Da, vaskrsenje Isusa Hrisa se zaista dogodilo!
Glavni junak priče je umro, ali je to tek početak priče! Smrt heroja romana obično je na kraju priče, ali to nije slučaj sa hrišćanstvom.
U trenutku kada je Isus Hristos umro Njegovi malobrojni sledbenici su se razbežali, i to je izgledalo kao kraj jedne tužne priče.
Međutim, samo 3 dana kasnije ti isti apostoli koji su se krili zbog straha da će i njih osuditi na smrt kao i Hrista, sada su svima bez straha govorili da je Isus vaskrsao iz groba i kako je to garancija vaskrsenja i spasenja svih ljudi koji veruju.
Da su ovi ljudi samo govorili da veruju, a da su se uplašili čim im neko zapreti, mi bismo znali da njihova priča nije verodostojna.
Nasuprot tome, oni su bili spremni da umru, ali se nisu odrekli tvrđenja da su videli Isusa Hrista živog posle Njegovog vaskrsenja.
Kao posledica toga što su apostoli bez straha od smrti govorili da je Isus vaskrsao, i radi dokaza o Hristovom vaskrsenju koje su oni izneli pred svet, preko 2 milijarde ljudi u svetu, danas se izjašnjavaju kao hrišćani.
Za sve vođe svetskih religija mi danas znamo gde su sahranjeni i niko za njih ne tvrdi da su i danas živi, niti za to postoje dokazi.
Koliko god da imaju pristalica, njihov život se završava u grobu.
Ako su i pričali o životu posle smrti, nisu praktično dokazali svojim sledbenicima da je istina to što su pričali.
Jedino Hristov grob je danas prazan. Jedino hrišćanstvo ima vođu koji je pred skepticima i neprijateljima demonstrirao moć da oživi umrlog, koji je praktično pokazao svima da vera u Boga koji daje večni život ima racinalnu podlogu.
Kad se nađete pored mrtvog tela nekog ko vam je bio drag, onda shvatite koliko je važno da li je vaskrsenje moguće ili nije.
Ako postoji neko ko može da reši pitanje smrti koje obesmišljava naše postojanje, to bi trebalo da unese revoluciju u naš život.
Pogledajmo zato argumente koje hrišćanstvo iznosi u prilog Hristovog vaskrsenja.
Čak i apostol Pavle kaže da ako je Hristos ostao da leži u grobu, ako nikada nije vaskrsao iz groba, onda je: "Uzalud vera vaša!"
Dakle, ako je Isus zaista vaskrsao, onda je to potvrda Božjeg obećanja da će vaskrsnuti one koji mu veruju u dan Božjeg suda; a ako Isus nije vaskrsao onda je hrišćanstvo isto kao i sve druge religije.
Negiranje vaskrsenja - Pogrešan grob?
Prva kritika Hristovog vaskrsenja jeste mišljenje da Hristos nikada nije živ izašao iz groba. Neki tvrde da je Hristovo telo ostalo u grobu, a da su učenici otišli na pogrešan grob. Učenici su navodno bili toliko zbunjeni, toliko pod stresom i psihičkim pritiskom, da uopšte nisu otrčali na pravi grob, nego na neki pogrešan grob. Videli su da je grob prazan i mislili su da je Hristos vaskrsao.
Ima nekoliko činjenica koje pokazuju da je nemoguće da su učenici pogrešili grob.
Vlasnik groba u koji je Isus stavljen bio je Josif iz Arimateje, koji je učestvovao u Isusovoj sahrani (Matej 27.57-60). Josif sigurno ne bi promašio mesto gde je Isus sahranjen, nego bi ispravio apostole.
S druge strane, da su apostoli otišli na pogrešan grob, glavni protivnici Isusa Hrista, fariseji, sigurno ne bi propustili priliku da pokažu da se Hristovo telo još uvek nalazi u pravom grobu pod Rimskom stražom, a oni to nisu ni pokušali da ospore.
Hristovo telo nije nestalo nečujno, da niko ne zna.
Nasuprot, fariseji su podmitili stražare da slažu da su spavali dok su apostoli ukrali telo. (Matej 28.11-15)
Dakle, i Rimljani i Jevrejske verske vođe tvrdili su da Hristovo telo više nije u grobu.
Logično je da se zapitamo gde se zaista nalazi Hristovo telo ako ni Njegovi neprijatelji nisu mogli oružanom stražom da spreče da telo nestane iz groba.
Jevreji nisu porekli prazan grob i nestanak Hristovog tela
Jevreji koji nisu prihvatili Isusa kao Mesiju nisu nikada poricali da je Hristovo telo nestalo iz groba.
“Neki od stražara dođoše u grad i javiše glavarima svešteničkim sve što se dogodilo. I oni sastavši se sa starešinama učiniše veće, i dadoše vojnicima dovoljno novaca govoreći:
-Kažite: učenici njegovi dođoše noću i ukradoše ga kad smo mi spavali. I ako to čuje sudija, mi ćemo njega umiriti, i učiniti da vama ništa ne bude.
A oni uzevši novce učiniše kao što su naučeni bili. I razglasi se ova reč po Jevrejima i do danas.” Matej 28:11-15
Članovi Sinedriona potplatili su vojnike da slažu kako su nemarno čuvali stražu i dozvolili malo verovatni scenario u kome je šačica nenaoružanih apostola ukrala Hristovo telo dok od toliko stražara nijedan nije bio budan.
Da li bi neko razuman spavao na straži u okupiranoj zemlji u kojoj je tih dana bilo oružanih pobuna?
Samo par dana pre toga, Varava je bio uhapšen i osuđen na smrt kao vođa pobune.
Nijedan razuman vojnik ne bi dozvolio sebi da spava na straži na okupiranoj teritoriji usred opasnosti da bude ubijen, a kamoli da od toliko vojnika svi zaspu i ne čuju kako neko pored njih prolazi, uklanja ogromni kamen, otvara grob i odnosi telo preskačući preko pospalih vojnika.
Da li su apostoli su ukrali telo?
Drugi kritičari tvrde isto što su fariseji rekli vojnicima, da su njegovi učenici došli noću dok je straža spavala i ukrali telo, da bi zatim tvrdili da je Isus vaskrsao iz groba.
Mi vidimo iz teksta da su fariseji tražili od Rimskog prefekta (upravitelja) Pilata da postavi stražu oko groba, jer su znali da je Isus prorekao da će vaskrsnuti posle tri dana.
Lično su videli kako je vaskrsao Lazara koji je u tom trenutku bio 4 dana mrtav, pa su se bojali da će zaista vaskrsnuti kako je rekao.
Da bi sprečili ispunjenje Isusovog proročanstva, poslali su naoružanu stražu koju je predvodio kapetan, to jest centurion.
Sama reč centurion kaže da se radilo o oficiru koji je komandovao nad 100 vojnika.
Pošto se radilo o značajnom događaju koji je uzbunio veliki broj ljudi, Pilat je poslao veliki broj stražara.
U svakom slučaju, bilo ih je dovoljno da su mogli da se podele pa da deo njih spava na smenu, a da ostali stražare.
Jevrejske vođe su učinile sve da bi sprečile da neko ukrade Hristovo telo.
Naoružani rimski stražari koji su osvojili celu Judeju, lako bi izašli na kraj sa nenaoružanim apostolima koji su verovali u ljubav prema bližnjima, a ne religiju s mačem u ruci.
Ne samo da je brojna straža obezbeđivala grob, nego je i sam grob bio zapečaćen i zatvoren velikim kamenom (Matej 27.62-66).
Ko je sklonio ogroman kamen sa Isusovog groba?
Isus nije bio ukopan u zemlju, nego su ga stavili u kamenu pećinu, a na ulaz su stavili ogroman kamen za čije pomeranje je bilo potrebno nekoliko ljudi.
Dakle, ne samo da je trebalo proći pored velikog broja naoružanih stražara, nego je trebalo nečujno pomeriti ogroman kamen a da straža to ne primeti.
U Evanđeljima piše da su samo žene došle na grob, a one nisu mogle da sklone kamen. Stražari nisu hteli, a žene nisu mogle.
Apostoli nisu bili tu, niti bi im naoružani vojnici dali da priđu.
Dakle, ko je sklonio kamen?
"I gle, zemlja se zatrese vrlo; jer anđeo Gospodnji siđe s neba, i pristupivši odvali vrata od vrata grobnih i seđaše na njemu. A lice njegovo beše kao munja, i odelo njegovo kao sneg. I od straha njegovog uzdrhtaše se stražari, i postadoše kao mrtvi." Matej 28.2,3
Ni Rimski stražari, ni carski pečat nisu mogli da zadrže Hrista u grobu, zato što je sila mnogo jača od njihove odlučila da ga oslobodi iz groba.
Po Bibliji, Bog je poslao anđela da skloni kamen sa groba, vojnici su popadali na zemlju od pojave anđela, a Isus je živ izašao iz groba.
Polusvestan ili mrtav?
Neki smatraju da Hristos nije ni umro na krstu, nego je bio u polusvesnom stanju, a da je kasnije, kada su ga stavili u grob, jednostavno oživeo. Njegovi učenici su to navodno proglasili vaskrsenjem.
Ne treba zaboraviti da je rimski vojnik kopljem probio Isusov grudni koš, i da je izašla krv i voda (Jovan 19.34).
Da bi krv istekla na opisani način, koplje je moralo da pogodi srce ili neki veliki krvni sud, što bi sigurno dovelo do smrti.
Osim toga, Isus je umro i pre toga, a rimski vojnik je hteo da kopljem osigura da je smrtna kazna izvršena.
Hristovi neprijatelji prvi su objavili Hristovo vaskrsenje
Bilo bi očekivano da apostoli ili neko drugi ko ima interes, prvi počne da priča kako je Isus vaskrsao, međutim, to se nije dogodilo.
Umesto toga, prvi koji su pričali o tome da je Isus vaskrsao bili su oni koji su imali interes da Isus NE vaskrsne!
Prvi direktni svedoci Hristovog vaskrsenja bili su Hristovi neprijatelji, oni koji u Hristova učenja nisu verovali, čak su učestvovali u osuđivanju Isusa na smrt.
Dok su se apostoli skrivali uplašeni da će biti ubijeni kao I Isus, prvi koji su rekli da je Isus vaskrsao bili su rimski vojnici koji su stražarili na grobu, I koji su trebali da spreče da telo nestane iz groba.
Isus nije vaskrsao na nekom tajnom mestu bez svedoka, niti se naprasno pojavio u nekoj pustinji. Vaskrsao je u glavnom gradu, na očigled ljudi koji nisu u Njega verovali.
Vojnici koji su čuvali grob napustili su svoje stražarsko mesto, jer više nije bilo Onoga kojeg su čuvali. Ušli su u grad i javili šta se dogodilo.
Od svih rimskih vojnika, apostoli su zabeležili da je samo jedan rimski kapetan poverovao u Hrista, i to pre vaskrsenja.
Neverovatno je da vojnici pred čijim se očima ovo dogodilo, niti verske vođe kojima su vojnici ispričali šta su videli, nisu promenili svoj stav prema Hristu.
To pokazuje da čovek koji vidi čudo neće promeniti svoj stav o Bogu.
Lični interesi, položaj, vlast i verska tradicija jači su od očiglednih dokaza.
Ko god je poverovao Hristu izgubio je svoj status u društvu i bio predmet ruganja, a ljudi ne žele da radi Boga žrtvuju svoj komfor i uživanja.
Bog se nikad nije trudio da ljudima da apsolutni dokaz za istinu. Bog ne želi da činjenicama natera ljude da veruju istinu, ako će oni dvolično da nastave tajno da čine zlo.
Onome ko je iskren Bog će dati dovoljno argumenata za istinu, ali neće mu otkriti sve nepoznato, tako da osoba koja ne želi istinu pod izgovorom nepoznatih stvari, može da izokrene činjenice da bi živela kako ga telesne želje vuku.
Bog je i preko svojih neprijatelja propovedao o Hristovom vaskrsenju i pokazao da Njegova moć nema granica. Pošto je Jerusalim bio glavni grad, ova vest se brzo raširila po celoj zemlji.
Apostoli nisu obilazili Hristov grob
Po ustaljenom običaju u svetu, rodbina i prijatelji obilaze mesto gde su sahranjeni posmrtni ostaci umrlog.
Grobovi poznatih ljudi uvek su u ljudskoj istoriji bili mesto pohođenja njihovih sledbenika, naročito verskih vođa kao što su Muhamed ili Buda.
Međutim, Hristov grob nikad nije postao mesto hodočašća, jer je Hristos vaskrsao i njegovo telo se više ne nalazi u grobu.
Prvi hrišćani nisu imali razlog da dolaze na Hristov grob, osim na početku kad su želeli da se uvere da On zaista nije tamo.
Kada im se Isus posle vaskrsenja u nekoliko navrata javio, zaista nije bilo razloga da idu na grob kad su znali da Isus nije tamo.
Jedna od suštinski važnih stvari u hrišćanstvu je znati gde je Isus i šta On danas radi za nas.
Posle vaskrsenja Isus se 40 dana pojavljivao u nekoliko navrata pred njegovim učenicima, a zatim se vazneo na Nebo.
Danas On posreduje pred Božjim prestolom za grešnike koji se kaju za grehe koje su učinili.
Na završetku ovog istražnog suda na Nebu, Isus će ponovo doći na Zemlju da izvrši presudu donetu na sudu.
Zato umesto da obilazimo prazan grob u kojem nema Hristovog tela, potrebno nam je da gledamo šta Isus danas radi za nas u Nebeskoj Svetinji.
Neverovanje apostola
Psihološki krah koji su doživeli Hristovi sledbenici prilikom Hristovog raspeća i smrti toliko ih je dotukao da sigurno nisu imali snage da iz tog razočarenja izmisle navodnu globalnu prevaru.
Tri godine su sledili Hrista, ostavili su svoju rodbinu, ostavili su svoj posao i krenuli za Hristom.
Verovali su da će On verovatno osloboditi jevrejski narod od Rimljana, a da će oni biti ministri u novoj vladi koju će Hristos osnovati.
Prvenstveno su očekivali od Njega da bude politički vođa. Međutim, umesto da Isus uzme krunu,
On biva razapet kao najveći zločinac na krstu! Sledbenici Isusa Hrista nisu verovali da će On biti uhapšen, osuđen na smrt, niti da će vaskrsnuti, iako im je Isus to nekoliko puta unapred rekao.
Bili su potpuno razočarani i zbunjeni.
Petar se tri puta javno odrekao da poznaje Isusa Hrista da ga ne bi uhapsili.
Sakrili su se u gornju sobu u Jerusalimu zbog straha da će i njih osuditi kao Hrista.
Čekali su da se mnoštvo ljudi raziđe iz Jerusalima pa da pobegnu.
Stanje razočarenja u kojem su apostoli bili nije im davalo snagu da u roku od par dana sprovedu zaveru kojom bi uspešno prevarili pola sveta kako je Isus vaskrsao.
Čak i kad su žene došle sa groba govoreći da je grob prazan i da im je anđeo rekao da je Isus vaskrsao, apostoli nisu verovali:
“I njima se učiniše njihove reči kao laž, i ne verovaše im.” Luka 24:11
Apostoli nisu hteli da poveruju olako. Petar i Jovan još uvek su bili skeptici, pa su otrčali do groba da lično provere šta se desilo sa Hristovim telom.
"A Petar ustavši otrča ka grobu, i natkučivši se vide same haljine gde leže, i ode čudeći se u sebi šta bi." Luka 24.12
Da su apostoli izmislili da je Hristos vaskrsao, oni ne bi opisivali sebe u lošem svetlu, kao one koji nisu verovali da je Isus vaskrsao.
Apostoli se nisu trudili da ulepšaju događaje, niti da sebe opišu kao junake, nego su zapisivali kako se zaista događalo.
Poverovali su tek kad su vaskrslog Hrista videli svojim očima, i kad su opipali Njegovo telo da se uvere da nije duh.
Kako je moguće da su apostoli za samo 24 sata posle vaskrsenja napravili ogroman zaokret, pa su postali neustrašivo hrabri da izađu i da javno na ulicama Jerusalima glasno govore da su videli Hrista koji je vaskrsao iz groba? Jedino ako su ga zaista videli.
Čvrsto ubeđenje Hristovih sledbenika u Njegovo vaskrsenje
Kako je moguće da od psihički srušenih, razočaranih apostola, postane grupa neustrašivih propovednika Hristovog vaskrsenja?
Ako čitate šta su svi svedoci Hristovog vaskrsenja zapisali, oni nemaju nijednu sumnju da se to zaista dogodilo.
Oni kažu da su apsolutno sigurni u to. "Taj Isus koga ste vi razapeli, vaskrsao je iz groba! I ne samo to. On je Mesija."
1 Korinćanima 15:3-8 ’Jer vam najprije predadoh što i primih da Hristos umre za grehe naše, po pismu, I da bi ukopan,
i da usta treći dan, po pismu,
I da se javi Kifi, potom jedanaestorici apostola;
A potom ga videše jednom više od pet stotina braće, od kojih mnogi žive i sad, a neki i pomreše;
A potom se javi Jakovu, pa onda svima apostolima;
A posle sviju javi se i meni kao kakvom nedonoščetu.’
Apostol Pavle ovde piše da je vaskrslog Hrista u jednom trenutku videlo više od 500 ljudi, i da su neki u vreme pisanja ovog pisma bili živi, tako da je primaoc pisma mogao da pita i druge svedoke da li su i oni videli vaskrslog Isusa kao i apostoli.
Svedoci Hristovog vaskrsenja su zapisali šta se događalo.
Četri pisca evanđelja opisali su iz različitih uglova isti događaj.
Nisu prepisivali jedan od drugog nego su nezavisno pisali kao svedoci koji su posmatrali šta se događa. Njihova svedočenja se slažu u svim detaljima.
Na sudu se verodostojnost proverava po tome da li svedoci daju kontradiktorne izjave ili podupiru jedan drugoga.
Četri evanđelja i apostol Pavle harmonično opisuju Hristovo vaskrsenje na 10 mesta, gde se vaskrsli Isus javio različitim osobama:
1. Javljanje Mariji Magdaleni (Marko 16:9; Jovan 20:11-18)
2. Drugim ženama (Matej 28:8-10)
3. Petru (Luka 24:34; 1.Korinćanima 15:5)
4. dvojici (učenika) na putu za Emaus (Marko 16:12; Luka 24:13-35)
5. Jedanaestorici učenika (Luka 24:33-49; Jovan 20:19-24)
6. Učenicima sedam dana kasnije (Jovan 20:24-29; 1.Korinćanima 15:5)
7. Sedmorici učenika na Tiverijadskom moru (Jovan 21:1-23)
8. Više od 500 sledbenika (1.Korinćanima 15:6)
9. Jakovu (1.Korinćanima 15:7)
10. Pred vaznesenje (Dela 1:3-12)
Apostoli su pričali da su živi svedoci, da su lično videli Hrista kad je vaskrsao, da su ga opipali, pričali s Njim, da su dobili instrukcije od Njega šta dalje da rade.
Jovan kaže: "Što beše ispočetka, što čusmo, što videsmo očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše, o Reči života: I život se javi, i videsmo i svedočimo i javljamo vam život večni, koji beše u Oca, i javi se nama; što videsmo i čusmo to javljamo vama, da i vi s nama imate zajednicu; a naša je zajednica s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Hristom. I ovo vam pišem da radost vaša bude ispunjena." 1. Jovanova 1.1-4
Apostoli su imali visoke moralne, verske principe
Laž je prekršaj jedne od 10 zapovesti, čime vernik dovodi u pitanje svoje spasenje.
Apostoli su propovedali visoke moralne principe po kojima treba živeti.
Nezamislivo je da žive požrtvovano za druge ljude, zalažu se za 10 Božjih zapovesti, a da su osnovali religiju baziranu na laži.
Ukrasti Hristovo telo bilo bi protiv osnovnih verskih principa, a takođe i lagati da su Isusa videli posle vaskrsenja.
Apostoli nisu imali nikakvu materijalnu korist od propovedanja da je Isus vaskrsao. Živeli su siromašno, nisu imali imanja, kuća, porodice, svega su se odrekli da bi pričali po celom svetu da Isus jeste vaskrsao.
Zamislite da neko pokuša da izmisli događaj suprotan fizičkim zakonima, i da onda ubedi trećinu stanovnika planete da je to zaista tako.
Da bi ubedio ljude on treba da ostavi sve čime se bavi i sve što ima, i da svaki dan ide po svetu i priča o tome.
A ljudi koji to poveruju takođe treba da idu i da svuda ponavljaju istu priču. Niko razuman ne bi izmislio nešto od čega ne samo da nema materijalnu korist, nego još potroši sve što ima da ljudima kaže da je to zaista tako. Niko to ne bi uradio za laž.
Čak i kad je nešto istina, teško nas je pokrenuti da to prenesemo drugima. To mora da bude životno važna istina, i prenosilac mora da voli svoje bližnje kao sebe da bi žrtvovao svo svoje vreme da govori ljudima o tome.
Ljudi lošeg karaktera svojim bi slabostima razuverili ljude da nije istina ono što govore.
Apostoli su i živeli onako kako su propovedali, i time su osvojili poverenje ljudi.
Apostol Pavle je čak i pred samim carem slobodno govorio o Hristovom vaskrsenju: Dela apostola 26:25,26: “A on reče: ne ludujem, čestiti Fiste, nego reči istine i razuma kazujem. Jer za ovo zna car, kojemu i govorim slobodno; jer ne verujem da mu je što od ovoga nepoznato; jer ovo nije bilo u uglu.”
KO BI UMRO ZA LAŽ?
Mučenička smrt hrišćana radi vere u vaskrsenje Isusa Hrista
Hrišćani u prvom veku bili su osuđivani na smrt, ali se ni tada nisu odrekli Boga, već im je Hristovo vaskrsenje dalo snagu da do kraja ostanu na Božjoj strani.
U to vreme bilo je veoma opasno verovati da je Isus Mesija, i pre vaskrsenja apostoli su se krili od vlasti da i oni ne bi bili uhapšeni kao i Isus i osuđeni na smrt.
Svi apostoli su pre ili kasnije osuđeni na smrt zbog svog verovanja.
Da su Hristovi učenici ukrali Hristovo telo ili izveli neki trik, da li bi mogli da sačuvaju takvu laž?
Možda bi neko od njih bio u stanju da prihvati laž da je Hristos živ i da umre braneći laž.
Međutim, svih 12 apostola bilo je spremno da da svoj život za Hrista. Smrt više za njih nije predstavljala nikakav problem.
Da je ono što su verovali bilo zasnovano na laži da Isus u stvari nije vaskrsao, sigurno bi se bar jedan od njih pod pritiskom pretnje smrću povukao i priznao laž.
Međutim, svi apostoli su radije izabrali da mučenički stradaju nego da se odreknu da su svedoci da je Isus vaskrsao.
Niko ne bi umro za laž, a kamoli grupa ljudi bez materijalnih interesa.
Verske vlasti su hapsile i osuđivale na smrt one koji su verovali u vaskrsenje Isusa Hrista.
Apostol Pavle je zbog javnog propovedanja o Hristovom vaskrsenju takođe uhapšen i Rimljani su mu sudili.
Ni pred kojom vlasti koja mu je sudila, apostol Pavle nije povukao svoje verovanje da je Isus vaskrsao, čak i kad mu je pretila smrtna kazna.
Ko bi umro za laž? Da Isus nije vaskrsao bar bi neko od 500 svedoka promenio svoj iskaz, a oni su i pod pretnjom smrću tvrdili da su videli vaskrslog Hrista.
Da Hristos nije ustao iz mrtvih, Novi Zavet nikada ne bi bio napisan.
Ko bi uložio toliki trud i tolike muke da napiše biografiju nekog koji je tvrdio da je Mesija, da je poslan od Boga, a karijera mu se završila sramnom smrću?
Apostoli nisu umrli za prazne ideale, nego sa verom da je Isus vaskrsao i da je obećao večni život onima koji stanu nepokolebljivo na Božju stranu.
Život Apostola Pavla je povrda Hristovog vaskrsenja
Apostol Pavle je bio neprijatelj i progonitelj hrišćana.
Bio je prisutan kad je uhapšen Stefan i kamenovan na smrt. Bio je veoma obrazovan, skeptik po prirodi.
Ni malo ga nije bilo lako ubediti, on je čak dokazivao svima da Isus nije vaskrsao.
Čak ni svedočanstvo apostola nije ga ubedilo u Isusovo vaskrsenje, sve dok lično nije video vaskrslog Hrista.
Na putu za Damask, gde je pošao da uhapsi grupu Hristovih sledbenika, pred Pavlom i grupom vojnika pojavio se Hristos i rekao:
“Ja sam Isus, kojega ti goniš”. Jedino Pavle je iz ove grupe oslepeo od svetlosti u kojoj se Isus pojavio.
Posle 3 dana Bog je Savlu poslao odanog Ananiju:
Dela 9:17 I pođe Ananija, i uđe u kuću, i metnuvši ruke na nj reče: Savle, brate! Gospod Isus, koji ti se javi na putu kojim si išao, posla me da progledaš i da se napuniš Duha Svetoga.
Kad je Ananija stavio ruke na njega, Pavle je progledao i postao nepokolebljivi svedok za Isusa Hrista.
Bog koji pomaže svom neprijatelju zadobio je njegovo srce.
Od tada, Pavle je radije izabrao smrtnu kaznu nego da se odrekne Hrista.
Koliko je žustro gonio hrišćane, toliko je žustro posle propovedao o vaskrslom Hristu.
Svedočanstvo žena
U prvom veku u Jevrejskoj kulturi svedočanstvo žena na sudu nije imalo verodostojnost. Zločinac ne bi bio osuđen ako samo žena svedoči protiv njega.
Ako bi neko hteo da slaže da je Isus vaskrsao, on bi se potrudio da pruži jake dokaze, i sigurno ne bi tvrdio da su vaskrslog Hrista prve videle žene.
Bilo bi besmisleno izmisliti priču čiji su glavni svedoci žene u kulturi gde je njihovo svedočenje neprihvatljivo.
Naravno, Bog ne toleriše šovinizam, pa im je dao dokaz koji je trebalo da izleči njihov pogrešan stav prema ženama.
Pisci evanđelja nisu montirali svoje izveštaje da budu kulturološki prihvatljivi, nego su napisali onako kako je bilo: apostoli su bili sakriveni u gornjoj sobi, dok su žene otišle i prve videle da je grob prazan, zatim su se vratile i javile apostolima.
Da su apostoli želeli da ubede svoje sunarodnike, oni bi izmislili priču u kojoj su prvi svedoci muškarci.
Ovako su pokazali da je njihovo svedočanstvo autentično.
Ako neko ne prihvata položaj muškarca i žene onako kako ih je Bog stvorio, njemu Bog neće dati druge dokaze da je Isus vaskrsao.
Bajka ili istorijska činjenica?
Evanđelja opisuju Hristovo vaskrsenje na način kako se opisuju istorijske činjenice.
Kad čitate junačke pesme o Marku Kraljeviću, odmah vam je jasno da pisci nisu imali nameru da opišu stvarne događaje. Kraljević Marko jeste istorijska ličnost, ali su događaji mitološki. Marko ima nadljudsku snagu, letećeg konja i vile mu pomažu da pobedi Turke. Ima doze preterivanja i nestvarnih podviga za koje niko ne bi stavio ruku u vatru da dokaže da su istiniti. Ni oni koji imaju interes da priče o Marku Kraljeviću budu istinite ne smatraju ih istorijskim činjenicama.
Međutim, oni koji su zapisali događaje oko Hristovog vaskrsenja nikada nisu naznačili da se radi o mitološkoj, izmišljenoj priči.
Evanđelja kažu tačno u koje doba dana se šta dogodilo, dat je i datum i mesto događaja, prisutni svedoci i okolnosti.
Pisci opisuju događaje koje su gledali svojim očima.
Kako mi znamo da je postojao Julije Cezar? Neki njegov savremenik bio je svedok događaja iz Cezarovog života, pa ih je zapisao i preneo nama.
Na isti način su savremenici Isusa Hrista opisali da su bili svedoci Njegovog vaskrsenja, jer su pisali kao reporteri, bez nestvarnih, mitoloških elemenata.
Mnoga klasična dela potvrđena su na osnovu malog broja manuskripata. Novi Zavet je poduprt sa više od 5300 manuskripata, što je mnogo više nego za bilo koji drugi istorijski događaj ili ličnost.
Dakle, ako verujemo da su postojali istorijski događaji na osnovu desetak manuskripata, treba znati da postoje na hiljade manuskripata gde je opisano Hristovo vaskrsenje.
Nehrišćanski istoričari svedoče u prilog vaskrsenja
Josif Flavije, jevrejski istoričar iz prvog veka, napisao je sledeće o Isusu Hristu i rastućem broju njegovih sledbenika:
“I kada ga je Pilat, na sugestiju naših starešina osudio na smrt, oni koji su ga voleli od početka nisu ga napustili; jer se ponovo pojavio među njima živ trećeg dana; kao što su Božji proroci ovo prorekli i deset hiljada drugih čudesnih stvari vezanih za Njega. A pleme hrišćana, nazvanih tako po Njemu, nisu iskorenjeni ni do danas.” The Life and Works of Flavius Josephus (The Winston Co., Philadelphia, 1957), p. 535.
Josif Flavije je svetovni istoričar čije su spise još u vreme pisanja prihvatali i Jevreji i Rimljani. Bio je počasni građanin Rima.
Ni jedan kritizer hrišćanstva do sada nije kritikovao verodostojnost Josifovog spisa, pa možemo da zaključimo da postoji svetovni istorijski izvor koji potvrđuje navode evanđelja.
Kako objasniti neverovatno brz razvoj hrišćanstva?
Kako je hrišćanstvo od šačice razočaranih ljudi posle Hristovog raspeća poraslo do skoro 2 milijarde ljudi danas koji tvrde za sebe da su hrišćani?
Svedočanstvo direktnih svedoka Hristovog vaskrsenja bilo je pokretač koji je povećavao broj ljudi koji su prihvatali Isusa kao Spasitelja od greha. Nema drugog objašnjenja za bum hrišćanstva.
Činjenica da niko od svedoka Hristovog vaskrsenja nije pokolebao, niti pričao drugačije od ostalih, pokazuje verodostojnost vaskrsenja Isusa Hrista.
Apostoli tvrde da im je Hristovo vaskrsenje bio pokretač da ostave svoja zanimanja, kuću i poznanike, i da idu po celom svetu i govore ljudima da su svedoci Hristovog vaskrsenja.
Apostol Pavle kao racionalan čovek ne želi da uzalud veruje u bajku, kao dete kojeg je neko prevario da postoji Deda Mraz. On kaže:
1 Korinćanima 15:14-20 "A ako Hristos ne usta, uzalud dakle propovedanje naše, a uzalud i vera vaša. A nalazimo se i lažni svedoci Božiji što svedočimo na Boga da vaskrse Hrista, kojega ne vaskrse kad mrtvi ne ustaju. Jer ako mrtvi ne ustaju, ni Hristos ne usta.
A ako Hristos ne usta, uzalud vera vaša: još ste u gresima svojim. Dakle i oni koji pomreše u Hristu, izgiboše. I ako se samo u ovom životu uzdamo u Hrista, najnesrećniji smo od sviju ljudi."
Koliko je važno vaskrsenje Isusa Hrista? Pavle čak kaže i da je uslov spasenja verovati u vaskrsenje Isusa Hrista:
“Jer ako priznaješ ustima svojima da je Isus Gospod, i veruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen.” Rimljanima 10:9
Najznačajnija poruka za čovečanstvo došla je iz praznog groba.
Dakle bez Hristovog vaskrsenja nema ni oproštenja greha, ni našeg vaskrsenja, ne bi bilo ni hrišćanstva.
Hrišćanstvo postoji zato što postoje svedoci i racionalni argumenti u prilog vaskrsenja.
Zaključak
Na kraju logično je postaviti još jedno pitanje: Šta ti misliš o Hristovom vaskrsenju? Od našeg stava prema Hristovom vaskrsenju zavisi kako ćemo dalje da planiramo naš život.
Nije dovoljno samo videti dokaze i nastaviti da živiš kao što si do sada.
Da bismo imali večni život potrebno je da imamo vezu sa izvorom života - sa Bogom.
Molitva Bogu je način kako možemo da se povežemo sa Njim.
Prah se vraća u prašinu, pepeo pepelu, zemlja zemlji, ali u sigurnoj i pouzdanoj nadi u vaskrsenje.
Negde oko nas postoji lek za sve, ali jedino Bog ima lek za smrt
Mi živimo i umiremo, a Isus je umro i živi.
Kao što po Adamu svi umiru, tako će po Hristu svi živeti.
Isus je život. On je izvor života, kroz Njega je stvoreno sve što je živo. Isus je rekao:
"Ja sam put i istina i život; niko neće doći k ocu do kroza me" (Jovan 14:6).
Ja sam vaskrsenije i život; koji veruje mene ako i umre živeće. Jovan 11.25
U trenutku kada je Isus Hristos umro Njegovi malobrojni sledbenici su se razbežali, i to je izgledalo kao kraj jedne tužne priče.
Međutim, samo 3 dana kasnije ti isti apostoli koji su se krili zbog straha da će i njih osuditi na smrt kao i Hrista, sada su svima bez straha govorili da je Isus vaskrsao iz groba i kako je to garancija vaskrsenja i spasenja svih ljudi koji veruju.
Da su ovi ljudi samo govorili da veruju, a da su se uplašili čim im neko zapreti, mi bismo znali da njihova priča nije verodostojna.
Nasuprot tome, oni su bili spremni da umru, ali se nisu odrekli tvrđenja da su videli Isusa Hrista živog posle Njegovog vaskrsenja.
Kao posledica toga što su apostoli bez straha od smrti govorili da je Isus vaskrsao, i radi dokaza o Hristovom vaskrsenju koje su oni izneli pred svet, preko 2 milijarde ljudi u svetu, danas se izjašnjavaju kao hrišćani.
Za sve vođe svetskih religija mi danas znamo gde su sahranjeni i niko za njih ne tvrdi da su i danas živi, niti za to postoje dokazi.
Koliko god da imaju pristalica, njihov život se završava u grobu.
Ako su i pričali o životu posle smrti, nisu praktično dokazali svojim sledbenicima da je istina to što su pričali.
Jedino Hristov grob je danas prazan. Jedino hrišćanstvo ima vođu koji je pred skepticima i neprijateljima demonstrirao moć da oživi umrlog, koji je praktično pokazao svima da vera u Boga koji daje večni život ima racinalnu podlogu.
Kad se nađete pored mrtvog tela nekog ko vam je bio drag, onda shvatite koliko je važno da li je vaskrsenje moguće ili nije.
Ako postoji neko ko može da reši pitanje smrti koje obesmišljava naše postojanje, to bi trebalo da unese revoluciju u naš život.
Pogledajmo zato argumente koje hrišćanstvo iznosi u prilog Hristovog vaskrsenja.
Čak i apostol Pavle kaže da ako je Hristos ostao da leži u grobu, ako nikada nije vaskrsao iz groba, onda je: "Uzalud vera vaša!"
Dakle, ako je Isus zaista vaskrsao, onda je to potvrda Božjeg obećanja da će vaskrsnuti one koji mu veruju u dan Božjeg suda; a ako Isus nije vaskrsao onda je hrišćanstvo isto kao i sve druge religije.
Negiranje vaskrsenja - Pogrešan grob?
Prva kritika Hristovog vaskrsenja jeste mišljenje da Hristos nikada nije živ izašao iz groba. Neki tvrde da je Hristovo telo ostalo u grobu, a da su učenici otišli na pogrešan grob. Učenici su navodno bili toliko zbunjeni, toliko pod stresom i psihičkim pritiskom, da uopšte nisu otrčali na pravi grob, nego na neki pogrešan grob. Videli su da je grob prazan i mislili su da je Hristos vaskrsao.
Ima nekoliko činjenica koje pokazuju da je nemoguće da su učenici pogrešili grob.
Vlasnik groba u koji je Isus stavljen bio je Josif iz Arimateje, koji je učestvovao u Isusovoj sahrani (Matej 27.57-60). Josif sigurno ne bi promašio mesto gde je Isus sahranjen, nego bi ispravio apostole.
S druge strane, da su apostoli otišli na pogrešan grob, glavni protivnici Isusa Hrista, fariseji, sigurno ne bi propustili priliku da pokažu da se Hristovo telo još uvek nalazi u pravom grobu pod Rimskom stražom, a oni to nisu ni pokušali da ospore.
Hristovo telo nije nestalo nečujno, da niko ne zna.
Nasuprot, fariseji su podmitili stražare da slažu da su spavali dok su apostoli ukrali telo. (Matej 28.11-15)
Dakle, i Rimljani i Jevrejske verske vođe tvrdili su da Hristovo telo više nije u grobu.
Logično je da se zapitamo gde se zaista nalazi Hristovo telo ako ni Njegovi neprijatelji nisu mogli oružanom stražom da spreče da telo nestane iz groba.
Jevreji nisu porekli prazan grob i nestanak Hristovog tela
Jevreji koji nisu prihvatili Isusa kao Mesiju nisu nikada poricali da je Hristovo telo nestalo iz groba.
“Neki od stražara dođoše u grad i javiše glavarima svešteničkim sve što se dogodilo. I oni sastavši se sa starešinama učiniše veće, i dadoše vojnicima dovoljno novaca govoreći:
-Kažite: učenici njegovi dođoše noću i ukradoše ga kad smo mi spavali. I ako to čuje sudija, mi ćemo njega umiriti, i učiniti da vama ništa ne bude.
A oni uzevši novce učiniše kao što su naučeni bili. I razglasi se ova reč po Jevrejima i do danas.” Matej 28:11-15
Članovi Sinedriona potplatili su vojnike da slažu kako su nemarno čuvali stražu i dozvolili malo verovatni scenario u kome je šačica nenaoružanih apostola ukrala Hristovo telo dok od toliko stražara nijedan nije bio budan.
Da li bi neko razuman spavao na straži u okupiranoj zemlji u kojoj je tih dana bilo oružanih pobuna?
Samo par dana pre toga, Varava je bio uhapšen i osuđen na smrt kao vođa pobune.
Nijedan razuman vojnik ne bi dozvolio sebi da spava na straži na okupiranoj teritoriji usred opasnosti da bude ubijen, a kamoli da od toliko vojnika svi zaspu i ne čuju kako neko pored njih prolazi, uklanja ogromni kamen, otvara grob i odnosi telo preskačući preko pospalih vojnika.
Da li su apostoli su ukrali telo?
Drugi kritičari tvrde isto što su fariseji rekli vojnicima, da su njegovi učenici došli noću dok je straža spavala i ukrali telo, da bi zatim tvrdili da je Isus vaskrsao iz groba.
Mi vidimo iz teksta da su fariseji tražili od Rimskog prefekta (upravitelja) Pilata da postavi stražu oko groba, jer su znali da je Isus prorekao da će vaskrsnuti posle tri dana.
Lično su videli kako je vaskrsao Lazara koji je u tom trenutku bio 4 dana mrtav, pa su se bojali da će zaista vaskrsnuti kako je rekao.
Da bi sprečili ispunjenje Isusovog proročanstva, poslali su naoružanu stražu koju je predvodio kapetan, to jest centurion.
Sama reč centurion kaže da se radilo o oficiru koji je komandovao nad 100 vojnika.
Pošto se radilo o značajnom događaju koji je uzbunio veliki broj ljudi, Pilat je poslao veliki broj stražara.
U svakom slučaju, bilo ih je dovoljno da su mogli da se podele pa da deo njih spava na smenu, a da ostali stražare.
Jevrejske vođe su učinile sve da bi sprečile da neko ukrade Hristovo telo.
Naoružani rimski stražari koji su osvojili celu Judeju, lako bi izašli na kraj sa nenaoružanim apostolima koji su verovali u ljubav prema bližnjima, a ne religiju s mačem u ruci.
Ne samo da je brojna straža obezbeđivala grob, nego je i sam grob bio zapečaćen i zatvoren velikim kamenom (Matej 27.62-66).
Ko je sklonio ogroman kamen sa Isusovog groba?
Isus nije bio ukopan u zemlju, nego su ga stavili u kamenu pećinu, a na ulaz su stavili ogroman kamen za čije pomeranje je bilo potrebno nekoliko ljudi.
Dakle, ne samo da je trebalo proći pored velikog broja naoružanih stražara, nego je trebalo nečujno pomeriti ogroman kamen a da straža to ne primeti.
U Evanđeljima piše da su samo žene došle na grob, a one nisu mogle da sklone kamen. Stražari nisu hteli, a žene nisu mogle.
Apostoli nisu bili tu, niti bi im naoružani vojnici dali da priđu.
Dakle, ko je sklonio kamen?
"I gle, zemlja se zatrese vrlo; jer anđeo Gospodnji siđe s neba, i pristupivši odvali vrata od vrata grobnih i seđaše na njemu. A lice njegovo beše kao munja, i odelo njegovo kao sneg. I od straha njegovog uzdrhtaše se stražari, i postadoše kao mrtvi." Matej 28.2,3
Ni Rimski stražari, ni carski pečat nisu mogli da zadrže Hrista u grobu, zato što je sila mnogo jača od njihove odlučila da ga oslobodi iz groba.
Po Bibliji, Bog je poslao anđela da skloni kamen sa groba, vojnici su popadali na zemlju od pojave anđela, a Isus je živ izašao iz groba.
Polusvestan ili mrtav?
Neki smatraju da Hristos nije ni umro na krstu, nego je bio u polusvesnom stanju, a da je kasnije, kada su ga stavili u grob, jednostavno oživeo. Njegovi učenici su to navodno proglasili vaskrsenjem.
Ne treba zaboraviti da je rimski vojnik kopljem probio Isusov grudni koš, i da je izašla krv i voda (Jovan 19.34).
Da bi krv istekla na opisani način, koplje je moralo da pogodi srce ili neki veliki krvni sud, što bi sigurno dovelo do smrti.
Osim toga, Isus je umro i pre toga, a rimski vojnik je hteo da kopljem osigura da je smrtna kazna izvršena.
Hristovi neprijatelji prvi su objavili Hristovo vaskrsenje
Bilo bi očekivano da apostoli ili neko drugi ko ima interes, prvi počne da priča kako je Isus vaskrsao, međutim, to se nije dogodilo.
Umesto toga, prvi koji su pričali o tome da je Isus vaskrsao bili su oni koji su imali interes da Isus NE vaskrsne!
Prvi direktni svedoci Hristovog vaskrsenja bili su Hristovi neprijatelji, oni koji u Hristova učenja nisu verovali, čak su učestvovali u osuđivanju Isusa na smrt.
Dok su se apostoli skrivali uplašeni da će biti ubijeni kao I Isus, prvi koji su rekli da je Isus vaskrsao bili su rimski vojnici koji su stražarili na grobu, I koji su trebali da spreče da telo nestane iz groba.
Isus nije vaskrsao na nekom tajnom mestu bez svedoka, niti se naprasno pojavio u nekoj pustinji. Vaskrsao je u glavnom gradu, na očigled ljudi koji nisu u Njega verovali.
Vojnici koji su čuvali grob napustili su svoje stražarsko mesto, jer više nije bilo Onoga kojeg su čuvali. Ušli su u grad i javili šta se dogodilo.
Od svih rimskih vojnika, apostoli su zabeležili da je samo jedan rimski kapetan poverovao u Hrista, i to pre vaskrsenja.
Neverovatno je da vojnici pred čijim se očima ovo dogodilo, niti verske vođe kojima su vojnici ispričali šta su videli, nisu promenili svoj stav prema Hristu.
To pokazuje da čovek koji vidi čudo neće promeniti svoj stav o Bogu.
Lični interesi, položaj, vlast i verska tradicija jači su od očiglednih dokaza.
Ko god je poverovao Hristu izgubio je svoj status u društvu i bio predmet ruganja, a ljudi ne žele da radi Boga žrtvuju svoj komfor i uživanja.
Bog se nikad nije trudio da ljudima da apsolutni dokaz za istinu. Bog ne želi da činjenicama natera ljude da veruju istinu, ako će oni dvolično da nastave tajno da čine zlo.
Onome ko je iskren Bog će dati dovoljno argumenata za istinu, ali neće mu otkriti sve nepoznato, tako da osoba koja ne želi istinu pod izgovorom nepoznatih stvari, može da izokrene činjenice da bi živela kako ga telesne želje vuku.
Bog je i preko svojih neprijatelja propovedao o Hristovom vaskrsenju i pokazao da Njegova moć nema granica. Pošto je Jerusalim bio glavni grad, ova vest se brzo raširila po celoj zemlji.
Apostoli nisu obilazili Hristov grob
Po ustaljenom običaju u svetu, rodbina i prijatelji obilaze mesto gde su sahranjeni posmrtni ostaci umrlog.
Grobovi poznatih ljudi uvek su u ljudskoj istoriji bili mesto pohođenja njihovih sledbenika, naročito verskih vođa kao što su Muhamed ili Buda.
Međutim, Hristov grob nikad nije postao mesto hodočašća, jer je Hristos vaskrsao i njegovo telo se više ne nalazi u grobu.
Prvi hrišćani nisu imali razlog da dolaze na Hristov grob, osim na početku kad su želeli da se uvere da On zaista nije tamo.
Kada im se Isus posle vaskrsenja u nekoliko navrata javio, zaista nije bilo razloga da idu na grob kad su znali da Isus nije tamo.
Jedna od suštinski važnih stvari u hrišćanstvu je znati gde je Isus i šta On danas radi za nas.
Posle vaskrsenja Isus se 40 dana pojavljivao u nekoliko navrata pred njegovim učenicima, a zatim se vazneo na Nebo.
Danas On posreduje pred Božjim prestolom za grešnike koji se kaju za grehe koje su učinili.
Na završetku ovog istražnog suda na Nebu, Isus će ponovo doći na Zemlju da izvrši presudu donetu na sudu.
Zato umesto da obilazimo prazan grob u kojem nema Hristovog tela, potrebno nam je da gledamo šta Isus danas radi za nas u Nebeskoj Svetinji.
Neverovanje apostola
Psihološki krah koji su doživeli Hristovi sledbenici prilikom Hristovog raspeća i smrti toliko ih je dotukao da sigurno nisu imali snage da iz tog razočarenja izmisle navodnu globalnu prevaru.
Tri godine su sledili Hrista, ostavili su svoju rodbinu, ostavili su svoj posao i krenuli za Hristom.
Verovali su da će On verovatno osloboditi jevrejski narod od Rimljana, a da će oni biti ministri u novoj vladi koju će Hristos osnovati.
Prvenstveno su očekivali od Njega da bude politički vođa. Međutim, umesto da Isus uzme krunu,
On biva razapet kao najveći zločinac na krstu! Sledbenici Isusa Hrista nisu verovali da će On biti uhapšen, osuđen na smrt, niti da će vaskrsnuti, iako im je Isus to nekoliko puta unapred rekao.
Bili su potpuno razočarani i zbunjeni.
Petar se tri puta javno odrekao da poznaje Isusa Hrista da ga ne bi uhapsili.
Sakrili su se u gornju sobu u Jerusalimu zbog straha da će i njih osuditi kao Hrista.
Čekali su da se mnoštvo ljudi raziđe iz Jerusalima pa da pobegnu.
Stanje razočarenja u kojem su apostoli bili nije im davalo snagu da u roku od par dana sprovedu zaveru kojom bi uspešno prevarili pola sveta kako je Isus vaskrsao.
Čak i kad su žene došle sa groba govoreći da je grob prazan i da im je anđeo rekao da je Isus vaskrsao, apostoli nisu verovali:
“I njima se učiniše njihove reči kao laž, i ne verovaše im.” Luka 24:11
Apostoli nisu hteli da poveruju olako. Petar i Jovan još uvek su bili skeptici, pa su otrčali do groba da lično provere šta se desilo sa Hristovim telom.
"A Petar ustavši otrča ka grobu, i natkučivši se vide same haljine gde leže, i ode čudeći se u sebi šta bi." Luka 24.12
Da su apostoli izmislili da je Hristos vaskrsao, oni ne bi opisivali sebe u lošem svetlu, kao one koji nisu verovali da je Isus vaskrsao.
Apostoli se nisu trudili da ulepšaju događaje, niti da sebe opišu kao junake, nego su zapisivali kako se zaista događalo.
Poverovali su tek kad su vaskrslog Hrista videli svojim očima, i kad su opipali Njegovo telo da se uvere da nije duh.
Kako je moguće da su apostoli za samo 24 sata posle vaskrsenja napravili ogroman zaokret, pa su postali neustrašivo hrabri da izađu i da javno na ulicama Jerusalima glasno govore da su videli Hrista koji je vaskrsao iz groba? Jedino ako su ga zaista videli.
Čvrsto ubeđenje Hristovih sledbenika u Njegovo vaskrsenje
Kako je moguće da od psihički srušenih, razočaranih apostola, postane grupa neustrašivih propovednika Hristovog vaskrsenja?
Ako čitate šta su svi svedoci Hristovog vaskrsenja zapisali, oni nemaju nijednu sumnju da se to zaista dogodilo.
Oni kažu da su apsolutno sigurni u to. "Taj Isus koga ste vi razapeli, vaskrsao je iz groba! I ne samo to. On je Mesija."
1 Korinćanima 15:3-8 ’Jer vam najprije predadoh što i primih da Hristos umre za grehe naše, po pismu, I da bi ukopan,
i da usta treći dan, po pismu,
I da se javi Kifi, potom jedanaestorici apostola;
A potom ga videše jednom više od pet stotina braće, od kojih mnogi žive i sad, a neki i pomreše;
A potom se javi Jakovu, pa onda svima apostolima;
A posle sviju javi se i meni kao kakvom nedonoščetu.’
Apostol Pavle ovde piše da je vaskrslog Hrista u jednom trenutku videlo više od 500 ljudi, i da su neki u vreme pisanja ovog pisma bili živi, tako da je primaoc pisma mogao da pita i druge svedoke da li su i oni videli vaskrslog Isusa kao i apostoli.
Svedoci Hristovog vaskrsenja su zapisali šta se događalo.
Četri pisca evanđelja opisali su iz različitih uglova isti događaj.
Nisu prepisivali jedan od drugog nego su nezavisno pisali kao svedoci koji su posmatrali šta se događa. Njihova svedočenja se slažu u svim detaljima.
Na sudu se verodostojnost proverava po tome da li svedoci daju kontradiktorne izjave ili podupiru jedan drugoga.
Četri evanđelja i apostol Pavle harmonično opisuju Hristovo vaskrsenje na 10 mesta, gde se vaskrsli Isus javio različitim osobama:
1. Javljanje Mariji Magdaleni (Marko 16:9; Jovan 20:11-18)
2. Drugim ženama (Matej 28:8-10)
3. Petru (Luka 24:34; 1.Korinćanima 15:5)
4. dvojici (učenika) na putu za Emaus (Marko 16:12; Luka 24:13-35)
5. Jedanaestorici učenika (Luka 24:33-49; Jovan 20:19-24)
6. Učenicima sedam dana kasnije (Jovan 20:24-29; 1.Korinćanima 15:5)
7. Sedmorici učenika na Tiverijadskom moru (Jovan 21:1-23)
8. Više od 500 sledbenika (1.Korinćanima 15:6)
9. Jakovu (1.Korinćanima 15:7)
10. Pred vaznesenje (Dela 1:3-12)
Apostoli su pričali da su živi svedoci, da su lično videli Hrista kad je vaskrsao, da su ga opipali, pričali s Njim, da su dobili instrukcije od Njega šta dalje da rade.
Jovan kaže: "Što beše ispočetka, što čusmo, što videsmo očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše, o Reči života: I život se javi, i videsmo i svedočimo i javljamo vam život večni, koji beše u Oca, i javi se nama; što videsmo i čusmo to javljamo vama, da i vi s nama imate zajednicu; a naša je zajednica s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Hristom. I ovo vam pišem da radost vaša bude ispunjena." 1. Jovanova 1.1-4
Apostoli su imali visoke moralne, verske principe
Laž je prekršaj jedne od 10 zapovesti, čime vernik dovodi u pitanje svoje spasenje.
Apostoli su propovedali visoke moralne principe po kojima treba živeti.
Nezamislivo je da žive požrtvovano za druge ljude, zalažu se za 10 Božjih zapovesti, a da su osnovali religiju baziranu na laži.
Ukrasti Hristovo telo bilo bi protiv osnovnih verskih principa, a takođe i lagati da su Isusa videli posle vaskrsenja.
Apostoli nisu imali nikakvu materijalnu korist od propovedanja da je Isus vaskrsao. Živeli su siromašno, nisu imali imanja, kuća, porodice, svega su se odrekli da bi pričali po celom svetu da Isus jeste vaskrsao.
Zamislite da neko pokuša da izmisli događaj suprotan fizičkim zakonima, i da onda ubedi trećinu stanovnika planete da je to zaista tako.
Da bi ubedio ljude on treba da ostavi sve čime se bavi i sve što ima, i da svaki dan ide po svetu i priča o tome.
A ljudi koji to poveruju takođe treba da idu i da svuda ponavljaju istu priču. Niko razuman ne bi izmislio nešto od čega ne samo da nema materijalnu korist, nego još potroši sve što ima da ljudima kaže da je to zaista tako. Niko to ne bi uradio za laž.
Čak i kad je nešto istina, teško nas je pokrenuti da to prenesemo drugima. To mora da bude životno važna istina, i prenosilac mora da voli svoje bližnje kao sebe da bi žrtvovao svo svoje vreme da govori ljudima o tome.
Ljudi lošeg karaktera svojim bi slabostima razuverili ljude da nije istina ono što govore.
Apostoli su i živeli onako kako su propovedali, i time su osvojili poverenje ljudi.
Apostol Pavle je čak i pred samim carem slobodno govorio o Hristovom vaskrsenju: Dela apostola 26:25,26: “A on reče: ne ludujem, čestiti Fiste, nego reči istine i razuma kazujem. Jer za ovo zna car, kojemu i govorim slobodno; jer ne verujem da mu je što od ovoga nepoznato; jer ovo nije bilo u uglu.”
KO BI UMRO ZA LAŽ?
Mučenička smrt hrišćana radi vere u vaskrsenje Isusa Hrista
Hrišćani u prvom veku bili su osuđivani na smrt, ali se ni tada nisu odrekli Boga, već im je Hristovo vaskrsenje dalo snagu da do kraja ostanu na Božjoj strani.
U to vreme bilo je veoma opasno verovati da je Isus Mesija, i pre vaskrsenja apostoli su se krili od vlasti da i oni ne bi bili uhapšeni kao i Isus i osuđeni na smrt.
Svi apostoli su pre ili kasnije osuđeni na smrt zbog svog verovanja.
Da su Hristovi učenici ukrali Hristovo telo ili izveli neki trik, da li bi mogli da sačuvaju takvu laž?
Možda bi neko od njih bio u stanju da prihvati laž da je Hristos živ i da umre braneći laž.
Međutim, svih 12 apostola bilo je spremno da da svoj život za Hrista. Smrt više za njih nije predstavljala nikakav problem.
Da je ono što su verovali bilo zasnovano na laži da Isus u stvari nije vaskrsao, sigurno bi se bar jedan od njih pod pritiskom pretnje smrću povukao i priznao laž.
Međutim, svi apostoli su radije izabrali da mučenički stradaju nego da se odreknu da su svedoci da je Isus vaskrsao.
Niko ne bi umro za laž, a kamoli grupa ljudi bez materijalnih interesa.
Verske vlasti su hapsile i osuđivale na smrt one koji su verovali u vaskrsenje Isusa Hrista.
Apostol Pavle je zbog javnog propovedanja o Hristovom vaskrsenju takođe uhapšen i Rimljani su mu sudili.
Ni pred kojom vlasti koja mu je sudila, apostol Pavle nije povukao svoje verovanje da je Isus vaskrsao, čak i kad mu je pretila smrtna kazna.
Ko bi umro za laž? Da Isus nije vaskrsao bar bi neko od 500 svedoka promenio svoj iskaz, a oni su i pod pretnjom smrću tvrdili da su videli vaskrslog Hrista.
Da Hristos nije ustao iz mrtvih, Novi Zavet nikada ne bi bio napisan.
Ko bi uložio toliki trud i tolike muke da napiše biografiju nekog koji je tvrdio da je Mesija, da je poslan od Boga, a karijera mu se završila sramnom smrću?
Apostoli nisu umrli za prazne ideale, nego sa verom da je Isus vaskrsao i da je obećao večni život onima koji stanu nepokolebljivo na Božju stranu.
Život Apostola Pavla je povrda Hristovog vaskrsenja
Apostol Pavle je bio neprijatelj i progonitelj hrišćana.
Bio je prisutan kad je uhapšen Stefan i kamenovan na smrt. Bio je veoma obrazovan, skeptik po prirodi.
Ni malo ga nije bilo lako ubediti, on je čak dokazivao svima da Isus nije vaskrsao.
Čak ni svedočanstvo apostola nije ga ubedilo u Isusovo vaskrsenje, sve dok lično nije video vaskrslog Hrista.
Na putu za Damask, gde je pošao da uhapsi grupu Hristovih sledbenika, pred Pavlom i grupom vojnika pojavio se Hristos i rekao:
“Ja sam Isus, kojega ti goniš”. Jedino Pavle je iz ove grupe oslepeo od svetlosti u kojoj se Isus pojavio.
Posle 3 dana Bog je Savlu poslao odanog Ananiju:
Dela 9:17 I pođe Ananija, i uđe u kuću, i metnuvši ruke na nj reče: Savle, brate! Gospod Isus, koji ti se javi na putu kojim si išao, posla me da progledaš i da se napuniš Duha Svetoga.
Kad je Ananija stavio ruke na njega, Pavle je progledao i postao nepokolebljivi svedok za Isusa Hrista.
Bog koji pomaže svom neprijatelju zadobio je njegovo srce.
Od tada, Pavle je radije izabrao smrtnu kaznu nego da se odrekne Hrista.
Koliko je žustro gonio hrišćane, toliko je žustro posle propovedao o vaskrslom Hristu.
Svedočanstvo žena
U prvom veku u Jevrejskoj kulturi svedočanstvo žena na sudu nije imalo verodostojnost. Zločinac ne bi bio osuđen ako samo žena svedoči protiv njega.
Ako bi neko hteo da slaže da je Isus vaskrsao, on bi se potrudio da pruži jake dokaze, i sigurno ne bi tvrdio da su vaskrslog Hrista prve videle žene.
Bilo bi besmisleno izmisliti priču čiji su glavni svedoci žene u kulturi gde je njihovo svedočenje neprihvatljivo.
Naravno, Bog ne toleriše šovinizam, pa im je dao dokaz koji je trebalo da izleči njihov pogrešan stav prema ženama.
Pisci evanđelja nisu montirali svoje izveštaje da budu kulturološki prihvatljivi, nego su napisali onako kako je bilo: apostoli su bili sakriveni u gornjoj sobi, dok su žene otišle i prve videle da je grob prazan, zatim su se vratile i javile apostolima.
Da su apostoli želeli da ubede svoje sunarodnike, oni bi izmislili priču u kojoj su prvi svedoci muškarci.
Ovako su pokazali da je njihovo svedočanstvo autentično.
Ako neko ne prihvata položaj muškarca i žene onako kako ih je Bog stvorio, njemu Bog neće dati druge dokaze da je Isus vaskrsao.
Bajka ili istorijska činjenica?
Evanđelja opisuju Hristovo vaskrsenje na način kako se opisuju istorijske činjenice.
Kad čitate junačke pesme o Marku Kraljeviću, odmah vam je jasno da pisci nisu imali nameru da opišu stvarne događaje. Kraljević Marko jeste istorijska ličnost, ali su događaji mitološki. Marko ima nadljudsku snagu, letećeg konja i vile mu pomažu da pobedi Turke. Ima doze preterivanja i nestvarnih podviga za koje niko ne bi stavio ruku u vatru da dokaže da su istiniti. Ni oni koji imaju interes da priče o Marku Kraljeviću budu istinite ne smatraju ih istorijskim činjenicama.
Međutim, oni koji su zapisali događaje oko Hristovog vaskrsenja nikada nisu naznačili da se radi o mitološkoj, izmišljenoj priči.
Evanđelja kažu tačno u koje doba dana se šta dogodilo, dat je i datum i mesto događaja, prisutni svedoci i okolnosti.
Pisci opisuju događaje koje su gledali svojim očima.
Kako mi znamo da je postojao Julije Cezar? Neki njegov savremenik bio je svedok događaja iz Cezarovog života, pa ih je zapisao i preneo nama.
Na isti način su savremenici Isusa Hrista opisali da su bili svedoci Njegovog vaskrsenja, jer su pisali kao reporteri, bez nestvarnih, mitoloških elemenata.
Mnoga klasična dela potvrđena su na osnovu malog broja manuskripata. Novi Zavet je poduprt sa više od 5300 manuskripata, što je mnogo više nego za bilo koji drugi istorijski događaj ili ličnost.
Dakle, ako verujemo da su postojali istorijski događaji na osnovu desetak manuskripata, treba znati da postoje na hiljade manuskripata gde je opisano Hristovo vaskrsenje.
Nehrišćanski istoričari svedoče u prilog vaskrsenja
Josif Flavije, jevrejski istoričar iz prvog veka, napisao je sledeće o Isusu Hristu i rastućem broju njegovih sledbenika:
“I kada ga je Pilat, na sugestiju naših starešina osudio na smrt, oni koji su ga voleli od početka nisu ga napustili; jer se ponovo pojavio među njima živ trećeg dana; kao što su Božji proroci ovo prorekli i deset hiljada drugih čudesnih stvari vezanih za Njega. A pleme hrišćana, nazvanih tako po Njemu, nisu iskorenjeni ni do danas.” The Life and Works of Flavius Josephus (The Winston Co., Philadelphia, 1957), p. 535.
Josif Flavije je svetovni istoričar čije su spise još u vreme pisanja prihvatali i Jevreji i Rimljani. Bio je počasni građanin Rima.
Ni jedan kritizer hrišćanstva do sada nije kritikovao verodostojnost Josifovog spisa, pa možemo da zaključimo da postoji svetovni istorijski izvor koji potvrđuje navode evanđelja.
Kako objasniti neverovatno brz razvoj hrišćanstva?
Kako je hrišćanstvo od šačice razočaranih ljudi posle Hristovog raspeća poraslo do skoro 2 milijarde ljudi danas koji tvrde za sebe da su hrišćani?
Svedočanstvo direktnih svedoka Hristovog vaskrsenja bilo je pokretač koji je povećavao broj ljudi koji su prihvatali Isusa kao Spasitelja od greha. Nema drugog objašnjenja za bum hrišćanstva.
Činjenica da niko od svedoka Hristovog vaskrsenja nije pokolebao, niti pričao drugačije od ostalih, pokazuje verodostojnost vaskrsenja Isusa Hrista.
Apostoli tvrde da im je Hristovo vaskrsenje bio pokretač da ostave svoja zanimanja, kuću i poznanike, i da idu po celom svetu i govore ljudima da su svedoci Hristovog vaskrsenja.
Apostol Pavle kao racionalan čovek ne želi da uzalud veruje u bajku, kao dete kojeg je neko prevario da postoji Deda Mraz. On kaže:
1 Korinćanima 15:14-20 "A ako Hristos ne usta, uzalud dakle propovedanje naše, a uzalud i vera vaša. A nalazimo se i lažni svedoci Božiji što svedočimo na Boga da vaskrse Hrista, kojega ne vaskrse kad mrtvi ne ustaju. Jer ako mrtvi ne ustaju, ni Hristos ne usta.
A ako Hristos ne usta, uzalud vera vaša: još ste u gresima svojim. Dakle i oni koji pomreše u Hristu, izgiboše. I ako se samo u ovom životu uzdamo u Hrista, najnesrećniji smo od sviju ljudi."
Koliko je važno vaskrsenje Isusa Hrista? Pavle čak kaže i da je uslov spasenja verovati u vaskrsenje Isusa Hrista:
“Jer ako priznaješ ustima svojima da je Isus Gospod, i veruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen.” Rimljanima 10:9
Najznačajnija poruka za čovečanstvo došla je iz praznog groba.
Dakle bez Hristovog vaskrsenja nema ni oproštenja greha, ni našeg vaskrsenja, ne bi bilo ni hrišćanstva.
Hrišćanstvo postoji zato što postoje svedoci i racionalni argumenti u prilog vaskrsenja.
Zaključak
Na kraju logično je postaviti još jedno pitanje: Šta ti misliš o Hristovom vaskrsenju? Od našeg stava prema Hristovom vaskrsenju zavisi kako ćemo dalje da planiramo naš život.
Nije dovoljno samo videti dokaze i nastaviti da živiš kao što si do sada.
Da bismo imali večni život potrebno je da imamo vezu sa izvorom života - sa Bogom.
Molitva Bogu je način kako možemo da se povežemo sa Njim.
Prah se vraća u prašinu, pepeo pepelu, zemlja zemlji, ali u sigurnoj i pouzdanoj nadi u vaskrsenje.
Negde oko nas postoji lek za sve, ali jedino Bog ima lek za smrt
Mi živimo i umiremo, a Isus je umro i živi.
Kao što po Adamu svi umiru, tako će po Hristu svi živeti.
Isus je život. On je izvor života, kroz Njega je stvoreno sve što je živo. Isus je rekao:
"Ja sam put i istina i život; niko neće doći k ocu do kroza me" (Jovan 14:6).
Ja sam vaskrsenije i život; koji veruje mene ako i umre živeće. Jovan 11.25