DA, POSTOJI BOG, EVO ZAŠTO!
Što više istražujem kosmos, sve više verujem u Boga. Albert Ajnštajn
Boga nema samo za onoga ko ga ne traži. Traži ga, i on će ti se javiti. (Tolstoj)
Ako me pitaš "Da li postoji Bog?", prvo moram da te pitam: "Da li ti to zaista želiš da znaš?"
Bog se može naći, ali van zone naše udobnosti.
Kako ćemo organizovati svoj život puno zavisi od toga da li verujemo da Bog postoji ili ne.
Ako Bog NE postoji možemo ceo život da budemo usmereni na pogrešan cilj i pogrešne vrednosti.
Međutim, ako Bog ipak postoji a mi negiramo njegovo postojanje, izgubićemo mogućnost da živimo večno u savršenom svetu.
Da li je verovanje u Boga gubljenje vremena ili je neverovanje u Boga isprazan i promašen život?
Pre nego što bilo šta ozbiljno krenemo da radimo u životu, moramo prvo da odgovorimo na pitanje da li Bog postoji.
Praktično svi ljudi na svetu se u svom životu stalno sreću sa pitanjem postojanja Boga.
To je pitanje našeg identiteta: Ko smo mi? Odakle smo?
Da li smo slučajno tu ili imamo Oca, Stvoritelja? I kuda uopšte idemo, kakav nam je kraj?
Bez odgovora na ova pitanja čovek živi u strahu i nemiru za sebe. S druge strane, odgovori na ova pitanja mogu doneti unutrašnji mir i radost življenja.
Ko je Bog?
Ljudi imaju različita mišljenja o tome kakve osobine Bog ima.
Tri najveće monoteističke religije, judaizam, hrišćanstvo i islam smatraju da je u Bibliji Bog objavio o sebi ono što On želi da znamo o Njemu.
Ne bi bilo smisla da Bog postoji, a da nam se nije obratio. Bog je od proroka tražio da zapišu Njegove poruke da vremenom ljudi ne bi izokrenuli usmeno predanje.
Evo šta Bog kaže za sebe u Tori, to jest Starom i Novom Zavetu, to jest u Tevratu i Indžilu:
Bog je apsolutan, savršen, večan, sveznajuć, svemoćan, jedini takav, ličnost, koji sve voli, brine o svemu, milostiv i pravedan, nepodmitljiv i nepopustljiv, Tvorac kosmosa, Otkupitelj i Spasitelj, savršeni dizajner, od koga sve zavisi a On ne zavisi ni od koga, beskrajno čisto biće - Onaj Koji Jeste.
Bog je biće bez uzroka Njegovog postojanja. Njegova bit je postojanje. On je večan. Bog ne može da se uporedi ni sa čim, jer je On jedini takav. Ne postoji nijedno slično biće.
Bog sve pokreće, a da pri tome ništa ne utiče na Njega. Bog je biće od kojeg ništa bolje ne može ni da se zamisli. Bog je Onaj koji jeste.
Poreklo ideje o Bogu
Niko ne zna tačno poreklo ideje o Bogu u ljudskom umu.
Gde god postoji ljudsko naselje, oduvek je postojao i neki vid religije. Čovek je neizlečivo religiozno biće.
Čak i u društvima u kojima su religiozni ljudi surovo proganjani, oni su ostali religiozni i po cenu smrti.
Svest o postojanju Boga duboko je utkana u ljude širom sveta.
Odakle ideja o Bogu u ljudskom umu? Ako čovek nikada nije sreo svemoćno Biće koje večno živi i koje je uzrok postojanja sveta, odakle ta ideja u čovekovom umu?
Ako nikada nismo sreli sveprisutno, savršeno Biće, kako to da su ljudi svuda u isto vreme razvili ideju o sveprisutnom, savršenom Bogu?
Izgleda da je ta ideja došla izvan ljudskih civilizacija. Mi imamo ideju o svepriutnom, svemoćnom Biću jer se Bog javio prvim stvorenim ljudima i rekao im o sebi ono što je želeo da mi znamo.
Ljudi su izmislili Deda Mraza jer vole poklone, ali niko ne veruje da Deda Mraz stvarno postoji.
Da su ljudi izmislili ideju o Bogu, niko u nju ne bi verovao osim dece dok ne odrastu.
Ljudi ne veruju u Deda Mraza jer znaju da su ga oni sami izmislili, a u Boga ljudi veruju jer znaju da ga oni NISU izmislili.
Ništa u Bibliji nije pisano kao mit o Deda Mrazu, nego kao istorijski podaci, kao svedočanstvo o stvarnosti.
Ako su ljudi izmislili Boga, onda bismo približno znali kada se ideja o Bogu prvi put pojavila.
Tada religija ne bi bila odjednom raširena po celom ljudskom rodu, nego bi se pojavila lokalno na jednom mestu pa bi se postepeno širila.
Međutim, u istoriji to nije bio slučaj. Religija postoji svuda u svim kulturama u toku cele istorije ljudskog roda.
Ako Bog ne postoji, zašto ljudi do današnjeg dana još uvek o Njemu pričaju? I kad ljudi ne bi govorili o Bogu, to ne bi značilo da Boga nema.
Ali to što svaki čovek, bar ponekad, makar i negativno spomene Boga, upravo to pokazuje da je misao o Bogu toliko duboko utisnuta u naš um, da ne možemo da je potisnemo bez obzira koliko pokušavali.
Pojedinci kao dokaz Božjeg postojanja navode lična iskustva. U bezizlaznoj situaciji čovek se pomoli Bogu da učini nešto što se po prirodnim zakonima ne bi dogodilo u tom trenutku, i zaista se dogodi čudo da čovek bude izbavljen. Iz zahvalnosti prema Bogu koji se tako brine za njih, ljudi počnu da žive po Božjim principima i da se svaki dan mole Bogu. Iste ove činjenice ateista tumači kao slučajnost, a religiozni ljudi kažu da je to Božje vođstvo.
Život je po ateistima nastao slučajno, pa oni smatraju da ljudi neobične događaje koji su se slučajno dogodili pripisuju intervencijama Boga.
Religiozni ljudi kažu da se sve dešava po sistemu uzrok - posledica, a da je mnogo veća verovatnoća da će se slučajno dogoditi nešto loše nego dobro.
Da bi se dogodilo dobro neko mora da uloži energiju i svoj rad. Iza dobrog dela, iza korisnog i svrsishodnog nalazi se inteligentno biće.
Slučajnost – to je kad Bog anonimno učini neko dobro delo.
Kako je svet nastao?
Kako je nastala materija od koje se sastoji svet ako Bog ne postoji?
Zakoni fizike kažu da po prirodnim zakonima materija ne može da se uništi niti stvori.
Zamislite da ne postoji ništa, ni materija, ni energija, ni vreme - ništa.
U trenutku kada nešto treba da nastane, neophodan je uzrok, neko ko će da pokrene postojanje prvobitne materije i energije.
Naš svet ne bi mogao da postoji da ga nije stvorio neprouzrokovani uzrok, Neko ko ne zavisi od materije i energije, Neko ko je izvan našeg sveta.
Taj prvobitni uzrok nastanka meterije i energije mora da bude inteligentno biće, a ne slučajni evolutivni procesi.
Nije dovoljno da evolucijom nastane ruka da bi uspešno opstala.
Neophodno je da istovremeno nastane i mozak, i da postoji centar u mozgu koji upravlja rukom, i da postoje nervi koji donose i odnose informacije do ruke, potrebni su mišići da pokrenu ruku, potrebna je zdrava hrana koja će dati energiju mozgu i ruci, i još million drugih procesa.
Svi ovi procesi moraju da nastanu istovremeno da bi biće opstalo, a ne jedan po jedan tokom miliona godina slučajnih rekombinacija gena.
Verovatnoća da slučajno nastane jedna jedina ćelija statistički je praktično jednaka nuli, a kamoli verovatnoća da slučajno nastane složeno biće kao što je čovek.
Slučajno u prirodi nastaju samo nesklad, greške, poremećaji, bolesti.
73 Da bi nastalo nešto funkcionalno, neophodan je inteligentni Stvoritelj, sveznajuć i svemoćan, koji će stvoriti materiju ni iz čega i oblikovati je da postane funkcionalna.
Kako bi bezlična priroda koja nema intelekt, emocije ni volju, mogla da stvori čoveka koji ima intelekt, emocije i volju?
Čak i čovek koji ima razum ne može namerno da stvori život, pa zašto bismo verovali da slepa slučajnost može da stvori život?
Odakle red u svemiru?
Ako je svet produkt Big Benga - nasumične eksplozije, očekivali bismo da je svemir u haotičnom stanju, kao posle svake druge destruktivne eksplozije.
Međutim, mi u svemiru nalazimo poredak, zakonitosti, pravila i dizajn koji ukazuje na upotrebu tehnologije koja je daleko ispred ljudske tehnologije.
Eksplozije ne dizajniraju, nego ruše dizajn.
Astronom ne bi mogao da napravi mapu zvezdanog neba slučajnim prskanjem mastila na papir.
Mapa položaja zvezda samo je kopija stvarnog stanja na nebu.
Astronom mora da uloži puno napora i znanja da bi stvorio preciznu mapu položaja zvezda.
Ako je potrebno veliko znanje i rad da se stvori mapa, koliko veće znanje i rad je potrebno da bi bio stvoren ogromni original?
Prave zvezde su u trodimenzionom prostoru, okreću se oko svoje ose i jedna oko druge i u galaksijama.
Dizajn u svemiru ukazuje na kreativni proces izuzetno inteligentog bića, a ne na nasumični poredak posle eksplozije.
Big Beng ne bi mogao da pokrene materiju da se svrsishodno kreće.
Nigde u prirodi ne postoje kreativne eksplozije, već samo one koje uništavaju stovreni poredak.
Od atoma u mikrosvetu do beskraja svemira u makrosvetu, svuda postoji red.
Kao što kuća svedoči da postoji zidar,
kao što ćilim svedoči o tkalcu,
kao što stolica svedoči o stolaru,
tako svet svedoči o svom Tvorcu – Bogu.
Volter je napisao ove stihove: „Ni zamisliti ne mogu, kad me skoli pred svemirom trema, da je moguće da časovnik postoji, a da časovničara nema”.
Ako postoji časovnik koji pokazuje tačno vreme, to ukazuje pa postoji časovničar koji ga je napravio.
Niko od nas ne bi ni pomislio da je časovnik koji pokazuje tačno vreme nastao slučajnim procesima ili eksplozijom.
Jedan protein, jedna ćelija ili ljudsko telo, mnogo su komplikovaniji od časovnika.
Poredak ćelija u tkiva i organe ukazuju na delo izuzetno inteligentnog i dobronamernog Bića.
Red u svemiru ne nastaje slučajno.
Slučajnim procesima povećava se entropija, neuređenost Sistema, a ne nastaje poredak.
Niko od nas ne očekuje da će naša imovina postati bolja i funkcionalnija ako je prepustimo slepoj slučajnosti i prirodnim procesima.
Protokom vremena kuća će se srušiti ako je ne popravljamo, auto će se pokvariti, sve će pokriti prašina i rđa.
Mi znamo iz iskustva da poredak i dizajn nastaju samo ako inteligenta osoba radi i stvara, a prirodni procesi takozvane “evolucije” prema drugom zakonu termodinamike povećavaju nered i nesklad.
Ako vidimo sklad u prirodi, prema našem svakodnevnom iskustvu i prirodnim zakonima taj sklad mogao je da nastane samo delovanjem izuzetno moćnog i inteligentnog bića.
Poredak u svemiru ukazuje na činjenicu da Bog stoji iza beskrajnog prostora svemira.
Lepota
Estetika, lepota u prirodi, predstavlja jak argument protiv ateizma, jer u prirodi postoji lepota koja nema svrhu opstanka u prirodi, nego je tu samo da bi ugodila našim čulima.
Neki ljudi su rekli: "Postoji Bahova muzika, dakle postoji Bog."
Bah je sve svoje kompozicije posvetio Bogu, a lepota te muzike ukazuje na nadahnutost, a samim tim i na postojanje Boga.
Poznajem osobu koja je poverovala da Bog postoji kad je shvatila lepotu Bahove muzike.
Čemu služi lepota, umetnost? Za opstanak čoveka sigurno ne.
Ali pokušajte da zamislite svet bez muzike. Takav svet bi bio vrlo siromašan, jer čovek ima potrebu za estetskim doživljajem muzike i umetnosti uopšte.
Život nije samo puko preživljavanje, nego čovek ima i duhovne potrebe.
Takođe, postoje otrovne pečurke prekrasnih boja. Te pečurke nisu jestive.
Otrovne su zbog teških metala koje sadrže, ne mirišu lepo, ali je lepo videti ih.
Pečurke ne moraju biti lepe da bi se razmnožile obzirom da se razmnožavaju sporama. Pečurkama nije potrebno da šarenilom privlače insekte jer se ne razmnožavaju polenom.
Jedini logičan odgovor jeste da su pečurke stvorene da bi ugodile estetskim potrebama bića koja imaju emocije, intelekt i centar za prepoznavanje lepote.
Ni najveća dostignuća ljudske tehnike ne mogu da se uporede sa estetikom u prirodi.
Ljudi toliko mentalnih napora ulože da bi stvorili nešto lepo, a neki navodno "slučajni" događaj napravi nešto neuporedivo lepše i svrsishodnije.
Bilo bi vrlo obeshrabrujuće za razumnog čoveka da nije u stanju da nadmaši slučajne procese u prirodi.
Nijedan kompjuter nije tako funkcionalan kao ljudski um, a istovremeno i u tako lepom dizajnu, otporan na potrese, potapanje u vodu i živ.
Bilo bi potrebno puno vere da bi se verovalo da je sva lepota prirode oko nas nastala sasvim slučajno. 395
Slučajnost?
Ono što ljudi zovu slučajnost je Božji način da ostane anoniman.
Inteligentno biće ne prihvata slučajnost kao razuman odgovor na sve probleme u svetu smisla, uzroka i posledica.
Ako nije Bog taj koji je stvorio i organizovao milijarde ćelija u ljudskom organizmu, onda je to uradila slučajnost.
Na primer, kako je nastao genetski kod, čitava serija gena u kojima su zapisane naše osobine?
Egipatski hijeroglifi dugo nisu mogli da budu protumačeni.
Međutim, ljudi su uspeli da shvate značenje hijeroglifa jer ti znaci imaju neki smisao.
Hijeroglifi imaju smisao jer su ih napisala inteligentna bića, nisu nastali slučajno.
Ako je poreklo svemira i života puka slučajnost, onda ne možemo da očekujemo da ćemo ikada išta razumeti, a mi ipak razumemo.
Kako onda neko tvrdi da je genetski kod nastao slučajno kad je svaki njegov deo na svom mestu i ima svoj precizan smisao?
Ćeliju možemo da uporedimo sa elektronskom mašinom koja može sama sebe da umnožava da bi stvorila dve nove mašine slične sebi, koje se posle same razmnožavaju i tako proces ide u beskonačnost.
Kad se mašina malo pokvari, u određenoj meri može sama da se popravlja, kao što radii muni sistem.
Ljudi nikada neće moći da proizvedu televizor koji se sam popravlja, a nijedan čovek ne veruje da bi televizor mogao da nastane slučajno.
Ako neko strano telo napadne ćeliju, oruđa za odbranu i protivnapad se automatski uključuju.
U organizmu je sve spremno za momentalno odupiranje gladi, žeđi, hladnoći, toploti...
Telo je izvanredna mašina! Car David je rekao:
"Hvalim te što sam tako divno sazdan. Divna su tvoja dela i duša moja to zna dobro." (Psalam 139.14)
Ako sve oko mene nastaje slučajno, onda je i moj um nastao slučajno.
Onda i moje misli nisu istinite, jer ja onda samo slučajno mislim baš ovako.
Ako je moj um nastao slučajno, onda ni u šta više ne bih bio siguran.
Dakle, možemo da zaključimo da je neko razumniji od mene morao da unese sklad u moj mozak.
Zamislite da vozite auto i vidite saobraćajni znak na kome je kraj puta, iza čega sledi provalija.
Ali pomislite: "Mora da je vetar slučajno postavio znak na to mesto." I nastavite da vozite.
Ako je prirodu doveo u ovo stanje slučajni neinteligentni proces, onda nema razloga verovati da su slučajne informacije tačne.
Problem ateista je što je ne veruju da je upozorenje kraj puta stavljeno na pravo mesto sa namerom, a na kraju puta se zaista nalazi ambis kako znak I pokazuje.
Ne postoji kockar koji bi se kladio na tako malu verovatnoću da slučajno nastane mnoštvo komplikovanih delova ljudskog tela, a naročito ljudski mozak.
Verovatnoća da svet nastane slučajno statistički je praktično jednaka nuli.
Ateizam je stavljanje svog života na kocku na tako malu verovatnoću koja je nezamislivo mala, da razuman čovek ne bi na nju uložio ni najmanji novčić.
Odakle moral, savest, sramota?
Kad Bog ne bi postojao, sve bi bilo dozvoljeno.
Svako društvo poziva ljude da se drže generalno sličnih moralnih principa: ne ubij, ne laži, ne kradi, ne čini preljube – principa koji se nalaze u 10 Božjih zapovesti. Ova moralna načela su obavezna i ljudski zakoni traže kažnjavanje prestupnika. Koliko god su neke civilizacije odstupale od urođenih moralnih principa pljačkanjem, ubijanjem drugih ili seksualnim nastranostima, posle propasti tih civilizacija ljudi su se uvek vraćali moralnom temelju opisanom u 10 Božjih zapovesti. Koliko god telesni ljudi odbaciju ove moralne principe, države se pre ili kasnije vraćaju na njih da bi mogle normalno da funkcionišu.
Postojanje univerzalnih moralnih principa ukazuje na to da ljudi imaju jednog Stvoritelja koji je te moralne principe ugradio u nas.
Moral je skup Božjih osobina, I to je okvir u kojem stvorenja savršeno funkcionišu.
Izvan moralnog okvira kvari se savršenstvo i ide se prema smrti.
Koren svih ljudskih sukoba u praksi je različito definisanje dobra i zla, a upravo tako je na samom početku Biblije opisan razlog zašto su ljudi destruktivni: Bog nam je stvorio svet dobra, ali je čovek poželeo da upozna zlo i izabrao suprotno od onoga što mu je Bog rekao.
Ljudi proglašavaju zlo za dobro, a dobro u medijima predstavljaju kao zlo.
Bog kao apsolutno moralno biće, nije ravnodušan prema kršenju moralnih principa, i rekao je da smrt dolazi kao posledica izopačenog morala. Božji moral nije zasnovan na primeni sile, tako da ljudi nisu kažnjeni smrću isti čas kad učine neki prestup, već postoji mogućnost za pokajanje.
Međutim, svi ljudi su izabrali greh – prestup moralnih načela i krajnja posledica je smrt.
Krajnja presuda – večni život ili večna smrt – biće izvršena pri drugom Hristovom dolasku, na dan takozvanog Strašnog suda.
Moderni filozofi i sociolozi odustali su od ideje da je moral relativan pojam i da svako iz svog ugla može da smatra nešto moralinim ili nemoralnim.
Nije moguće ubiti čoveka radi pljačke ili maltretirati decu a da to bude relativno moralno iz ugla osobe zdravog razuma.
Postoje moralne vrednosti koje su objektivne, univerzalne i ne mogu biti relativne.
Kad ljudi tek počnu da krše moralna načela, bili ateisti ili religiozni, svima se javlja osećaj griže savsti i posramljenost kada je neko uhvaćen da radi suprotno ovim moralnim načelima.
Ako ljudi nastave da krše ova načela, doći će u stanje da griže savesti više nema, a ono čega su se stideli, time se sada čak i ponose pred ljudima sličnih sklonosti. Ipak, pošto već na dečijem nivou postoji griža savesti i osećanje sramote zbog zla, bez obzira na kulturu, vaspitanje i običaje, to ukazuje na moralni skelet koji je u ljude ugrađen pri stvaranju sveta.
Da li možemo sve da znamo o Bogu?
Umesto što ljudi prigovaraju što nam Bog nije otkrio sve o sebi, ljudi bi trebalo da mu zahvale što nam je otkrio ovoliko.
Boga je teško spoznati, ali to ne znači da ga nema, nego je to znak Njegove veličanstvenosti, a naše slabosti.
Kad bi Bog bio dovoljno mali da bi ljudi mogli da ga shvate, onda bi ateisti tvrdili da Bog nije dovoljno velik da bi ga obožavali.
Ne razumemo jer plitko razmišljamo o dubinama koje je Bog stvorio.
Sami religiozni ljudi kažu da o Bogu ne znaju sve. Ateisti na to prigovaraju da ne možemo ni verovati u nekoga ko je za nas misterija, koga ne razumemo.
Međutim kada me boli glava, ja ne moram da znam celu anatomiju glave da bih znao da me glava boli.
Ne znam koji fizički i biohemijski procesi se dešavaju u mojoj glavi, ali znam šta je glavobolja. Isto tako, ako iskustvo govori da Bog postoji, nije neophodno da znam sve što Bog zna da bih znao da Bog postoji.
Ne znamo ni kako deluje gravitacija, nismo nikad videli magnetno polje, energiju, elektrone, ali vidimo da deluju.
Ne znamo ni da precizno opišemo reč "ljubav", a ipak koristimo reč ljubav i tačno znamo da li negde ljubavi ima ili nema.
Ljudi bi želeli da Boga u laboratoriji stave na predmetnu pločicu i da ga pod mikroskopom posmatraju.
Ateisti bi želeli da Boga koji je mnogo veće biće od nas u svakom pogledu posmatraju ne kao biće jednako sebi, nego kao biće koje je ispod nas, koje mi osmatramo i proučavamo.
Bog može da posmatra naučnika, a naučnik može samo da nazre neke Božje osobine.
Čovekov glavni problem nije intelektualne prirode, nije problem znanja ili neznanja.
Sa porastom znanja iz neke oblasti, čoveku najčešće raste i ponos, mišljenje da je postao "veliki" čovek.
Ali taj "veliki" čovek puši duvan i pije alkohol iako mu njegovo stručno znanje govori da je to nezdravo, da ga to ubija.
Čovekov problem nije da li zna, nego to što NEĆE da posluša kada sazna.
Ljudi znaju koja je hrana nezdrava, ali je ipak jedu.
Dakle, ne moramo da o Bogu znamo sve, dovoljno je da o Bogu znamo ono što nam je On objavio o sebi u Bibliji.
Bog zna šta je važno da znamo o njemu a šta nije. Neće mi pomoći ako znam tehnički kako to da je Bog svuda prisutan ako sam i dalje svadljiv, ohol, bolestan i sutra ću umreti. Mnogo mi je važnije da saznam koji lek Bog ima za mene da ne budem ohol, bolestan i da može da me vaskrsne i kada umrem.
Šta misli većina?
Da li možemo demokratski da glasanjem odlučimo o pitanju da li postoji Bog ili ne?
Mišljenje većine ne može da promeni činjenice. Na primer, većina može da odluči da nebo od danas nije plavo, ali nebo će i dalje biti plavo. Isto tako, mišljenje većine ne može da promeni činjenicu da Bog postoji ili da ne postoji.
Većina ljudi na našoj planeti veruje u neku vrstu Božanstva. Manjina, ateisti kažu da je to zbog toga što je većina ljudi neobrazovana, dok po njihovom mišljenju, većina visoko obrazovanih ljudi ne veruje u Boga.
Međutim, danas postoje organizacije čiji su članovi visoko obrazovani ljudi koji veruju u Boga.
Dosta ljudi sa akademskim titulama boje se da kažu da su religiozni zbog represije koju su ateisti nad religioznim kolegama vršili u prošlosti.
Ni visoko obrazovani ljudi ne znaju sve, i mogu da bude u zabludi,
I mogu da se ponašaju agresivno i neetički. Zato kriterijum mora da nam bude šta je istina, a ne šta neki ljudi misle da je istina. Istorija je pokazala da je većina ljudi često imala pogrešne stavove.
Da li mogu biti siguran da zaista postoji Bog?
Bog bi mogao vrlo lako da ukloni svaku našu dilemu time što bi se pojavio pred nama i mi bi bili 100% sigurni da On postoji.
Međutim, ljudi koji ne žele da žive po Božjim zapovestima onda bi bili prisiljeni dokazom Božjeg postojanja da se pretvaraju kako drže Božje zapovesti, a tajno bi i dalje činili zlo. Čak i kada bismo videli Boga, većina ljudi bi mu bila poslušna samo iz straha od kazne, a broj iskrenih vernika ostao bi isti.
Bog je želeo da ljudima ostavi slobodu izbora, pa nam je dao dovoljno racionalnih argumenata u prilog Njegovog postojanja, ali nam nije dao apsolutni dokaz i uklonio svaku sumnju da ne bi ateisti postali dvolični “vernici”.
S druge strane, ne postoji ni apsolutni dokaz da Bog ne postoji. Nijedan ateista ne može da dokaže da Boga nema.
Nije moguće dati apsolutni dokaz da se pre nekoliko milijardi godina dogodio "Big Beng", jer to niko nije posmatrao, niti je moguće eksperimentom ponoviti Big Beng.
Ateisti ne znaju kako je nastala materija koja je u Velikom Prasku eksplodirala, jer materija ne može sama od sebe ni da se stvori ni da se uništi?
Ateista dakle mora da veruje da je materija nastala ni iz čega i ni od koga, a ne može to naučnim metodima da dokaže.
Dakle, život ateiste je takođe zasnovan na verovanjima, a ne na dokazima.
Ateisti traže apsolutni dokaz da bi verovali da Bog postoji, a s druge strane ne traže apsolutne dokaze za evoluciju.
Ako se nađe jedna slaba tačka ateizmu (negiranju Boga) ili teizmu (verovanju u Boga), to nije apsolutni dokaz da je druga strana ispravna.
Kad imamo argumente za dva različita stave, treba izmeriti jačinu argumenata, treba da razmotrimo koji od ova dva koncepta bolje obuhvata činjenice, a ne izabrati prema svojim telesnim željama. Pritom treba uvek imati na umu ograničene sposobnosti našeg uma, i ograničenost naših čula koja nas često navode na pogrešne zaključke.
Ateizam
Društvo je postalo toliko nerazumno u svom ateizmu da smatra da je Bog mrtav, a da je Elvis živ!
Uprošteno rečeno, evo šta ateisti veruju o nastanku sveta:
Ateizam je verovanje da nije postojalo ništa, a onda se ničemu dogodilo nešto, zbog čega je ništa eksplodiralo bez ikakvog razloga, i tako je ništa stvorilo sve što postoji; zatim se sve što postoji magično samo po sebi rearanžiralo bez ikakvog razloga u nevidljive golim okom, nezamislivo komplikovane ćelije koje se same umnožavaju, od kojih smo zatim nastali mi ljudi. Da li vam ovo zvuči logično? Ateista je spreman da umre za ono u šta veruje, ali pošto ne veruje ni u šta, nije ni spreman da umre.
Ateista ne zna gde ide, ali uporno ostaje na tom putu.
Neki ljudi su ateisti iz protesta protiv mahinacija u religiji, neki zato što im se ne sviđa moral na koji nas Bog poziva, neki zato što su naučeni tako u školi, a neki su ateisti da im se drugi ne bi smejali.
Ateizam stalno napada religiju, i to vrlo oštro. Frojd je rekao da je religija želja za plemenitim poreklom, a nastala je zbog strahova od prirodnih fenomena, straha od roditelja, i slično. Ali religiozni psiholozi su napravili psihoanalizu Frojda, i zaključili da je Frojd imao loš odnos prema svom ocu, pa je umesto namere da ubije svog zemaljskog oca, odlučio da se "osveti" nebeskom Ocu.
Frojd, Fojerbah, Marks i Niče kritikovali su pogrešne motive za religioznost nekih ljudi.
Neki ljudi zaista veruju u Boga zbog krivice, straha od kazne, zbog nesposobnosti za rešavanje svojih problema, zbog nerazumevanja prirodnih nepogoda i pojava, zato što su ih neki ljudi izmanipulisali da bi se obogatili na njihov račun, ili su izmislili bogove sa ljudskim osobinama. Međutim, to ne znači da su svi takvi.
Postoje ljudi koji su religiozni iz ispravnih motiva, imaju logične argumente za svoje verovanje, I neće se odrećI Boga ni pod pretnjom smrću.
Marks je mogao da vidi i iskrene ljude koji veruju u Boga, koji nisu korumpirani, i uspešno žive svoj život, i to je mogao da uzme kao dokaz o postojanju Boga.
Marks i komusti izabrali su ateizam ne zato što su imali neoborive argumente da Bog ne postoji, nego zato što su tako izabrali da veruju.
Bog može postojati iako postoje ljudi koji ga shvataju na pogrešan način.
Sve ove kritike se ne dotiču Božjeg postojanja, nego ljudskih izopačenja religije.
Ateisti misle da ne moraju biti pošteni, jer veruju da nema Boga koji je za njih nadležan.
Ateista od dva crvena kartona napravi – člansku knjizicu komunističke partije.
Karl Marks je rekao da je religija "opijum za narod koji nas sprečava da uživamo u životu ovde i sada."
Marks je predvideo da će religija kao lažni fenomen nestati (jer Boga po Marksu nema), a crkve će postati muzeji.
Danas vidimo da su propala sva društva koja su sporovodila Marksove ateističke ideje u praksu i sada tragaju za drugim idejama.
Iako je svet odbacio Marksa, ipak je zadržao njegovo neverovanje u Boga.
Mi bi mogli da tumačimo psihološke motive zašto ljudi veruju u Boga samo ako bi bili 100% sigurni da Boga nema.
Psihološka objašnjenja se ne daju za neke istinite tvrdnje, na primer: 2+2=4, ili
Sunce je okruglo. Niko nema podsvesne pogrešne motive zašto veruje u ove izjave, jer su ova tvrđenja istinita.
Dakle, ako ljudi veruju u Boga zato što Bog stvarno postoji, onda psihološka objašnjenja nisu potrebna.
U nevoljama se broj ateista drastično smanji.
Ateista ne veruje u Boga, ali ga se boji.
Na Božjem sudu nema ateista.
Bog te može povrediti istinom, ali te nikada neće tešiti lažima.
Ateista treba da shvati dve stvari: 1) Bog postoji; 2) to nisi ti.
Ateisti ne veruju u Boga, ali njihovo neverovanje ne može da ukloni činjenicu da Bog ipak postoji.
Bog ne veruje u ateiste, a to znači da ateisti neće večno postojati.
Ko u nebo pljuje, na obraz mu pada.
Čovek ništa više ne može da umanji Božju slavu time što će odbiti da ga obožava, nego što bi nerazuman čovek mogao da ugasi sunce time što bi naškrabao reč "tama" na zidovima svoje sobe.
Čovek bez Boga živi kao dete bez roditelja.
Da li su negativnosti u religiji – dokaz protiv postojanja Boga?
Najviše izgovora za ateizam ljudima su dali loši vernici. Vera u Boga nije vera u crkvu, niti vera u ljude.
Ateisti kažu da ne samo što Bog ne postoji, nego religija ima i loše posledice u praksi.
Inkvizicija je mučila ljude, spaljivala ih na lomači, vodili su se i vode se još uvek "sveti" krstaški ratovi ili džihad.
Fundamentalizam odnosi sve više žrtava, a postoje i religije koje odobravaju nemoral, narkomaniju, kolektivna samoubistva...
Spoj crkve i države uvek je u istoriji donosio zlo. ------Lažni vernici religiju koriste za svoje sebične ciljeve (bogaćenje, vladanje ljudima, zadovoljavanje izopačenih želja, idr.). Čak i vođe velikih religija napadaju religiju koju bi trebalo da brane izjavama koje se suprote doktrinama koje je Bog dao u Bibliji.
Ali ova primedba stoji i za ateizam, čija je filozofija pokrenula revolucije, informbiro, Goli Otok, evolucioni (ne)moral u borbi za opstanak, isl.
Česterton je rekao: "Postoji samo jedan stvarno ubedljiv argument protiv hrišćanstva (religije), a to su vernici."
Međutim, postoji i jedan stvarno ubedljiv argument za religiju, a to su iskreni vernici, posvećeni ljudi u kojima se vidi odraz Božjeg karaktera.
Život Isusa Hrista, njegovih apostola, i drugih Bogu vernih ljudi, doneo je veliku potvrdu o postojanju Boga koji menja ljude do idealnog karaktera za kojim čovek traga i vapi.
Zašto postoje izopačene religije koje ateisti kritikuju? Prvo da pruže izgovor onima koji traže izgovor a ne istinu.
Drugo, falsifikatori štampaju lažni lovac baš zato što postoji pravi.
Postojanje lažnih vernika i lažnih bogova ne može da ospori postojanje pravih vernika i pravog Boga, kao što ni lažne novčanice ne mogu da ospore postojanje pravog novca.
Kakav je Bog?
Pod pojmom Bog, različiti ljudi pomisle na različite stvari.
Neki misle da je Bog kosmička energija, neki da je to priroda, a neki da je On ličnost. Svi oni kažu: "Ja verujem u Boga."
Razlike su toliko velike da je očigledno da nisu svi na pravoj strani, jer su u pitanju suprotnosti.
Zašto ljudi izmišljaju ili prihvataju bogove koji ratuju, svađaju se, otimaju se za žene, rade sve što rade ljudi, pa čak podstiču i ljude da čine isto tako?
Po mnogim istočnjačkim religijama \avo ne postoji, nego je Bog istovremeno i dobar i zao.
Pošto i ljudi čine i dobro i zlo, nije nam potreban Bog koji ni sebe ne može da promeni da ne bude zao.
Potreban mi je Bog koji može da ukloni moje zle osobine,
Bog koji je i na početku stvorio savršeni svet, Bog koji je sam savršen.
Šta mislite kome je u interesu da izmisli ovakvu ideju da je Bog zao?
Koliko u mitologiji ima bogova koji imaju savršene osobine? Nijedan! Pravi Bog nije antropomorfan, nije čovek izmislio Boga po svojim osobinama, nego je čovek teomorfan, to jest Bog je stvorio čoveka da teži ka savršenoj pravdi, istini i ljubavi, i pravi Bog će obnoviti čoveka da bude takav.
Čovek koji voli da krade, laže, čini preljubu i ubija, nikad ne bi izmislio Boga koji nas voli, pravedan je, uvek govori istinu i opominje nas da i mi budemo takvi.
Zašto bi ljudi koji su zli uopšte prihvatili da veruju u izmišljenog dobrog Boga? Boga koji opominje ljude preko savesti čovek bi baš zato hteo da izbriše, a ne da ga izmisli.
Ljudi nemaju interes da izmisle Boga koji je savršen u pravdi, dobroti i svim drugim pozitivnim osobinama. Savršeni Bog mora da bude stvaran, jer je svima utisnuo u um svest o Njegovom postojanju, i o pravednim, dobrim principima. Savršeni Bog nas poziva da budemo i mi takvi prema ljudima i prema sebi.
Savršeni Bog ne postoji u istočnjačkim i drugim religijama, ali je takav opisan u Svetom Pismu.
Većina populacije antičkih naroda verovali su da postoji mnoštvo bogova a ne jedan Bog. Ljudskom umu izgleda prihvatljivije da ga štiti mnogo bogova umesto jednog.
Odakle Izraelcima koji su bili u okruženju mnogobožačkih naroda, ideja da postoji samo jedan Bog? Ideju o monoteizmu, postojanju samo jednog Boga, mogli su da prihvate samo ako im se zaista javio pravi Bog i otkrio im istinu o sebi. Da je to tačno, dokazuje činjenica da je deo Izraelaca kroz istoriju stalno odbacivao monoteističke principe, i vraćao se na mnogobožačke nemoralne običaje. Na primer, tražili su da imaju cara umesto Boga: "Da budemo i mi kao svi narodi." (1.Samuilova 8,20) Jevreji su bili po monoteizmu drugačiji od ostalih naroda, iako oni to često nisu želeli da budu.
Kako su ta nomadska plemena Jakovljevih sinova još pre 35 vekova izbegli zamku telesno privlačnog panteizma? U svetu u kome su svi obožavali elemente prirode: Sunce, Mesec, životinje, ili su cara uzdizali do Božanskog nivoa, jedan mali narod je izjavljivao da je sve to idolopoklonstvo.
Umesto da se klanjaju idolima od drveta, kamena ili metala, koji ne vide i ne čuju, oni kažu:
"Ali hoće li doista Bog stanovati na Zemlji? Eto nebo i nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti, akamoli ovaj dom što ga sazida." (1.Carevima 8,27)
Ima mnogo različitih tvrđenja kakav Bog stvarno jeste, ali je jedino ispravno ono što je Bog sam o sebi rekao, i to je zapisano u Bibliji da ljudi ne bi izopačili naše razumevanje Boga.
Šta ako Bog ne postoji?
Bez Boga svet bi bio lavirint bez izlaza.
Da Bog ne postoji i da je svakome sve dozvoljeno, ovaj svet bi bio užasan.
Ateizam takođe donosi svoj “moral” – opstanak jačih, bez milosti prema slabima.
Ako ne postoji Bog, zašto bih se brinuo za druge ljude? Ljudi bi mi bili rivali, konkurenti koje moram da istisnem i pobedim da bih opstao.
Ako niko ne bi verovao Bogu, svet bi bio veoma loše mesto za život.
Narod kaže: Beži od onog ko se Boga ne boji i ljudi ne stidi.
Ako nema Boga, naš život bi bio besmislen. Šta je smisao života jednog ateiste?
Smrt? Sve što radimo bilo bi uzaludno jer se naš život na kraju ipak završava smrću, našim nestankom.
Smisao života postoji samo kada shvatimo da nas je Bog stvorio sa svrhom, i kada tu svrhu stvarno ispunjavamo.
Da li bi čovek mogao da bude dobar bez Boga?
Ljudi se trude da budu dobri, ali ne uspevaju. Ne znam ni jednog čoveka kome je uspelo da u svemu bude dobar bez Boga. (Jedino ako iskrivi značenje reči dobar.)
Ateisti često pod rečju dobar podrazumevaju nešto drugo.
Za neke ateiste je Staljin bio dobar čovek, ali jednom prosečnom čoveku je jasno da je reč o masovnom ubici.
Komunizam nije ostvaren baš zato što ljudi ne žele da se odreknu svojih sebičnih interesa i zla.
Čak i društveni poredak kojim bi rukovodila lažna religija ne bi suštinski mnogo promenio ljudski karakter, samo što bi ljudi činili zlo u tajnosti.
A da li bi neko mogao za Isusa Hrista da kaže da nije bio dobar?
Zar savršeni život Isusa Hrista nije dokaz o postojanju Boga? Ljudi se žrtvuju za pare, iz koristi, ali ne kao Hristos za svoje neprijatelje, pa čak i za ateiste koji odluče da se vrate Bogu.
Tako visoki moral i takva dobrota ne postoji među ljudima.
Sam Isus je rekao da ljudi ne bi poverovali Bogu ni kad bi im poslao vaskrslog čoveka (Luka 16.27-31).
Život Isusa Hrista je dokaz da Bog postoji. Da bi čovek stekao poverenje u Boga, Isus kaže da je dovoljno da poslušaju "Mojsija i proroke" čije su reči zapisane u Bibliji.
Šta ako Bog postoji?
Dakle, postoje samo 4 mogućnosti:
1) Bog ne postoji i ti ne veruješ; 2) Bog ne postoji i ti veruješ;
3) Bog postoji a ti ne veruješ; 4) Bog postoji i ti veruješ.
Samo jedna od ove 4 mogućnosti nosi verovatnoću da se dobije ogromna nagrada: večni život. Ko veruje ne može da je izgubi, a ko ne veruje ne može da je dobije.
Pre nego što skočimo u ponor, moramo da znamo da li će spasilačka mreže biti razapeta ispod nas.
Bog ne zavisi od mog postojanja niti od postojanja nekog drugog čoveka, ali moj život i te kako zavisi od Božjeg postojanja.
Bog bez čoveka još uvek je Bog. Čovek bez Boga je ništa.
Onaj ko ne veruje u Boga, lakoveran je!
Vera nije verovanje da Bog postoji, nego poverenje u Boga, poverenje da su Božji principi ispravni i da treba po njima živeti.
Jedan od dokaza da Bog postoji jeste jedna tačka u ljudskom srcu koju samo Bog može da ispuni. Ako bilo šta drugo stavimo na Božje mesto, imaćemo unutrašnji nemir, nezadovoljstvo, nervozu i stres.
Tek kad poverujemo Bogu I odlučimo da živimo po Božjim načelima, ta tačka u našim srcima je ispunjena I dobijamo unutrašnji mir koji se samo u Bogu može naći.
Ne znam šta donosi budućnost, ali znam KO donosi budućnost.
Kada nam Bog ostane jedino što imamo, shvatićemo da nam je to dovoljno.
385 U početku, stvori Bog nebo I zemlju.
Božje ruke su raširene 24/7. (svih 24 časa, 7 dana sedmično)
Budi on-line sa Bogom: svih 7 dana / 24 sata tehnička podrška; nikad nije zauzet, neograničeni pristup!
Pošto je Bog za samo 6 dana stvorio našu planetu i sunčev sistem, zamisli šta sve može da stvori tokom celog tvog života!
Ako treba radije ću ićI s Bogom protiv ljudi nego s ljudima protiv Boga!
Boga nema samo za onoga ko ga ne traži. Traži ga, i on će ti se javiti. (Tolstoj)
Ako me pitaš "Da li postoji Bog?", prvo moram da te pitam: "Da li ti to zaista želiš da znaš?"
Bog se može naći, ali van zone naše udobnosti.
Kako ćemo organizovati svoj život puno zavisi od toga da li verujemo da Bog postoji ili ne.
Ako Bog NE postoji možemo ceo život da budemo usmereni na pogrešan cilj i pogrešne vrednosti.
Međutim, ako Bog ipak postoji a mi negiramo njegovo postojanje, izgubićemo mogućnost da živimo večno u savršenom svetu.
Da li je verovanje u Boga gubljenje vremena ili je neverovanje u Boga isprazan i promašen život?
Pre nego što bilo šta ozbiljno krenemo da radimo u životu, moramo prvo da odgovorimo na pitanje da li Bog postoji.
Praktično svi ljudi na svetu se u svom životu stalno sreću sa pitanjem postojanja Boga.
To je pitanje našeg identiteta: Ko smo mi? Odakle smo?
Da li smo slučajno tu ili imamo Oca, Stvoritelja? I kuda uopšte idemo, kakav nam je kraj?
Bez odgovora na ova pitanja čovek živi u strahu i nemiru za sebe. S druge strane, odgovori na ova pitanja mogu doneti unutrašnji mir i radost življenja.
Ko je Bog?
Ljudi imaju različita mišljenja o tome kakve osobine Bog ima.
Tri najveće monoteističke religije, judaizam, hrišćanstvo i islam smatraju da je u Bibliji Bog objavio o sebi ono što On želi da znamo o Njemu.
Ne bi bilo smisla da Bog postoji, a da nam se nije obratio. Bog je od proroka tražio da zapišu Njegove poruke da vremenom ljudi ne bi izokrenuli usmeno predanje.
Evo šta Bog kaže za sebe u Tori, to jest Starom i Novom Zavetu, to jest u Tevratu i Indžilu:
Bog je apsolutan, savršen, večan, sveznajuć, svemoćan, jedini takav, ličnost, koji sve voli, brine o svemu, milostiv i pravedan, nepodmitljiv i nepopustljiv, Tvorac kosmosa, Otkupitelj i Spasitelj, savršeni dizajner, od koga sve zavisi a On ne zavisi ni od koga, beskrajno čisto biće - Onaj Koji Jeste.
Bog je biće bez uzroka Njegovog postojanja. Njegova bit je postojanje. On je večan. Bog ne može da se uporedi ni sa čim, jer je On jedini takav. Ne postoji nijedno slično biće.
Bog sve pokreće, a da pri tome ništa ne utiče na Njega. Bog je biće od kojeg ništa bolje ne može ni da se zamisli. Bog je Onaj koji jeste.
Poreklo ideje o Bogu
Niko ne zna tačno poreklo ideje o Bogu u ljudskom umu.
Gde god postoji ljudsko naselje, oduvek je postojao i neki vid religije. Čovek je neizlečivo religiozno biće.
Čak i u društvima u kojima su religiozni ljudi surovo proganjani, oni su ostali religiozni i po cenu smrti.
Svest o postojanju Boga duboko je utkana u ljude širom sveta.
Odakle ideja o Bogu u ljudskom umu? Ako čovek nikada nije sreo svemoćno Biće koje večno živi i koje je uzrok postojanja sveta, odakle ta ideja u čovekovom umu?
Ako nikada nismo sreli sveprisutno, savršeno Biće, kako to da su ljudi svuda u isto vreme razvili ideju o sveprisutnom, savršenom Bogu?
Izgleda da je ta ideja došla izvan ljudskih civilizacija. Mi imamo ideju o svepriutnom, svemoćnom Biću jer se Bog javio prvim stvorenim ljudima i rekao im o sebi ono što je želeo da mi znamo.
Ljudi su izmislili Deda Mraza jer vole poklone, ali niko ne veruje da Deda Mraz stvarno postoji.
Da su ljudi izmislili ideju o Bogu, niko u nju ne bi verovao osim dece dok ne odrastu.
Ljudi ne veruju u Deda Mraza jer znaju da su ga oni sami izmislili, a u Boga ljudi veruju jer znaju da ga oni NISU izmislili.
Ništa u Bibliji nije pisano kao mit o Deda Mrazu, nego kao istorijski podaci, kao svedočanstvo o stvarnosti.
Ako su ljudi izmislili Boga, onda bismo približno znali kada se ideja o Bogu prvi put pojavila.
Tada religija ne bi bila odjednom raširena po celom ljudskom rodu, nego bi se pojavila lokalno na jednom mestu pa bi se postepeno širila.
Međutim, u istoriji to nije bio slučaj. Religija postoji svuda u svim kulturama u toku cele istorije ljudskog roda.
Ako Bog ne postoji, zašto ljudi do današnjeg dana još uvek o Njemu pričaju? I kad ljudi ne bi govorili o Bogu, to ne bi značilo da Boga nema.
Ali to što svaki čovek, bar ponekad, makar i negativno spomene Boga, upravo to pokazuje da je misao o Bogu toliko duboko utisnuta u naš um, da ne možemo da je potisnemo bez obzira koliko pokušavali.
Pojedinci kao dokaz Božjeg postojanja navode lična iskustva. U bezizlaznoj situaciji čovek se pomoli Bogu da učini nešto što se po prirodnim zakonima ne bi dogodilo u tom trenutku, i zaista se dogodi čudo da čovek bude izbavljen. Iz zahvalnosti prema Bogu koji se tako brine za njih, ljudi počnu da žive po Božjim principima i da se svaki dan mole Bogu. Iste ove činjenice ateista tumači kao slučajnost, a religiozni ljudi kažu da je to Božje vođstvo.
Život je po ateistima nastao slučajno, pa oni smatraju da ljudi neobične događaje koji su se slučajno dogodili pripisuju intervencijama Boga.
Religiozni ljudi kažu da se sve dešava po sistemu uzrok - posledica, a da je mnogo veća verovatnoća da će se slučajno dogoditi nešto loše nego dobro.
Da bi se dogodilo dobro neko mora da uloži energiju i svoj rad. Iza dobrog dela, iza korisnog i svrsishodnog nalazi se inteligentno biće.
Slučajnost – to je kad Bog anonimno učini neko dobro delo.
Kako je svet nastao?
Kako je nastala materija od koje se sastoji svet ako Bog ne postoji?
Zakoni fizike kažu da po prirodnim zakonima materija ne može da se uništi niti stvori.
Zamislite da ne postoji ništa, ni materija, ni energija, ni vreme - ništa.
U trenutku kada nešto treba da nastane, neophodan je uzrok, neko ko će da pokrene postojanje prvobitne materije i energije.
Naš svet ne bi mogao da postoji da ga nije stvorio neprouzrokovani uzrok, Neko ko ne zavisi od materije i energije, Neko ko je izvan našeg sveta.
Taj prvobitni uzrok nastanka meterije i energije mora da bude inteligentno biće, a ne slučajni evolutivni procesi.
Nije dovoljno da evolucijom nastane ruka da bi uspešno opstala.
Neophodno je da istovremeno nastane i mozak, i da postoji centar u mozgu koji upravlja rukom, i da postoje nervi koji donose i odnose informacije do ruke, potrebni su mišići da pokrenu ruku, potrebna je zdrava hrana koja će dati energiju mozgu i ruci, i još million drugih procesa.
Svi ovi procesi moraju da nastanu istovremeno da bi biće opstalo, a ne jedan po jedan tokom miliona godina slučajnih rekombinacija gena.
Verovatnoća da slučajno nastane jedna jedina ćelija statistički je praktično jednaka nuli, a kamoli verovatnoća da slučajno nastane složeno biće kao što je čovek.
Slučajno u prirodi nastaju samo nesklad, greške, poremećaji, bolesti.
73 Da bi nastalo nešto funkcionalno, neophodan je inteligentni Stvoritelj, sveznajuć i svemoćan, koji će stvoriti materiju ni iz čega i oblikovati je da postane funkcionalna.
Kako bi bezlična priroda koja nema intelekt, emocije ni volju, mogla da stvori čoveka koji ima intelekt, emocije i volju?
Čak i čovek koji ima razum ne može namerno da stvori život, pa zašto bismo verovali da slepa slučajnost može da stvori život?
Odakle red u svemiru?
Ako je svet produkt Big Benga - nasumične eksplozije, očekivali bismo da je svemir u haotičnom stanju, kao posle svake druge destruktivne eksplozije.
Međutim, mi u svemiru nalazimo poredak, zakonitosti, pravila i dizajn koji ukazuje na upotrebu tehnologije koja je daleko ispred ljudske tehnologije.
Eksplozije ne dizajniraju, nego ruše dizajn.
Astronom ne bi mogao da napravi mapu zvezdanog neba slučajnim prskanjem mastila na papir.
Mapa položaja zvezda samo je kopija stvarnog stanja na nebu.
Astronom mora da uloži puno napora i znanja da bi stvorio preciznu mapu položaja zvezda.
Ako je potrebno veliko znanje i rad da se stvori mapa, koliko veće znanje i rad je potrebno da bi bio stvoren ogromni original?
Prave zvezde su u trodimenzionom prostoru, okreću se oko svoje ose i jedna oko druge i u galaksijama.
Dizajn u svemiru ukazuje na kreativni proces izuzetno inteligentog bića, a ne na nasumični poredak posle eksplozije.
Big Beng ne bi mogao da pokrene materiju da se svrsishodno kreće.
Nigde u prirodi ne postoje kreativne eksplozije, već samo one koje uništavaju stovreni poredak.
Od atoma u mikrosvetu do beskraja svemira u makrosvetu, svuda postoji red.
Kao što kuća svedoči da postoji zidar,
kao što ćilim svedoči o tkalcu,
kao što stolica svedoči o stolaru,
tako svet svedoči o svom Tvorcu – Bogu.
Volter je napisao ove stihove: „Ni zamisliti ne mogu, kad me skoli pred svemirom trema, da je moguće da časovnik postoji, a da časovničara nema”.
Ako postoji časovnik koji pokazuje tačno vreme, to ukazuje pa postoji časovničar koji ga je napravio.
Niko od nas ne bi ni pomislio da je časovnik koji pokazuje tačno vreme nastao slučajnim procesima ili eksplozijom.
Jedan protein, jedna ćelija ili ljudsko telo, mnogo su komplikovaniji od časovnika.
Poredak ćelija u tkiva i organe ukazuju na delo izuzetno inteligentnog i dobronamernog Bića.
Red u svemiru ne nastaje slučajno.
Slučajnim procesima povećava se entropija, neuređenost Sistema, a ne nastaje poredak.
Niko od nas ne očekuje da će naša imovina postati bolja i funkcionalnija ako je prepustimo slepoj slučajnosti i prirodnim procesima.
Protokom vremena kuća će se srušiti ako je ne popravljamo, auto će se pokvariti, sve će pokriti prašina i rđa.
Mi znamo iz iskustva da poredak i dizajn nastaju samo ako inteligenta osoba radi i stvara, a prirodni procesi takozvane “evolucije” prema drugom zakonu termodinamike povećavaju nered i nesklad.
Ako vidimo sklad u prirodi, prema našem svakodnevnom iskustvu i prirodnim zakonima taj sklad mogao je da nastane samo delovanjem izuzetno moćnog i inteligentnog bića.
Poredak u svemiru ukazuje na činjenicu da Bog stoji iza beskrajnog prostora svemira.
Lepota
Estetika, lepota u prirodi, predstavlja jak argument protiv ateizma, jer u prirodi postoji lepota koja nema svrhu opstanka u prirodi, nego je tu samo da bi ugodila našim čulima.
Neki ljudi su rekli: "Postoji Bahova muzika, dakle postoji Bog."
Bah je sve svoje kompozicije posvetio Bogu, a lepota te muzike ukazuje na nadahnutost, a samim tim i na postojanje Boga.
Poznajem osobu koja je poverovala da Bog postoji kad je shvatila lepotu Bahove muzike.
Čemu služi lepota, umetnost? Za opstanak čoveka sigurno ne.
Ali pokušajte da zamislite svet bez muzike. Takav svet bi bio vrlo siromašan, jer čovek ima potrebu za estetskim doživljajem muzike i umetnosti uopšte.
Život nije samo puko preživljavanje, nego čovek ima i duhovne potrebe.
Takođe, postoje otrovne pečurke prekrasnih boja. Te pečurke nisu jestive.
Otrovne su zbog teških metala koje sadrže, ne mirišu lepo, ali je lepo videti ih.
Pečurke ne moraju biti lepe da bi se razmnožile obzirom da se razmnožavaju sporama. Pečurkama nije potrebno da šarenilom privlače insekte jer se ne razmnožavaju polenom.
Jedini logičan odgovor jeste da su pečurke stvorene da bi ugodile estetskim potrebama bića koja imaju emocije, intelekt i centar za prepoznavanje lepote.
Ni najveća dostignuća ljudske tehnike ne mogu da se uporede sa estetikom u prirodi.
Ljudi toliko mentalnih napora ulože da bi stvorili nešto lepo, a neki navodno "slučajni" događaj napravi nešto neuporedivo lepše i svrsishodnije.
Bilo bi vrlo obeshrabrujuće za razumnog čoveka da nije u stanju da nadmaši slučajne procese u prirodi.
Nijedan kompjuter nije tako funkcionalan kao ljudski um, a istovremeno i u tako lepom dizajnu, otporan na potrese, potapanje u vodu i živ.
Bilo bi potrebno puno vere da bi se verovalo da je sva lepota prirode oko nas nastala sasvim slučajno. 395
Slučajnost?
Ono što ljudi zovu slučajnost je Božji način da ostane anoniman.
Inteligentno biće ne prihvata slučajnost kao razuman odgovor na sve probleme u svetu smisla, uzroka i posledica.
Ako nije Bog taj koji je stvorio i organizovao milijarde ćelija u ljudskom organizmu, onda je to uradila slučajnost.
Na primer, kako je nastao genetski kod, čitava serija gena u kojima su zapisane naše osobine?
Egipatski hijeroglifi dugo nisu mogli da budu protumačeni.
Međutim, ljudi su uspeli da shvate značenje hijeroglifa jer ti znaci imaju neki smisao.
Hijeroglifi imaju smisao jer su ih napisala inteligentna bića, nisu nastali slučajno.
Ako je poreklo svemira i života puka slučajnost, onda ne možemo da očekujemo da ćemo ikada išta razumeti, a mi ipak razumemo.
Kako onda neko tvrdi da je genetski kod nastao slučajno kad je svaki njegov deo na svom mestu i ima svoj precizan smisao?
Ćeliju možemo da uporedimo sa elektronskom mašinom koja može sama sebe da umnožava da bi stvorila dve nove mašine slične sebi, koje se posle same razmnožavaju i tako proces ide u beskonačnost.
Kad se mašina malo pokvari, u određenoj meri može sama da se popravlja, kao što radii muni sistem.
Ljudi nikada neće moći da proizvedu televizor koji se sam popravlja, a nijedan čovek ne veruje da bi televizor mogao da nastane slučajno.
Ako neko strano telo napadne ćeliju, oruđa za odbranu i protivnapad se automatski uključuju.
U organizmu je sve spremno za momentalno odupiranje gladi, žeđi, hladnoći, toploti...
Telo je izvanredna mašina! Car David je rekao:
"Hvalim te što sam tako divno sazdan. Divna su tvoja dela i duša moja to zna dobro." (Psalam 139.14)
Ako sve oko mene nastaje slučajno, onda je i moj um nastao slučajno.
Onda i moje misli nisu istinite, jer ja onda samo slučajno mislim baš ovako.
Ako je moj um nastao slučajno, onda ni u šta više ne bih bio siguran.
Dakle, možemo da zaključimo da je neko razumniji od mene morao da unese sklad u moj mozak.
Zamislite da vozite auto i vidite saobraćajni znak na kome je kraj puta, iza čega sledi provalija.
Ali pomislite: "Mora da je vetar slučajno postavio znak na to mesto." I nastavite da vozite.
Ako je prirodu doveo u ovo stanje slučajni neinteligentni proces, onda nema razloga verovati da su slučajne informacije tačne.
Problem ateista je što je ne veruju da je upozorenje kraj puta stavljeno na pravo mesto sa namerom, a na kraju puta se zaista nalazi ambis kako znak I pokazuje.
Ne postoji kockar koji bi se kladio na tako malu verovatnoću da slučajno nastane mnoštvo komplikovanih delova ljudskog tela, a naročito ljudski mozak.
Verovatnoća da svet nastane slučajno statistički je praktično jednaka nuli.
Ateizam je stavljanje svog života na kocku na tako malu verovatnoću koja je nezamislivo mala, da razuman čovek ne bi na nju uložio ni najmanji novčić.
Odakle moral, savest, sramota?
Kad Bog ne bi postojao, sve bi bilo dozvoljeno.
Svako društvo poziva ljude da se drže generalno sličnih moralnih principa: ne ubij, ne laži, ne kradi, ne čini preljube – principa koji se nalaze u 10 Božjih zapovesti. Ova moralna načela su obavezna i ljudski zakoni traže kažnjavanje prestupnika. Koliko god su neke civilizacije odstupale od urođenih moralnih principa pljačkanjem, ubijanjem drugih ili seksualnim nastranostima, posle propasti tih civilizacija ljudi su se uvek vraćali moralnom temelju opisanom u 10 Božjih zapovesti. Koliko god telesni ljudi odbaciju ove moralne principe, države se pre ili kasnije vraćaju na njih da bi mogle normalno da funkcionišu.
Postojanje univerzalnih moralnih principa ukazuje na to da ljudi imaju jednog Stvoritelja koji je te moralne principe ugradio u nas.
Moral je skup Božjih osobina, I to je okvir u kojem stvorenja savršeno funkcionišu.
Izvan moralnog okvira kvari se savršenstvo i ide se prema smrti.
Koren svih ljudskih sukoba u praksi je različito definisanje dobra i zla, a upravo tako je na samom početku Biblije opisan razlog zašto su ljudi destruktivni: Bog nam je stvorio svet dobra, ali je čovek poželeo da upozna zlo i izabrao suprotno od onoga što mu je Bog rekao.
Ljudi proglašavaju zlo za dobro, a dobro u medijima predstavljaju kao zlo.
Bog kao apsolutno moralno biće, nije ravnodušan prema kršenju moralnih principa, i rekao je da smrt dolazi kao posledica izopačenog morala. Božji moral nije zasnovan na primeni sile, tako da ljudi nisu kažnjeni smrću isti čas kad učine neki prestup, već postoji mogućnost za pokajanje.
Međutim, svi ljudi su izabrali greh – prestup moralnih načela i krajnja posledica je smrt.
Krajnja presuda – večni život ili večna smrt – biće izvršena pri drugom Hristovom dolasku, na dan takozvanog Strašnog suda.
Moderni filozofi i sociolozi odustali su od ideje da je moral relativan pojam i da svako iz svog ugla može da smatra nešto moralinim ili nemoralnim.
Nije moguće ubiti čoveka radi pljačke ili maltretirati decu a da to bude relativno moralno iz ugla osobe zdravog razuma.
Postoje moralne vrednosti koje su objektivne, univerzalne i ne mogu biti relativne.
Kad ljudi tek počnu da krše moralna načela, bili ateisti ili religiozni, svima se javlja osećaj griže savsti i posramljenost kada je neko uhvaćen da radi suprotno ovim moralnim načelima.
Ako ljudi nastave da krše ova načela, doći će u stanje da griže savesti više nema, a ono čega su se stideli, time se sada čak i ponose pred ljudima sličnih sklonosti. Ipak, pošto već na dečijem nivou postoji griža savesti i osećanje sramote zbog zla, bez obzira na kulturu, vaspitanje i običaje, to ukazuje na moralni skelet koji je u ljude ugrađen pri stvaranju sveta.
Da li možemo sve da znamo o Bogu?
Umesto što ljudi prigovaraju što nam Bog nije otkrio sve o sebi, ljudi bi trebalo da mu zahvale što nam je otkrio ovoliko.
Boga je teško spoznati, ali to ne znači da ga nema, nego je to znak Njegove veličanstvenosti, a naše slabosti.
Kad bi Bog bio dovoljno mali da bi ljudi mogli da ga shvate, onda bi ateisti tvrdili da Bog nije dovoljno velik da bi ga obožavali.
Ne razumemo jer plitko razmišljamo o dubinama koje je Bog stvorio.
Sami religiozni ljudi kažu da o Bogu ne znaju sve. Ateisti na to prigovaraju da ne možemo ni verovati u nekoga ko je za nas misterija, koga ne razumemo.
Međutim kada me boli glava, ja ne moram da znam celu anatomiju glave da bih znao da me glava boli.
Ne znam koji fizički i biohemijski procesi se dešavaju u mojoj glavi, ali znam šta je glavobolja. Isto tako, ako iskustvo govori da Bog postoji, nije neophodno da znam sve što Bog zna da bih znao da Bog postoji.
Ne znamo ni kako deluje gravitacija, nismo nikad videli magnetno polje, energiju, elektrone, ali vidimo da deluju.
Ne znamo ni da precizno opišemo reč "ljubav", a ipak koristimo reč ljubav i tačno znamo da li negde ljubavi ima ili nema.
Ljudi bi želeli da Boga u laboratoriji stave na predmetnu pločicu i da ga pod mikroskopom posmatraju.
Ateisti bi želeli da Boga koji je mnogo veće biće od nas u svakom pogledu posmatraju ne kao biće jednako sebi, nego kao biće koje je ispod nas, koje mi osmatramo i proučavamo.
Bog može da posmatra naučnika, a naučnik može samo da nazre neke Božje osobine.
Čovekov glavni problem nije intelektualne prirode, nije problem znanja ili neznanja.
Sa porastom znanja iz neke oblasti, čoveku najčešće raste i ponos, mišljenje da je postao "veliki" čovek.
Ali taj "veliki" čovek puši duvan i pije alkohol iako mu njegovo stručno znanje govori da je to nezdravo, da ga to ubija.
Čovekov problem nije da li zna, nego to što NEĆE da posluša kada sazna.
Ljudi znaju koja je hrana nezdrava, ali je ipak jedu.
Dakle, ne moramo da o Bogu znamo sve, dovoljno je da o Bogu znamo ono što nam je On objavio o sebi u Bibliji.
Bog zna šta je važno da znamo o njemu a šta nije. Neće mi pomoći ako znam tehnički kako to da je Bog svuda prisutan ako sam i dalje svadljiv, ohol, bolestan i sutra ću umreti. Mnogo mi je važnije da saznam koji lek Bog ima za mene da ne budem ohol, bolestan i da može da me vaskrsne i kada umrem.
Šta misli većina?
Da li možemo demokratski da glasanjem odlučimo o pitanju da li postoji Bog ili ne?
Mišljenje većine ne može da promeni činjenice. Na primer, većina može da odluči da nebo od danas nije plavo, ali nebo će i dalje biti plavo. Isto tako, mišljenje većine ne može da promeni činjenicu da Bog postoji ili da ne postoji.
Većina ljudi na našoj planeti veruje u neku vrstu Božanstva. Manjina, ateisti kažu da je to zbog toga što je većina ljudi neobrazovana, dok po njihovom mišljenju, većina visoko obrazovanih ljudi ne veruje u Boga.
Međutim, danas postoje organizacije čiji su članovi visoko obrazovani ljudi koji veruju u Boga.
Dosta ljudi sa akademskim titulama boje se da kažu da su religiozni zbog represije koju su ateisti nad religioznim kolegama vršili u prošlosti.
Ni visoko obrazovani ljudi ne znaju sve, i mogu da bude u zabludi,
I mogu da se ponašaju agresivno i neetički. Zato kriterijum mora da nam bude šta je istina, a ne šta neki ljudi misle da je istina. Istorija je pokazala da je većina ljudi često imala pogrešne stavove.
Da li mogu biti siguran da zaista postoji Bog?
Bog bi mogao vrlo lako da ukloni svaku našu dilemu time što bi se pojavio pred nama i mi bi bili 100% sigurni da On postoji.
Međutim, ljudi koji ne žele da žive po Božjim zapovestima onda bi bili prisiljeni dokazom Božjeg postojanja da se pretvaraju kako drže Božje zapovesti, a tajno bi i dalje činili zlo. Čak i kada bismo videli Boga, većina ljudi bi mu bila poslušna samo iz straha od kazne, a broj iskrenih vernika ostao bi isti.
Bog je želeo da ljudima ostavi slobodu izbora, pa nam je dao dovoljno racionalnih argumenata u prilog Njegovog postojanja, ali nam nije dao apsolutni dokaz i uklonio svaku sumnju da ne bi ateisti postali dvolični “vernici”.
S druge strane, ne postoji ni apsolutni dokaz da Bog ne postoji. Nijedan ateista ne može da dokaže da Boga nema.
Nije moguće dati apsolutni dokaz da se pre nekoliko milijardi godina dogodio "Big Beng", jer to niko nije posmatrao, niti je moguće eksperimentom ponoviti Big Beng.
Ateisti ne znaju kako je nastala materija koja je u Velikom Prasku eksplodirala, jer materija ne može sama od sebe ni da se stvori ni da se uništi?
Ateista dakle mora da veruje da je materija nastala ni iz čega i ni od koga, a ne može to naučnim metodima da dokaže.
Dakle, život ateiste je takođe zasnovan na verovanjima, a ne na dokazima.
Ateisti traže apsolutni dokaz da bi verovali da Bog postoji, a s druge strane ne traže apsolutne dokaze za evoluciju.
Ako se nađe jedna slaba tačka ateizmu (negiranju Boga) ili teizmu (verovanju u Boga), to nije apsolutni dokaz da je druga strana ispravna.
Kad imamo argumente za dva različita stave, treba izmeriti jačinu argumenata, treba da razmotrimo koji od ova dva koncepta bolje obuhvata činjenice, a ne izabrati prema svojim telesnim željama. Pritom treba uvek imati na umu ograničene sposobnosti našeg uma, i ograničenost naših čula koja nas često navode na pogrešne zaključke.
Ateizam
Društvo je postalo toliko nerazumno u svom ateizmu da smatra da je Bog mrtav, a da je Elvis živ!
Uprošteno rečeno, evo šta ateisti veruju o nastanku sveta:
Ateizam je verovanje da nije postojalo ništa, a onda se ničemu dogodilo nešto, zbog čega je ništa eksplodiralo bez ikakvog razloga, i tako je ništa stvorilo sve što postoji; zatim se sve što postoji magično samo po sebi rearanžiralo bez ikakvog razloga u nevidljive golim okom, nezamislivo komplikovane ćelije koje se same umnožavaju, od kojih smo zatim nastali mi ljudi. Da li vam ovo zvuči logično? Ateista je spreman da umre za ono u šta veruje, ali pošto ne veruje ni u šta, nije ni spreman da umre.
Ateista ne zna gde ide, ali uporno ostaje na tom putu.
Neki ljudi su ateisti iz protesta protiv mahinacija u religiji, neki zato što im se ne sviđa moral na koji nas Bog poziva, neki zato što su naučeni tako u školi, a neki su ateisti da im se drugi ne bi smejali.
Ateizam stalno napada religiju, i to vrlo oštro. Frojd je rekao da je religija želja za plemenitim poreklom, a nastala je zbog strahova od prirodnih fenomena, straha od roditelja, i slično. Ali religiozni psiholozi su napravili psihoanalizu Frojda, i zaključili da je Frojd imao loš odnos prema svom ocu, pa je umesto namere da ubije svog zemaljskog oca, odlučio da se "osveti" nebeskom Ocu.
Frojd, Fojerbah, Marks i Niče kritikovali su pogrešne motive za religioznost nekih ljudi.
Neki ljudi zaista veruju u Boga zbog krivice, straha od kazne, zbog nesposobnosti za rešavanje svojih problema, zbog nerazumevanja prirodnih nepogoda i pojava, zato što su ih neki ljudi izmanipulisali da bi se obogatili na njihov račun, ili su izmislili bogove sa ljudskim osobinama. Međutim, to ne znači da su svi takvi.
Postoje ljudi koji su religiozni iz ispravnih motiva, imaju logične argumente za svoje verovanje, I neće se odrećI Boga ni pod pretnjom smrću.
Marks je mogao da vidi i iskrene ljude koji veruju u Boga, koji nisu korumpirani, i uspešno žive svoj život, i to je mogao da uzme kao dokaz o postojanju Boga.
Marks i komusti izabrali su ateizam ne zato što su imali neoborive argumente da Bog ne postoji, nego zato što su tako izabrali da veruju.
Bog može postojati iako postoje ljudi koji ga shvataju na pogrešan način.
Sve ove kritike se ne dotiču Božjeg postojanja, nego ljudskih izopačenja religije.
Ateisti misle da ne moraju biti pošteni, jer veruju da nema Boga koji je za njih nadležan.
Ateista od dva crvena kartona napravi – člansku knjizicu komunističke partije.
Karl Marks je rekao da je religija "opijum za narod koji nas sprečava da uživamo u životu ovde i sada."
Marks je predvideo da će religija kao lažni fenomen nestati (jer Boga po Marksu nema), a crkve će postati muzeji.
Danas vidimo da su propala sva društva koja su sporovodila Marksove ateističke ideje u praksu i sada tragaju za drugim idejama.
Iako je svet odbacio Marksa, ipak je zadržao njegovo neverovanje u Boga.
Mi bi mogli da tumačimo psihološke motive zašto ljudi veruju u Boga samo ako bi bili 100% sigurni da Boga nema.
Psihološka objašnjenja se ne daju za neke istinite tvrdnje, na primer: 2+2=4, ili
Sunce je okruglo. Niko nema podsvesne pogrešne motive zašto veruje u ove izjave, jer su ova tvrđenja istinita.
Dakle, ako ljudi veruju u Boga zato što Bog stvarno postoji, onda psihološka objašnjenja nisu potrebna.
U nevoljama se broj ateista drastično smanji.
Ateista ne veruje u Boga, ali ga se boji.
Na Božjem sudu nema ateista.
Bog te može povrediti istinom, ali te nikada neće tešiti lažima.
Ateista treba da shvati dve stvari: 1) Bog postoji; 2) to nisi ti.
Ateisti ne veruju u Boga, ali njihovo neverovanje ne može da ukloni činjenicu da Bog ipak postoji.
Bog ne veruje u ateiste, a to znači da ateisti neće večno postojati.
Ko u nebo pljuje, na obraz mu pada.
Čovek ništa više ne može da umanji Božju slavu time što će odbiti da ga obožava, nego što bi nerazuman čovek mogao da ugasi sunce time što bi naškrabao reč "tama" na zidovima svoje sobe.
Čovek bez Boga živi kao dete bez roditelja.
Da li su negativnosti u religiji – dokaz protiv postojanja Boga?
Najviše izgovora za ateizam ljudima su dali loši vernici. Vera u Boga nije vera u crkvu, niti vera u ljude.
Ateisti kažu da ne samo što Bog ne postoji, nego religija ima i loše posledice u praksi.
Inkvizicija je mučila ljude, spaljivala ih na lomači, vodili su se i vode se još uvek "sveti" krstaški ratovi ili džihad.
Fundamentalizam odnosi sve više žrtava, a postoje i religije koje odobravaju nemoral, narkomaniju, kolektivna samoubistva...
Spoj crkve i države uvek je u istoriji donosio zlo. ------Lažni vernici religiju koriste za svoje sebične ciljeve (bogaćenje, vladanje ljudima, zadovoljavanje izopačenih želja, idr.). Čak i vođe velikih religija napadaju religiju koju bi trebalo da brane izjavama koje se suprote doktrinama koje je Bog dao u Bibliji.
Ali ova primedba stoji i za ateizam, čija je filozofija pokrenula revolucije, informbiro, Goli Otok, evolucioni (ne)moral u borbi za opstanak, isl.
Česterton je rekao: "Postoji samo jedan stvarno ubedljiv argument protiv hrišćanstva (religije), a to su vernici."
Međutim, postoji i jedan stvarno ubedljiv argument za religiju, a to su iskreni vernici, posvećeni ljudi u kojima se vidi odraz Božjeg karaktera.
Život Isusa Hrista, njegovih apostola, i drugih Bogu vernih ljudi, doneo je veliku potvrdu o postojanju Boga koji menja ljude do idealnog karaktera za kojim čovek traga i vapi.
Zašto postoje izopačene religije koje ateisti kritikuju? Prvo da pruže izgovor onima koji traže izgovor a ne istinu.
Drugo, falsifikatori štampaju lažni lovac baš zato što postoji pravi.
Postojanje lažnih vernika i lažnih bogova ne može da ospori postojanje pravih vernika i pravog Boga, kao što ni lažne novčanice ne mogu da ospore postojanje pravog novca.
Kakav je Bog?
Pod pojmom Bog, različiti ljudi pomisle na različite stvari.
Neki misle da je Bog kosmička energija, neki da je to priroda, a neki da je On ličnost. Svi oni kažu: "Ja verujem u Boga."
Razlike su toliko velike da je očigledno da nisu svi na pravoj strani, jer su u pitanju suprotnosti.
Zašto ljudi izmišljaju ili prihvataju bogove koji ratuju, svađaju se, otimaju se za žene, rade sve što rade ljudi, pa čak podstiču i ljude da čine isto tako?
Po mnogim istočnjačkim religijama \avo ne postoji, nego je Bog istovremeno i dobar i zao.
Pošto i ljudi čine i dobro i zlo, nije nam potreban Bog koji ni sebe ne može da promeni da ne bude zao.
Potreban mi je Bog koji može da ukloni moje zle osobine,
Bog koji je i na početku stvorio savršeni svet, Bog koji je sam savršen.
Šta mislite kome je u interesu da izmisli ovakvu ideju da je Bog zao?
Koliko u mitologiji ima bogova koji imaju savršene osobine? Nijedan! Pravi Bog nije antropomorfan, nije čovek izmislio Boga po svojim osobinama, nego je čovek teomorfan, to jest Bog je stvorio čoveka da teži ka savršenoj pravdi, istini i ljubavi, i pravi Bog će obnoviti čoveka da bude takav.
Čovek koji voli da krade, laže, čini preljubu i ubija, nikad ne bi izmislio Boga koji nas voli, pravedan je, uvek govori istinu i opominje nas da i mi budemo takvi.
Zašto bi ljudi koji su zli uopšte prihvatili da veruju u izmišljenog dobrog Boga? Boga koji opominje ljude preko savesti čovek bi baš zato hteo da izbriše, a ne da ga izmisli.
Ljudi nemaju interes da izmisle Boga koji je savršen u pravdi, dobroti i svim drugim pozitivnim osobinama. Savršeni Bog mora da bude stvaran, jer je svima utisnuo u um svest o Njegovom postojanju, i o pravednim, dobrim principima. Savršeni Bog nas poziva da budemo i mi takvi prema ljudima i prema sebi.
Savršeni Bog ne postoji u istočnjačkim i drugim religijama, ali je takav opisan u Svetom Pismu.
Većina populacije antičkih naroda verovali su da postoji mnoštvo bogova a ne jedan Bog. Ljudskom umu izgleda prihvatljivije da ga štiti mnogo bogova umesto jednog.
Odakle Izraelcima koji su bili u okruženju mnogobožačkih naroda, ideja da postoji samo jedan Bog? Ideju o monoteizmu, postojanju samo jednog Boga, mogli su da prihvate samo ako im se zaista javio pravi Bog i otkrio im istinu o sebi. Da je to tačno, dokazuje činjenica da je deo Izraelaca kroz istoriju stalno odbacivao monoteističke principe, i vraćao se na mnogobožačke nemoralne običaje. Na primer, tražili su da imaju cara umesto Boga: "Da budemo i mi kao svi narodi." (1.Samuilova 8,20) Jevreji su bili po monoteizmu drugačiji od ostalih naroda, iako oni to često nisu želeli da budu.
Kako su ta nomadska plemena Jakovljevih sinova još pre 35 vekova izbegli zamku telesno privlačnog panteizma? U svetu u kome su svi obožavali elemente prirode: Sunce, Mesec, životinje, ili su cara uzdizali do Božanskog nivoa, jedan mali narod je izjavljivao da je sve to idolopoklonstvo.
Umesto da se klanjaju idolima od drveta, kamena ili metala, koji ne vide i ne čuju, oni kažu:
"Ali hoće li doista Bog stanovati na Zemlji? Eto nebo i nebesa nad nebesima ne mogu te obuhvatiti, akamoli ovaj dom što ga sazida." (1.Carevima 8,27)
Ima mnogo različitih tvrđenja kakav Bog stvarno jeste, ali je jedino ispravno ono što je Bog sam o sebi rekao, i to je zapisano u Bibliji da ljudi ne bi izopačili naše razumevanje Boga.
Šta ako Bog ne postoji?
Bez Boga svet bi bio lavirint bez izlaza.
Da Bog ne postoji i da je svakome sve dozvoljeno, ovaj svet bi bio užasan.
Ateizam takođe donosi svoj “moral” – opstanak jačih, bez milosti prema slabima.
Ako ne postoji Bog, zašto bih se brinuo za druge ljude? Ljudi bi mi bili rivali, konkurenti koje moram da istisnem i pobedim da bih opstao.
Ako niko ne bi verovao Bogu, svet bi bio veoma loše mesto za život.
Narod kaže: Beži od onog ko se Boga ne boji i ljudi ne stidi.
Ako nema Boga, naš život bi bio besmislen. Šta je smisao života jednog ateiste?
Smrt? Sve što radimo bilo bi uzaludno jer se naš život na kraju ipak završava smrću, našim nestankom.
Smisao života postoji samo kada shvatimo da nas je Bog stvorio sa svrhom, i kada tu svrhu stvarno ispunjavamo.
Da li bi čovek mogao da bude dobar bez Boga?
Ljudi se trude da budu dobri, ali ne uspevaju. Ne znam ni jednog čoveka kome je uspelo da u svemu bude dobar bez Boga. (Jedino ako iskrivi značenje reči dobar.)
Ateisti često pod rečju dobar podrazumevaju nešto drugo.
Za neke ateiste je Staljin bio dobar čovek, ali jednom prosečnom čoveku je jasno da je reč o masovnom ubici.
Komunizam nije ostvaren baš zato što ljudi ne žele da se odreknu svojih sebičnih interesa i zla.
Čak i društveni poredak kojim bi rukovodila lažna religija ne bi suštinski mnogo promenio ljudski karakter, samo što bi ljudi činili zlo u tajnosti.
A da li bi neko mogao za Isusa Hrista da kaže da nije bio dobar?
Zar savršeni život Isusa Hrista nije dokaz o postojanju Boga? Ljudi se žrtvuju za pare, iz koristi, ali ne kao Hristos za svoje neprijatelje, pa čak i za ateiste koji odluče da se vrate Bogu.
Tako visoki moral i takva dobrota ne postoji među ljudima.
Sam Isus je rekao da ljudi ne bi poverovali Bogu ni kad bi im poslao vaskrslog čoveka (Luka 16.27-31).
Život Isusa Hrista je dokaz da Bog postoji. Da bi čovek stekao poverenje u Boga, Isus kaže da je dovoljno da poslušaju "Mojsija i proroke" čije su reči zapisane u Bibliji.
Šta ako Bog postoji?
Dakle, postoje samo 4 mogućnosti:
1) Bog ne postoji i ti ne veruješ; 2) Bog ne postoji i ti veruješ;
3) Bog postoji a ti ne veruješ; 4) Bog postoji i ti veruješ.
Samo jedna od ove 4 mogućnosti nosi verovatnoću da se dobije ogromna nagrada: večni život. Ko veruje ne može da je izgubi, a ko ne veruje ne može da je dobije.
Pre nego što skočimo u ponor, moramo da znamo da li će spasilačka mreže biti razapeta ispod nas.
Bog ne zavisi od mog postojanja niti od postojanja nekog drugog čoveka, ali moj život i te kako zavisi od Božjeg postojanja.
Bog bez čoveka još uvek je Bog. Čovek bez Boga je ništa.
Onaj ko ne veruje u Boga, lakoveran je!
Vera nije verovanje da Bog postoji, nego poverenje u Boga, poverenje da su Božji principi ispravni i da treba po njima živeti.
Jedan od dokaza da Bog postoji jeste jedna tačka u ljudskom srcu koju samo Bog može da ispuni. Ako bilo šta drugo stavimo na Božje mesto, imaćemo unutrašnji nemir, nezadovoljstvo, nervozu i stres.
Tek kad poverujemo Bogu I odlučimo da živimo po Božjim načelima, ta tačka u našim srcima je ispunjena I dobijamo unutrašnji mir koji se samo u Bogu može naći.
Ne znam šta donosi budućnost, ali znam KO donosi budućnost.
Kada nam Bog ostane jedino što imamo, shvatićemo da nam je to dovoljno.
385 U početku, stvori Bog nebo I zemlju.
Božje ruke su raširene 24/7. (svih 24 časa, 7 dana sedmično)
Budi on-line sa Bogom: svih 7 dana / 24 sata tehnička podrška; nikad nije zauzet, neograničeni pristup!
Pošto je Bog za samo 6 dana stvorio našu planetu i sunčev sistem, zamisli šta sve može da stvori tokom celog tvog života!
Ako treba radije ću ićI s Bogom protiv ljudi nego s ljudima protiv Boga!