Poslušnost Bogu ili neposlušnost, pitanje je sada
Jedan od apsurda nekih religioznih ljudi današnjeg vremena, jeste verovanje da će ih Bog spasiti iako su mu neposlušni.
Međutim, U Bibliji je pitanje poslušnosti Bogu izuzetno bitno od pada Adama i Eve u greh, pa sve do žiga zveri kada će poslušnost Bogu ili zveri razdvojiti ljude za spasenje i za večnu propast.
Pogledajmo konkretne primere koji najbolje objašnjavaju kako je Bog kroz istoriju tretirao poslušnost i neposlušnost Njegovim zapovestima i etičkim standardima.
Neposlušnost Bogu
Bog je upozorio Adama i Evu, prve ljude koje je stvorio, da u Raju sve savršeno funkcioniše, ali da bi tako ostalo, trebalo je da poslušaju Boga i ne jedu plod sa drveta poznanja dobra i zla.
Međutim, Adam i Eva nisu verovali svom Stvoritelju i nisu ga poslušali.
Iako su bili upozoreni na posledice, poverovali su i poslušali do tada njima nepoznato stvorenje koje je unelo crv sumnje u ispravnost Božjih principa, pa su isterani iz Rajskog vrta.
Tako je Lucifer, koristeći zmiju kao medijum, uzrokovao da svi potomci Adama i Eve naslede od svojih praroditelja sklonost da budu neposlušni Božjim zapovestima i principima.
Ta sklonost nas vuče da izaberemo ono što je zlo, ali i dalje možemo da se odlučimo za dobro.
Prva neposlušnost Bogu otvorila je vrata svih zala na našoj planeti.
Apsurdno je smatrati da čovek koji ponavlja istu grešku - neposlušnost i pobunu protiv Boga kao Adam i Eva, očekuje drugačiji ishod od neposlušnosti prvih ljudi.
Ne samo da neki ljudi misle da neće biti „isterani iz Raja“ kao Adam i Eva, nego veruju da će ih Bog spasiti.
Već u prvoj generaciji, posle naizgled bezazlenog uzimanja zabranjenog ploda, Adam i Eva su doživeli da njihov prvorođeni sin Kain u gnevu ubije svog brata Avelja.
Kain prvo nije poslušao Boga pošto nije prineo žrtvu na način pokazan Adamu i Evi, koja je simbolički trebalo da pokaže lično pokajanje i razumevanje da će Bog spasiti ljude smrću Mesije,
a zatim nije poslušao kad ga je Bog opomenuo da se ne gnevi, nego je iz ljubomore ubio svog brata koji jeste bio poslušan Bogu.
Nakon Kaina, neposlušnost prema Bogu širi se među ljudima kao epidemija.
U Bibliji je opisano da je Lameh uveo poligamiju, ubio je čoveka i hvalio se da će biti mnogo gori od Kaina.
Pošto su prvi ljudi bili mnogo inteligentniji od današnjih, oni koji su izabrali da budu neposlušni Bogu, koristili su svoju inteligenciju da čine zlo.
Zlo je toliko brzo napredovalo, da je već posle samo deset generacija od stvaranja neposlušnost Bogu dovela do svetske kataklizme – potopa.
Nakon potopa, Bog je želeo da potomci Nojeve porodice po prvobitnom planu nasele celu zemlju.
Međutim, iz nepoverenja i neposlušnosti prema Bogu, mnoštvo ljudi odlučilo je da sagradi Vavilonsku kulu, dovoljno visoku da prežive eventualni novi potop, da „steknu sebi ime“ (1.Mojsijeva 11.4), umesto da daju slavu Bogu.
Dok Biblija opisuje da je većina ljudi kroz celu istoriju bila otvoreno neposlušna Bogu, čak i kod manjine koja je imala poverenje u Boga pojavljivali su se ljudi koji su nalazili razne izgovore da ne budu poslušni svom Tvorcu.
Čak i Jakovljevi sinovi, začetnici 11 od 12 plemena Izraela, u trenutku svoje duhovne krize prodali iz ljubomore svog pobožnog brata Josifa kao roba.
Međutim, Josif je i u najtežim trenucima svog života ostao poslušan Bogu, pa je kasnije spasao tu istu braću i celu porodicu od globalne gladi.
Bog je zatim organizovao pobožne ljude u narod – Izrael (na jevrejskom znači „pobednik sa Bogom“), narod kojem su mogli da pristupe svi koji bi prihvatili Božje principe.
Međutim, istorija većine Izraelaca ponovo je bila istorija neposlušnosti Bogu.
Čim ih je Bog oslobodio iz ropstva u Egiptu, bunili su se protiv Njega jer su im zalihe hrane i vode bile male, kršili su subotu kao dan odmora, i nisu hteli da idu u Obećanu zemlju iz straha od divova.
Bog je Izraelcima otvoreno rekao da su poslušnost i neposlušnost linija razdvajanja između blagoslova i propasti:
„Gle, iznosim danas pred vas blagoslov i prokletstvo: Blagoslov, ako uzaslušate zapovesti Gospoda Boga svog, koje vam ja danas zapovedam;
A prokletstvo, ako ne uzaslušate zapovesti Gospoda Boga svog nego siđete s puta, koji vam ja danas zapovedam, te pođete za drugim bogovima, kojih ne poznajete.“ (5. Mojsijeva 11,26-28)
Kasnije iz neposlušnosti Izraelci traže da državom rukovodi car umesto Boga, a carevi su ih u manjoj ili većoj meri opet navodili da budu neposlušni Bogu.
Kada preko proroka Samuila Bog ukorava prvog cara Izraela za neposlušnost, Saul radi ono što radi većina religioznih ljudi – nabraja u koliko je drugih situacija poslušao Boga, kao da time stiče pravo da nekažnjeno učini zlo:
“Ta poslušao sam glas Gospodnji, i išao sam putem kojim me posla Gospod, i doveo sam Agaga cara amaličkog, a Amalike sam istrebio.“ (1. Samuilova 15,20)
Međutim, Bog pokazuje koliko je važno poslušati Ga u svakoj situaciji: “…Zar su mile Gospodu žrtve paljenice i prinosi kao kad se sluša glas Njegov? Gle, poslušnost je bolja od žrtve i pokornost od pretiline ovnujske.
Jer je neposlušnost kao greh od čaranja, i nepokornost kao sujeverstvo i idolopoklonstvo. Odbacio si reč Gospodnju, zato je i On tebe odbacio da ne budeš više car.” (1. Samuilova 15,22-23)
Čak je i demon kojeg je vračara prizvala na spiritističkoj seansi, i koji se predstavio kao duh umrlog proroka Samuila, naveo Saulovu neposlušnost Bogu kao razlog propasti ovog cara.
“Jer nisi poslušao glas Gospodnji… zato ti je danas Gospod to učinio.” (1. Samuilova 28,18)
Umesto da Božji narod bude svetlost svetu, da svim narodima objavi Božji plan kako će spasiti čovečanstvo dolaskom Mesije, većina tog naroda se ogradila od „neznabožaca“ kako ne bi unizili „svetost“ koju su mislili da imaju.
„I slaše im proroke da ih vrate ka Gospodu, i oni im svedočahu, ali ih ne poslušaše.“ (2. Dnevnika 24,19)
Tako na vrhuncu neposlušnosti Izraela prema Bogu, verske vođe naroda ne prihvataju i odbacuju Mesiju.
Međutim, Bog šalje poslušne Izraelce da celom svetu prenesu poruku da je Mesija umro za naše grehe, i da će svako ko se pokaje i dozvoli Bogu da ga posveti i duhovno preobrazi, imati večni život u Božjem carstvu koje dolazi.
Ljudska neposlušnost prema Bogu doživeće istorijski vrhunac pred drugi Hristov dolazak.
Proglasiće zlo za dobro, a dobro će zakonski progoniti kao zlo.
U Otkrivenju, poslednjoj, proročkoj knjizi Biblije, Vavilon je postao simbol neposlušnosti Bogu pod obličjem pobožnosti.
To je izopačena religioznost koja ljudske ideje i tradicije prikazuje kao Božje principe, a progoniće iskreno religiozne ljude koji izaberu da slušaju samo Boga, a ne ljude.
Hristos je dao jednostavan test za pravu pobožnost: „Po rodovima njihovim poznaćete ih” (Matej 7,20).
„Ali ovo znaj da će u poslednje dane nastati vremena teška. Jer će ljudi postati samoživi, srebroljupci, hvališe, ponositi, hulnici, nepokorni roditeljima, neblagodarni, nepravedni, neljubavni, neprimirljivi, opadači, neuzdržnici, besni, nedobroljubivi, izdajnici, nagli, naduveni, koji više mare za slasti nego za Boga, koji imaju obličje pobožnosti, a sile su se njene odrekli. I ovih se kloni.“ (2. Timotiju 3,1-5)
Međutim, mnoge verske zajednice smatraju da veruju u Boga iako su proglasili doktrine suprotne Božjim zapovestima, čime ostaju u stanju neposlušnosti Bogu.
Ako lopov kaže da se kaje za ranije krađe, a nastavi da krade, lako je prepoznati da to nije iskreno pokajanje.
Bog je obećao oproštenje onima koji posle pokajanja odluče da ostave greh: „Ko priznaje i ostavlja, dobiće milost.“ (Priče 28,13)
Isto to Isus kaže ženi uhvaćenoj u preljubi: „Idi, i od sad više ne greši.“ (Jovan 8,11) DS
Za one koji kažu da su se pokajali a ne ostavljaju grehe, Bog daje ozbiljna upozorenja:
„Vi ste oni koji se gradite pravedni pred ljudima; ali Bog zna srca vaša; jer što je u ljudi visoko ono je mrzost pred Bogom.“ (Luka 16,15)
„Zato reče Gospod: Što se ovaj narod približuje ustima svojim i usnama svojim poštuje me, a srce im daleko stoji od mene, i strah kojim me se boje zapovest je ljudska kojoj su naučeni,
…i mudrost mudrih njegovih poginuće i razum razumnih nestaće. Teško onima koji duboko sakrivaju od Gospoda nameru, koji rade u mraku i govore: Ko nas vidi? I ko nas zna?” (Isaija 29,13-15)
Apostol Jovan tvrdi da ljudi koji ne slušaju Boga, niti su ga upoznali, niti mu veruju: „Svaki koji čini greh i bezakonje čini: i greh je bezakonje. I znate da se On javi da grehe naše uzme; i greha u Njemu nema.
Koji god u Njemu stoji ne greši; koji god greši ne vide Ga niti Ga pozna.“ (1.Jovanova 3,4-6)
Ako čovek svesno i namerno odbacuje Božje savete, svaki sledeći put biće mu sve teže da odbaci greh i vrati se Bogu.
Bog želi da čoveku pruži šansu za pokajanje: „Reci im: Tako bio ja živ, govori Gospod Večni, nije mi milo da umre bezbožnik, nego da se vrati bezbožnik sa svoga puta i bude živ.“ (Jezekilj 33,11)
Jakov kaže da nema vrednosti u delimičnom držanju samo nekih Božjih zapovesti, nego je potrebno da držimo sve:
„Jer koji sav zakon održi a sagreši u jednome, kriv je za sve. Jer onaj koji je rekao: ne čini preljube, rekao je i: ne ubij.
Ako dakle ne učiniš preljube a ubiješ, postao si prestupnik zakona. Tako govorite i tako tvorite kao oni koji će zakonom slobode biti suđeni. ...
Ti veruješ da je jedan Bog; dobro činiš; i đavoli veruju i dršću. Ali hoćeš li razumeti, o čoveče sujetni! da je vera bez dela mrtva?" (Jakov 2,10-20)
Čovek jeste slab, ali Svemoćni Bog nam nudi pomoć da nas ponovo stvori, da hoćemo i možemo da ga poslušamo.
Poslušnost Bogu
Kroz celu Bibliju, vera u Boga kao prirodnu posledicu ima poslušnost Stvoritelju.
Adam i Eva su zbog nedostatka vere u Boga jeli zabranjeni plod i bili neposlušni svom Stvoritelju.
Dakle, učinili su nešto što je vidljivo, javno su pokazali nepoverenje i neposlušnost prema Bogu.
Isto tako, u Bibliji su opisani primeri ljudi koji su verovali Bogu, i koji su kao izraz vere u Njega učinili nešto vidljivo, javno pokazujući da mu veruju.
Naravno, Bog ne gleda samo površno na učinjeno delo, nego preispituje da li je delo učinjeno iz poverenja u Njega ili iz neke koristi i skrivene loše pobude.
Bog je dao čoveku slobodu da bira, i stavlja nas u životne situacije gde možemo da pokažemo svoj izbor.
Zato je svakom čoveku pružio priliku da u toku života pokaže da li je odluka trajna, plemenita i iskrena, ili on ima skrivene pogrešne motive kao što je strah od kazne ili koristoljublje.
U Bibliji nije zapisano da su Adam i Eva ikada posle prvog greha bili neposlušni Bogu, što ukazuje na iskrenost njihovog pokajanja i posvećeni život.
Njihov sin Avelj ne samo da je verovao Bogu da će spasiti ljude tako što će Mesija umreti zbog naših greha umesto nas (što je čuo od Adama i Eve),
nego je u skladu sa tom verom poslušao Boga i prineo žrtvu tačno na način koji je simbolički ukazivao na stradanje Mesije. (Jevrejima 11,4)
Bez obzira na to koliko bi Noje pričao da veruje u Boga, ništa mu ne bi pomoglo da nije sagradio brod po Božjim uputstvima i time preživeo potop. (Jevrejima 11,7)
Vera bez dela bila bi doslovno mrtva.
Naravno, niko od ovih ljudi nije spašen zbog svojih dela, nego zato što je imao poverenje u Boga, pa je zato poslušao i uradio ono što mu je Bog rekao.
Avram je mogao da kaže da veruje da će Bog dati obećanu zemlju njegovim potomcima, ali da nije napustio mesto gde je živeo sa porodicom i krenuo u nepoznato kako mu je Bog rekao, njegova vera bila bi beskorisna. (Jevrejima 11,8-10)
Junaci vere imali su poverenje u Boga i kada je bilo teoretski nemoguće da se slučajno dogodi ono što je Bog obećao.
Bog je obećao da će Avramova žena Sara roditi dete u poznoj starosti, kada je to bilo fiziološki nemoguće, i da će njenog potomstva biti kao „peska pokraj mora“. (Jevrejima 11,12)
Avram i Sara su verovali da je Bog svemoćan, a ne da oni mogu da urade nešto što drugi ljudi ne mogu.
Junaci vere nisu prestali da veruju čak i ako za vreme njihovog života nisu videli ispunjenje Božjih obećanja, tako da su tek kasnije generacije videle ispunjenje Božjih obećanja datih njihovim precima. (Jevrejima 11,13)
Mojsije i Izraelci mogli su da kažu da veruju da će ih Bog sačuvati od zla koje je pogodilo Egipat, ali da nisu krv jagnjeta kao simbol Hristove krvi stavili na vrata, ne bi bili zaštićeni. (Jevrejima 11,28)
Mojsije je mogao da kaže da veruje da će Bog razdvojiti more, ali da bi se to desilo morao je da posluša Boga, da podigne svoj štap „i pruži svoju ruku na more i rascepi ga“. (2.Mojsijeva 14,16; Jevrejima 11,29)
Zapazite da Božja milost zavisi od poslušnosti ljudi: “Zato popravite puteve svoje i dela svoja, i poslušajte reč Gospoda Boga svog, i sažaliće se Gospodu sa zla koje je izrekao za vas.“ (Jeremija 26:13)
Mnogo je ovakvih primera, gde je vera podrazumevala poslušati Boga čak i po cenu da se tom čoveku svi rugaju kao Noju (2. Petrova 3,3-7),
ili da bude u smrtnoj opasnosti jer je poslušao Boga, kao što su to bili Avelj, Josif, Mojsije i mnogi proroci i apostoli (Jevrejima 11,36-37).
Neposlušnost Bogu bez iskrenog pokajanja, u prošlosti je vodila u smrt bez nade u spasenje.
Međutim, vera u Boga uvek je bila praćena poslušnošću Stvoritelju, a ne praznim rečima vere bez dela.
Tako su junaci vere pokazali da njihova vera u Boga nije bila motivisana koristoljubljem ili strahom, nego poverenjem u nebeskog Oca koji brine za svoju decu.
Ovo je veoma važno zato što mnoge verske zajednice opisuju veru kao pasivno čekanje nemoćnih grešnika, veru koja ništa ne radi, koja ne donosi posvećenje i promenu karaktera,
a osuđuju dela učinjena iz vere kao „legalizam“, kao pokušaj čoveka da se spasi svojim delima.
Isus kaže: „Pazite da pravdu svoju ne činite pred ljudima da vas oni vide; inače plate nemate od Oca svojega koji je na nebesima.“ (Matej 6,1)
Junaci vere sigurno nisu bili legalisti, jer su njihova dela proizilazila iz potpunog poverenja u Boga.
Baš zato nisu pasivno čekali čudo, nego su krenuli verom i poslušali Boga.
Delo posvećenja biće najvidljivije u maloj grupi pobožnih ljudi, ostatku, koji će pred drugi Hristov dolazak čvrsto stajati na Božjoj strani. „I u njihovim ustima ne nađe se prevara, jer su bez mane pred prestolom Božijim.“ (Otkrivenje 14,5)
Koliko je ovo važno, opisuju i proročanstva o vremenu pred drugi Hristov dolazak kada će ljudi biti podeljeni samo u dve grupe:
1) oni koji slušaju Boga i poklanjaju se samo svom Stvoritelju, i
2) oni koji ne slušaju Boga i klanjaju se ikoni zveri.
Ljudi koji izaberu da poslušaju Boga a ne zver, biće progonjeni kao nikad ranije u istoriji čovečanstva:
„Jer će biti nevolja velika kakva nije bila od postanja sveta dosad niti će biti; I da se oni dani ne skrate, niko ne bi ostao; ali izbranih radi skratiće se dani oni.“ (Matej 24,21-22)
Božji narod će poslušnost Bogu pokazati držanjem Njegovih zapovesti jer ih na osnovu poverenja u Njega Bog osposobio da imaju veru kakvu je Isus pokazao:
„Ovde je trpljenje svetih, koji drže zapovesti Božije i veru Isusovu." (Otkrivenje 14,12)
S druge strane, dvolično religiozni ljudi pokazaće svoje pogrešne motive i pravo lice, kada pod pritiskom „zveri“, političko-religiozne svetske sile, budu primili „žig zveri“ (Otkrivenje 13,15-18), i vratili se na neposlušnost Bogu kako bi izbegli progonstvo.
Zbog ove neposlušnosti Bogu, a poslušnosti ljudima, biće osuđeni kao i otvoreni pobunjenici protiv Boga (Otkrivenje 14,9-11).
To pokazuje da žig zveri podrazumeva moralnu odluku za ili protiv Boga, a ne etički neutralni izbor kao što je čipovanje radi identifikacije.
Opravdanje verom i poslušnost Bogu
Tačno je da Bog spasava ljude koji mu veruju jedino po svojoj milosti koju niko ne može da zasluži. „Jer ste blagodaću spaseni kroz veru; i to nije od vas, dar je Božji.“ (Efescima 2,8)
„Opravdavši se dakle verom, imamo mir s Bogom.“ (Rimljanima 5,1)
„I opravdaće se za badava blagodaću Njegovom, otkupom Isusa Hrista.“ (Rimljanima 3,24)
Veoma je važno da Bog nije ovo obećanje o spasenju verom (to jest poverenjem u Njega) dao samo u Novom Zavetu, to jest posle Hrista, nego je to princip koji je postojao još u Starom Zavetu:
„Pravednik će od vere svoje živ biti.“ (Avakum 2,4) Dakle, Bog je proroku otkrio da spašava ljude uvek na isti način, i pre Hrista i posle Hrista.
Apostoli citiraju Stari Zavet kada tvrde da se spašavamo poverenjem u Boga i da nije moguće spasiti se držanjem zakona.
„Jer se delima zakona nikakvo telo neće opravdati.“ (Galatima 2,16)
Dakle, postoje dva ekstremna stava i jedan uravnoteženi.
Jedna krajnost su ljudi koji veruju da će nas Bog spasiti verom, ali smatraju da nam nije potrebno posvećenje i promena karaktera nakon prihvaćenog spasenja, pa se po ponašanju ne razlikuju puno od ateista.
Druga krajnost su ljudi koji smatraju da će svojim dobrim delima platiti Bogu za grehe koje su učinili, što Bog nikada nije rekao da je moguće, pa takvi ljudi žive u grču i u strahu, a takođe ne prestaju da čine grehe.
I treća mogućnost jeste da će Bog spasiti ljude koji mu veruju, a kao plod njihovog poverenja u svog Stvoritelja, dopustiće Mu da ih posveti, promeni, to jest ponovo stvori.
Dakle, kada za Avrama i za sve junake vere kaže: „Verova Avram Bogu, i primi mu se u pravdu.“ (Rimljanima 4,3)
– videli smo na praktičnim primerima iz života da su junaci vere poverovali Bogu i zatim su poslušali ono što im je Bog rekao da urade,
za razliku od Kaina, prepotopnih ljudi, Vavilonjana i ostalih pobunjenika protiv Boga – koji nisu poslušali Boga.
Baš kao što smo upozoreni u Bibliji: „Ali hoćeš li razumeti, o čoveče sujetni! da je vera bez dela mrtva?" (Jakov 2,10-20)
Isus je rekao da će čovek koji veruje i voli Boga držati Božje zapovesti: „Ako imate ljubav k meni, zapovesti moje držite.“ (Jovan 14,15)
Čovek koji je opravdan verom, nikad neće biti zadovoljan sobom.
Ključ za poverenje u Boga
Poslušnost i neposlušnost Bogu jesu praktični ispit vere u Boga, koji svaki čovek treba da položi, ako želi da živi večno sa Bogom.
Bog koji je stvorio svet još lakše može da preoblikuje svakog od nas, da nas ponovo stvori da više ne grešimo.
Dakle, Bog će pokazati pred celim svemirom ko ima ispravne motive za svoju religioznost, i čija je poslušnost pokrenuta čistom ljubavlju prema Njemu.
Da bi u tome uspeli, Isus kaže da „se treba svagda moliti Bogu, i ne dati da dotuži“ (Luka 18,1).
"Blago onima koji su čistoga srca, jer će Boga videti." (Matej 5,8)
Istinsko držanje Božjeg zakona je samo ako čovek u krotkosti dopusti da ga Bog ponovo stvori:
„Koji je god rođen od Boga ne čini greha, jer njegovo seme stoji u njemu, i ne može grešiti jer je rođen od Boga.
I koji drži zapovesti Njegove u Njemu stoji, i On u njemu. I po tom poznajemo da stoji u nama, po Duhu koga nam je dao.“ (1.Jovanova 3,9.24)
Koliko važnim smatra držanje Njegovog zakona, Bog pokazuje time što obećava večni život u Novom Jerusalimu onima koji verom drže Njegove zapovesti:
„Blago onima koji tvore zapovesti Njegove, da im bude vlast na drvo života i da uđu na vrata u grad." (Otkrivenje 22,14)
Kao što je Avelj verovao i prineo jagnje,
kao što je Noje verovao i sagradio brod,
kao što je Avram verovao i pošao u obećanu zemlju koju nije dobio za vreme svog života,
kao što je Mojsije verovao i podigao štap da se razdvoji more,
tako su svi junaci vere u Bibliji poverovali Bogu i poslušali ga.
Dakle, budimo kao junaci vere, poslušajmo Boga!
Međutim, U Bibliji je pitanje poslušnosti Bogu izuzetno bitno od pada Adama i Eve u greh, pa sve do žiga zveri kada će poslušnost Bogu ili zveri razdvojiti ljude za spasenje i za večnu propast.
Pogledajmo konkretne primere koji najbolje objašnjavaju kako je Bog kroz istoriju tretirao poslušnost i neposlušnost Njegovim zapovestima i etičkim standardima.
Neposlušnost Bogu
Bog je upozorio Adama i Evu, prve ljude koje je stvorio, da u Raju sve savršeno funkcioniše, ali da bi tako ostalo, trebalo je da poslušaju Boga i ne jedu plod sa drveta poznanja dobra i zla.
Međutim, Adam i Eva nisu verovali svom Stvoritelju i nisu ga poslušali.
Iako su bili upozoreni na posledice, poverovali su i poslušali do tada njima nepoznato stvorenje koje je unelo crv sumnje u ispravnost Božjih principa, pa su isterani iz Rajskog vrta.
Tako je Lucifer, koristeći zmiju kao medijum, uzrokovao da svi potomci Adama i Eve naslede od svojih praroditelja sklonost da budu neposlušni Božjim zapovestima i principima.
Ta sklonost nas vuče da izaberemo ono što je zlo, ali i dalje možemo da se odlučimo za dobro.
Prva neposlušnost Bogu otvorila je vrata svih zala na našoj planeti.
Apsurdno je smatrati da čovek koji ponavlja istu grešku - neposlušnost i pobunu protiv Boga kao Adam i Eva, očekuje drugačiji ishod od neposlušnosti prvih ljudi.
Ne samo da neki ljudi misle da neće biti „isterani iz Raja“ kao Adam i Eva, nego veruju da će ih Bog spasiti.
Već u prvoj generaciji, posle naizgled bezazlenog uzimanja zabranjenog ploda, Adam i Eva su doživeli da njihov prvorođeni sin Kain u gnevu ubije svog brata Avelja.
Kain prvo nije poslušao Boga pošto nije prineo žrtvu na način pokazan Adamu i Evi, koja je simbolički trebalo da pokaže lično pokajanje i razumevanje da će Bog spasiti ljude smrću Mesije,
a zatim nije poslušao kad ga je Bog opomenuo da se ne gnevi, nego je iz ljubomore ubio svog brata koji jeste bio poslušan Bogu.
Nakon Kaina, neposlušnost prema Bogu širi se među ljudima kao epidemija.
U Bibliji je opisano da je Lameh uveo poligamiju, ubio je čoveka i hvalio se da će biti mnogo gori od Kaina.
Pošto su prvi ljudi bili mnogo inteligentniji od današnjih, oni koji su izabrali da budu neposlušni Bogu, koristili su svoju inteligenciju da čine zlo.
Zlo je toliko brzo napredovalo, da je već posle samo deset generacija od stvaranja neposlušnost Bogu dovela do svetske kataklizme – potopa.
Nakon potopa, Bog je želeo da potomci Nojeve porodice po prvobitnom planu nasele celu zemlju.
Međutim, iz nepoverenja i neposlušnosti prema Bogu, mnoštvo ljudi odlučilo je da sagradi Vavilonsku kulu, dovoljno visoku da prežive eventualni novi potop, da „steknu sebi ime“ (1.Mojsijeva 11.4), umesto da daju slavu Bogu.
Dok Biblija opisuje da je većina ljudi kroz celu istoriju bila otvoreno neposlušna Bogu, čak i kod manjine koja je imala poverenje u Boga pojavljivali su se ljudi koji su nalazili razne izgovore da ne budu poslušni svom Tvorcu.
Čak i Jakovljevi sinovi, začetnici 11 od 12 plemena Izraela, u trenutku svoje duhovne krize prodali iz ljubomore svog pobožnog brata Josifa kao roba.
Međutim, Josif je i u najtežim trenucima svog života ostao poslušan Bogu, pa je kasnije spasao tu istu braću i celu porodicu od globalne gladi.
Bog je zatim organizovao pobožne ljude u narod – Izrael (na jevrejskom znači „pobednik sa Bogom“), narod kojem su mogli da pristupe svi koji bi prihvatili Božje principe.
Međutim, istorija većine Izraelaca ponovo je bila istorija neposlušnosti Bogu.
Čim ih je Bog oslobodio iz ropstva u Egiptu, bunili su se protiv Njega jer su im zalihe hrane i vode bile male, kršili su subotu kao dan odmora, i nisu hteli da idu u Obećanu zemlju iz straha od divova.
Bog je Izraelcima otvoreno rekao da su poslušnost i neposlušnost linija razdvajanja između blagoslova i propasti:
„Gle, iznosim danas pred vas blagoslov i prokletstvo: Blagoslov, ako uzaslušate zapovesti Gospoda Boga svog, koje vam ja danas zapovedam;
A prokletstvo, ako ne uzaslušate zapovesti Gospoda Boga svog nego siđete s puta, koji vam ja danas zapovedam, te pođete za drugim bogovima, kojih ne poznajete.“ (5. Mojsijeva 11,26-28)
Kasnije iz neposlušnosti Izraelci traže da državom rukovodi car umesto Boga, a carevi su ih u manjoj ili većoj meri opet navodili da budu neposlušni Bogu.
Kada preko proroka Samuila Bog ukorava prvog cara Izraela za neposlušnost, Saul radi ono što radi većina religioznih ljudi – nabraja u koliko je drugih situacija poslušao Boga, kao da time stiče pravo da nekažnjeno učini zlo:
“Ta poslušao sam glas Gospodnji, i išao sam putem kojim me posla Gospod, i doveo sam Agaga cara amaličkog, a Amalike sam istrebio.“ (1. Samuilova 15,20)
Međutim, Bog pokazuje koliko je važno poslušati Ga u svakoj situaciji: “…Zar su mile Gospodu žrtve paljenice i prinosi kao kad se sluša glas Njegov? Gle, poslušnost je bolja od žrtve i pokornost od pretiline ovnujske.
Jer je neposlušnost kao greh od čaranja, i nepokornost kao sujeverstvo i idolopoklonstvo. Odbacio si reč Gospodnju, zato je i On tebe odbacio da ne budeš više car.” (1. Samuilova 15,22-23)
Čak je i demon kojeg je vračara prizvala na spiritističkoj seansi, i koji se predstavio kao duh umrlog proroka Samuila, naveo Saulovu neposlušnost Bogu kao razlog propasti ovog cara.
“Jer nisi poslušao glas Gospodnji… zato ti je danas Gospod to učinio.” (1. Samuilova 28,18)
Umesto da Božji narod bude svetlost svetu, da svim narodima objavi Božji plan kako će spasiti čovečanstvo dolaskom Mesije, većina tog naroda se ogradila od „neznabožaca“ kako ne bi unizili „svetost“ koju su mislili da imaju.
„I slaše im proroke da ih vrate ka Gospodu, i oni im svedočahu, ali ih ne poslušaše.“ (2. Dnevnika 24,19)
Tako na vrhuncu neposlušnosti Izraela prema Bogu, verske vođe naroda ne prihvataju i odbacuju Mesiju.
Međutim, Bog šalje poslušne Izraelce da celom svetu prenesu poruku da je Mesija umro za naše grehe, i da će svako ko se pokaje i dozvoli Bogu da ga posveti i duhovno preobrazi, imati večni život u Božjem carstvu koje dolazi.
Ljudska neposlušnost prema Bogu doživeće istorijski vrhunac pred drugi Hristov dolazak.
Proglasiće zlo za dobro, a dobro će zakonski progoniti kao zlo.
U Otkrivenju, poslednjoj, proročkoj knjizi Biblije, Vavilon je postao simbol neposlušnosti Bogu pod obličjem pobožnosti.
To je izopačena religioznost koja ljudske ideje i tradicije prikazuje kao Božje principe, a progoniće iskreno religiozne ljude koji izaberu da slušaju samo Boga, a ne ljude.
Hristos je dao jednostavan test za pravu pobožnost: „Po rodovima njihovim poznaćete ih” (Matej 7,20).
„Ali ovo znaj da će u poslednje dane nastati vremena teška. Jer će ljudi postati samoživi, srebroljupci, hvališe, ponositi, hulnici, nepokorni roditeljima, neblagodarni, nepravedni, neljubavni, neprimirljivi, opadači, neuzdržnici, besni, nedobroljubivi, izdajnici, nagli, naduveni, koji više mare za slasti nego za Boga, koji imaju obličje pobožnosti, a sile su se njene odrekli. I ovih se kloni.“ (2. Timotiju 3,1-5)
Međutim, mnoge verske zajednice smatraju da veruju u Boga iako su proglasili doktrine suprotne Božjim zapovestima, čime ostaju u stanju neposlušnosti Bogu.
Ako lopov kaže da se kaje za ranije krađe, a nastavi da krade, lako je prepoznati da to nije iskreno pokajanje.
Bog je obećao oproštenje onima koji posle pokajanja odluče da ostave greh: „Ko priznaje i ostavlja, dobiće milost.“ (Priče 28,13)
Isto to Isus kaže ženi uhvaćenoj u preljubi: „Idi, i od sad više ne greši.“ (Jovan 8,11) DS
Za one koji kažu da su se pokajali a ne ostavljaju grehe, Bog daje ozbiljna upozorenja:
„Vi ste oni koji se gradite pravedni pred ljudima; ali Bog zna srca vaša; jer što je u ljudi visoko ono je mrzost pred Bogom.“ (Luka 16,15)
„Zato reče Gospod: Što se ovaj narod približuje ustima svojim i usnama svojim poštuje me, a srce im daleko stoji od mene, i strah kojim me se boje zapovest je ljudska kojoj su naučeni,
…i mudrost mudrih njegovih poginuće i razum razumnih nestaće. Teško onima koji duboko sakrivaju od Gospoda nameru, koji rade u mraku i govore: Ko nas vidi? I ko nas zna?” (Isaija 29,13-15)
Apostol Jovan tvrdi da ljudi koji ne slušaju Boga, niti su ga upoznali, niti mu veruju: „Svaki koji čini greh i bezakonje čini: i greh je bezakonje. I znate da se On javi da grehe naše uzme; i greha u Njemu nema.
Koji god u Njemu stoji ne greši; koji god greši ne vide Ga niti Ga pozna.“ (1.Jovanova 3,4-6)
Ako čovek svesno i namerno odbacuje Božje savete, svaki sledeći put biće mu sve teže da odbaci greh i vrati se Bogu.
Bog želi da čoveku pruži šansu za pokajanje: „Reci im: Tako bio ja živ, govori Gospod Večni, nije mi milo da umre bezbožnik, nego da se vrati bezbožnik sa svoga puta i bude živ.“ (Jezekilj 33,11)
Jakov kaže da nema vrednosti u delimičnom držanju samo nekih Božjih zapovesti, nego je potrebno da držimo sve:
„Jer koji sav zakon održi a sagreši u jednome, kriv je za sve. Jer onaj koji je rekao: ne čini preljube, rekao je i: ne ubij.
Ako dakle ne učiniš preljube a ubiješ, postao si prestupnik zakona. Tako govorite i tako tvorite kao oni koji će zakonom slobode biti suđeni. ...
Ti veruješ da je jedan Bog; dobro činiš; i đavoli veruju i dršću. Ali hoćeš li razumeti, o čoveče sujetni! da je vera bez dela mrtva?" (Jakov 2,10-20)
Čovek jeste slab, ali Svemoćni Bog nam nudi pomoć da nas ponovo stvori, da hoćemo i možemo da ga poslušamo.
Poslušnost Bogu
Kroz celu Bibliju, vera u Boga kao prirodnu posledicu ima poslušnost Stvoritelju.
Adam i Eva su zbog nedostatka vere u Boga jeli zabranjeni plod i bili neposlušni svom Stvoritelju.
Dakle, učinili su nešto što je vidljivo, javno su pokazali nepoverenje i neposlušnost prema Bogu.
Isto tako, u Bibliji su opisani primeri ljudi koji su verovali Bogu, i koji su kao izraz vere u Njega učinili nešto vidljivo, javno pokazujući da mu veruju.
Naravno, Bog ne gleda samo površno na učinjeno delo, nego preispituje da li je delo učinjeno iz poverenja u Njega ili iz neke koristi i skrivene loše pobude.
Bog je dao čoveku slobodu da bira, i stavlja nas u životne situacije gde možemo da pokažemo svoj izbor.
Zato je svakom čoveku pružio priliku da u toku života pokaže da li je odluka trajna, plemenita i iskrena, ili on ima skrivene pogrešne motive kao što je strah od kazne ili koristoljublje.
U Bibliji nije zapisano da su Adam i Eva ikada posle prvog greha bili neposlušni Bogu, što ukazuje na iskrenost njihovog pokajanja i posvećeni život.
Njihov sin Avelj ne samo da je verovao Bogu da će spasiti ljude tako što će Mesija umreti zbog naših greha umesto nas (što je čuo od Adama i Eve),
nego je u skladu sa tom verom poslušao Boga i prineo žrtvu tačno na način koji je simbolički ukazivao na stradanje Mesije. (Jevrejima 11,4)
Bez obzira na to koliko bi Noje pričao da veruje u Boga, ništa mu ne bi pomoglo da nije sagradio brod po Božjim uputstvima i time preživeo potop. (Jevrejima 11,7)
Vera bez dela bila bi doslovno mrtva.
Naravno, niko od ovih ljudi nije spašen zbog svojih dela, nego zato što je imao poverenje u Boga, pa je zato poslušao i uradio ono što mu je Bog rekao.
Avram je mogao da kaže da veruje da će Bog dati obećanu zemlju njegovim potomcima, ali da nije napustio mesto gde je živeo sa porodicom i krenuo u nepoznato kako mu je Bog rekao, njegova vera bila bi beskorisna. (Jevrejima 11,8-10)
Junaci vere imali su poverenje u Boga i kada je bilo teoretski nemoguće da se slučajno dogodi ono što je Bog obećao.
Bog je obećao da će Avramova žena Sara roditi dete u poznoj starosti, kada je to bilo fiziološki nemoguće, i da će njenog potomstva biti kao „peska pokraj mora“. (Jevrejima 11,12)
Avram i Sara su verovali da je Bog svemoćan, a ne da oni mogu da urade nešto što drugi ljudi ne mogu.
Junaci vere nisu prestali da veruju čak i ako za vreme njihovog života nisu videli ispunjenje Božjih obećanja, tako da su tek kasnije generacije videle ispunjenje Božjih obećanja datih njihovim precima. (Jevrejima 11,13)
Mojsije i Izraelci mogli su da kažu da veruju da će ih Bog sačuvati od zla koje je pogodilo Egipat, ali da nisu krv jagnjeta kao simbol Hristove krvi stavili na vrata, ne bi bili zaštićeni. (Jevrejima 11,28)
Mojsije je mogao da kaže da veruje da će Bog razdvojiti more, ali da bi se to desilo morao je da posluša Boga, da podigne svoj štap „i pruži svoju ruku na more i rascepi ga“. (2.Mojsijeva 14,16; Jevrejima 11,29)
Zapazite da Božja milost zavisi od poslušnosti ljudi: “Zato popravite puteve svoje i dela svoja, i poslušajte reč Gospoda Boga svog, i sažaliće se Gospodu sa zla koje je izrekao za vas.“ (Jeremija 26:13)
Mnogo je ovakvih primera, gde je vera podrazumevala poslušati Boga čak i po cenu da se tom čoveku svi rugaju kao Noju (2. Petrova 3,3-7),
ili da bude u smrtnoj opasnosti jer je poslušao Boga, kao što su to bili Avelj, Josif, Mojsije i mnogi proroci i apostoli (Jevrejima 11,36-37).
Neposlušnost Bogu bez iskrenog pokajanja, u prošlosti je vodila u smrt bez nade u spasenje.
Međutim, vera u Boga uvek je bila praćena poslušnošću Stvoritelju, a ne praznim rečima vere bez dela.
Tako su junaci vere pokazali da njihova vera u Boga nije bila motivisana koristoljubljem ili strahom, nego poverenjem u nebeskog Oca koji brine za svoju decu.
Ovo je veoma važno zato što mnoge verske zajednice opisuju veru kao pasivno čekanje nemoćnih grešnika, veru koja ništa ne radi, koja ne donosi posvećenje i promenu karaktera,
a osuđuju dela učinjena iz vere kao „legalizam“, kao pokušaj čoveka da se spasi svojim delima.
Isus kaže: „Pazite da pravdu svoju ne činite pred ljudima da vas oni vide; inače plate nemate od Oca svojega koji je na nebesima.“ (Matej 6,1)
Junaci vere sigurno nisu bili legalisti, jer su njihova dela proizilazila iz potpunog poverenja u Boga.
Baš zato nisu pasivno čekali čudo, nego su krenuli verom i poslušali Boga.
Delo posvećenja biće najvidljivije u maloj grupi pobožnih ljudi, ostatku, koji će pred drugi Hristov dolazak čvrsto stajati na Božjoj strani. „I u njihovim ustima ne nađe se prevara, jer su bez mane pred prestolom Božijim.“ (Otkrivenje 14,5)
Koliko je ovo važno, opisuju i proročanstva o vremenu pred drugi Hristov dolazak kada će ljudi biti podeljeni samo u dve grupe:
1) oni koji slušaju Boga i poklanjaju se samo svom Stvoritelju, i
2) oni koji ne slušaju Boga i klanjaju se ikoni zveri.
Ljudi koji izaberu da poslušaju Boga a ne zver, biće progonjeni kao nikad ranije u istoriji čovečanstva:
„Jer će biti nevolja velika kakva nije bila od postanja sveta dosad niti će biti; I da se oni dani ne skrate, niko ne bi ostao; ali izbranih radi skratiće se dani oni.“ (Matej 24,21-22)
Božji narod će poslušnost Bogu pokazati držanjem Njegovih zapovesti jer ih na osnovu poverenja u Njega Bog osposobio da imaju veru kakvu je Isus pokazao:
„Ovde je trpljenje svetih, koji drže zapovesti Božije i veru Isusovu." (Otkrivenje 14,12)
S druge strane, dvolično religiozni ljudi pokazaće svoje pogrešne motive i pravo lice, kada pod pritiskom „zveri“, političko-religiozne svetske sile, budu primili „žig zveri“ (Otkrivenje 13,15-18), i vratili se na neposlušnost Bogu kako bi izbegli progonstvo.
Zbog ove neposlušnosti Bogu, a poslušnosti ljudima, biće osuđeni kao i otvoreni pobunjenici protiv Boga (Otkrivenje 14,9-11).
To pokazuje da žig zveri podrazumeva moralnu odluku za ili protiv Boga, a ne etički neutralni izbor kao što je čipovanje radi identifikacije.
Opravdanje verom i poslušnost Bogu
Tačno je da Bog spasava ljude koji mu veruju jedino po svojoj milosti koju niko ne može da zasluži. „Jer ste blagodaću spaseni kroz veru; i to nije od vas, dar je Božji.“ (Efescima 2,8)
„Opravdavši se dakle verom, imamo mir s Bogom.“ (Rimljanima 5,1)
„I opravdaće se za badava blagodaću Njegovom, otkupom Isusa Hrista.“ (Rimljanima 3,24)
Veoma je važno da Bog nije ovo obećanje o spasenju verom (to jest poverenjem u Njega) dao samo u Novom Zavetu, to jest posle Hrista, nego je to princip koji je postojao još u Starom Zavetu:
„Pravednik će od vere svoje živ biti.“ (Avakum 2,4) Dakle, Bog je proroku otkrio da spašava ljude uvek na isti način, i pre Hrista i posle Hrista.
Apostoli citiraju Stari Zavet kada tvrde da se spašavamo poverenjem u Boga i da nije moguće spasiti se držanjem zakona.
„Jer se delima zakona nikakvo telo neće opravdati.“ (Galatima 2,16)
Dakle, postoje dva ekstremna stava i jedan uravnoteženi.
Jedna krajnost su ljudi koji veruju da će nas Bog spasiti verom, ali smatraju da nam nije potrebno posvećenje i promena karaktera nakon prihvaćenog spasenja, pa se po ponašanju ne razlikuju puno od ateista.
Druga krajnost su ljudi koji smatraju da će svojim dobrim delima platiti Bogu za grehe koje su učinili, što Bog nikada nije rekao da je moguće, pa takvi ljudi žive u grču i u strahu, a takođe ne prestaju da čine grehe.
I treća mogućnost jeste da će Bog spasiti ljude koji mu veruju, a kao plod njihovog poverenja u svog Stvoritelja, dopustiće Mu da ih posveti, promeni, to jest ponovo stvori.
Dakle, kada za Avrama i za sve junake vere kaže: „Verova Avram Bogu, i primi mu se u pravdu.“ (Rimljanima 4,3)
– videli smo na praktičnim primerima iz života da su junaci vere poverovali Bogu i zatim su poslušali ono što im je Bog rekao da urade,
za razliku od Kaina, prepotopnih ljudi, Vavilonjana i ostalih pobunjenika protiv Boga – koji nisu poslušali Boga.
Baš kao što smo upozoreni u Bibliji: „Ali hoćeš li razumeti, o čoveče sujetni! da je vera bez dela mrtva?" (Jakov 2,10-20)
Isus je rekao da će čovek koji veruje i voli Boga držati Božje zapovesti: „Ako imate ljubav k meni, zapovesti moje držite.“ (Jovan 14,15)
Čovek koji je opravdan verom, nikad neće biti zadovoljan sobom.
Ključ za poverenje u Boga
Poslušnost i neposlušnost Bogu jesu praktični ispit vere u Boga, koji svaki čovek treba da položi, ako želi da živi večno sa Bogom.
Bog koji je stvorio svet još lakše može da preoblikuje svakog od nas, da nas ponovo stvori da više ne grešimo.
Dakle, Bog će pokazati pred celim svemirom ko ima ispravne motive za svoju religioznost, i čija je poslušnost pokrenuta čistom ljubavlju prema Njemu.
Da bi u tome uspeli, Isus kaže da „se treba svagda moliti Bogu, i ne dati da dotuži“ (Luka 18,1).
"Blago onima koji su čistoga srca, jer će Boga videti." (Matej 5,8)
Istinsko držanje Božjeg zakona je samo ako čovek u krotkosti dopusti da ga Bog ponovo stvori:
„Koji je god rođen od Boga ne čini greha, jer njegovo seme stoji u njemu, i ne može grešiti jer je rođen od Boga.
I koji drži zapovesti Njegove u Njemu stoji, i On u njemu. I po tom poznajemo da stoji u nama, po Duhu koga nam je dao.“ (1.Jovanova 3,9.24)
Koliko važnim smatra držanje Njegovog zakona, Bog pokazuje time što obećava večni život u Novom Jerusalimu onima koji verom drže Njegove zapovesti:
„Blago onima koji tvore zapovesti Njegove, da im bude vlast na drvo života i da uđu na vrata u grad." (Otkrivenje 22,14)
Kao što je Avelj verovao i prineo jagnje,
kao što je Noje verovao i sagradio brod,
kao što je Avram verovao i pošao u obećanu zemlju koju nije dobio za vreme svog života,
kao što je Mojsije verovao i podigao štap da se razdvoji more,
tako su svi junaci vere u Bibliji poverovali Bogu i poslušali ga.
Dakle, budimo kao junaci vere, poslušajmo Boga!