudbinski morao da učini, nego samo za dela za koja je sam izabrao, a svestan je da su bila pogrešan izbor.
Kad Bog poziva preko proroka da se ljudi pokaju, On traži od ljudi da svoju slobodnu volju upotrebe da prestanu da se bune protiv svog Stvoritelja, nego da se vrate na put koji donosi večni život.
Bog bi voleo da bezbožnik napravi preokret u svom životu kako bi bio živ. "…nije mi milo da umre bezbožnik, nego da se vrati bezbožnik sa svoga puta i bude živ; Vratite se, vratite se sa zlih puteva svojih jer zašto da mrete!" Jezekilj 33.11
Bog kaže da mu nije milo da bezbožnik umre, a kamoli da ga je On predodredio za smrt.
Da je Bog predodredio neke ljude za propast, ne bi nas pozivao da se pokajemo.
Kako je Bog otvrdnuo srce faraonu?
Kao argument da Bog predodređuje sudbinu, ljudi navode da je Bog predodredio faraona za propast, jer mu je “otvrdnuo srce”.
“Tako dakle koga hoće miluje, a koga hoće otvrdoglavi.”. Rimljanima 9:18
Dakle, pitanje je da li je Bog stvaranjem predodredio faraona za propast, ili je Bog učinio sve da bi naveo faraona da prestane da čini zlo, ali faraon nije odustao od zla.
Bog je tražio od faraona da oslobodi Izraelce, koji su bili njegovi robovi.
Faraon je odbio, javno pokazujući nepoštovanje prema Bogu.
Bog je preko Mojsija, učinio 10 čuda pred faraonom, jedno po jedno, i svaki put je prorekao da nevolja neće prestati dok faraon ne prihvati da pusti narod.
Kad bi faraon priznao da je pogrešio, Bog je najavio prestanak zla tačno na određeni način.
Zatim bi faraon ponovo promenio mišljenje, nije poslušao Boga i nije dao Izraelcima slobodu.
Bog je faraonu dao najveće dokaze svoje pravde i milosti i time mu je otvrdnuo srce.
Bog mu je dao sve argumente, i nije postojalo ništa uverljivije šta bi Bog mogao da učini, pa je time faraonovo srce postalo tvrdo, nepromeljivo i ogrezlo u odbacivanju Boga.
“Ali Faraon reče: ko je Gospod da poslušam glas njegov i pustim Izrailja? Ne znam Gospoda, niti ću pustiti Izrailja.” 2.Mojsijeva 5.2
Činjenica stoji da je Bog pravedno kaznio faraona, da je faraonovo srce okamenilo njegovim izborom, stalnim odbacivanjem Božjih poziva na pokajanje.
To što Bog “otvrdne srce” nekome, ne znači da je Bog učinio da taj čovek ne može da reaguje na duhovne pozive, nego da je tog čoveka Bog prepustio stanju koje je taj čovek sam već izabrao.
Princip pisaca Biblije jeste da sve događaje pripisuju Bogu jer je svemoćan, bez obzira da li to Bog čini ili samo dopusti da se dogodi, a da to nije sperečio.
Argument za predodređenje, ljudi vide i u tome što Bog kaže: “Jakov mi omilje, a na Isava omrzoh.” Rimljanima 9:13
Međutim, Božji stav prema njima posledica je izbora koji su Jakov i Isav napravili.
Jakov da se bori za duhovno prvenaštvo, jer je verovao u Božje obećanje da će se iz potomstva prvorođenih Avramovih potomaka roditi Mesija, dok Isav nije mario za duhovne stvari, pa je prodao prvenaštvo, oženio se neznaboškinjama i nanosio bol svojim pobožnim roditeljima.
Dakle, Bog ne bira kojoj osobi će se smilovati, nego je izabrao da se smiluje čoveku koji je pokazao određene osobine i napravio dobar izbor.
Kako će Bog da reaguje na nas zavisi od "materijala" koji smo ugradili u naš karakter.
Kao što kriminalac ponavljanjem krađa postaje okoreli kriminalac, tako naše srce postaje tvrdo ponavljanjem greha.
Bog želi da ponovo stvori naše srce da bude meko, mesno. To je suština Božjeg Novog Zaveta sa Božjim narodom (Eze 37.26-28; Jer 31.31,33,34; Eze 18.31,32)
Sudbina i molitva
Ako nas Bog predodređuje, onda bi molitve bile gubljenje vremena.
Nema smisla moliti se Bogu ako nam je subina zapečačena, ako nam je zacrtao da budemo spaseni ili izgubljeni.
Bilo bi svejedno šta radimo, ako nema mogućnosti da biramo i da se menjamo.
S druge strane, ako nije sve unapred određeno, molitva Bogu ima smisla.
Moli se i prepusti Bogu da brine. Moli se kao da sve zavisi od Boga, a radi kao da sve zavisi od tebe.
Predodređenje i proročanstva
Postavlja se pitanje, ako Bog stotinama ili hiljadu godina unapred, sa 100% sigurnošću daje proročanstva da će se nešto dogoditi,da li to znači da je On nešto zacrtao da mora da se dogodi?
Kako Bog može da predskaže buduće događaje, ako nije predodredio ljude da se tako ponašaju?
Ako je bilo predodređeno da Juda izda Isusa Hrista, da ga se Petar odrekne, da ga Pilat osudi i da Isus umre na krstu, to bi značilo da Bog primorava ljude da čine zlo ako im je sudbinski zacrtao da moraju tako da se ponašaju.
Pitanje je da li Božje predznanje budućnosti u proročanstvima znači da Bog predodređuje ljude za spasenje ili za propast.
Postoje različite kategorije proročanstava: 1) proročanstva Božje volje, 2) proročanstva Božjeg predznanja i 3) uslovna proročanstva.
Proročanstva u kojima Bog izražava svoju volju ili svoj plan, jesu na primer proročanstvo da će se Hristos roditi, umreti i vaskrsnuti, kao i da će Bog vaskrsnuti ljude koji mu veruju prilikom drugog Hristovog dolaska.
Ne postoji sila u univerzumu koja može da spreči ispunjenje proročanstva Božje volje.
To znači da Bog jeste predodredio ove događaje, ali nije predodredio koga će vaskrsnuti za večni život, nego to zavisi od ličnog izbora.
Proročanstva Božjeg predznanja najteže su shvatljiva čoveku koji je ograničen vremenom.
Nama je teško da zamislimo da postoji Biće koje nije ograničeno na sadašnje vreme, kao što mi jesmo.
Međutim, da bi Bog stvorio vreme, prostor, materiju i energiju, On je morao da bude izvan vremena i prostora.
Ako Bog postoji izvan vremena i prostora, što je nama neshvatljivo, onda na Boga ne utiče vreme niti ga ograničava.
Bog ima neograničeni pristup prošlosti i budućnosti.
To znači da Bog može da pogleda šta smo u prošlosti radili, ili da pogleda šta ćemo u budućnosti izabrati da uradimo, a da pritom ne utiče na našu odluku.
Tako Bog zna budućnost, zna sve šta će nam se dogoditi, zna vreme, mesto i okolnosti našeg rođenja i smrti, iako nas ne predodređuje za izbore koje činimo.
Tako Bog kaže da On ne želi da ljudi izaberu zlo, ali daje proročanstvo da će se to ipak desiti, da će većina ljudi odbaciti Božje vođstvo, a da će samo manjina – ostatak, ostati na Božjoj strani pred drugi Hristov dolazak.
Božje predznanje ne menja odluke koju ljudi donose.
Bog daje ovo proročanstvo jer zbog svoje intelektualne superiornosti zna šta će ljudi izabrati, a ne zato što ih je predodredio da tako izaberu.
Ljudi koji veruju u sudbinu pomešali su proročanstva Božje volje i Božjeg predznanje, pa praktično tvrde da je Božja volja i da ljudi čine zlo i da umiru, što je suprotno Božjem karakteru.
Umesto da ljudi preispitaju sebe i priznaju svoju krivicu, oni prebacuju krivicu na Boga, i kažu da smo stvoreni da moramo da činimo zlo.
Postoji razlika između događaja koje Bog prouzrokuje i događaja koje Bog dozvoljava da se dogode.
Bog nije predodredio ljude da čine zlo, ali dozvoljava da ljudi čine zlo do dana kada će suditi svima, kako bi ljudi pre toga videli posledice kršenja Njegovih principa i imali priliku da se pokaju.
To što Bog preuzima na sebe odgovornost što kao Svemoćni Bog nije sprečio zle ljude da učine zlo, ljudi pogrešno tumače kako je Bog navodno predodredio ljude da čine zlo, što je pogrešno iz svih do sada nabrojanih razloga.
Bog predodređuje događaje, ali ne predodređuju na čijoj strani će se naći ljudi u tim događajima. Na primer,
Bleda ilustracija bila bi kada lekar vidi simptome nekog bolesnika, i daje tačnu prognozu da bolesnik neće živeti duže od 6 meseci.
“Proročanstvo” lekara proizlazi iz njegovog znanja.
Lekar nije predodredio pacijenta da mora da umre za 6 meseci, ali je tok bolesti je predvidiv.
Božje predznanje je daleko veće od znanja koje ima lekar.
Ne treba zaboraviti da Bog živi izvan vremena i prostora, i ima pristup budućnosti na nama neshvatljiv način.
Poslednja kategorija proročanstva su uslovna proročanstva, koja najbolje ilustruju da Bog sudbinski ne predodređuje ljude.
Ispunjenje uslovnih proročanstava zavisi od postupaka ljudi.
Bog ovako kaže u Bibliji: “I doći će na te svi ovi blagoslovi… ako uzaslušaš glas Gospoda Boga svojega.” 5.Mojsijeva 28,2
“Ako li se odvrati srce tvoje i ne uzaslušaš, nego zastraniš da se klanjaš drugim bogovima i njima služiš, javljam vam danas da ćete zaista propasti…” 5.Mojsijeva 30,17,18
Dakle, Bog je dao proročanstva sa dva moguća rezultata: oni koji poslušaju Boga primiće blagoslove, a oni koji ne poslušaju Boga – oni će propasti.
Bog nije predodredio šta će ljudi izabrati, nego je stvorio zakon uzroka i posledica.
Mi možemo da izaberemo šta ćemo da uradimo, ali ne možemo da izaberemo drugačije posledice našeg izbora, od onih koje je Bog predodredio.
Jedini slučaj u kojem Bog neće izvršiti proročanstvo koje je dao, jeste ako se ljudi pokaju pa im Bog bude milostiv.
Tako je Jona prorekao Ninivi da će za 40 dana propasti, ali su se Ninivljani pokajali, pa im je Bog oprostio. (“I Jona …reče: jošte 40 dana, pa će Ninevija propasti. I Ninevljani poverovaše Bogu, i oglasiše post, i obukoše se u kostret od najvećega do najmanjega… I Bog vide dela njihova, gde se vratiše sa zloga puta svojega; i raskaja se Bog oda zla koje reče da im učini, i ne učini.” Jona 3.4,5,10)
Dakle, mi stvaramo svoju sudbinu. Bog vidi budućnost i pomaže nam da planiramo svoju sadašnjost.
Kome ćete verovati?
Dakle, videli smo da je u Bibliji opisano kako čovek ima moralni izbor, i da je odgovoran za svoje izbore.
Pad čoveka u greh pokazuje da su ljudi zloupotrebili slobodnu volju i nisu poslušali Boga.
Da su ljudi mašine koje čine zlo jer su tako stvorene, onda Bog ne bi čoveka smatrao odgovornim i ne bi nas pozivao da se pokajemo pre nego što On dođe da izvrši svoju presudu.
Bog ne može da nam da sreću i mir a da nam pri tom ne da sebe. Sreća i mir nerazdvojivo su vezani za Boga i ne mogu se naći van Njega.
Bog je predodredio poslednje poglavlje naših života sa dva moguća završetka.
Bog će te prihvatiti na kom god mestu da te nađe, da bi te odveo na mesto na kome On želi da budeš.
Bog ima plan za tvoj život. Bog zna našu budućnost i ima kontrolu nad njom, ali ne određuje našu sudbinu.
Božja volja ne ugrožava našu slobodnu volju.
Čovek je predodređen da ima slobodnu volju.
Ako ti ne preuzmeš kontrolu nad svojom sudbinom, neko drugi će je preuzeti.
Mi imamo mogućnost da upravljamo svojom sudbinom. Prava sudbina je naš potencijal koji čeka da ga ostvarimo. Čovekov karakter je njegova sudbina.
Evo kako svako od nas može da utiče na svoju sudbinu: "…ako priznaješ ustima svojim da je Isus Gospod, i veruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen… Jer koji god prizove ime Gospodnje spašće se." Rimljanima 10,8-13
Dakle, naš izbor da imamo poverenje u Boga definiše našu sudbinu.
Ne odlučuje pripadnost naciji, rasi ili verskoj zajednici, nego poverenje ili nepoverenje u Boga.
Dakle, Bog je uradio sve za nas - obavestio nas je da smo slobodni, dao nam moć da biramo, obavestio nas je šta stoji iza kog izbora. Bog kaže:
"Svedočim vam danas nebom i Zemljom, da sam stavio pred vas život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Zato izaberi život da budeš živ i ti i seme tvoje, ljubeći Gospoda Boga svojega, slušajući glas Njegov i držeći se Njega; jer je On život tvoj." 5.Mojsijeva 30.19
Zamislite da jedan čovek želi da putuje vozom, ali zakasni i propusti voz. Međutim, dogodi se nesreća i svi putnici u vozu stradaju, a čovek koji je zakasnio na voz ostao je nepovređen.
U drugoj situaciji, čovek zakasni na voz i ukrca se u drugi voz, a baš tom drugom vozu dogodi se nesreća i čovek pogine.
U obe situacije čovek nema kontrolu nad okolnostima koje su se dogodile.
Nesreća se dogodila bez njegovog znanja i bez mogućnosti da izbegne nesreću.
Ako neko strada u nesreći, ljudi često kažu da mu je takva bila sudbina, da mu je tako bilo suđeno i zacrtano.
Time kažu da je njegova smrt bila neizbežna, da je neko ili nešto odredilo da ta osoba pogine bez vidnog povoda i cilja, baš tada i na tom mestu.
Pod sudbinom se obično smatra predodređeni tok događaja koji je izvan čovekove kontrole.
O sudbini uglavnom ne govore ljudi kojima je dobro, nego samo ljudi kojima se dogodi nesreća.
Ljudi koji imaju utisak da nam se dosta stvari dogode bez našeg uticaja i izbora, misle da postoji sudbinska predodređenost da čovek doživi nesreću ili da strada.
Mnogi ljudi veruju da sve što im se događa, bilo dobro ili loše, sudbinski upravlja neka neidentifikovana sila veća od ljudske.
Tako jedni veruju da misteriozna “sudbina” nasumično unesrećuje slučajno određene ljude, dok drugi misle da je sudbina precizna i da naknadno kažnjava ljude za zla dela koja su učinili misleći da će proći nekažnjeno.
Neki ljudi veruju da je dovoljno da nam crna mačka pređe put, pa da nam time zapečati sudbinu.
Ljudi veruju da ako nepažnjom razbiju ogledalo ili prođu ispod merdevina, više ne mogu da učine ništa kako bi izbegli zlu kob koja će ih nevine kazniti za banalnu nepažnju ili trapavost.
Neki narodi veruju da su sudbinski određeni rođenjem da pripadaju jednoj kasti ljudi, pa tako ne mogu ništa da urade da promene svoj visoki ili niski status u društvu.
Dosta ljudi veruje u astrologiju, to jest da raspored zvezda na nebu određuje našu sudbinu, bez obzira na našu volju i napore.
Indirektno to je optužba da Onaj ko je stvorio zvezde u stvari diktira našu sudbinu od koje ne možemo da pobegnemo.
Međutim, postavlja se pitanje šta je to sudbina, da li sudbina ima inteligenciju, ili sistem moralnih vrednosti na osnovu kojeg određuje šta je dobro a šta zlo, pa nekog čoveka treba da kazni ili da nagradi, ili se radi samo o nasumičnom spletu okolnosti.
Čak i ljudi koji veruju u sudbinu, ne znaju šta je to sudbina, i da li neko stoji iza eventualnog sudbinskog predodređenja ljudi.
Posledice (ne)verovanja u sudbinu: Smisao i besmisao života
Od našeg verovanja ili neverovanja u zacrtanu sudbinu zavise naši svakodnevni postupci.
Ako nam je sve predodređeno, onda nam ostaje samo da proživimo tu sudbinu koja nam je određena.
Ako postoji sudbina i ako sam predodređen da budem dobar čovek, čini se da ma šta da radim, neću moći da činim ništa drugo osim dobro.
Međutim, ako sam sudbinski predodređen da budem zao čovek koji će činiti zlo drugim ljudima, onda ma šta da uradim ne mogu da ne činim zlo.
Šta god da je čovekovo sudbinsko predodređenje, ako postoji sudbina, onda ljudski život i naše odluke ne bi imale smisla, jer bismo bili kao lutka čije konce pokrece neko drugi.
Da smo sudbinski predodređeni na izbore koje činimo, bili bismo mašine koje rade ono za šta su konstruisane.
Ako je čovek robot koji ispunjava svoju sudbinu, naša razmišljanja i dela izgubila bi smisao. Mi bi ispunjavali nečiji tuđi cilj, ali naši ciljevi bili bi sporedni i nebitni.
Sudbina i sloboda
Jedna od stvari koja nam daje motivaciju u životu, jeste sloboda da radimo ono što volimo, čime ispunjavamo naše unutrašnje vrednosti i ostvarujemo sebe kao ličnost.
Međutim, ako smo predodređeni, onda ne bi bili slobodna bića. Bili bi robovi sudbine koja nam je zacrtana.
Ako sudbina određuje naše ponašanje, onda nismo slobodni, i ne bi mogli da izađemo izvan zacrtanih okvira.
Ako samo proživljavamo nepromenljivu sudbinu, naš trud bi doprineo samo da svoju sudbinu što lakše podnesemo.
Međutim, ako nam je sudbina zacrtala određeni stepen patnji, možda bi bio uzaludan i sam trud da sebi olakšamo predodređenu patnju.
Izbor (Sudbina ili naš izbor?)
Ljudi kažu: Sudbina je smer u kojem se krećeš bez ikakvog napora sa tvoje strane.
Ako postoji neizbežna sudbina koja nas čeka, pitanje je da li možemo svojim izborima da izbegnemo ovakve nesreće čije okolnosti ne zavise od nas.
Postoji mišljenje da nam je svaki detalj života zacrtan, a drugo mišljenje je da možemo da biramo generalno smer našeg života, ali nam je sudbinski zacrtana nesreća u budućnosti koju svojim izborima ne možemo da sprečimo.
Dakle, slobodna volja bi podrazumevala da imamo slobodu izbora, a sudbinsko predodređenje bi značilo da nemamo slobodu izbora, ili su naši izbori ograničeni na sitnice, dok ne možemo da izbegnemo velike nesreće koje će nam se desiti.
Čovek lako može da napravi razliku između nas ljudi i mašina.
Ljudi mogu da donose inteligentne, apstraktne odluke, dok mašina to ne može.
Neki ljudi idu toliko daleko da zamišljaju da su naše odluke samo privid donošenja odluke, dok mi zapravo i tu izvršavamo program koji nam je ugrađen u um.
S druge strane postoji stav da sudbina nije stvar slučajnosti, već je stvar izbora; da sudbinu ne treba čekati, već je sudbina nešto što treba postići.
Sudbina: Uzrok i posledice
Naš život je pun uzroka i posledica. Na primer, ako radimo - dobićemo platu; ako učimo, steći ćemo znanje; ako idemo u pravom pravcu, stići ćemo na svoj cilj. Svojim odlukama mi usmeravamo nas život u pravcu koji želimo.
Na primer, ako neko pije alkohol i vozi, veće su šanse da će imati udes i da će stradati.
Ako neko izabere da skoči sa zgrade, povećava šanse da će poginuti.
Uzrok i posledice pokazuju da mnogo toga zavisi od naših misli koje pokreću naše odluke.
Međutim, kad ljudi učine napor da bi došli do nekog cilja, često kažu da jesu ili nisu imali sreće da ostvare svoj cilj.
Oni koji nisu došli do cilja, često kažu da im je takva sudbina protiv koje nisu mogli da se izbore.
Za druge ljude koji su uspešno došli do cilja, drugi kažu da su uspeli jer su imali sreće, da im je sudbina naklonjena.
Ako zakon uzroka i posledica funkcioniše, onda imamo slobodu. Međutim, svi mi znamo da bar kratkoročno, posledice ne dolaze tako brzo da bi bile očigledne.
Takođe, neki ljudi misle o zlu, govore zlo i čine zlo, a imaju dobre rezultate, što nam se čini nepravedno.
Očekivali bismo da ljudi žanju ono što su posejali. Činjenica je da neki zli ljudi ne žanju zlo koje su posejali, a dobri ljudi ponekad pretrpe zlo koje nisu prouzrokovali.
DOBRE stvari dešavaju se ZLIM ljudima;
ZLE stvari se dešavaju DOBRIM ljudima.
Neopravdano je misliti da sudbina pre ili kasnije kažnjava krivce ili daje samo dobro onima koji nisu činili zlo, jer vidimo mnogo više izuzetaka nego potvrde ovog principa.
Ako bi i postojala sudbina, bila bi prilično nepravedna, obzirom da pate i nevini, dok krivci često uspevaju da izbegnu kaznu.
Sudbina i odgovornost
Mnogi ljudi žive verujući da je svako kovač svoje sreće. (Suae quisque fortunae faber est.)
Generalno postoje dva stava: da smo mi sami odgovorni i za dobro i zlo koje nam se dešava, ili da je sudbina odgovorna za to.
Niko ne kaže da je bogat i uspešan jer je sudbinski predodređen, jer bi to bilo unižavanje svojih sposobnosti i zasluga.
Međutim, kad ljudi govore o svom neuspehu onda sudbinu prikazuju kao najznačajniji faktor neuspeha.
Nije teško razumeti da donošenje odluka podrazumeva da smo odgovorni za svoju budućnost.
Ljudi bi voleli da su slobodni, ali kad shvate da imati slobodan izbor znači biti odgovoran za svoje postupke, onda se uplaše slobode koju imaju.
Zato mnogi ljudi prepuštaju da neko drugi donosi odluke umesto njih (astrolog, guru, sveštenik, političar ili šef na poslu), nadajući se da će tako izbeći osećaj krivice i grižu savesti, koja ih na kraju ipak sustigne.
Griža savesti zbog pogrešnih izbora ne odlazi dok je ljudi potpuno ne uguše.
Da bi ugušili osećaj svoje krivice za donesene odluke ili za pasivnu neaktivnost, ljudima je lakše da poveruju da postoji neka nevidljiva sudbina koja je kriva za posledice naših izbora.
Tako mišljenje da sudbina meša karte, a da mi samo igramo, mnogi razumeju kao izmišljanje izgovora za ono što su ljudi sami zamešali.
Drugim recima, ako si se rodio siromašan to nije tvoja krivica.
Ali ako umreš siromašan, to jeste tvoja krivica.
Ograničenja slobode izbora
Iako u velikoj meri ono što nam se događa zavisi od naših izbora, činjenica je da imamo ograničenja koja nas sprečavaju da imamo jednako dobre rezultate kao ljudi koji su se rodili u povoljnijem okruženju.
Dakle, na naš životni put utiče naša telesna građa, pol, ličnost, IQ, porodica u kojoj smo rođeni, obrazovanje, finansijska situacija, međuljudski odnosi, da li smo odrasli na selu, u gradu i u kojoj državi, kojim jezikom govorimo, i još mnogo toga drugog.
Naše poreklo određuje mnogo toga što će nam se događati u budućnosti, nad čim nemamo kontrolu.
Ljudi kažu da uspeh nije za svakoga, jer od porekla i detinjstva dosta zavisi smer našeg života.
Tako ljudi jadikuju nad sobom i kažu da bi bili uspešni da su im roditelji bogati, da su odrasli u državi gde nije bilo rata, da imaju lepši spoljašnji izgled,
da su talentovani kao neki koje je sudbina izabrala umesto njih.
Međutim, uz sve prednosti koje nam poreklo daje nad drugima, ako nije praćeno ispravnim odlukama i napornim radom, poreklo neće dovesti do željenog rezultata.
Okolnosti mogu da ograniče verovatnoću za nas uspeh.
Ako sam visok 150 cm, time je smanjena mogućnost da budem dobar košarkaš, za razliku od nekoga ko je visok 200 cm.
Neki ljudi ulože 100% napora i ne uspeju jer nemaju talenat, dok talentovani ljudi uspeju iako su uložili samo 10% napora.
Mi donosimo odluke na osnovu iskustva iz prošlosti i na osnovu naše procene budućnosti.
U sadašnjosti mi smo okruženi određenim okolnostima. Svaka naša odluka dovodi nas u nove okolnosti od kojih zavise naše sledeće odluke i dela.
Zamislite da naš ušteđeni novac predstavlja okolnosti koje određuju koliko novca ćemo sada potrošiti ili uštedeti.
Ako potrošimo dosta novca ili zaradimo dosta novca, promena količine novca koju imamo stvara nove okolnosti koje nas navode na nove odluke.
Tako povećavamo ili smanjujemo mogućnosti za naš uspeh.
Okolnosti su pozadina i motivacija za dela, a rezultati naših dela stvaraji novu pozadinu za nova dela.
Tako možemo da poboljšavamo ili pogoršavamo naše okolnosti i utičemo dobro ili loše na našu budućnost.
Tako možemo da menjamo malo po malo našu poziciju, pa da čak nadmašimo ljude koji su talentovaniji od nas, ili su rođeni u boljim okolnostima.
Ovakva promena ne može da se dogodi trenutno, nekim drastičnim čudima, pa zato mnogi ljudi nisu motivisani da upornošću i radom nadoknade svoj manjak talenta.
Život je pun dinamičnih promena u kojem stalno donosimo odluke prema novim okolnostima prema principima koje smo odlučili da sledimo.
Međutim, ne treba pomešati okolnosti, socijalne i genetske predispozicije sa sudbinom.
Ovde se ne radi o slepoj slučajnoj sudbini, nego o okolnostima života jedne osobe koje se mogu znati unapred, pa se mogu isplanirati odluke u skladu sa okolnostima, dok se kod sudbine ne zna ništa unapred i ne može da se planira.
Tako čovek visok 150 cm neće planirati da bude košarkaš, nego nešto u čemu su u prednosti ljudi niskog rasta, na primer gimnastičar.
Nije sudbina odredila da neko ne može da bude košarkaš, nego genetika roditelja.
Mi ne biramo svoje gene, dobili smo ih od roditelja, i ne možemo da ih promenimo.
Ako donesemo odluke koje naša genetika ne podržava, verovatno ćemo biti neuspešni.
Dok okolnosti našeg života imaju svoja pravila, takozvana sudbina nema nikakva pravila ni zakonitosti.
Mi planiramo i odlučujemo ono što je logično da uradimo na osnovu okolnosti i pozadine.
Da li ćemo slikati nešto foto-aparatom, da li ćemo početi žetvu, graditi zgradu, uložiti novac – sve zavisi od okolnosti nad kojima nemamo uticaj.
Međutim, sudbinu ne možete da planirate, jer ljudi veruju da je sudbina nepredvidiva i slepa.
Na primer, pijani vozač ubije slučajnog prolaznika, koji je perspektivni student.
Dakle, umesto da prigovaramo što nam genetika i detinjstvo donose ograničenja, imamo mogućnost da u skladu sa našim potencijalom planiramo svoju budućnost.
Mi jesmo predodređeni da ne možemo da letimo, ali hodanjem, trčanjem i plivanjem možemo i dalje da u svojim okvirima slobodno biramo svoj put kroz život.
Imamo razum da možemo da razumemo šta je dobro za nas, a šta je zlo.
Ko može da nas predodredi?
Pitanje je ako sudbina postoji, ko ima takvu enormnu moć iznad sila prirode da predodređuje ljudske sudbine?
Ako postoji neko ko može da predodredi da li će neki čovek biti dobar ili zao, to bi mogao samo onaj ko je svemoguć - Bog.
Pitanje koje se nameće, jeste da li Bog želi da neke ljude predodredi da čine zlo i odu u večnu smrt, a da druge predodredi da čine dobro i žive večno.
Od predstave koju ljudi imaju o Božjem karakteru u velikoj meri zavisi da li ćemo verovati u sudbinu ili ne.
Ljudi koji veruju u rimske, grčke ili indijske bogove koji su i dobri i zli, oni ne bi mogli da prigovore da neki zao bog predodređuje ljudsku sudbinu.
Ali ako govorimo o monoteistickom Bogu koji se ophodi po načelima apsolutne pravde, ne bi bilo logično da takav Bog predodredi sudbinu ljudi.
Ako Bog jedini ima moć da predodredi nečiju sudbinu, verovatno da je ideju o sudbini izmislio neko ko hoće da okrivi Boga za sve svoje i tuđe greške u životu.
Bog i sudbina
Predestinacija u religiji znači da pre nego što iko išta učini, pre nego što iko išta pomisli, pre nego što iko išta veruje, čak i pre nego što se iko rodio, pre nego što je svet stvoren – Bog je unapred odredio sudbinu svakog od nas.
Neki smatraju da je jednu grupu ljudi Bog predodredio za spasenje, a drugu grupu za uništenje, što ljudi zovu dvostruka predestinacija.
Ispitaćemo mogućnost da li postoji logika da apsolutno pravedni Bog opisan u monoteističkim religijama sudbinski predodređuje ljude.
Kao apsolutno slobodno biće, Bog postoji pre stvaranja sveta i ne podleže nikakvom predodređenju.
Ako je Bog svemoguć, onda je jasno da On može da određuje sudbinu ljudi ako to želi.
Jedino je pitanje šta Bog želi, to jest da li želi da budemo kao lutke čije konce On pokreće kako hoće, ili želi da sami biramo svoju sudbinu.
Ako ljudi biraju zlo, i ako je naše ponašanje predodređeno, to bi značilo da nas je Bog stvorio zle, što bi značilo da je takav “bog” zao, jer svoja stvorenja tera stvaranjem da čine zlo.
Ako je čovek predodređen da padne u greh, onda bi takav “bog” bio autor greha, i ne bi bio apsolutno pravedan.
Ako je Bog svemoćan, bilo bi nepotrebno da sudbinski predodredi jedne ljude za spasenje, a druge za uništenje.
Bog bi mogao odmah da stvori samo ljude za spasenje i da predodredi da niko nikada ne učini zlo.
Činjenica da zlo postoji negira predodređenje, jer savršeno pravedni Bog nikada ne bi poželeo da stvori ljude koji čine zlo, a pogotovo da ih predodredi da moraju da čine zlo.
To bi bilo isto kao optužiti Boga da sam čini zlo, jer je stvorio neke ljude da moraju da čine zlo po Njegovom naređenju.
Dakle, ako nas Bog nije predodredio, nego nam je dao slobodnu volju da biramo kako ćemo da se ponašamo, to znači da smo dobro stvoreni, ali ljudi mogu da iracionalno koriste slobodnu volju, to jest mogu da donesu pogrešne odluke i loše izbore, pa zato snose odgovornost za ono što su izabrali.
Neki smatraju da postoji "paradoks slobodne volje". Ljudima izgleda apsurdno da možemo da izaberemo šta hoćemo, pa čak i ono što je suprotno Božjoj volji, a da svemoćni Bog ipak ne reaguje i ne spreči nas isti čas da prekršimo Njegove principe.
Međutim, ako Božji cilj nije da nas silom primora da držimo Njegove principe iz straha od kazne, nego da ih držimo jer vidimo da su dobri, onda bi Bog dozvolio da činimo zlo, i dao bi nam šansu da prepoznamo da je to zlo i da se vratimo Njemu.
Ljudima izgleda apsurdno što nam je Bog milostiv, što nas isti čas ne kažnjava za zlo, iako je to vaspitno najbolji postupak.
Jedino tako iskreno možemo da izaberemo dobro, a ne da se zbog straha od kazne pretvaramo da činimo dobro, a da tajno činimo zlo.
Dakle, Bog koji je istovremeno apsolutno pravedan i milostiv, ne bi sudbinski predodredio čoveka za propast ili za večni život.
Boga koji nas sudbinski predodređuje ne bi mogli da poštujemo, osim zato što nam program koji bi bio ugrađen u nas naređuje da ga poštujemo.
Bog koji nam daje slobodnu volju zaslužuje potpuno poštovanje, a oni koji zloupotrebe slobodu ne bi imali racionalni razlog za zlo.
Pravda i sudbina
Ako postoji predodređenje onda Božja pravda gubi svaki smisao. Ako Bog predodredi nekoga da čini zlo, onda ne bi bilo pravedno da Bog kazni i osudi na smrt tog čoveka koji je radio samo ono za šta je stvoren.
Ni spasenje ne bi imalo smisla ako se čovek samo ponašao po sudbinski određenom programu.
Ako je predodređen i čovek koji trpi neko zlo, kao i onaj koji čini to zlo, to bi značilo da je Bog nasumično izabrao koje ljude će spasiti a koji će propasti, ako ljudski izbor nema uticaja na sudbinu.
Ako mi ne možemo da se odupremo sudbini koja nam je zacrtana, onda nismo ni krivi za naše loše postupke, niti zaslužujemo pohvalu za dobre postupke.
Ako smo predodređeni, onda bi činiti dobro ili zlo bilo isto kao i biti predodređen da imaš tamne ili svelte oči.
Bog ne bi imao pravo da osudi čoveka za zlo za koje je predodređen, kao što ne osuđuje ni ljude jer imaju tamne oči ili svelte oči.
Ljudi koji veruju da nam je Bog predodredio sudbinu, očigledno optužuju Boga da je nepravedan.
Kakav je to karakter koji bi stvorio automate sa greškom, i onda ih uništio pod optužbom da ne rade ispravno?
Čak i ljudi koji su spaseni imali bi problem da veruju Bogu ako nepravedno uništava ljude koje je navodno predodredio da čine zlo.
To nam pokazuje da je ideju o sudbinskom predodređenju izmislio neko ko je želeo da prikaže Boga kao nepravednog, kako nam uskraćuje slobodu izbora, i svaku drugu slobodu.
Kad čovek čini zlo, time odbacuje Božju zaštitu od prevara, pa autor zla lako može da ga navede da veruje da je sudbinski predodređen da čini zlo.
Interesantno je da ljudi ne priznaju svoju krivicu za zlo, ne prepoznaju krivicu Sotone za zlo, a smelo optužuju Boga da im je odredio zlu sudbinu.
Sama činjenica da imamo sposobnost razmišljanja, razlučivanja i odlučivanja, pokazuje da imamo izbor bar do određene mere.
Naše odluke zapravo mogu da učine čuda, da budemo nešto što nismo ni sanjali da ćemo biti.
Sudbina i zlo
Svakome je jasno da od nas ne zavisi da li će da nam padne cigla na glavu kad se ne nadamo, ili će nas udariti auto iako nam je zeleno svetlo na semaforu.
Mi vidimo da postoje stvari koje ne zavise od nas.
Međutim, pad cigle i nesreća na pešačkom prelazu nisu nasumični, slučajni događaji.
Neki nesavesni zidar ostavio je ciglu na opasno mesto, pa je povredio drugog čoveka.
Za nesreću na pešačkom prelazu takođe je potreban nesavesni vozač koji je ili nepažljiv, ili nadmen pa ne mari za druge ljude, ili je pod uticajem alkohola ili narkotika.
Dakle, te nesreće nisu slučajnost, nego zlo koje su učinili drugi ljudi, sa predumišljajem ili iz nehata.
Nepredvidive okolnosti koje dovode do nesreća prouzokovane su ili našim ili tuđim zlom.
Jedno je sigurno da savršeno pravedni Bog neće baciti ciglu na našu glavu, ali će dozvoliti da svi vide kako zlo uništava ljudske živote.
Sudbina i spasenje: Da li je Bog izabrao naše sudbine pre našeg rođenja?
Pitanje stoji da li je Božji izbor ljudi za spasenje zasnovan na našem izboru, ili je ljudski izbor zasnovan na Božjem izboru?
Drugim rečima, pitanje je da li nas je Bog izabrao jer je znao šta ćemo izabrati, ili smo tako izabrali zato što smo bili predodređeni.
Ljudi imaju 3 stava po pitanju sudbine i spasenja: 1) Neki ljudi veruju da Bog predodređuje versku zajednicu, a ne pojedinca.
Po njima Bog je predodredio za spasenje versku zajednicu kao celinu, a ne sudi na osnovu odluke pojedinaca.
Tako samo treba biti pripadnik određene verske zajednice, a ponašanje, reči i dela postaju sporedni.
Uslovni izbor je verovanje da Bog izabire za večno spasenje ljude za koje On unapred zna da će izabrati da imaju poverenje u Njega.
Bezuslovni izbor je verovanje da Bog izabire ljude koje hoće u skladu sa Njegovim ciljevima, bez obzira na našu slobodnu volju.
To bi izgledalo da Bog nasumično određuje ljude za propast bez krivice, a da nasumično spasava ljude bez ispravnih odluka.
Ljudi koji veruju da Bog određuje sudbinu, kažu da je misterija kako Bog određuje sudbinu, a da ljudi ipak ostaju odgovorni za svoju propast. U svakom slučaju, to je vrlo nelogična misterija.
Tako izgleda najlogičnije da je spasenje ljudi uslovljeno ličnim odogovorom na Božji poziv.
Prigovor koji daju ljudi koji veruju u sudbinsko predodređenje jesu određani tekstovi u Bibliji, na primer da je Bog unapred kroz Isusa Hrista odredio ljude za posinaštvo, po ugodnosti Njegove volje (ne čitati): “Odredivši nas napred kroz Isusa Hrista sebi na posinaštvo, po ugodnosti volje svoje.” Efescima 1:5
Da bi bilo jasnije koga ili šta je Bog predodredio, pogledaćemo objašnjenje istog pisca, apostola Pavla:
“Jer koje napred pozna one i odredi da budu jednaki obličju Sina njegova, da bi On bio prvorođeni među mnogom braćom. A koje odredi one i dozva; a koje dozva one i opravda; a koje opravda one i proslavi.” Rimljanima 8:29-30
Bog je predodredio da spase ljude koji su nalik Njegovom Sinu po karakteru, dakle odredio je karakterni profil spasenih.
Dakle, Bog nije odredio kog pojedinca će spasiti, nego je odredio kakav karakter je prikladan da se nađe u Božjem carstvu.
Bog nije odredio KOGA će spasiti, niti ko će želeti da bude takva ličnost, nego je predodredio koje osobine moraju imati ljudi koje će spasiti.
Mi možemo da izaberemo kakvi ljudi želimo da budemo, a Bog će poštovati našu odluku, i na osnovu toga što smo odlučili, Bog će nas ili spasiti ili dozvoliti da nestanemo za večnost po našem izboru.
Ljudi koji izaberu da dozvole Bogu da ih posveti i preobrazi da imaju Hristove osobine, oni će biti spaseni.
Ako Bog spasava samo apsolutno dobre ljude, onda ne bi spasao nikoga.
Bog ne kaže da On donosi odluku umesto ljudi. Bog ne tera ljude da izaberu karakter kakav je Hristos demonstrirao na Zemlji, nego nas poziva da sami izaberemo.
On nas obaveštava šta nam je potrebno da bi bili u Njegovom carstvu i šta treba da izaberemo da bi tamo bili. Dakle,
Bog nije predodredio naše odluke, ali je predodredio posledice naših odluka.
Bog bira koji tip ljudi želi da spasi. Bog ima na to pravo, jer je On stvorio svet.
Ljudi nisu predodređeni za spasenje, nego je spasenje predodređeno za ljude koji traže Boga. Naš karakter određuje našu sudbinu.
Sudbina i Božja Svemoć
U Bibliji piše da Bog želi da se svi ljudi spasu: "Jer je ovo dobro i prijatno pred spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spasu, i da dođu u poznanje istine." 1.Timotiju 2.3,4 Dakle Bog želi da spase sve ljude.
"Nije volja Oca vašega nebeskoga da pogine jedan od ovih malih." Matej 18.14
“Ne docni Gospod s obećanjem, kao što neki misle da docni, nego nas trpi, jer neće da ko pogine, nego svi da dođu u pokajanje.” 2.Petrova 3:9
“Jer Bogu tako omilje svet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da nijedan koji ga veruje ne pogine, nego da ima život večni” Jovan 3:16
Međutim, u Bibliji očigledno piše da neće svi ljudi biti spaseni, nego će biti uništeni kad Bog bude izvršio presudu (Otkrivenje 20.10-15; Matej 25.41-46).
Pitanje je, pošto je Bog Svemoguć, zašto On samo želi da svi budu spaseni, a ipak ne spasava sve ljude?
Ako Bog predodređuje sudbinu, bio bi apsurd da istovremeno želi da spasi sve ljude, a da ne može da sam sebi ispuni želju, jer neke ljude neće spasiti. Bog nije kontradiktoran, nego vrlo logičan.
Bog koji je svemoćan može da spasi sve, ali Bog koristi svoju svemoć samo za dobro.
Čak i ako spasite nekoga ko čini zlo, on će nastaviti da čini zlo, čime bi Bog indirektno dozvolio da nekome bude učinjeno zlo. Spasenje od posledica učinjenog zla ne menja zločinca.
Iz činjenice da svi ljudi neće biti spaseni uprkos Božjoj želji da ih spasi, proizilazi da ih Bog nije predodredio, nego da poštuje njihov izbor da čine zlo iako ih to vodi u propast.
Koga Bog ne želi da spasi
Postavlja se pitanje da li Bog voli ljude koji neće biti spaseni, i da li je to ljubav drugačijeg kvaliteta nego prema onima koje će spasiti.
Neki ljudi misle da se radosna vest o spasenju ne objavljuje svima, niti sa jednakom dubinom, pa ljudi misle da zato nema ni isti efekat na sve ljude.
Ljudi koji veruju da je Bog predodredio neke ljude za propast, misle da se Bog oko njih i ne trudi, da im ne šalje proroke, i da ih ne poziva na pokajanje.
Međutim, u Bibliji Bog kaže da mu nije milo da umre bezbožnik, nego da se vrati bezbožnik sa svoga puta i bude živ (ne čitati): “Tako bio ja živ, govori Gospod Gospod, nije mi milo da umre bezbožnik, nego da se vrati bezbožnik sa svoga puta i bude živ; vratite se, vratite se sa zlih putova svojih, jer zašto da mrete…?” Ezekiel 33:11
Bog kaže da ne odbacuje nikoga ko ga traži, pa onda nema smisla da je predodredio ljude da ga ne traže (5.Mojsijeva 4:29).
Problem je što jedna grupa ljudi ne mari za Božju milost, opomene i obezbeđeno spasenje:
“Ili ne mariš za bogatstvo njegove dobrote i krotosti i trpljenja, ne znajući da te dobrota Božija na pokajanje vodi?” Rimljanima 2:4
Bog je svim ljudima pokazao veliku milost, dobrotu i strpljenje, ali je dobio različit odgovor od dve strane. Jedni su hteli, a drugi nisu hteli: “…koliko puta hteh da skupim čeda tvoja, kao što kokoš skuplja piliće svoje pod krila, i ne hteste” Matej 23:37).
Ljudi čine zlo, a onda optužuju neku sudbinu, kob, udes, kismet, predestinaciju, čime zapravo optužuju Boga.
Tako ljudi koji odbace Boga uzrokuju da Bog odbaci njih.
Prvo ljudi odluče šta hoće, a Bog onda poštuje našu odluku.
Predestinacija je obrnuto tvrđenje – da prvo Bog predodredi čoveka, a onda čovek odabere ono što mu je Bog odredio.
U svakom slučaju, Bog voli sve ljude na isti način. Bog ne diskriminiše ljude, niti je prema nekim ljudima više naklonjen.
Isus kaže: “A ja vam kažem: ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji na vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone; da budete sinovi Oca svojega koji je na nebesima; jer on zapoveda svome suncu, te obasjava i zle i dobre, i daje dažd pravednima i nepravednima.“ Matej 5:44–45
Posledice verovanja u sudbinu
Verovati u sudbinu može biti opasno. Ako neko misli da je predodređen da bude spasen,
mogao bi da misli da bez obzira kako se ponaša i šta radi, on ne može da ne bude spasen, iako mu je karakter veoma iskvaren, iako čini zlo.
Naravno, niko nije postao stručnjak u nekoj oblasti tako što je ravnodušno čekao da mu sudbina daruje potrebno znanje i sposobnosti.
S druge strane, ako neko misli da je predodređen za propast, da ga je Bog preodredio za večnu smrt, time bi izgubio svaku volju da bilo šta radi u životu.
Takav čovek ne bi bio motivisan da radi išta dobro, ako veruje da je predodređen za propast, ako veruje da će ga sudbina dovesti na isto mesto.
Tako ljudi beznadežno misle da je svejedno da li ćemo živeti zdravo ili pušiti duvan i piti alkohol, vezati pojas u autu ili voziti rizično, ako to nema nikakvog uticaja na ishod našeg života.
Nemar prema sebi dovodi do nesreće, jer je ljude teško ubediti da ne postoji ta nematerijalna, nikad viđena sudbina.
Sudbina i izbor
Šta zavisi od nas? Neki bi voleli da sve zavisi od Boga, ali postoje stvari koje ne zavise od Boga.
Neki bi voleli da izbegnu ličnu odgovornost i krivicu.
Koliko od nas samih zavisi šta će biti sa nama?
Na mnogo mesta Bog ohrabruje ljude koji mu veruju da izaberu život vrline.
Na primer, Bog čak kaže da je: “Stavio pred vas život i smrt, blagoslov i prokletstvo; zato izaberi život, da budeš živ ti i seme tvoje.” (5.Mojsijeva 30:19)
Ne bi imalo smisla da nas Bog poziva da izaberemo dobro, ako nas je predodredio da činimo zlo. U Bibliji je puno takvih "ako" od kojih zavisi naša budućnost.
Bog nikome na silu nije učinio čak ni dobro. Isus je pitao ljude da li žele da ih isceli, nije ih lečio ako oni to ne žele. ("Hoćeš li da budeš zdrav?")
Da je bolesnik odbio, Hristos ga ne bi izlečio. Dakle, Bog poštuje naš izbor, i ne zacrtava nam sudbinu.
Bog želi slobodna bića. Zato je potrebno da čovek donese odluku za sebe. Kad mi izaberemo Boga, onda Bog može da nas spasi.
Sudbina i pokajanje
Ako vozač auta bez svoje krivice povredi čoveka koji je na pogrešnom mestu prelazio ulicu, vozač može da oseti žaljenje zbog bola koji povređeni čovek ima, ali neće osećati kajanje.
Vozač nije prekršio zakon, niti je namerno udario čoveka. Kajanje uvek ide uz dela učinjena po svom izboru.
Bog ljude stalno poziva na pokajanje: “Pokajte se, jer se približi carstvo nebesko.” Matej 4,17
Pokajanje podrazumeva da su ljudi slobodna bića. Do nas stoji da li hoćemo da se kajemo ili ne.
Čovek se nikada ne kaje za dela koja je sudbinski morao da učini, nego samo za dela za koja je sam izabrao, a svestan je da su bila pogrešan izbor.
Kad Bog poziva preko proroka da se ljudi pokaju, On traži od ljudi da svoju slobodnu volju upotrebe da prestanu da se bune protiv svog Stvoritelja, nego da se vrate na put koji donosi večni život.
Bog bi voleo da bezbožnik napravi preokret u svom životu kako bi bio živ. "…nije mi milo da umre bezbožnik, nego da se vrati bezbožnik sa svoga puta i bude živ; Vratite se, vratite se sa zlih puteva svojih jer zašto da mrete!" Jezekilj 33.11
Bog kaže da mu nije milo da bezbožnik umre, a kamoli da ga je On predodredio za smrt.
Da je Bog predodredio neke ljude za propast, ne bi nas pozivao da se pokajemo.
Kako je Bog otvrdnuo srce faraonu?
Kao argument da Bog predodređuje sudbinu, ljudi navode da je Bog predodredio faraona za propast, jer mu je “otvrdnuo srce”.
“Tako dakle koga hoće miluje, a koga hoće otvrdoglavi.”. Rimljanima 9:18
Dakle, pitanje je da li je Bog stvaranjem predodredio faraona za propast, ili je Bog učinio sve da bi naveo faraona da prestane da čini zlo, ali faraon nije odustao od zla.
Bog je tražio od faraona da oslobodi Izraelce, koji su bili njegovi robovi.
Faraon je odbio, javno pokazujući nepoštovanje prema Bogu.
Bog je preko Mojsija, učinio 10 čuda pred faraonom, jedno po jedno, i svaki put je prorekao da nevolja neće prestati dok faraon ne prihvati da pusti narod.
Kad bi faraon priznao da je pogrešio, Bog je najavio prestanak zla tačno na određeni način.
Zatim bi faraon ponovo promenio mišljenje, nije poslušao Boga i nije dao Izraelcima slobodu.
Bog je faraonu dao najveće dokaze svoje pravde i milosti i time mu je otvrdnuo srce.
Bog mu je dao sve argumente, i nije postojalo ništa uverljivije šta bi Bog mogao da učini, pa je time faraonovo srce postalo tvrdo, nepromeljivo i ogrezlo u odbacivanju Boga.
“Ali Faraon reče: ko je Gospod da poslušam glas njegov i pustim Izrailja? Ne znam Gospoda, niti ću pustiti Izrailja.” 2.Mojsijeva 5.2
Činjenica stoji da je Bog pravedno kaznio faraona, da je faraonovo srce okamenilo njegovim izborom, stalnim odbacivanjem Božjih poziva na pokajanje.
To što Bog “otvrdne srce” nekome, ne znači da je Bog učinio da taj čovek ne može da reaguje na duhovne pozive, nego da je tog čoveka Bog prepustio stanju koje je taj čovek sam već izabrao.
Princip pisaca Biblije jeste da sve događaje pripisuju Bogu jer je svemoćan, bez obzira da li to Bog čini ili samo dopusti da se dogodi, a da to nije sperečio.
Argument za predodređenje, ljudi vide i u tome što Bog kaže: “Jakov mi omilje, a na Isava omrzoh.” Rimljanima 9:13
Međutim, Božji stav prema njima posledica je izbora koji su Jakov i Isav napravili.
Jakov da se bori za duhovno prvenaštvo, jer je verovao u Božje obećanje da će se iz potomstva prvorođenih Avramovih potomaka roditi Mesija, dok Isav nije mario za duhovne stvari, pa je prodao prvenaštvo, oženio se neznaboškinjama i nanosio bol svojim pobožnim roditeljima.
Dakle, Bog ne bira kojoj osobi će se smilovati, nego je izabrao da se smiluje čoveku koji je pokazao određene osobine i napravio dobar izbor.
Kako će Bog da reaguje na nas zavisi od "materijala" koji smo ugradili u naš karakter.
Kao što kriminalac ponavljanjem krađa postaje okoreli kriminalac, tako naše srce postaje tvrdo ponavljanjem greha.
Bog želi da ponovo stvori naše srce da bude meko, mesno. To je suština Božjeg Novog Zaveta sa Božjim narodom (Eze 37.26-28; Jer 31.31,33,34; Eze 18.31,32)
Sudbina i molitva
Ako nas Bog predodređuje, onda bi molitve bile gubljenje vremena.
Nema smisla moliti se Bogu ako nam je subina zapečačena, ako nam je zacrtao da budemo spaseni ili izgubljeni.
Bilo bi svejedno šta radimo, ako nema mogućnosti da biramo i da se menjamo.
S druge strane, ako nije sve unapred određeno, molitva Bogu ima smisla.
Moli se i prepusti Bogu da brine. Moli se kao da sve zavisi od Boga, a radi kao da sve zavisi od tebe.
Predodređenje i proročanstva
Postavlja se pitanje, ako Bog stotinama ili hiljadu godina unapred, sa 100% sigurnošću daje proročanstva da će se nešto dogoditi,da li to znači da je On nešto zacrtao da mora da se dogodi?
Kako Bog može da predskaže buduće događaje, ako nije predodredio ljude da se tako ponašaju?
Ako je bilo predodređeno da Juda izda Isusa Hrista, da ga se Petar odrekne, da ga Pilat osudi i da Isus umre na krstu, to bi značilo da Bog primorava ljude da čine zlo ako im je sudbinski zacrtao da moraju tako da se ponašaju.
Pitanje je da li Božje predznanje budućnosti u proročanstvima znači da Bog predodređuje ljude za spasenje ili za propast.
Postoje različite kategorije proročanstava: 1) proročanstva Božje volje, 2) proročanstva Božjeg predznanja i 3) uslovna proročanstva.
Proročanstva u kojima Bog izražava svoju volju ili svoj plan, jesu na primer proročanstvo da će se Hristos roditi, umreti i vaskrsnuti, kao i da će Bog vaskrsnuti ljude koji mu veruju prilikom drugog Hristovog dolaska.
Ne postoji sila u univerzumu koja može da spreči ispunjenje proročanstva Božje volje.
To znači da Bog jeste predodredio ove događaje, ali nije predodredio koga će vaskrsnuti za večni život, nego to zavisi od ličnog izbora.
Proročanstva Božjeg predznanja najteže su shvatljiva čoveku koji je ograničen vremenom.
Nama je teško da zamislimo da postoji Biće koje nije ograničeno na sadašnje vreme, kao što mi jesmo.
Međutim, da bi Bog stvorio vreme, prostor, materiju i energiju, On je morao da bude izvan vremena i prostora.
Ako Bog postoji izvan vremena i prostora, što je nama neshvatljivo, onda na Boga ne utiče vreme niti ga ograničava.
Bog ima neograničeni pristup prošlosti i budućnosti.
To znači da Bog može da pogleda šta smo u prošlosti radili, ili da pogleda šta ćemo u budućnosti izabrati da uradimo, a da pritom ne utiče na našu odluku.
Tako Bog zna budućnost, zna sve šta će nam se dogoditi, zna vreme, mesto i okolnosti našeg rođenja i smrti, iako nas ne predodređuje za izbore koje činimo.
Tako Bog kaže da On ne želi da ljudi izaberu zlo, ali daje proročanstvo da će se to ipak desiti, da će većina ljudi odbaciti Božje vođstvo, a da će samo manjina – ostatak, ostati na Božjoj strani pred drugi Hristov dolazak.
Božje predznanje ne menja odluke koju ljudi donose.
Bog daje ovo proročanstvo jer zbog svoje intelektualne superiornosti zna šta će ljudi izabrati, a ne zato što ih je predodredio da tako izaberu.
Ljudi koji veruju u sudbinu pomešali su proročanstva Božje volje i Božjeg predznanje, pa praktično tvrde da je Božja volja i da ljudi čine zlo i da umiru, što je suprotno Božjem karakteru.
Umesto da ljudi preispitaju sebe i priznaju svoju krivicu, oni prebacuju krivicu na Boga, i kažu da smo stvoreni da moramo da činimo zlo.
Postoji razlika između događaja koje Bog prouzrokuje i događaja koje Bog dozvoljava da se dogode.
Bog nije predodredio ljude da čine zlo, ali dozvoljava da ljudi čine zlo do dana kada će suditi svima, kako bi ljudi pre toga videli posledice kršenja Njegovih principa i imali priliku da se pokaju.
To što Bog preuzima na sebe odgovornost što kao Svemoćni Bog nije sprečio zle ljude da učine zlo, ljudi pogrešno tumače kako je Bog navodno predodredio ljude da čine zlo, što je pogrešno iz svih do sada nabrojanih razloga.
Bog predodređuje događaje, ali ne predodređuju na čijoj strani će se naći ljudi u tim događajima. Na primer,
Bleda ilustracija bila bi kada lekar vidi simptome nekog bolesnika, i daje tačnu prognozu da bolesnik neće živeti duže od 6 meseci.
“Proročanstvo” lekara proizlazi iz njegovog znanja.
Lekar nije predodredio pacijenta da mora da umre za 6 meseci, ali je tok bolesti je predvidiv.
Božje predznanje je daleko veće od znanja koje ima lekar.
Ne treba zaboraviti da Bog živi izvan vremena i prostora, i ima pristup budućnosti na nama neshvatljiv način.
Poslednja kategorija proročanstva su uslovna proročanstva, koja najbolje ilustruju da Bog sudbinski ne predodređuje ljude.
Ispunjenje uslovnih proročanstava zavisi od postupaka ljudi.
Bog ovako kaže u Bibliji: “I doći će na te svi ovi blagoslovi… ako uzaslušaš glas Gospoda Boga svojega.” 5.Mojsijeva 28,2
“Ako li se odvrati srce tvoje i ne uzaslušaš, nego zastraniš da se klanjaš drugim bogovima i njima služiš, javljam vam danas da ćete zaista propasti…” 5.Mojsijeva 30,17,18
Dakle, Bog je dao proročanstva sa dva moguća rezultata: oni koji poslušaju Boga primiće blagoslove, a oni koji ne poslušaju Boga – oni će propasti.
Bog nije predodredio šta će ljudi izabrati, nego je stvorio zakon uzroka i posledica.
Mi možemo da izaberemo šta ćemo da uradimo, ali ne možemo da izaberemo drugačije posledice našeg izbora, od onih koje je Bog predodredio.
Jedini slučaj u kojem Bog neće izvršiti proročanstvo koje je dao, jeste ako se ljudi pokaju pa im Bog bude milostiv.
Tako je Jona prorekao Ninivi da će za 40 dana propasti, ali su se Ninivljani pokajali, pa im je Bog oprostio. (“I Jona …reče: jošte 40 dana, pa će Ninevija propasti. I Ninevljani poverovaše Bogu, i oglasiše post, i obukoše se u kostret od najvećega do najmanjega… I Bog vide dela njihova, gde se vratiše sa zloga puta svojega; i raskaja se Bog oda zla koje reče da im učini, i ne učini.” Jona 3.4,5,10)
Dakle, mi stvaramo svoju sudbinu. Bog vidi budućnost i pomaže nam da planiramo svoju sadašnjost.
Kome ćete verovati?
Dakle, videli smo da je u Bibliji opisano kako čovek ima moralni izbor, i da je odgovoran za svoje izbore.
Pad čoveka u greh pokazuje da su ljudi zloupotrebili slobodnu volju i nisu poslušali Boga.
Da su ljudi mašine koje čine zlo jer su tako stvorene, onda Bog ne bi čoveka smatrao odgovornim i ne bi nas pozivao da se pokajemo pre nego što On dođe da izvrši svoju presudu.
Bog ne može da nam da sreću i mir a da nam pri tom ne da sebe. Sreća i mir nerazdvojivo su vezani za Boga i ne mogu se naći van Njega.
Bog je predodredio poslednje poglavlje naših života sa dva moguća završetka.
Bog će te prihvatiti na kom god mestu da te nađe, da bi te odveo na mesto na kome On želi da budeš.
Bog ima plan za tvoj život. Bog zna našu budućnost i ima kontrolu nad njom, ali ne određuje našu sudbinu.
Božja volja ne ugrožava našu slobodnu volju.
Čovek je predodređen da ima slobodnu volju.
Ako ti ne preuzmeš kontrolu nad svojom sudbinom, neko drugi će je preuzeti.
Mi imamo mogućnost da upravljamo svojom sudbinom. Prava sudbina je naš potencijal koji čeka da ga ostvarimo. Čovekov karakter je njegova sudbina.
Evo kako svako od nas može da utiče na svoju sudbinu: "…ako priznaješ ustima svojim da je Isus Gospod, i veruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen… Jer koji god prizove ime Gospodnje spašće se." Rimljanima 10,8-13
Dakle, naš izbor da imamo poverenje u Boga definiše našu sudbinu.
Ne odlučuje pripadnost naciji, rasi ili verskoj zajednici, nego poverenje ili nepoverenje u Boga.
Dakle, Bog je uradio sve za nas - obavestio nas je da smo slobodni, dao nam moć da biramo, obavestio nas je šta stoji iza kog izbora. Bog kaže:
"Svedočim vam danas nebom i Zemljom, da sam stavio pred vas život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Zato izaberi život da budeš živ i ti i seme tvoje, ljubeći Gospoda Boga svojega, slušajući glas Njegov i držeći se Njega; jer je On život tvoj." 5.Mojsijeva 30.19