Da, postoji Bog, evo zašto!
Zašto uopšte postavljamo ovo pitanje? Naravno, najvažniji razlog je da saznamo istinu da li Bog postoji. Nije svejedno kako ćemo živeti ako nismo raščistili s tim pitanjem. Možemo ceo život da budemo usmereni na pogrešan cilj ako Bog ne postoji. Isto tako, ako Bog postoji a mi negiramo njegovo postojanje, naš život neće imati čvrst temelj pa ćemo živeti isprazno i završiti kao ljudi promašenog života. S druge strane, ako verujemo da Boga ima a On ne postoji, živeli bi smo u iluziji. Zato, pre nego što bilo šta ozbiljno krenemo da radimo u životu, moramo prvo da raščistimo sa pitanjem da li Bog postoji.
Zašto bi se čovek koji već veruje ili ne veruje bavio ovim pitanjem? Jednostavno, vernik bi našao čvrste argumente za svoje poverenje u Boga, otklonio bi sumnje, i mogao bi da kaže i drugima da Bog postoji. Pošto smer života svih ljudi zavisi od pitanja da li verujemo u Boga, tačnije, da li imam poverenje u Boga, onda moramo da otklonimo bar najveće sumnje oko postojanja Boga.
Ateistička filozofija života je svuda prisutna i vrlo popularna među ljudima, pa nema razloga da je objašnjavamo. Čak i ateisti ozbiljno razmatraju pitanje postojanja Boga. Postoje dve vrste ateizma: 1) svesni ateizam, gde ljudi najčešće ne žele ni da čuju argumente za Božje postojanje, kao da se boje odgovora koje bi dobili; i 2) nesvesni ateizam, koji se dobija ateističkim obrazovanjem, odrastanjem u okolini gde je religija ocrnjena.
I religiozne ljude bi takođe mogli da podelimo na dve grupe: 1) iskreni vernici koji celim srcem traže Boga; i 2) lažni vernici koji religiju koriste za svoje sebične ciljeve (bogaćenje, vladanje ljudima, zadovoljavanje izopačenih želja, idr.).
Praktično svi ljudi na svetu se u svom životu stalno sreću sa pitanjem postojanja Boga. To je pitanje našeg identiteta: Ko smo mi? Odakle smo? Da li smo slučajno tu ili imamo Oca, Stvoritelja? I kuda uopšte idemo, kakav nam je kraj? Bez odgovora na ova pitanja čovek živi u strahu i nemiru za sebe. S druge strane, odgovori na ova pitanja mogu doneti unutrašnji mir i radost življenja.
Ko je Bog?
Ljudi različito definišu Božje osobine. Mi ćemo pod pojmom Bog podrazumevati ono što je Bog objavio o sebi u Svetom Pismu.
Bog je apsolutan, savršen, večan, sveznajuć, svemoćan, jedini takav, ličnost, koji sve voli, brine o svemu, milostiv i pravedan, nepodmitljiv i nepopustljiv, Tvorac kosmosa, Otkupitelj i Spasitelj, savršeni dizajner, umetnik, naučnik i muzičar, od koga sve zavisi a On ne zavisi ni od koga, beskrajno čisto biće - Onaj Koji Jeste.
Bog je biće bez uzroka Njegovog postojanja. Njegova bit je postojanje. On je večan. Bog ne može da se uporedi ni sa čim, jer je On jedini takav. Ne postoji nijedno slično biće. Bog sve pokreće, a da pri tome ništa ne utiče na Njega.
Poreklo ideje o Bogu
Niko ne zna tačno poreklo ideje o Bogu u ljudskom umu. Gde god postoji ljudsko naselje, oduvek je postojao i neki vid religije. Čovek je neizlečivo religiozno biće. Svest o postojanju Boga duboko je utkana u ljude širom sveta. Postoje dve mogućnosti:
-ili su Boga izmislili ljudi, -ili Boga ima.
Ako su ljudi izmislili Boga, onda bismo približno znali kada se ideja o Bogu prvi put pojavila. Tada religija ne bi bila odjednom raširena po celom ljudskom rodu, nego bi se pojavila lokalno na jednom mestu pa bi se postepeno širila, što nije bio slučaj.
S druge strane, ideja o postojanju Boga je usađena u svakog čoveka. Svaki stanovnik planete ima neku predstavu o Bogu. Čak postoje i pisani dokumenti za koje se tvrdi da predstavljaju poruku koju je Bog objavio ljudima. Zapisani su da se Božje poruke ne bi izvrtale.
Ako Bog ne postoji, zašto ga ljudi do današnjeg dana stalno spominju? I kad ljudi ne bi govorili o Bogu, to ne bi značilo da Boga nema. Ali to što svaki čovek, bar ponekad, makar i negativno spomene Boga, upravo to pokazuje da je misao o Bogu toliko duboko utisnuta u naš um, da ne možemo da je potisnemo bez obzira koliko pokušavali.
Ateizam
Da li je za čoveka 20-og veka nerazumno da veruje u postojanje Boga? Ateizam stalno napada religiju, i to vrlo oštro. Na primer, Frojd kaže da je religija želja za plemenitim poreklom, a nastala je zbog strahova od prirodnih fenomena, straha od roditelja, i slično. Ali religiozni psiholozi su napravili psihoanalizu Frojda, i zaključili da je Frojd imao loš odnos prema svom ocu, pa je umesto namere da ubije svog zemaljskog oca, odlučio da se "osveti" nebeskom Ocu. Možemo reći da je to bar jednako vredan argument.
Frojd, Fojerbah, Marks i Niče su kritikovali pogrešne motive za religioznost nekih ljudi. Neki ljudi zaista veruju u Boga zbog krivice, straha od kazne, zbog nesposobnosti za rešavanje svojih problema, zbog nerazumevanja prirodnih nepogoda i pojava, zato što su ih neki ljudi izmanipulisali da bi se obogatili na njihov račun, ili su izmislili bogove sa ljudskim osobinama. Međutim, to što neki ljudi veruju u postojanje Boga iz pogrešnih motiva ne znači da Bog ne postoji i ne znači da svi ljudi imaju pogrešne motive vere u Boga. Bog može postojati iako postoje ljudi koji ga shvataju na pogrešan način. Ako neko dokaže da je neki čovek mogao da izvrši pljačku banke, i dokaže da je imao motiv da opljačka banku, to još uvek ne znači da je on stvarno opljačkao banku. Sve ove kritike se ne dotiču Božjeg postojanja, nego ljudskih izopačenja religije.
Mi bi mogli da tumačimo psihološke motive zašto ljudi veruju u Boga samo ako bi bili 100% sigurni da Boga nema. Psihološka objašnjenja se ne daju za neke istinite tvrdnje, na primer: 2+2=4, ili Sunce je okruglo. Niko nema podsvesne pogrešne motive zašto veruje u ove izjave, jer su ova tvrđenja istinita. Dakle, ako ljudi veruju u Boga zato što Bog stvarno postoji, onda psihološka objašnjenja nisu potrebna.
Karl Marks je rekao da je religija "opijum za narod koji nas sprečava da uživamo u životu ovde i sada." Po njemu "to je moćna igra dvoličnog sveštenstva da bi nas lažno tešili ili pokretali za svoje ciljeve, to je neuspeh da se izađe iz dečije zavisnosti od druge osobe." Danas vidimo da Marksove ideje u praksi ne funkcionišu: sva društva zasnovana na komunističkim idejama su propala i tragaju za drugim idejama. Ipak, Marksov ateizam je i danas preživeo. Svi mi znamo da takve zloupotrebe religije koje je Marks kritikovao zaista postoje. Ali ako postoji iskrena religija koja u praksu sprovodi doktrine koje je Bog objavio, onda Marksove kritike ne stoje.
Marks je predvideo da će religija kao lažni fenomen nestati (jer Boga po Marksu nema), a crkve će postati muzeji. Svi vidimo koliko se broj crkava u svetu povećava, a crkve postaju sve popunjenije vernicima. Međutim, svet je odbacio Marksa, a ipak zadržao njegovo ne verovanje u Boga.
Čak je i prvi čovek katoličke crkve, papa Jovan Pavle II napao religiju koju bi trebalo da brani. Papa je izjavio da je čovek mogao da nastane, kako kažu evolucionisti, iz nežive materije, ali je Bog morao da mu da dušu. Papa kao teistički evolucionista upada u istu zamku kao i svi evolucionisti. Na primer, po fizičkom zakonu korisna enargija se u prirodi smanjuje, a ne povećava. Poredak u prirodi se smanjuje, a entropija, nered se povećava, iako je za ideju o evoluciji neophodno obrnuto: da se red povećava, a organizmi postaju sve složeniji i bolji. Spontani razvoj u prirodnim uslovima je nemoguć. Ovo će biti detaljnije objašnjeno kasnije.
Kako biti siguran da li zaista postoji Bog?
Svaki vernik može da priča o svojim iskustvima kako mu je Bog pomogao, usmerio ga na pravu stranu, i slično. Lično znam čoveka koji je za vreme rata u Bosni kao vernik radio za humanitarnu organizaciju ADRA, stalno prelazio sve tri granice pomažući ljudima, bombe su padale oko njega, oštetile mu i auto, bio je par puta u zatvoru zbog lažnih optužbi i hteli su da ga ubiju. Oni koji su njega hteli da ubiju stradali su, a nova vlast ga je oslobodila. I danas je živ, i tvrdi da je samo Bog mogao da ga sačuva u tim opasnim situacijama. Za ateistu je to slučajnost. Život je po ateistima nastao slučajno, pa vernici po njima slučajne događaje (mada veoma neobične) pripisuju intervencijama Boga. Po vernicima sve se dešava po sistemu uzrok - posledica, nema slučajnosti, nego je svaki događaj pokrenulo neko svesno biće.
Ateisti kažu: nije dokazano da Bog postoji, to je verovanje, a potrebne su činjenice. Međutim, Božje postojanje ne može da se dokaže kao neka matematička formula. Niko ne može da dovede Boga i pokaže nam ga, jer mi kao stvorenja ne možemo da utičemo na Božje postupke. Čak i kada bi nam neko pokazao Boga, tada bi se samo povećao broj vernika iz straha od kazne, a broj iskrenih vernika ostao bi isti. Isto tako, nijedan ateista ne može da dokaže da Boga nema.
S druge strane, nijedan ateista ne može da dokaže da se dogodio "Big Beng", jer ga niko nije video, a eksperimentom, naravno, ne može da se ponovi. Osim toga, kako je nastala materija koja je u Velikom Prasku eksplodirala, kad materija ne može sama od sebe ni da se stvori ni da se uništi? Ateista dakle mora da veruje da je materija nastala ni iz čega i ni od koga, a ne može to da dokaže. Dakle, život ateiste je takođe zasnovan na verovanjima, a ne na dokazima.
Moramo da imamo u vidu da je čovek ograničeno biće jer naša čula ne registruju sve pojave oko nas. Zato i naš mozak nema sve potrebne podatke da bi doneo ispravan zaključak. Naša čula imaju ograničenu osetljivost, pa je tako i naše znanje o svetu oko nas ograničeno. Daltonista ne može da razlikuje boje, iako boje postoje. Slep i gluv čovek ne može da uživa u pejsažu i u muzici, iako su prelepi. Čovek može da vidi neki spiritistički fenomen, da poveruje da je to istina, a da se to kasnije pokaže kao prevara. Bilo koje tvrđenje koje daje ograničeni čovek nije pouzdano zbog naše ograničenosti razumevanja.
Pošto ne možemo da dokažemo sa apsolutnom sigurnošću da li Bog postoji ili ne postoji, onda možemo samo da razmatramo koji od ova dva koncepta bolje obuhvata činjenice, ili čije verovanje je bolje argumentovano, verovanje ateiste ili vernika. Ako se nađe jedna slaba tačka ateizmu (negiranju Boga) ili teizmu (verovanju u Boga), to nije apsolutni dokaz da je druga strana ispravna, nego treba videti u koju teoriju se uklopa više činjenica.
Šta misli većina?
Da li možemo demokratski da odlučujemo o postojanju Boga? Ateisti, pošto su u manjini, odmah kažu da je većina ljudi neobrazovana, pa zato veruje u Boga, dok po njihovom mišljenju, većina visoko obrazovanih ljudi ne veruje u Boga. Međutim, ni visoko obrazovani čovek ne zna sve, i može da bude u zabludi. Zato kriterijum mora da nam bude šta je istina, a ne šta neki ljudi misle da je istina. Istorija je pokazala da je većina ljudi često imala pogrešne stavove.
Kako je svet nastao?
Ako sve što postoji (materija) mora da ima uzrok svog postojanja, onda je ne samo potreban, nego je i neophodan inteligentni Stvoritelj, sveznajuć i svemoćan, večan i apsolutan. Kako bi bezlična priroda koja nema intelekt, emocije ni volju, mogla da stvori čoveka koji ima intelekt, emocije i volju? Kako to da čovek, koji ima razum, ne može da stvori život, a ljudi tvrde da slepa slučajnost može da stvori život? Onaj ko je stvorio čoveka mora da ima sve pozitivne osobine svojih stvorenja i to u maksimalno izražene.
Lepota
Estetika, lepota u prirodi, predstavlja jak argument protiv ateizma, jer u prirodi postoji lepota koja nema svrhu opstanka u prirodi, nego je tu samo da bi ugodila našim čulima.
Neki ljudi su rekli: "Postoji Bahova muzika, dakle mora postojati Bog." Čemu služi lepota, umetnost? Za opstanak čoveka sigurno ne. Ali pokušajte da zamislite svet bez muzike. Takav svet bi bio vrlo siromašan, jer čovek ima potrebu za estetskim doživljajem muzike i umetnosti uopšte. Život nije samo puko preživljavanje, nego čovek ima i duhovne potrebe.
Takođe, postoje otrovne pečurke prekrasnih boja. Te pečurke nisu jestive. Otrovne su zbog teških metala koje sadrže, ne mirišu lepo, ali je lepo videti ih. Pečurke ne moraju biti lepe da bi se razmnožile obzirom da se razmnožavaju sporama. Pečurkama nije potrebno da šarenilom privlače insekte jer se razmnožavaju polenom. Jedini logičan odgovor jeste da su pečurke stvorene da bi ugodile estetskim potrebama bića koja imaju emocije i intelekt.
Ni najveća dostignuća ljudske tehnike ne mogu da se uporede sa estetikom u prirodi. Ljudi toliko mentalnih napora ulože da bi stvorili nešto lepo, a neki navodno "slučajni" događaj napravi nešto neuporedivo lepše i svrsishodnije. Bilo bi vrlo obeshrabrujuće za razumnog čoveka da nije u stanju da nadmaši slučajne procese u prirodi. Nijedan kompjuter nije tako dobar kao ljudski um, a istovremeno i u tako lepom dizajnu, otporan na potrese, potapanje u vodu i živ. Bilo bi potrebno puno vere da bi se verovalo da je sva lepota prirode oko nas nastala sasvim slučajno.
Odakle red u svemiru?
Dizajn koji postoji u prirodi u mnogim sferama svojim savršenim funkcionisanjem ukazuje da je morao neko da unese red, poredak u svemir. Kartu zvezdanog neba, koja je kopija stvarnog stanja na nebu, astronom ne bi mogao da napravi slučajnim stavljanjem tačkica na papir. Zato je logično zaključiti da ni same zvezde na nebu nisu mogle ni iz čega da se poređaju u skladan raspored. Od atoma do beskraja, svuda postoji red. Ako postoji časovnik koji pokazuje tačno vreme, to ukazuje pa postoji časovničar koji ga je napravio, a ne da je časovnik koji pokazuje tačno vreme nastao slučajnim procesima. Na osnovu ove analogije možemo da zaključimo da sklad koji postoji u svemiru dokazuje da postoji Stvoritelj svemira koji je materiju doveo u red.
Slučajnost?
Ako nije Bog taj koji je stvorio i organizovao milijarde ćelija u ljudskom organizmu, onda je to uradila slučajnost. Na primer, kako je nastao genetski kod, čitava serija gena u kojima su zapisane naše osobine? Egipatski hijeroglifi dugo nisu mogli da budu protumačeni. Međutim, Champolion je uspeo da pronikne u njihovu tajnu jer su ti znaci imali neki smisao. Imaju smisao jer su ih napisala inteligentna bića, nisu nastali slučajno. Ako je poreklo svemira i života puka slučajnost, onda ne možemo da očekujemo da ćemo ikada išta razumeti, a mi ipak razumemo. Kako onda neko tvrdi da je genetski kod nastao slučajno kad je svaki njegov deo na svom mestu i ima svoj zadivljujući smisao?
]eliju možemo da uporedimo sa elektronskom mašinom koja može sama sebe da umnožava da bi stvorila dve nove mašine slične sebi, koje se posle same razmnožavaju i tako proces ide u beskonačnost. Kad se mašina malo pokvari, u određenoj meri može sama da se popravlja. Ljudi nikada neće moći da proizvedu televizor koji se sam popravlja, a nijedan čovek ne veruje da bi televizor mogao da nastane slučajno. Ako neko strano telo napadne ćeliju, oruđa za odbranu i protivnapad se automatski uključuju. U organizmu je sve spremno za momentalno odupiranje gladi, žeđi, hladnoći, toploti... To je izvanredna mašina,zar ne?! Car David, koji nije znao za ćeliju, ipak je prepoznao ovu činjenicu: "Hvalim te što sam tako divno sazdan. Divna su tvoja dela i duša moja to zna dobro." (Psalam 139.14)
Ako sve oko mene nastaje slučajno, onda je i moj um nastao slučajno. Onda i moje misli nisu istinite, jer ja onda samo slučajno mislim baš ovako. Ako je moj um nastao slučajno, onda ni u šta više ne bih bio siguran. Dakle, možemo da zaključimo da je neko razumniji od mene morao da unese sklad u moj mozak.
Zamislite da vozite auto i vidite saobraćajni znak na kome je kraj puta, iza čega sledi provalija. Ali pomislite: "Mora da je vetar slučajno postavio znak na to mesto." I nastavite da vozite. Ako je prirodu doveo u ovo stanje slučajni neinteligentni proces, onda nema razloga verovati da su slučajne informacije tačne. Problem ateista je što je upozorenje kraj puta stavljeno na pravo mesto sa namerom, i što se za ljude koji veruju u slučajnost na kraju puta nalazi ambis.
Odakle zlo?
Najčešći prigovor ateista je: ako postoji potpuno dobar, svemoćni Bog, odakle onda zlo? Ovo pitanje možemo da okrenemo: ako ne postoji Bog, zašto ljudi čine zlo? Ako đavo ne postoji, ko to onda danas radi Sotonin posao? Kriminal je u stalnom porastu, ratovi, nemoral, SIDA, bar 90% TV programa prikazuje bezbožne postupke ljudi. Kad đavo ne bi postojao, zar ne bi ljudi živeli bar 50% po Božjim zapovestima (poštuj oca i majku, ne ubij, ne čini preljube, ne svedoči lažno, ne poželi ništa što pripada tvom bližnjem...)?
Odakle onda čoveku ideja o savršenstvu ako nikad nismo videli savršeni svet niti znamo da savršeni svet postoji? Zašto težimo savršenstvu ako ne postoji savršeni Bog?
Što se rešenja problema zla tiče, svi dosadašnji pokušaji su pokazali da ateizam nema rešenje za zlo. S druge strane, Bog je obećao da će suditi svetu i ukloniti zlo u nama bliskoj budućnosti, kada se vrate Bogu ljudi koji to žele. Greh se nalazi u ljudima. Ako bi Bog reševao problem zla sada, niko od nas više ne bi postojao, jer svako od nas nosi zlo u sebi. Jasno je da Biće koje nas voli savršenom ljubavlju "neće da iko pogine, nego da svi dođu u pokajanje" (1. Petrova 3.9). Kada više ne bude bilo ljudi koji žele da se vrate Bogu, Bog je rekao da će problem zla rešiti "u trenuću oka" (1. Korinćanima 15.52).
Da li možemo sve da znamo o Bogu?
Sami vernici kažu da o Bogu ne znaju sve. Ateisti na to prigovaraju da ne možemo ni verovati u nekoga ko je za nas misterija, koga ne razumemo. Međutim kada me boli glava, ja ne moram da znam celu anatomiju glave da bih znao da me glava boli. Ne znam koji fizički i biohemijski procesi se dešavaju u mojoj glavi, ali znam šta je glavobolja.
Isto tako, ako iskustvo govori da Bog postoji, nije neophodno da znam sve što Bog zna da bih znao da Bog postoji. Ne znamo ni kako deluje gravitacija, nismo nikad videli magnetno polje, energiju, elektrone, ali vidimo da deluju. Ne znamo ni da precizno opišemo reč "ljubav", a ipak koristimo reč ljubav i tačno znamo da li negde ljubavi ima ili nema.
Ljudi bi želeli da Boga u laboratoriji stave na predmetnu pločicu i da ga pod mikroskopom posmatraju. Ateisti bi želeli da Boga koji je mnogo veće biće od nas u svakom pogledu posmatraju ne kao biće jednako sebi, nego kao biće koje je ispod nas, koje mi osmatramo i proučavamo. Naučnik koji u laboratoriji osmatra predmet svog interesovanja koji je niži od njega ne može biti čovek koji proučava Boga, nego Bog koji gleda čoveka.
Osim toga, čovekov glavni problem nije intelektualne prirode, nije problem znanja ili neznanja. Sa porastom znanja iz neke oblasti, čoveku najčešće raste i ponos, mišljenje da je postao "veliki" čovek. Ali taj "veliki" čovek puši duvan i pije alkohol iako mu njegovo stručno znanje govori da je to nezdravo, da ga to ubija. Čovekov problem nije da li zna, nego da li hoće da posluša kada sazna.
Mnogi su videli Hristovu dobrotu, pomaganje neizlečivim bolesnicima, odbačenim ljudima, vaskrsavanje mrtvih, premudrost i život u skladu sa znanjem koje ima. Međutim, ljudi koji su tvrdili da imaju veliko znanje o svemu, pa i o Bogu, odbacili su ga jer nisu želeli da žive u skladu sa saznanjima o Bogu koja su dobili. Ljudima često nije važna činjenica da Bog može da ih izleči ili da ih vaskrsne, nego im je važnije to što Bog ugrožava njihov ugled i položaj među ljudima.
Dakle, ne moramo da o Bogu znamo sve, dovoljno je da o Bogu znamo ono što nam je On objavio o sebi u Bibliji. Bog zna šta je važno da znamo o njemu a šta nije. Neće mi pomoći ako znam kako to da je Bog svuda prisutan ako sam i dalje svadljiv, ohol, bolestan i sutra ću umreti. Mnogo mi je važnije da saznam koji lek Bog ima za mene da ne budem ohol, bolestan i da ne umrem.
Negativnosti u religiji
Ateisti kažu da ne samo što Bog ne postoji, nego religija ima i loše posledice u praksi. Inkvizicija je mučila ljude, spaljivala ih na lomači, vodili su se i vode se još uvek "sveti" krstaški ratovi ili džihad. Fundamentalizam odnosi sve više žrtava, a postoje i religije koje odobravaju nemoral, narkomaniju, kolektivna samoubistva... Spoj crkve i države uvek je u istoriji donosio zlo.
Ali ova primedba stoji i za ateizam, čija je filozofija pokrenula revolucije, informbiro, Goli Otok, evolucioni (ne)moral u borbi za opstanak, isl.
Česterton je rekao: "Postoji samo jedan stvarno ubedljiv argument protiv hrišćanstva (religije), a to su vernici." Međutim, postoji i jedan stvarno ubedljiv argument za religiju, a to su iskreni vernici, posvećeni ljudi u kojima se vidi odraz Božjeg karaktera. Život Isusa Hrista, njegovih apostola, i drugih Bogu vernih ljudi, doneo je veliku potvrdu o postojanju Boga koji menja ljude do idealnog karaktera za kojim čovek traga i vapi.
Ateisti kažu: "Kad bi Bog postojao, ne bi bilo ovoliko mnoštvo verskih zajednica nego samo jedna religija. Svi ljudi bi verovali isto." Vernik odgovara: "To što postoji mnogo verskih zajednica dokazuje da je Bog ljudima dao slobodnu volju. Ljudi mogu da biraju da li će da veruju istinu koju je Bog objavio ili će da veruju laži koje stalno neko izmišlja. Postoji jedna prava religija koju je Bog opisao u Svetom Pismu, i mnoštvo lažnih religija."
Falsifikatori štampaju lažni lovac baš zato što postoji pravi. Postojanje lažnih vernika i lažnih bogova ne može da ospori postojanje pravih vernika i pravog Boga, kao što ni lažne novčanice ne mogu da ospore postojanje pravog novca.
Kakav je Bog?
Kad kažem reč Bog, različiti ljudi pomisle na različite stvari. Neki misle da je Bog kosmička energija, neki da je to priroda, a neki da je On ličnost. I svi oni kažu: "Ja verujem u Boga." Zašto ljudi izmišljaju (ili prihvataju) bogove koji ratuju, svađaju se, otimaju se za žene, rade sve što rade ljudi, pa čak podstiču i ljude da čine isto tako?
Po mnogim istočnjačkim religijama đavo ne postoji, nego je Bog istovremeno i dobar i zao. Kada sa njima razgovaram, kažem im da meni koji činim i dobro i zlo nije potreban Bog koji ni sebe ne može da promeni da ne bude zao. Potreban mi je Bog koji može da ukloni moje zle osobine, Bog koji je i na početku stvorio savršeni svet.
Šta mislite kome je u interesu da izmisli ovakvu ideju da je Bog zao? Koliko u mitologiji ima bogova koji imaju savršene osobine? Nijedan! Pravi Bog nije antropomorfan, nije čovek izmislio Boga po svojim osobinama, nego je čovek teomorfan, to jest Bog je stvorio čoveka da teži ka savršenoj pravdi, istini i ljubavi, i pravi Bog će obnoviti čoveka da bude takav.
Čovek koji voli da krade, laže, čini preljubu i ubija, nikad ne bi izmislio Boga koji nas voli, pravedan je, uvek govori istinu i opominje nas da i mi budemo takvi. Zašto bi ljudi koji su zli uopšte prihvatili da veruju u izmišljenog dobrog Boga? Čovek bi takvog Boga koji opominje njegovu savest baš zato hteo da izbriše, da ne postoji. Zato Bog koji je savršen u pravdi, dobroti i svim drugim pozitivnim osobinama nije izmišljen, nego stvaran Bog koji nam se objavio, i svima utisnuo u um svest o Njegovom postojanju, i svest o pravednim, dobrim principima. Ako postoji takav Bog onda smo pozvani na pozitivan odnos prema Bogu, prema ljudima i prema sebi. Takav Bog ne postoji u istočnjačkim i drugim religijama, nego nam se objavio preko Svetog Pisma.
Većina populacije antičkih naroda verovali su da postoji mnoštvo bogova a ne jedan Bog. Istorija Izraela bi bila nerazumljiva da ne postoji jedan pravi Bog. Izrael je bio stalno u okruženju mnogobožačkih naroda, i ni od koga nije mogao da čuje da postoji samo jedan Bog. Ideju o monoteizmu, postojanju samo jednog Boga, mogli su da slede samo ako im se zaista javio pravi Bog i otkrio im istinu o sebi. Da je to tačno, dokazuje činjenica da su i Izraelci stalno otpadali od življenja po otkrivenoj Božjoj volji i vraćali se na mnogobožačke nemoralne običaje. Božji proroci su ih stalno opominjali zbog toga. Sve to je dokumentovano u Svetom Pismu.
Kako su ta nomadska plemena Jakovljevih sinova još pre 35 vekova imala ispravnu sliku o stvaranju sveta? Jedino otkrivenjem koje su dobili od pravog Boga. Kako su izbegli zamku panteizma? U svetu u kome su svi obožavali elemente prirode: Sunce, Mesec, životinje, ili su cara uzdizali do Božanskog nivoa, jedan mali narod je izjavljivao da je sve to idolopoklonstvo. Nikada u prošlosti religiozne etike nije postojalo ništa slično. Umesto da se klanjaju idolima od drveta, kamena ili metala, koji ne vide i ne čuju, oni kažu za svoj hram: "Ali hoće li doista Bog stanovati na Zemlji? Eto nebo i nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti, akamoli ovaj dom što ga sazida." (1.Carevima 8,27)
Jevreji su bili drugačiji od ostalih naroda, iako oni to često nisu želeli da budu. Posle Izlaska iz Egipatskog ropstva, živeli su pod teokratskim uređenjem, tj Bog im je bio vladar. Zbog čega su tražili cara? Rekli su: "Da budemo i mi kao svi narodi." (1.Samuilova 8,20) Bili su drugačiji zato što su bili nosioci otkrivenja koje su dobili od Boga, a uporno su hteli da budu isti.
Osim Izraela, nije postojao ni jedan antički narod, niti religija, ni ljudska misao koja nije bila prožeta mitom o besmrtnosti duše. To je još jedan dokaz da su imali otkrivenje s neba. Živeli su Egiptu koji je bio sav prožet verovanjem da duša živi posle smrti, a oni su ipak zapisali da "mrtvi ne znaju ništa. I ljubavi njihove i mržnje njihove i zavisti njihove nestalo je i više nemaju dela nikada ni u čem što biva pod suncem... Jer nema rada, ni mišljenja, ni znanja, ni mudrosti u grobu u koji ideš." (Propovednik 9,5.6.10) "Koja duša zgreši, ona će poginuti. (Jezekilj 18,4) Odakle potiče originalnost njihove religije koju su preuzeli hrišćani?
Zato je jasno da Bog nije bezlična priroda, nego ličnost koja ima osećaj za estetiku koju je stvorio u prirodi, ima dobrotu, i deluje smisaono i razumno, a ne nasumice. Danas su popularne religije koje čoveku dopuštaju da živi u zlu koje voli. Bez obzira na popularne "religije", bilo bi mnogo mudrije izabrati pravog Boga, i prihvatiti da nas On promeni u savršene ljude.
Čini se da na pitanje "Da li postoji Bog?", prvo treba pitati: "Da li ti to zaista želiš da znaš?"
Šta ako Bog ne postoji?
Postojanje Boga donosi određene moralne norme. Ateizam takođe donosi svoj moral. Ako ne postoji Bog, zašto bih se brinuo za druge ljude? Sve bi bilo dopušteno. Ljudi bi mi bili rivali, konkurenti koje moram da istisnem i pobedim da bih opstao. Ako niko ne bi verovao Bogu, čini se da bi svet bio mnogo lošiji.
Ako nema Boga, naš život bi bio besmislen. Sve što radimo bilo bi uzaludno jer se naš život na kraju ipak završava smrću, našim nestankom. Nema teže kazne od nepotrebnog i beznadežnog rada. Ratni zatvorenici se prisećaju groznih kazni koje su njihovi neprijatelji izmislili. Morali su da kopaju rupe krampovima i lopatama, posle čega su morali da ih zatrpavaju. Primoravali su ih da bez potrebe prenose kamenje sa jednog mesta na drugo i to se tako ponavljalo iz dana u dan. Da bi naš život imao smisla, nije dovoljna snaga i napor. Čovek ima potrebu da veruje da ono što radi ima smisla. On je spreman na bilo kakav napor ako u tome vidi smisao. Svaki trud koji se bez Boga završava smrću je besmislen.
Da li bi čovek mogao da bude dobar bez Boga?
Ljudi se trude da budu dobri, ali ne uspevaju. Ne znam ni jednog čoveka kome je uspelo da u svemu bude dobar bez Boga. (Jedino ako iskrivi značenje reči dobar.) Komunizam nije ostvaren baš zato što ljudi nisu sposobni da se odvoje od svojih sebičnih interesa i zla. Ako ljudi pokušaju da naprave lažno religiozni društveni poredak, koji koristi drugačije termine (na primer raj umesto utopija), a ima iste principe kao i društvo ljudi bez Boga, kraj takvog društva biće kao i kraj ateističkog društva.
Ako pretpostavimo da Bog nije postavio određene moralne norme u čovekovu ličnost kao što tvrde ateisti, onda griža savesti ne bi postojala. Svet materije ne može da stvori savest, kao ni apstraktne pojmove kao što su pravda, istina, ljubav. Ipak, unutar nas mi zapažamo da postoje apsolutna moralna načela (superego) koja traže od nas da budemo savršeni.
Ateisti često pod rečju dobar podrazumevaju nešto drugo. Za neke ateiste je Staljin bio dobar čovek, ali jednom prosečnom čoveku je jasno da je reč o masovnom ubici.
A da li bi neko mogao za Isusa Hrista da kaže da nije bio dobar? Zar savršeni život Isusa Hrista nije dokaz o postojanju Boga? Ljudi se žrtvuju za pare, iz koristi, ali ne kao Hristos za svoje neprijatelje, pa čak i za ateiste koji odluče da se vrate Bogu. Tako visoki moral i takva dobrota ne postoji među ljudima. Sam Isus je rekao da ljudi ne bi poverovali Bogu ni kad bi im poslao vaskrslog čoveka (Luka 16.27-31). Da bi čovek stekao poverenje u Boga, Isus kaže da je dovoljno da poslušaju "Mojsija i proroke" čije su reči zapisane u Bibliji. Život Isusa Hrista je dokaz da Bog postoji.
Šta ako Bog postoji?
Ateisti kažu da su Boga izmislili ljudi da bi im bilo lakše. Ali ljudi su izmislili i Deda Mraza da bi ih usrećio poklonima, pa ipak niko ne veruje u Deda Mraza, iako nas je činio srećnim dok smo bili deca. To je zato što je Deda Mraz mit, izmišljotina, a Bog nije mit nego stvarnost, jer Bog stvarno deluje, menja ljude na bolje, i čini ih srećnim za večnost. Ništa u Bibliji nije pisano kao mit, nego kao istorijski podaci, kao svedočanstvo.
Svaki čovek se u vreme zemljotresa ili poplave uplaši za svoj život. Međutim, ljudi nisu izmislili Boga zato što se plaše prirodnih nepogoda. Apostoli su se za vreme oluje na Galilejskom jezeru uplašili da će izginuti, ali su se obratili za pomoć Hristu a ne "bogu oluje." Kada je Hristos trenutno utišao oluju rekavši reč, apostoli su se još više uplašili. (Marko 4.36-41) Nisu se uplašili zbog čuda koje su videli, nego od svetosti Božje ličnosti pred njima. Božje osobine su takve da mi ograničeni ljudi, bez obzira koliko za sebe mislimo da smo veliki, možemo samo da pred Bogom kleknemo na kolena.
Dakle, postoje samo 4 mogućnosti:
1) Bog ne postoji i ti ne veruješ; 3) Bog postoji a ti ne veruješ;
2) Bog ne postoji i ti veruješ; 4) Bog postoji i ti veruješ.
Samo jedna od ove 4 mogućnosti nosi verovatnoću da se dobije ogromna nagrada: večni život. Ko veruje ne može da je izgubi, a ko ne veruje ne može da je dobije. Pre nego što skočimo u ponor, moramo da znamo da li će spasilačka mreže biti razapeta ispod nas.
Bog ne zavisi od mog postojanja niti od postojanja nekog drugog čoveka, ali moj život i te kako zavisi od Božjeg postojanja. Besmisao života bez Boga jasno govori u prilog ne samo postojanja Boga, nego i neophodnosti da čovek izgradi poverenje u Boga. Zato je potrebno da čovek bude pošten pred sobom, i da iskreno potraži pravog, istinitog Boga da bi mu život dobio smisao i temelj koji se ne može srušiti.
Pogledajte video na ovu temu:
Zašto bi se čovek koji već veruje ili ne veruje bavio ovim pitanjem? Jednostavno, vernik bi našao čvrste argumente za svoje poverenje u Boga, otklonio bi sumnje, i mogao bi da kaže i drugima da Bog postoji. Pošto smer života svih ljudi zavisi od pitanja da li verujemo u Boga, tačnije, da li imam poverenje u Boga, onda moramo da otklonimo bar najveće sumnje oko postojanja Boga.
Ateistička filozofija života je svuda prisutna i vrlo popularna među ljudima, pa nema razloga da je objašnjavamo. Čak i ateisti ozbiljno razmatraju pitanje postojanja Boga. Postoje dve vrste ateizma: 1) svesni ateizam, gde ljudi najčešće ne žele ni da čuju argumente za Božje postojanje, kao da se boje odgovora koje bi dobili; i 2) nesvesni ateizam, koji se dobija ateističkim obrazovanjem, odrastanjem u okolini gde je religija ocrnjena.
I religiozne ljude bi takođe mogli da podelimo na dve grupe: 1) iskreni vernici koji celim srcem traže Boga; i 2) lažni vernici koji religiju koriste za svoje sebične ciljeve (bogaćenje, vladanje ljudima, zadovoljavanje izopačenih želja, idr.).
Praktično svi ljudi na svetu se u svom životu stalno sreću sa pitanjem postojanja Boga. To je pitanje našeg identiteta: Ko smo mi? Odakle smo? Da li smo slučajno tu ili imamo Oca, Stvoritelja? I kuda uopšte idemo, kakav nam je kraj? Bez odgovora na ova pitanja čovek živi u strahu i nemiru za sebe. S druge strane, odgovori na ova pitanja mogu doneti unutrašnji mir i radost življenja.
Ko je Bog?
Ljudi različito definišu Božje osobine. Mi ćemo pod pojmom Bog podrazumevati ono što je Bog objavio o sebi u Svetom Pismu.
Bog je apsolutan, savršen, večan, sveznajuć, svemoćan, jedini takav, ličnost, koji sve voli, brine o svemu, milostiv i pravedan, nepodmitljiv i nepopustljiv, Tvorac kosmosa, Otkupitelj i Spasitelj, savršeni dizajner, umetnik, naučnik i muzičar, od koga sve zavisi a On ne zavisi ni od koga, beskrajno čisto biće - Onaj Koji Jeste.
Bog je biće bez uzroka Njegovog postojanja. Njegova bit je postojanje. On je večan. Bog ne može da se uporedi ni sa čim, jer je On jedini takav. Ne postoji nijedno slično biće. Bog sve pokreće, a da pri tome ništa ne utiče na Njega.
Poreklo ideje o Bogu
Niko ne zna tačno poreklo ideje o Bogu u ljudskom umu. Gde god postoji ljudsko naselje, oduvek je postojao i neki vid religije. Čovek je neizlečivo religiozno biće. Svest o postojanju Boga duboko je utkana u ljude širom sveta. Postoje dve mogućnosti:
-ili su Boga izmislili ljudi, -ili Boga ima.
Ako su ljudi izmislili Boga, onda bismo približno znali kada se ideja o Bogu prvi put pojavila. Tada religija ne bi bila odjednom raširena po celom ljudskom rodu, nego bi se pojavila lokalno na jednom mestu pa bi se postepeno širila, što nije bio slučaj.
S druge strane, ideja o postojanju Boga je usađena u svakog čoveka. Svaki stanovnik planete ima neku predstavu o Bogu. Čak postoje i pisani dokumenti za koje se tvrdi da predstavljaju poruku koju je Bog objavio ljudima. Zapisani su da se Božje poruke ne bi izvrtale.
Ako Bog ne postoji, zašto ga ljudi do današnjeg dana stalno spominju? I kad ljudi ne bi govorili o Bogu, to ne bi značilo da Boga nema. Ali to što svaki čovek, bar ponekad, makar i negativno spomene Boga, upravo to pokazuje da je misao o Bogu toliko duboko utisnuta u naš um, da ne možemo da je potisnemo bez obzira koliko pokušavali.
Ateizam
Da li je za čoveka 20-og veka nerazumno da veruje u postojanje Boga? Ateizam stalno napada religiju, i to vrlo oštro. Na primer, Frojd kaže da je religija želja za plemenitim poreklom, a nastala je zbog strahova od prirodnih fenomena, straha od roditelja, i slično. Ali religiozni psiholozi su napravili psihoanalizu Frojda, i zaključili da je Frojd imao loš odnos prema svom ocu, pa je umesto namere da ubije svog zemaljskog oca, odlučio da se "osveti" nebeskom Ocu. Možemo reći da je to bar jednako vredan argument.
Frojd, Fojerbah, Marks i Niče su kritikovali pogrešne motive za religioznost nekih ljudi. Neki ljudi zaista veruju u Boga zbog krivice, straha od kazne, zbog nesposobnosti za rešavanje svojih problema, zbog nerazumevanja prirodnih nepogoda i pojava, zato što su ih neki ljudi izmanipulisali da bi se obogatili na njihov račun, ili su izmislili bogove sa ljudskim osobinama. Međutim, to što neki ljudi veruju u postojanje Boga iz pogrešnih motiva ne znači da Bog ne postoji i ne znači da svi ljudi imaju pogrešne motive vere u Boga. Bog može postojati iako postoje ljudi koji ga shvataju na pogrešan način. Ako neko dokaže da je neki čovek mogao da izvrši pljačku banke, i dokaže da je imao motiv da opljačka banku, to još uvek ne znači da je on stvarno opljačkao banku. Sve ove kritike se ne dotiču Božjeg postojanja, nego ljudskih izopačenja religije.
Mi bi mogli da tumačimo psihološke motive zašto ljudi veruju u Boga samo ako bi bili 100% sigurni da Boga nema. Psihološka objašnjenja se ne daju za neke istinite tvrdnje, na primer: 2+2=4, ili Sunce je okruglo. Niko nema podsvesne pogrešne motive zašto veruje u ove izjave, jer su ova tvrđenja istinita. Dakle, ako ljudi veruju u Boga zato što Bog stvarno postoji, onda psihološka objašnjenja nisu potrebna.
Karl Marks je rekao da je religija "opijum za narod koji nas sprečava da uživamo u životu ovde i sada." Po njemu "to je moćna igra dvoličnog sveštenstva da bi nas lažno tešili ili pokretali za svoje ciljeve, to je neuspeh da se izađe iz dečije zavisnosti od druge osobe." Danas vidimo da Marksove ideje u praksi ne funkcionišu: sva društva zasnovana na komunističkim idejama su propala i tragaju za drugim idejama. Ipak, Marksov ateizam je i danas preživeo. Svi mi znamo da takve zloupotrebe religije koje je Marks kritikovao zaista postoje. Ali ako postoji iskrena religija koja u praksu sprovodi doktrine koje je Bog objavio, onda Marksove kritike ne stoje.
Marks je predvideo da će religija kao lažni fenomen nestati (jer Boga po Marksu nema), a crkve će postati muzeji. Svi vidimo koliko se broj crkava u svetu povećava, a crkve postaju sve popunjenije vernicima. Međutim, svet je odbacio Marksa, a ipak zadržao njegovo ne verovanje u Boga.
Čak je i prvi čovek katoličke crkve, papa Jovan Pavle II napao religiju koju bi trebalo da brani. Papa je izjavio da je čovek mogao da nastane, kako kažu evolucionisti, iz nežive materije, ali je Bog morao da mu da dušu. Papa kao teistički evolucionista upada u istu zamku kao i svi evolucionisti. Na primer, po fizičkom zakonu korisna enargija se u prirodi smanjuje, a ne povećava. Poredak u prirodi se smanjuje, a entropija, nered se povećava, iako je za ideju o evoluciji neophodno obrnuto: da se red povećava, a organizmi postaju sve složeniji i bolji. Spontani razvoj u prirodnim uslovima je nemoguć. Ovo će biti detaljnije objašnjeno kasnije.
Kako biti siguran da li zaista postoji Bog?
Svaki vernik može da priča o svojim iskustvima kako mu je Bog pomogao, usmerio ga na pravu stranu, i slično. Lično znam čoveka koji je za vreme rata u Bosni kao vernik radio za humanitarnu organizaciju ADRA, stalno prelazio sve tri granice pomažući ljudima, bombe su padale oko njega, oštetile mu i auto, bio je par puta u zatvoru zbog lažnih optužbi i hteli su da ga ubiju. Oni koji su njega hteli da ubiju stradali su, a nova vlast ga je oslobodila. I danas je živ, i tvrdi da je samo Bog mogao da ga sačuva u tim opasnim situacijama. Za ateistu je to slučajnost. Život je po ateistima nastao slučajno, pa vernici po njima slučajne događaje (mada veoma neobične) pripisuju intervencijama Boga. Po vernicima sve se dešava po sistemu uzrok - posledica, nema slučajnosti, nego je svaki događaj pokrenulo neko svesno biće.
Ateisti kažu: nije dokazano da Bog postoji, to je verovanje, a potrebne su činjenice. Međutim, Božje postojanje ne može da se dokaže kao neka matematička formula. Niko ne može da dovede Boga i pokaže nam ga, jer mi kao stvorenja ne možemo da utičemo na Božje postupke. Čak i kada bi nam neko pokazao Boga, tada bi se samo povećao broj vernika iz straha od kazne, a broj iskrenih vernika ostao bi isti. Isto tako, nijedan ateista ne može da dokaže da Boga nema.
S druge strane, nijedan ateista ne može da dokaže da se dogodio "Big Beng", jer ga niko nije video, a eksperimentom, naravno, ne može da se ponovi. Osim toga, kako je nastala materija koja je u Velikom Prasku eksplodirala, kad materija ne može sama od sebe ni da se stvori ni da se uništi? Ateista dakle mora da veruje da je materija nastala ni iz čega i ni od koga, a ne može to da dokaže. Dakle, život ateiste je takođe zasnovan na verovanjima, a ne na dokazima.
Moramo da imamo u vidu da je čovek ograničeno biće jer naša čula ne registruju sve pojave oko nas. Zato i naš mozak nema sve potrebne podatke da bi doneo ispravan zaključak. Naša čula imaju ograničenu osetljivost, pa je tako i naše znanje o svetu oko nas ograničeno. Daltonista ne može da razlikuje boje, iako boje postoje. Slep i gluv čovek ne može da uživa u pejsažu i u muzici, iako su prelepi. Čovek može da vidi neki spiritistički fenomen, da poveruje da je to istina, a da se to kasnije pokaže kao prevara. Bilo koje tvrđenje koje daje ograničeni čovek nije pouzdano zbog naše ograničenosti razumevanja.
Pošto ne možemo da dokažemo sa apsolutnom sigurnošću da li Bog postoji ili ne postoji, onda možemo samo da razmatramo koji od ova dva koncepta bolje obuhvata činjenice, ili čije verovanje je bolje argumentovano, verovanje ateiste ili vernika. Ako se nađe jedna slaba tačka ateizmu (negiranju Boga) ili teizmu (verovanju u Boga), to nije apsolutni dokaz da je druga strana ispravna, nego treba videti u koju teoriju se uklopa više činjenica.
Šta misli većina?
Da li možemo demokratski da odlučujemo o postojanju Boga? Ateisti, pošto su u manjini, odmah kažu da je većina ljudi neobrazovana, pa zato veruje u Boga, dok po njihovom mišljenju, većina visoko obrazovanih ljudi ne veruje u Boga. Međutim, ni visoko obrazovani čovek ne zna sve, i može da bude u zabludi. Zato kriterijum mora da nam bude šta je istina, a ne šta neki ljudi misle da je istina. Istorija je pokazala da je većina ljudi često imala pogrešne stavove.
Kako je svet nastao?
Ako sve što postoji (materija) mora da ima uzrok svog postojanja, onda je ne samo potreban, nego je i neophodan inteligentni Stvoritelj, sveznajuć i svemoćan, večan i apsolutan. Kako bi bezlična priroda koja nema intelekt, emocije ni volju, mogla da stvori čoveka koji ima intelekt, emocije i volju? Kako to da čovek, koji ima razum, ne može da stvori život, a ljudi tvrde da slepa slučajnost može da stvori život? Onaj ko je stvorio čoveka mora da ima sve pozitivne osobine svojih stvorenja i to u maksimalno izražene.
Lepota
Estetika, lepota u prirodi, predstavlja jak argument protiv ateizma, jer u prirodi postoji lepota koja nema svrhu opstanka u prirodi, nego je tu samo da bi ugodila našim čulima.
Neki ljudi su rekli: "Postoji Bahova muzika, dakle mora postojati Bog." Čemu služi lepota, umetnost? Za opstanak čoveka sigurno ne. Ali pokušajte da zamislite svet bez muzike. Takav svet bi bio vrlo siromašan, jer čovek ima potrebu za estetskim doživljajem muzike i umetnosti uopšte. Život nije samo puko preživljavanje, nego čovek ima i duhovne potrebe.
Takođe, postoje otrovne pečurke prekrasnih boja. Te pečurke nisu jestive. Otrovne su zbog teških metala koje sadrže, ne mirišu lepo, ali je lepo videti ih. Pečurke ne moraju biti lepe da bi se razmnožile obzirom da se razmnožavaju sporama. Pečurkama nije potrebno da šarenilom privlače insekte jer se razmnožavaju polenom. Jedini logičan odgovor jeste da su pečurke stvorene da bi ugodile estetskim potrebama bića koja imaju emocije i intelekt.
Ni najveća dostignuća ljudske tehnike ne mogu da se uporede sa estetikom u prirodi. Ljudi toliko mentalnih napora ulože da bi stvorili nešto lepo, a neki navodno "slučajni" događaj napravi nešto neuporedivo lepše i svrsishodnije. Bilo bi vrlo obeshrabrujuće za razumnog čoveka da nije u stanju da nadmaši slučajne procese u prirodi. Nijedan kompjuter nije tako dobar kao ljudski um, a istovremeno i u tako lepom dizajnu, otporan na potrese, potapanje u vodu i živ. Bilo bi potrebno puno vere da bi se verovalo da je sva lepota prirode oko nas nastala sasvim slučajno.
Odakle red u svemiru?
Dizajn koji postoji u prirodi u mnogim sferama svojim savršenim funkcionisanjem ukazuje da je morao neko da unese red, poredak u svemir. Kartu zvezdanog neba, koja je kopija stvarnog stanja na nebu, astronom ne bi mogao da napravi slučajnim stavljanjem tačkica na papir. Zato je logično zaključiti da ni same zvezde na nebu nisu mogle ni iz čega da se poređaju u skladan raspored. Od atoma do beskraja, svuda postoji red. Ako postoji časovnik koji pokazuje tačno vreme, to ukazuje pa postoji časovničar koji ga je napravio, a ne da je časovnik koji pokazuje tačno vreme nastao slučajnim procesima. Na osnovu ove analogije možemo da zaključimo da sklad koji postoji u svemiru dokazuje da postoji Stvoritelj svemira koji je materiju doveo u red.
Slučajnost?
Ako nije Bog taj koji je stvorio i organizovao milijarde ćelija u ljudskom organizmu, onda je to uradila slučajnost. Na primer, kako je nastao genetski kod, čitava serija gena u kojima su zapisane naše osobine? Egipatski hijeroglifi dugo nisu mogli da budu protumačeni. Međutim, Champolion je uspeo da pronikne u njihovu tajnu jer su ti znaci imali neki smisao. Imaju smisao jer su ih napisala inteligentna bića, nisu nastali slučajno. Ako je poreklo svemira i života puka slučajnost, onda ne možemo da očekujemo da ćemo ikada išta razumeti, a mi ipak razumemo. Kako onda neko tvrdi da je genetski kod nastao slučajno kad je svaki njegov deo na svom mestu i ima svoj zadivljujući smisao?
]eliju možemo da uporedimo sa elektronskom mašinom koja može sama sebe da umnožava da bi stvorila dve nove mašine slične sebi, koje se posle same razmnožavaju i tako proces ide u beskonačnost. Kad se mašina malo pokvari, u određenoj meri može sama da se popravlja. Ljudi nikada neće moći da proizvedu televizor koji se sam popravlja, a nijedan čovek ne veruje da bi televizor mogao da nastane slučajno. Ako neko strano telo napadne ćeliju, oruđa za odbranu i protivnapad se automatski uključuju. U organizmu je sve spremno za momentalno odupiranje gladi, žeđi, hladnoći, toploti... To je izvanredna mašina,zar ne?! Car David, koji nije znao za ćeliju, ipak je prepoznao ovu činjenicu: "Hvalim te što sam tako divno sazdan. Divna su tvoja dela i duša moja to zna dobro." (Psalam 139.14)
Ako sve oko mene nastaje slučajno, onda je i moj um nastao slučajno. Onda i moje misli nisu istinite, jer ja onda samo slučajno mislim baš ovako. Ako je moj um nastao slučajno, onda ni u šta više ne bih bio siguran. Dakle, možemo da zaključimo da je neko razumniji od mene morao da unese sklad u moj mozak.
Zamislite da vozite auto i vidite saobraćajni znak na kome je kraj puta, iza čega sledi provalija. Ali pomislite: "Mora da je vetar slučajno postavio znak na to mesto." I nastavite da vozite. Ako je prirodu doveo u ovo stanje slučajni neinteligentni proces, onda nema razloga verovati da su slučajne informacije tačne. Problem ateista je što je upozorenje kraj puta stavljeno na pravo mesto sa namerom, i što se za ljude koji veruju u slučajnost na kraju puta nalazi ambis.
Odakle zlo?
Najčešći prigovor ateista je: ako postoji potpuno dobar, svemoćni Bog, odakle onda zlo? Ovo pitanje možemo da okrenemo: ako ne postoji Bog, zašto ljudi čine zlo? Ako đavo ne postoji, ko to onda danas radi Sotonin posao? Kriminal je u stalnom porastu, ratovi, nemoral, SIDA, bar 90% TV programa prikazuje bezbožne postupke ljudi. Kad đavo ne bi postojao, zar ne bi ljudi živeli bar 50% po Božjim zapovestima (poštuj oca i majku, ne ubij, ne čini preljube, ne svedoči lažno, ne poželi ništa što pripada tvom bližnjem...)?
Odakle onda čoveku ideja o savršenstvu ako nikad nismo videli savršeni svet niti znamo da savršeni svet postoji? Zašto težimo savršenstvu ako ne postoji savršeni Bog?
Što se rešenja problema zla tiče, svi dosadašnji pokušaji su pokazali da ateizam nema rešenje za zlo. S druge strane, Bog je obećao da će suditi svetu i ukloniti zlo u nama bliskoj budućnosti, kada se vrate Bogu ljudi koji to žele. Greh se nalazi u ljudima. Ako bi Bog reševao problem zla sada, niko od nas više ne bi postojao, jer svako od nas nosi zlo u sebi. Jasno je da Biće koje nas voli savršenom ljubavlju "neće da iko pogine, nego da svi dođu u pokajanje" (1. Petrova 3.9). Kada više ne bude bilo ljudi koji žele da se vrate Bogu, Bog je rekao da će problem zla rešiti "u trenuću oka" (1. Korinćanima 15.52).
Da li možemo sve da znamo o Bogu?
Sami vernici kažu da o Bogu ne znaju sve. Ateisti na to prigovaraju da ne možemo ni verovati u nekoga ko je za nas misterija, koga ne razumemo. Međutim kada me boli glava, ja ne moram da znam celu anatomiju glave da bih znao da me glava boli. Ne znam koji fizički i biohemijski procesi se dešavaju u mojoj glavi, ali znam šta je glavobolja.
Isto tako, ako iskustvo govori da Bog postoji, nije neophodno da znam sve što Bog zna da bih znao da Bog postoji. Ne znamo ni kako deluje gravitacija, nismo nikad videli magnetno polje, energiju, elektrone, ali vidimo da deluju. Ne znamo ni da precizno opišemo reč "ljubav", a ipak koristimo reč ljubav i tačno znamo da li negde ljubavi ima ili nema.
Ljudi bi želeli da Boga u laboratoriji stave na predmetnu pločicu i da ga pod mikroskopom posmatraju. Ateisti bi želeli da Boga koji je mnogo veće biće od nas u svakom pogledu posmatraju ne kao biće jednako sebi, nego kao biće koje je ispod nas, koje mi osmatramo i proučavamo. Naučnik koji u laboratoriji osmatra predmet svog interesovanja koji je niži od njega ne može biti čovek koji proučava Boga, nego Bog koji gleda čoveka.
Osim toga, čovekov glavni problem nije intelektualne prirode, nije problem znanja ili neznanja. Sa porastom znanja iz neke oblasti, čoveku najčešće raste i ponos, mišljenje da je postao "veliki" čovek. Ali taj "veliki" čovek puši duvan i pije alkohol iako mu njegovo stručno znanje govori da je to nezdravo, da ga to ubija. Čovekov problem nije da li zna, nego da li hoće da posluša kada sazna.
Mnogi su videli Hristovu dobrotu, pomaganje neizlečivim bolesnicima, odbačenim ljudima, vaskrsavanje mrtvih, premudrost i život u skladu sa znanjem koje ima. Međutim, ljudi koji su tvrdili da imaju veliko znanje o svemu, pa i o Bogu, odbacili su ga jer nisu želeli da žive u skladu sa saznanjima o Bogu koja su dobili. Ljudima često nije važna činjenica da Bog može da ih izleči ili da ih vaskrsne, nego im je važnije to što Bog ugrožava njihov ugled i položaj među ljudima.
Dakle, ne moramo da o Bogu znamo sve, dovoljno je da o Bogu znamo ono što nam je On objavio o sebi u Bibliji. Bog zna šta je važno da znamo o njemu a šta nije. Neće mi pomoći ako znam kako to da je Bog svuda prisutan ako sam i dalje svadljiv, ohol, bolestan i sutra ću umreti. Mnogo mi je važnije da saznam koji lek Bog ima za mene da ne budem ohol, bolestan i da ne umrem.
Negativnosti u religiji
Ateisti kažu da ne samo što Bog ne postoji, nego religija ima i loše posledice u praksi. Inkvizicija je mučila ljude, spaljivala ih na lomači, vodili su se i vode se još uvek "sveti" krstaški ratovi ili džihad. Fundamentalizam odnosi sve više žrtava, a postoje i religije koje odobravaju nemoral, narkomaniju, kolektivna samoubistva... Spoj crkve i države uvek je u istoriji donosio zlo.
Ali ova primedba stoji i za ateizam, čija je filozofija pokrenula revolucije, informbiro, Goli Otok, evolucioni (ne)moral u borbi za opstanak, isl.
Česterton je rekao: "Postoji samo jedan stvarno ubedljiv argument protiv hrišćanstva (religije), a to su vernici." Međutim, postoji i jedan stvarno ubedljiv argument za religiju, a to su iskreni vernici, posvećeni ljudi u kojima se vidi odraz Božjeg karaktera. Život Isusa Hrista, njegovih apostola, i drugih Bogu vernih ljudi, doneo je veliku potvrdu o postojanju Boga koji menja ljude do idealnog karaktera za kojim čovek traga i vapi.
Ateisti kažu: "Kad bi Bog postojao, ne bi bilo ovoliko mnoštvo verskih zajednica nego samo jedna religija. Svi ljudi bi verovali isto." Vernik odgovara: "To što postoji mnogo verskih zajednica dokazuje da je Bog ljudima dao slobodnu volju. Ljudi mogu da biraju da li će da veruju istinu koju je Bog objavio ili će da veruju laži koje stalno neko izmišlja. Postoji jedna prava religija koju je Bog opisao u Svetom Pismu, i mnoštvo lažnih religija."
Falsifikatori štampaju lažni lovac baš zato što postoji pravi. Postojanje lažnih vernika i lažnih bogova ne može da ospori postojanje pravih vernika i pravog Boga, kao što ni lažne novčanice ne mogu da ospore postojanje pravog novca.
Kakav je Bog?
Kad kažem reč Bog, različiti ljudi pomisle na različite stvari. Neki misle da je Bog kosmička energija, neki da je to priroda, a neki da je On ličnost. I svi oni kažu: "Ja verujem u Boga." Zašto ljudi izmišljaju (ili prihvataju) bogove koji ratuju, svađaju se, otimaju se za žene, rade sve što rade ljudi, pa čak podstiču i ljude da čine isto tako?
Po mnogim istočnjačkim religijama đavo ne postoji, nego je Bog istovremeno i dobar i zao. Kada sa njima razgovaram, kažem im da meni koji činim i dobro i zlo nije potreban Bog koji ni sebe ne može da promeni da ne bude zao. Potreban mi je Bog koji može da ukloni moje zle osobine, Bog koji je i na početku stvorio savršeni svet.
Šta mislite kome je u interesu da izmisli ovakvu ideju da je Bog zao? Koliko u mitologiji ima bogova koji imaju savršene osobine? Nijedan! Pravi Bog nije antropomorfan, nije čovek izmislio Boga po svojim osobinama, nego je čovek teomorfan, to jest Bog je stvorio čoveka da teži ka savršenoj pravdi, istini i ljubavi, i pravi Bog će obnoviti čoveka da bude takav.
Čovek koji voli da krade, laže, čini preljubu i ubija, nikad ne bi izmislio Boga koji nas voli, pravedan je, uvek govori istinu i opominje nas da i mi budemo takvi. Zašto bi ljudi koji su zli uopšte prihvatili da veruju u izmišljenog dobrog Boga? Čovek bi takvog Boga koji opominje njegovu savest baš zato hteo da izbriše, da ne postoji. Zato Bog koji je savršen u pravdi, dobroti i svim drugim pozitivnim osobinama nije izmišljen, nego stvaran Bog koji nam se objavio, i svima utisnuo u um svest o Njegovom postojanju, i svest o pravednim, dobrim principima. Ako postoji takav Bog onda smo pozvani na pozitivan odnos prema Bogu, prema ljudima i prema sebi. Takav Bog ne postoji u istočnjačkim i drugim religijama, nego nam se objavio preko Svetog Pisma.
Većina populacije antičkih naroda verovali su da postoji mnoštvo bogova a ne jedan Bog. Istorija Izraela bi bila nerazumljiva da ne postoji jedan pravi Bog. Izrael je bio stalno u okruženju mnogobožačkih naroda, i ni od koga nije mogao da čuje da postoji samo jedan Bog. Ideju o monoteizmu, postojanju samo jednog Boga, mogli su da slede samo ako im se zaista javio pravi Bog i otkrio im istinu o sebi. Da je to tačno, dokazuje činjenica da su i Izraelci stalno otpadali od življenja po otkrivenoj Božjoj volji i vraćali se na mnogobožačke nemoralne običaje. Božji proroci su ih stalno opominjali zbog toga. Sve to je dokumentovano u Svetom Pismu.
Kako su ta nomadska plemena Jakovljevih sinova još pre 35 vekova imala ispravnu sliku o stvaranju sveta? Jedino otkrivenjem koje su dobili od pravog Boga. Kako su izbegli zamku panteizma? U svetu u kome su svi obožavali elemente prirode: Sunce, Mesec, životinje, ili su cara uzdizali do Božanskog nivoa, jedan mali narod je izjavljivao da je sve to idolopoklonstvo. Nikada u prošlosti religiozne etike nije postojalo ništa slično. Umesto da se klanjaju idolima od drveta, kamena ili metala, koji ne vide i ne čuju, oni kažu za svoj hram: "Ali hoće li doista Bog stanovati na Zemlji? Eto nebo i nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti, akamoli ovaj dom što ga sazida." (1.Carevima 8,27)
Jevreji su bili drugačiji od ostalih naroda, iako oni to često nisu želeli da budu. Posle Izlaska iz Egipatskog ropstva, živeli su pod teokratskim uređenjem, tj Bog im je bio vladar. Zbog čega su tražili cara? Rekli su: "Da budemo i mi kao svi narodi." (1.Samuilova 8,20) Bili su drugačiji zato što su bili nosioci otkrivenja koje su dobili od Boga, a uporno su hteli da budu isti.
Osim Izraela, nije postojao ni jedan antički narod, niti religija, ni ljudska misao koja nije bila prožeta mitom o besmrtnosti duše. To je još jedan dokaz da su imali otkrivenje s neba. Živeli su Egiptu koji je bio sav prožet verovanjem da duša živi posle smrti, a oni su ipak zapisali da "mrtvi ne znaju ništa. I ljubavi njihove i mržnje njihove i zavisti njihove nestalo je i više nemaju dela nikada ni u čem što biva pod suncem... Jer nema rada, ni mišljenja, ni znanja, ni mudrosti u grobu u koji ideš." (Propovednik 9,5.6.10) "Koja duša zgreši, ona će poginuti. (Jezekilj 18,4) Odakle potiče originalnost njihove religije koju su preuzeli hrišćani?
Zato je jasno da Bog nije bezlična priroda, nego ličnost koja ima osećaj za estetiku koju je stvorio u prirodi, ima dobrotu, i deluje smisaono i razumno, a ne nasumice. Danas su popularne religije koje čoveku dopuštaju da živi u zlu koje voli. Bez obzira na popularne "religije", bilo bi mnogo mudrije izabrati pravog Boga, i prihvatiti da nas On promeni u savršene ljude.
Čini se da na pitanje "Da li postoji Bog?", prvo treba pitati: "Da li ti to zaista želiš da znaš?"
Šta ako Bog ne postoji?
Postojanje Boga donosi određene moralne norme. Ateizam takođe donosi svoj moral. Ako ne postoji Bog, zašto bih se brinuo za druge ljude? Sve bi bilo dopušteno. Ljudi bi mi bili rivali, konkurenti koje moram da istisnem i pobedim da bih opstao. Ako niko ne bi verovao Bogu, čini se da bi svet bio mnogo lošiji.
Ako nema Boga, naš život bi bio besmislen. Sve što radimo bilo bi uzaludno jer se naš život na kraju ipak završava smrću, našim nestankom. Nema teže kazne od nepotrebnog i beznadežnog rada. Ratni zatvorenici se prisećaju groznih kazni koje su njihovi neprijatelji izmislili. Morali su da kopaju rupe krampovima i lopatama, posle čega su morali da ih zatrpavaju. Primoravali su ih da bez potrebe prenose kamenje sa jednog mesta na drugo i to se tako ponavljalo iz dana u dan. Da bi naš život imao smisla, nije dovoljna snaga i napor. Čovek ima potrebu da veruje da ono što radi ima smisla. On je spreman na bilo kakav napor ako u tome vidi smisao. Svaki trud koji se bez Boga završava smrću je besmislen.
Da li bi čovek mogao da bude dobar bez Boga?
Ljudi se trude da budu dobri, ali ne uspevaju. Ne znam ni jednog čoveka kome je uspelo da u svemu bude dobar bez Boga. (Jedino ako iskrivi značenje reči dobar.) Komunizam nije ostvaren baš zato što ljudi nisu sposobni da se odvoje od svojih sebičnih interesa i zla. Ako ljudi pokušaju da naprave lažno religiozni društveni poredak, koji koristi drugačije termine (na primer raj umesto utopija), a ima iste principe kao i društvo ljudi bez Boga, kraj takvog društva biće kao i kraj ateističkog društva.
Ako pretpostavimo da Bog nije postavio određene moralne norme u čovekovu ličnost kao što tvrde ateisti, onda griža savesti ne bi postojala. Svet materije ne može da stvori savest, kao ni apstraktne pojmove kao što su pravda, istina, ljubav. Ipak, unutar nas mi zapažamo da postoje apsolutna moralna načela (superego) koja traže od nas da budemo savršeni.
Ateisti često pod rečju dobar podrazumevaju nešto drugo. Za neke ateiste je Staljin bio dobar čovek, ali jednom prosečnom čoveku je jasno da je reč o masovnom ubici.
A da li bi neko mogao za Isusa Hrista da kaže da nije bio dobar? Zar savršeni život Isusa Hrista nije dokaz o postojanju Boga? Ljudi se žrtvuju za pare, iz koristi, ali ne kao Hristos za svoje neprijatelje, pa čak i za ateiste koji odluče da se vrate Bogu. Tako visoki moral i takva dobrota ne postoji među ljudima. Sam Isus je rekao da ljudi ne bi poverovali Bogu ni kad bi im poslao vaskrslog čoveka (Luka 16.27-31). Da bi čovek stekao poverenje u Boga, Isus kaže da je dovoljno da poslušaju "Mojsija i proroke" čije su reči zapisane u Bibliji. Život Isusa Hrista je dokaz da Bog postoji.
Šta ako Bog postoji?
Ateisti kažu da su Boga izmislili ljudi da bi im bilo lakše. Ali ljudi su izmislili i Deda Mraza da bi ih usrećio poklonima, pa ipak niko ne veruje u Deda Mraza, iako nas je činio srećnim dok smo bili deca. To je zato što je Deda Mraz mit, izmišljotina, a Bog nije mit nego stvarnost, jer Bog stvarno deluje, menja ljude na bolje, i čini ih srećnim za večnost. Ništa u Bibliji nije pisano kao mit, nego kao istorijski podaci, kao svedočanstvo.
Svaki čovek se u vreme zemljotresa ili poplave uplaši za svoj život. Međutim, ljudi nisu izmislili Boga zato što se plaše prirodnih nepogoda. Apostoli su se za vreme oluje na Galilejskom jezeru uplašili da će izginuti, ali su se obratili za pomoć Hristu a ne "bogu oluje." Kada je Hristos trenutno utišao oluju rekavši reč, apostoli su se još više uplašili. (Marko 4.36-41) Nisu se uplašili zbog čuda koje su videli, nego od svetosti Božje ličnosti pred njima. Božje osobine su takve da mi ograničeni ljudi, bez obzira koliko za sebe mislimo da smo veliki, možemo samo da pred Bogom kleknemo na kolena.
Dakle, postoje samo 4 mogućnosti:
1) Bog ne postoji i ti ne veruješ; 3) Bog postoji a ti ne veruješ;
2) Bog ne postoji i ti veruješ; 4) Bog postoji i ti veruješ.
Samo jedna od ove 4 mogućnosti nosi verovatnoću da se dobije ogromna nagrada: večni život. Ko veruje ne može da je izgubi, a ko ne veruje ne može da je dobije. Pre nego što skočimo u ponor, moramo da znamo da li će spasilačka mreže biti razapeta ispod nas.
Bog ne zavisi od mog postojanja niti od postojanja nekog drugog čoveka, ali moj život i te kako zavisi od Božjeg postojanja. Besmisao života bez Boga jasno govori u prilog ne samo postojanja Boga, nego i neophodnosti da čovek izgradi poverenje u Boga. Zato je potrebno da čovek bude pošten pred sobom, i da iskreno potraži pravog, istinitog Boga da bi mu život dobio smisao i temelj koji se ne može srušiti.
Pogledajte video na ovu temu: