Vavilon protiv Jerusalima - od potopa do drugog Hristovog dolaska
Paralele između građenja Vavilonske kule i izlivanja Božjeg Duha na Pedesetnicu
Pobuna ili poverenje u Boga
Vavilon protiv Jerusalima - od potopa do drugog Hristovog dolaska
Paralele između građenja Vavilonske kule i izlivanja Božjeg Duha na Pedesetnicu
Pobuna ili poverenje u Boga
U Bibliji je opisana Vavilonska kula, koju su ljudi gradili u vreme kada su svi ljudi na Zemlji govorili jedan jezik. Zbog njihovog nepoverenja u Boga i pobune, Bog im je pomešao jezike, i graditelji su zbog zbrke koja je nastala napustili gradnju i raselili se po celoj Zemlji.
Nekoliko hiljada godina kasnije, posle vaskrsenja i vaznesenja Isusa Hrista na Nebo, grupa od oko 120 Hristovih učenika koji su govorili jedan jezik, okupila se u Jerusalimu po Hristovom uputstvu. Bog je na njih izlio Sveti Duh, a jedna od natprirodnih manifestacija bila je da su trenutno dobili dar govorenja jezika drugih naroda.Zatim ih je Bog poslao da idu po svetu i da na svim tim jezicima govore da su videli vaskrslog Hrista, da govore o spasenju od greha i smrti koje im Bog nudi.
Ove dve Biblijske priče imaju neverovatno mnogo sličnosti, a pokazuju koliko su različite sudbine ljudi koje se pobune protiv Boga, od sudbine iskreno pobožnih ljudi.
Od mnoštva jezika među ljudima koji su se pobunili protiv Boga dolazi do zbrke i nerazumevanja, dok Bog istim umnožavanjem jezika dobija pozitivan rezultat među ljudima koji Boga poštuju: sklad i razumevanje. Pored upoređenja suprotnosti između Vavilonske kule i izlivanja Svetog Duha na Pedesetnicu, ovde će biti upoređeni Vavilon i Jerusalim od njihovog nastanka do drugog Hristovog dolaska, kao i dva događaja neposredno pre Vavilonske kule i Pedesetnice, a to su dva izvršenja presude:
potop kao presuda prepotopnim ljudima i osuđivanje Isusa Hrista na smrt. Vavilonjani su gradili kulu da bi se zaštitili od još jednog eventualnog potopa, a Hristova smrt i vaskrsenje bili su uslov da bi se izlio Sveti Duh na apostole.
Dakle, slični su i događaji pre Vavilonske kule i Pedesetnice, pa mnoštvo paralelnih detalja isključuje mogućnost da se radi o slučajnim sličnostima.
Iako su pisci ova dva teksta bili hiljadama godina razdvojeni, literarne tematske paralele su očigledne, pravo književno remek-delo, sa veoma važnom porukom. Na primer, Vavilonsku kulu ljudi su gradili lažnim bogovima, a videćemo kasnije da je prilikom izlivanja Svetog Duha Bog započeo da gradi duhovni hram. Graditelji Vavilonske kule bili su oholi ljudi koji su želeli da vrh njihove kule bude do neba, dok su Hristovi učenici bili krotki i ponizni.
Vavilonjani su hteli da steknu sebi ime, a apostoli su uzdizali Božje ime. Vavilonjani su bili jedinstveni u zlu u pobuni protiv Boga, dok su Hristovi učenici bili jedinstveni u dobru, u pokornosti Bogu. Vavilonjani su gradili od zemaljskih poroznih materijala, cigle i smole, dok su apostoli gradili na kamenu koji je simbol Hrista. Bog silazi na Vavilonsku kulu, i Božji Duh je sišao na apostole na Pedesetnicu. U oba slučaja ljudi su na početku govorili samo jedan jezik, pa su Božjom intervencijom progovorili mnoštvo raznih jezika. I Vavilonjani i apostoli su rasuti po Zemlji. Posle oba događaja dat nam je spisak naroda. Vavilonjani su građenjem kule nastavili pobunu protiv Boga, dok su Hristovi učenici na koje se izlio Božji Duh bili iskreno pobožni.
Svrha zidanja Vavilonske kule
Pogledajmo koja je bila namera graditelja kule: "Hajde da sazidamo grad i kulu, kojoj će vrh biti do neba, da stečemo sebi ime, da se ne bismo rasejali po zemlji." 1.Mojsijeva 11:4 Pogledajmo sada ova četri cilja Vavilonjana jedan po jedan. Pogledajmo prvo šta se krije iza želje da sazidaju kulu.
Kula ili hram
"Hajde da sazidamo grad i kulu..." 1.Mojsijeva 11:4
Zapazite da Vavilonjani nisu gradili samo kulu, nego i grad. Tekst izgleda ukazuje da je grad imao svrhu da ljudi u njemu žive, a da je kula imala drugu svrhu, da bude njihov religiozni centar.
Isus je na osnovu Isaijinog proročanstva ispričao simboličku priču o vinogradu i vinogradarima. “I ogradi ga, i otrebi iz njega kamenje, i nasadi ga plemenitom lozom, i sazida kulu usred njega...” Isaija 5:2 “Drugu priču čujte: beše čovek domaćin koji posadi vinograd, i ogradi ga plotom, i iskopa u njemu pivnicu, i načini kulu, i dade ga vinogradarima, i otide.” Matej 21:33 U ovoj priči vinogradari su Izraelci, a kula u vinogradu je bio hram u Jerusalimu, koji je trebalo da govori celom svetu o Mesiji koji će doći kao Spasitelj sveta. Dakle, pošto je Isus koristio kulu kao simbol hrama, kao mesto bogosluženja, onda iza namere Vavilonjana da sagrade kulu u stvari stoji namera da sagrade religiozni centar, koji je bio suprotan Božjim principima, da sagrade hram lažne religije koja mnogim površnim ljudima ne izgleda upadljivo različita od Božje.
Grad Vavilon isprva su zvali "Kapija bogova", a tek posle pomešanih jezika dobio je ime "Zbrka". Ime Kapija bogova takođe ukazuje da su Vavilonjani želeli da Vavilonska kula bude religiozna institucija.
Postoje i drugi argumenti da je Vavilonska kula bila mesto obožavanja lažnih bogova usred grada Vavilona. Kula se i posle Vavilona koristila kao hram lažnih bogova. Na primer, Sihemljani su imali kulu boga Verita, koju je Božji narod srušio. “A kad to čuše koji bijahu u kuli Sihemskoj, uđoše u kulu kuće boga Verita.” Sudije 9:46 Avimeleh je zapalio tu kulu 9.49; a zatim spaljuje buntovnu kulu u Tevesu 9.51,52; Slično se dogodilo i sa pobunjeničkom kulom u Fanuilu koju je srušio pobožni Gedeon – Sudije 8.9,17
Mnogobošci su gradili “visine”, to jest centre služenja njihovim božanstvima, to jest demonima, a Jevreji su to kopirali od njih umesto da slede pravog Boga. Te paganske visine izgleda imaju sličnu ideju kao Vavilonska kula koju su zidali u vis (ne čitati tekst): “I tajno činiše sinovi Izrailjevi što nije pravo pred Gospodom Bogom njihovim, i pogradiše visine po svim gradovima svojim, od kule stražarske do gradova ozidanih.” 2.Carevima 17:9
S druge strane, u Bibliji piše da je Bog je kula gde pobožni ljudi nalaze utočište i zaklon (ne čitati tekst): “Tvrda je kula ime Gospodnje, k njemu će uteći pravednik, i biće u visokom zaklonu.” Propovednik 18:10 “Jer si ti utočište moje, tvrdi zaklon (kula) od neprijatelja.” Psalam 61:3
Preko proroka Isaije Bog je rekao da će izvršiti presudu nad kulama: Isaija 2:12 Jer će doći dan Gospoda nad vojskama na sve ohole i ponosite i na svakoga koji se podiže, te će biti poniženi… Isaija 2:15 I na svaku kulu visoku i na svaki zid tvrdi… Isaija 2:17 Tada će se ponositost ljudska ugnuti i visina se ljudska poniziti, i Gospod će sam biti uzvišen u onaj dan. Isa 2:18 I idola će nestati sasvim. Isa 2:19 I ljudi će ići u pećine kamene i u rupe zemaljske od straha Gospodnjega i od slave veličanstva njegova, kad ustane da potre zemlju. – Ovde je prorok Isaija povezao visoke kule sa ljudskom ohološću, sa uzdizanjem sebe i sa idolopoklonstvom koje će biti osuđeno na dan drugog Hristovog dolaska. Ista ova slika sakrivanja bezbožnih ljudi od drugog Hristovog dolaska nalazi se i u Otkrivenju 6.15-17.
Kada je (Vavilonska) kula bila delimično sagrađena, jedan njen deo je bio predviđen za stanove graditelja; ostale, sjajno uređene i ukrašene odaje, bile su posvećene njihovim lažnim bogovima. Ljudi su se radovali svojim uspesima i slavili bogove od srebra i zlata, suprotstavljajući se Gospodaru neba i zemlje.
Vavilonjani su dakle građenjem kule tražili od lažnih bogova zaštitu od eventualnog novog potopa, misleći da mogu da izbegnu pravedni sud Stvoritelja sveta. I apostol Jovan u svojim proročanstvima kaže da će simbolički Vavilon pred drugi Hristov dolazak postati ponovo svetska sila, ali će propasti jer je centar izopačene religije, jer je postao stan đavolima i tamnica svakom duhu nečistom: “...Pade, pade Vavilon veliki, i posta stan đavolima, i tamnica svakom duhu nečistom...” Otkrivenje 18:2 Dakle Vavilon je često prikazivan kao religijski centar kojim upravljaju lažni bogovi.
S druge strane, kao suprotnost Vavilonskoj kuli, u Novom Zavetu Isus je posle vaskrsenja takođe počeo da zida hram, ali ne doslovni, materijalni hram u tri dimenzije. On je rekao da je On ugaoni kamen, kamen temeljac, a da ljudi koji prihvataju spasenje predstavljaju simboličko kamenje koje se ugrađuje u ovaj živi duhovni hram. "I vi kao živo kamenje zidajte se u kuću duhovnu i sveštenstvo sveto, da se prinose prinosi duhovni, koji su Bogu povoljni, kroz Isusa Hrista. Jer u pismu stoji napisano: Evo mećem u Sionu kamen krajeugalan izbrani, i skupoceni; i ko Njega veruje neće se postideti." 1.Petrova 2:5,6
Dakle, Vavilonska kula je bila centar služenja lažnim bogovima, dok su apostoli u Jerusalimu postali deo Božjeg simboličkog hrama čiji je ugaoni kamen Mesija.
Telesna kula naspram duhovnog hrama
"Posle rekoše: hajde da sazidamo grad i kulu, kojoj će vrh biti do neba..." 1.Mojsijeva 11:4
Vavilonska kula građena je po ljudskim, telesnim ciljevima, a hram po Božjim duhovnim ciljevima. Kad je Bog stvorio Adama i Evu, rekao im je da rađaju potomke, da se raseju po zemlji i da napune Zemlju. Vavilonjani su odlučili da urade upravo suprotno od Božje zapovesti, da se ne raseju, da ne napune Zemlju, nego da ostanu da žive na jednom mestu (1.Mojsijeva 9:1,7)
Dakle, već ideja da se ne raseju po Zemlji nego da ostanu na jednom mestu, bila je suprotna Božjoj zapovesti. Ciljevi Vavilonjana veoma su slični ciljevima Lucifera kad se pobunio protiv Boga. Vavilonjani grade kulu, to jest hram, kojoj vrh treba da bude do Neba, što veoma podseća na pobunu Lucifera protiv Boga, koju opisuje prorok Isaija. Lucifer takođe želi da zauzme nebeski presto i bude uzdignut iznad svojih sposobnosti i realne vrednosti, da se izjednači sa Višnjim – sa samim Bogom, drugim rečima da stekne sebi ime kao Vavilonjani. Vavilonka kula kojoj vrh ide do neba, takođe pretenduje na visoki položaj koji joj ne pripada.
Zapazite da prorok Isaija govori o pobuni Lucifera na Nebu, a naziva ga carem Vavilona: “Tada ćeš izvoditi ovu priču o caru Vavilonskom i reći ćeš: kako nesta nastojnika, nesta danka (poreza)? A govorio si u srcu svom: izaći ću na nebo, više zvezda Božijih podignuću presto svoj, i sešću na gori zbornoj (moed, praznik!) na strani severnoj; Izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se s Višnjim." Isaija 14:4,13,14 Dakle, prorok Isaija pokazuje nam ko stoji iza pobune Vavilonjana i građenja kule, ko je car Vavilona, autor zbrke osnovnih etičkih vrednosti koji je pobunio ljude protiv Stvoritelja sveta.
Na prvi pogled teško je prepoznati prave motive Vavilonjana i Lucifera i zašto su oni loši. Bilo je potrebno da prođe puno vremena da bi svet video pravu prirodu ovih pobunjenika i posledice njihove pobune.
Interesantno je da Vavilonsku kulu grade u vis, dakle na više spratova, želeći da fizički dosegnu visinu. S druge strane apostoli su čekali izlivanje Svetog Duha na njih u gornjoj sobi - na spratu. U toj gornjoj sobi Hristos je imao poslednju večeru sa učenicima. (ne čitati) Dela 1:13 i kad uđoše, popeše se u (gornju-G5223) sobu gde stajahu ….(učenici) Dela 2:2 i napuni svu kuću (hram) gde seđahu;
Bogu je bio dovoljan samo jedan sprat – da bi duhovno uzdigao apostole, jer se radilo o krotkim ljudima, a ne o oholim kao u Vavilonu. Telesni Vavilonjani su hteli da budu uzdignuti iznad realnog položaja koji zaslužuju, a krotki, duhovni apostoli dozvolili su Bogu da ih posveti i duhovno uzdigne.
To što su želeli da Vavilonskoj kuli bude vrh do neba, jedna je od aluzija na kasniju Jakovljevu viziju lestvi koje spajaju Nebo i Zemlju, takozvanih stepenica za nebo, po kojima su silazili i peli se Božji anđeli (1.Mojsijeva 32). Postoji mnogo istih jevrejskih izraza koje je pisac upotrebio da opiše ova dva događaja, a ti izrazi se pojavljuju po istom redu u oba slučaja. Ove lestve bile su proročanstvo za Mesiju, da će se Božja Reč uteloviti, uzeti prirodu čoveka da bi postao jedini način da se ljudi ponovo spoje sa Bogom. Niko drugi ne može da spoji ponovo palog čoveka sa Bogom, osim Onog ko ima obe prirode: Božju i čovečiju. Vavilonska kula bila je neuspeli falsifikat Božjeg plana za spasenje ljudi.
Ime (Da steknemo sebi ime)
"Hajde da sazidamo grad i kulu... da stečemo sebi ime..." 1.Mojsijeva 11:4
Vavilonjani su gradnjom kule hteli da sebi podignu ime, to jest da uzvise sebe. Nasuprot tome, kada se Sveti Duh izlio na apostole, oni su hteli da uzvise Božje ime. Jevrejska reč "ime" – šem, u Bibliji ima značenje osobine ličnosti, karakteristika nekog pojedinca. Vavilonjani su hteli da gradnjom kule uzdignu sebe, da donesu sebi slavu, da postanu poznati, da se proslave, i da sagrade kulu kao spomenik, uspomenu na njihove sposobnosti i moć. Ljudi to i danas rade. Otkriju nešto što je Bog stvorio, a do tada je bilo nepoznato ljudima, pa ga nazovu svojim imenom. Vavilonjani su uzdizanjem sebe Boga stavili u drugi plan, dok su apostoli stavili Boga ispred sebe, kako to realno i treba da bude.
I po intelektualnim, moralnim i svim drugim osobinama, Bog je daleko ispred čoveka kojeg je stvorio, pa uzdizanje sebe ispred Boga ukazuje na nedostatak moralnih obzira i pobunu protiv Boga. Način kako su poslepotopni ljudi u Vavilonu hteli da uzdignu svoje ime, bio je da gradnjom kule izbegnu svoje uništenje nekim budućim potopom. Dakle, znali su da je njihov način života suprotan Božjim principima i da će navesti Boga da ih uništi kao prepotopni svet, ali su građenjem kule hteli da izbegnu smrtnu presudu koju su znali da zaslužuju. Bog je rekao da svet više neće uništiti potopom, ali mu ljudi nisu verovali. Uzdizanje svog imena umesto Božjeg suština je Luciferove pobune protiv Boga. Podsećamo da prorok Isaija (14.2) simbolički prikazuje Lucifera kao cara Vavilona.
Jevrejska reč "šem" bilo je i lično ime jednog od tri Nojeva sina (Šem ili Sim), koji je preživeo potop, preko koga se kasnije rodio Avram, David i na kraju Mesija (Luka 3:36 Noje, Sem, Arfaksad, sve do Avrama). Preko Šema Bog je ljudima preneo svoje ime, razumevanje Božjih osobina, radi kojih ljudi treba da povrate potpuno poverenje u Boga. Izgleda da je želja Vavilonjana da steknu ime bila reakcija na Božji plan da se preko Šema rodi Spasitelj čijom imenom će se ljudi spasiti. Vavilonjani su napravili falsifikat koji liči na Božji plan za spasenje čoveka, ali kao i svaki falsifikat, kula nije imala vrednost originala, jer spasenje dolazi samo od Boga. Iako Bog čini sve da bi spasao ljude od greha i smrti, a bio je potreban samo njihov pristanak, Vavilonjani su ipak nastavili svoju iracionalnu pobunu protiv Boga.
Ljudi su najpotpunije mogli da vide Božje osobine, to jest Božje ime, u Mesiji, utelovljenoj Božjoj Reči. Zato je poverenje u Mesiju postalo uslov za spasenje. U Bibliji piše da se jedino Hristovim imenom ljudi mogu spasiti ("Jer nema drugog imena pod nebom danog ljudima kojim bi se mi mogli spasti." Dela 4:12) “Za ovo svedoče svi proroci da će imenom njegovim primiti oproštenje greha svi koji ga veruju.” Dela 10:43
Jedinstvo ("Da se ne bismo rasejali po zemlji”)
„I reče Gospod: Gle, narod jedan, i jedan jezik u svih, i to počeše raditi, i neće im smetati ništa da ne urade šta su naumili.” 1.Mojsijeva 11:6
Graditelji Vavilonske kule bili su jedan narod, govorili su jedan jezik, imali jednake reči ("A beše na celoj zemlji jedan jezik i jednake reči." 1.Mojsijeva 11:1) i i cilj im je bio da pod zaštitom lažnih "bogova" koji su ih izmanipulisali, u kuli potraže zaštitu od pravde Boga čije su zapovesti odlučili da krše.
Bili su jedinstveni u svojim telesnim i bezbožnim ciljevima. Jedinstvo je neophodno čak i kad ljudi žele da ostvare zle namere. Jedan čovek nije mogao sam da sagradi kulu, i zato je bilo potrebno zajedništvo istomišljenika. Tako se ljudi i u naše vreme udružuju da naprave nuklearno, biološko i hemijsko oružje, ili da radi svoje koristi nepovratno unište prirodne resurse i dovedu planetu na rub egzistencije.
S druge strane, u Jerusalimu su se u gornjoj sobi okupili ujedinjeni apostili koji su smatrali Božje zapovesti ispravnim i pravednim principima življenja.
Dok su Vavilonjani bili jedinstveni u protivljenju Bogu, Božji narod je bio jedinstven u pobožnosti. I Hristovi učenici su govorili jedan jezik kao i Vavilonjani, pa su kasnije dobili dar da govore tečno druge jezike. Vavilonjani su bili potpuno zbunjeni kada su od jednog jezika progovorili mnoštvo jezika, dok je u Jerusalimu govorenje mnoštva jezika od jednog jezika izazvalo oduševljenje i postalo je sredstvo da se svim narodima odnese vest o Hristovom vaskrsenju.
Vavilonjani su mnoštvom jezika postali razjedinjeni, a apostoli su mnoštvom jezika učvrstili svoje jedinstvo sa Bogom. Vavilonjani su bili jedinstveni u pobuni protiv Boga, a apostoli su bili zajedno jednodušni na molitvi. “Ovi svi jednodušno bijahu jednako na molitvi i u moljenju.” Dela 1:14
Vavilonjani su morali da ulože svoju imovinu za gradnju veoma skupe kule, koja je postala simbol pobune protiv Boga.
Apostolima je bilo sve zajedničko, i takođe su uložili svoja imanja za propovedanje Evanđelja i pomaganje ljudima: (ne čitati) “A svi koji verovaše behu zajedno, i imahu sve zajedno. i tečevinu i imanje prodavahu i razdavahu svima kao što ko trebaše. I svaki dan behu jednako jednodušno u crkvi,.. A Gospod svaki dan umnožavaše društvo onijeh koji se spasavahu.” Dela 2:44-49
"I pošto se oni pomoliše Bogu zatrese se mesto gde behu sabrani, i napuniše se svi Duha svetoga, i govorahu reč Božiju sa slobodom. A u naroda koji verova beše jedno srce i jedna duša; i nijedan ne govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve beše zajedničko.” Dela 4:31,32 (ne čitati) "...i behu svi jednodušno u tremu Solomunovu." Dela 5:12
Gamaleilo je pred Sinedrionom rekao da ako se nešto radi u ljudskoj umesto u Božjoj sili (kao što je to bila Vavilonska kula) to će pre ili kasnije propasti, a ako apostoli rade u Božjoj sili, onda ih nikakva odluka Sinedriona ne može sprečiti da odnesu Evanđelje celom svetu. “I sad vam kažem: prođite se ovih ljudi i ostavite ih; jer ako bude od ljudi ovaj savet ili ovo delo, pokvariće se. Ako li je od Boga, ne možete ga pokvariti..” Dela 5:38,39
Dakle, nije bitno samo da se ljudi međusobno ujedine, nego da se ujedine sa Bogom. To je jasna poruka za svaki ekumenski pokret. Vavilonska kula je propala iako su bili jedinstveni, ali nisu bili ujedinjeni sa Bogom. S druge strane, Hristovi učenici su se ujedinili sa Bogom iz čega je proisteklo i njihovo međusobno jedinstvo. Tako nezadrživo napreduje po celom svetu duhovni hram koji se sastoji od iskreno religioznih ljudi, jer ga gradi Bog.
Cigla – Kamen (hram)
„...Hajde da pravimo ploče i da ih u vatri pečemo. I behu im opeke mesto kamena i smola zemljana mesto kreča.” 1.Mojsijeva 11:3
Obratite pažnju da je u tekstu naglašeno da su Vavilonjani koristili cigle UMESTO kamena.
U Bibliji je kamen simbol Mesije: "Kamen koji odbaciše zidari on posta glava od ugla" Psalam 118:22 1.Petrova 2.7 Matej 21.42 Dela 4:11
(U psalmu se za Mesiju koristi ista jevrejska reč kao za kamen koji su Vavilonjani odbacili, umesto kojeg su za gradnju kule koristili ciglu. (eben אֶבֶן)
"I svi jedno piće duhovno piše; jer pijahu od duhovne stene koja iđaše za njima: a stena beše Hristos." 1.Korinćanima 10:4
Dakle, kamen je bio standardni građevinski materijal koji je simbolisao Mesiju koji će biti kamen temeljac Božjeg hrama, a Vavilonjani namerno biraju cigle umesto kamena da bi sagradili kulu posvećenu lažnim bogovima.
Egipćani, koji su takođe poštovali lažne bogove umesto Stvoritelja sveta, pravili su cigle od pleve, to jest od slame: (ne čitati) „Od sad nemojte davati narodu plevu za opeke kao do sada, neka idu sami i kupe sebi plevu.” 2.Mojsijeva 5:7 Ako su i Vavilonjani pravili cigle sa slamom i smolu od zemlje, to znači da su gradili od lako propadljivog materijala i to je dodatni razlog što kula nikad nije dovršena. Vavilonjani su na svaki način pokazivali svoj bunt protiv Boga, i doslovno i simbolički. Izgleda da tehnologija proizvodnje cigala nije bila poznata do tada, da su je oni izmislili, i pošto su videli građevinske mogućnosti novog materijala, želeli su da novu tehnologiju upotrebe protiv Boga, za poštovanje bogova koji su ih podsticali na nemoralno ponašanje. Koristili su svoj izum nasuprot materijala koji im je dao Bog. Drevni Vavilon je bio grad sagrađen od cigala napravljenim od blata, spojenog bitumenom i smolom (1.Mojsijeva 11:3).
S druge strane, apostoli govore o Novom Jerusalimu koji je od zlata, ukrašen blještavim draguljima (Otkrivenje 21:18-21).
To je grad čiji je graditelj lično Bog. Tu će nestati svaka tuga, jer je Isus otvorio grob, i drži ključeve od smrti i groba. On stvara sve novo.
Zapazite takođe da su Vavilonjani pekli cigle u vatri ali nisu uspeli da dovrše kulu, to jest svoj hram. S druge strane, Sveti Duh je sišao na apostole u obliku plamenih jezika, posle čega su uspešno sagradili simbolički hram po svetu. "...i pokazaše im se razdeljeni jezici kao ognjeni; i sede po jedan na svakoga od njih." Dela 2:3 Vatrom je u Vavilonu stvaran porozan materijal, a u Jerusalimu duhovni materijal koji je ugrađen u Božji hram.
Hram u Jerusalimu bio je sagrađen od kamena, ali su ljudi u njemu izopačili simboličke obrede koje im je dao Bog, pa je srušen do temelja jer Bog ne pravi kompromis sa grehom. Jedino Božji hram od duhovnih ljudi trajaće večno jer ima najbolji kamen temeljac. Materijal koji simboliše telesnost pokazao se neuspešan i propadljiv, a materijal koji simboliše Mesiju pokazao se kao uspešan i večan.
Posledice
Bog silazi
„A Gospod siđe da vidi grad i kulu, što zidahu sinovi čovečiji... Hajde da siđemo, i da im pometemo jezik, da ne razumeju jedan drugog šta govore.” 1.Mojsijeva 11:5,7
“...i ujedanput postade huka s neba kao duhanje silnoga vetra…” Dela 2:2
U oba slučaja Bog je sišao sa Neba, i na Vavilon, i na Jerusalim. Bog je sišao na Vavilonsku kulu, i Bog je spustio Sveti Duh na apostole. Bog je prvo sišao da vidi duhovno stanje u Vavilonu, pa tek onda odlučuje da izvrši presudu. Isto tako je Bog prvo sišao i ispitao duhovno stanje ljudi u Jerusalimu, pa je tek onda izlio Sveti Duh samo na one koji su bili čistog srca. Oba puta su ljudi radi kojih Bog silazi bili okupljeni na jedno mesto, jedni u Vavilonskoj kuli, a drugi u gornjoj sobi u Jerusalimu. Vavilonjani su bili ogorčeni zbog neuspelog plana, a apostoli su bili radosni zbog uspeha koji im je Bog obezbedio.
Jezik - Reč
"… i da im pometemo jezik, da ne razumeju jedan drugog šta govore.” 1.Mojsijeva 11:7
Oba puta Bog silazi i od jednog jezika čini da ljudi govore mnoštvo jezika. U Vavilonu je to izazvalo zbrku i pokvarilo ljudske planove, a u Jerusalimu je to još efikasnije ispunilo Božji cilj da svet sazna za spasenje koje nudi ljudima. (Dela 2:11)
Bog je stvorio svet Rečju. Izgovorio je Reč i svet je nastao, deo po deo. Reč je postala telo, i započela otkupljenje i spasenje ljudi koji se kaju. “U početku beše reč, i reč beše u Boga, i Bog beše reč. Ona beše u početku u Boga. Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo.” Jovan 1:1-3
Reč je osnovni element svakog jezika. Zato je razumljivo to što je jezik mogao tako drastično da promeni stanje u Vavilonu i Jerusalimu. Bog i dalje može da Rečju poremeti namere zlih, i osposobi pobožne ljude da čine dobro. Božja Reč je stvaralačka sila. Da su zli ljudi u Vavilonu nastavili da govore jedan jezik i imaju dobru komunikaciju, mnogo bi brže doveli svet do kulminacije zla. Isto tako, da Sveti Duh nije dao Isusovim učenicima u gornjoj sobi moć razumevanja stranih jezika, oni ne bi mogli tako efikasno da idu po svetu i propovedaju evanđelje na lokalnim jezicima. Reč ima silu i za dobro i za zlo. “I napuniše se svi Duha svetoga, i stadoše govoriti drugim jezicima, kao što im Duh davaše te govorahu... A kad postade ovaj glas, skupi se narod, i smete se: jer svaki od njih slušaše gde oni govore njegovim jezikom i divljahu se i čuđahu se govoreći jedan drugome: nisu li ovo sve Galilejci što govore? Pa kako mi čujemo svaki svoj jezik u kome smo se rodili? Parćani, i Miđani, i Elamljani,..Mesopotamije, i iz Judeje i Kapadokije, i iz Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, iz Misira i krajeva Livijskih kod Kirine, i putnici iz Rima, i Judejci i došljaci, Krićani i Arapi, čujemo gde oni govore našim jezicima veličine Božije. I divljahu se svi i ne mogahu se načuditi govoreći jedan drugom: Šta će dakle ovo biti?” Dela 2:4-12
Luka je zabeležio još u dva navrata da su apostoli darom stranih jezika proricali i veličali Boga. (ne čitiati) “Jer ih slušahu gde govorahu jezike, i veličahu Boga.” Dela 10:46 “…siđe Duh sveti na njih, i govorahu jezike i proricahu.“ Dela 19:6
Ova dva grada, Vavilon vođen Sotonom, i Jerusalim vođen Hristom, koristili su jezik u stalnoj borbi za prevlast nad svetom.
Rasuti po Zemlji
“Tako ih Gospod rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. Zato se prozva Vavilon, jer onde pomete Gospod jezik cele zemlje, i odande ih rasu Gospod po svoj zemlji.” 1.Mojsijeva 11:8,9
Bog je prekinuo i sprečio građenje Vavilonske kule, a ljudi su pokušali da spreče apostole da "grade" Božji simbolički, živi hram koji čine ljudi koji iskreno prihvate Boga i Božje principe. Ljude koji su se okupili sa zlom namerom u Vavilonu Bog je rasuo po svetu. Bog je rasuo po svetu i ljude koji su se okupili u Jerusalimu na praznik Pedesetnice. U Jerusalim su sa raznih strana sveta došli religiozni ljudi koji su uz jevrejski jezik govorili i druge jezike. (ne čitati) (Parćani, i Miđani, i Elamljani,..Mesopotamije, i iz Judeje i Kapadokije, i iz Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, iz Misira i krajeva Livijskih kod Kirine, i putnici iz Rima, i Judejci i došljaci, Krićani i Arapi, čujemo gde oni govore našim jezicima veličine Božije.” Dela 2:9-11)
Kad se na okupljene Hristove učenike izlio Sveti Duh, progovorili su strane jezike koji su govorili ljudi koji su sa svih strana došli u Jerusalim.
Oni su videli da Hristovi učenici odjednom znaju da govore njihove jezike. Tako je Bog u Jerusalimu okupio svoj narod, a zatim ih poslao po svetu da govore ono čemu su bili očevidci. Vavilonce je Bog rasuo po svojoj zemlji da ne bi ostvarili svoje zle namere, a apostole je Bog rasuo po svoj zemlji da bi ostvarili Njegove dobre namere. Bog je rasuo po celoj Zemlji obe grupe iz oba grada, a rezultat je bio širenje njihovog uticaja po celoj Zemlji.
Zbog komunikacije otežane različitim jezicima u Vavilonu, zli ljudi će mnogo kasnije dovesti zlo do kulminacije na našoj planeti. Duhovni ljudi su darom jezika lako komunicirali sa ljudima po svetu i pozivali ih k Bogu. Lični izbor svakog čoveka je da li će prihvatiti Božji poziv na pokajanje ili ne.
“I beše ruka Božija s njima; i mnogo ih verovaše i obratiše se ka Gospodu.” Dela 11:21
“A reč Božija rastijaše i množaše se.” Dela 12:24
Dva grada, dva izbora
“I koji od vas kad hoće da zida kulu ne sedne najpre i ne proračuna šta će ga stati, da vidi ima li da može dovršiti?” Luka 14:28
Vavilonska kula i izlivanje Svetog Duha na Pedesetnicu samo su nastavak sukoba dva grada, Vavilona i Jerusalima, sukoba koji teče od početka pa do samog kraja Biblije.
Bog počinje prvosveštaničku službu preko Melhisedeka u Salimu, u gradu koji kasnije dobija ime Jerusalim, a zatim David zida hram u Jerusalimu gde preseljava Svetinju nad svetinjama, u Jerusalimu Mesija vaskrsava i obezbeđuje spasenje ljudima, u Jerusalimu se izliva Sveti Duh na Hristove učenike, a posle drugog Hristovog dolaska spaseni slave Boga u Novom Jerusalimu. Pred drugi Hristov dolazak Bog je obećao da će još jednom izliti Sveti Duh na ljude koji će svetu propovedati poslednji poziv na pokajanje.
Kao suprotnost Jerusalimu, kroz celu Bibliju se pojavljuje Vavilon, grad koji je sinonim protivljenja Bogu. Sagradio ga je bezbožni Nimrod, a zatim Vavilonska kula postaje centar lažnih bogova. Zatim Vavilon postaje svetska vojna sila koja osvaja od Boga otpali Jerusalim i ruši Svetinju. Zatim i Vavilon propada kao država i politički nestaje, dok je Jerusalim ponovo izgrađen.
Međutim, u Otkrivenju je prorečeno da će pred drugi Hristov dolazak Vavilon vaskrsnuti kao simbol jedinstva iskrivljenih religija u borbi protiv Boga i Božjeg naroda. “...pade, pade Vavilon grad veliki: jer otrovnim vinom bluda svojega napoji sve narode.” Otkrivenje 14:8
U Bibliji vino je simbol Hristove krvi kojom je platio i pokrio naše grehe, a Vavilon iskrivljuje način spasenja i nudi nešto drugo osim Hristove krvi, falsifikat koji ne dovodi ljude k Bogu da ih spase. U stalnom sukobu Vavilona i Jerusalima, Bog je pretpotopnim ljudima rekao da je potrebno da naprave brod da bi preživeli potop, a Vavilonjani ni posle potopa nisu hteli da sagrade brod, nego kulu.
Kula je vertikalna, brod je horizontalan, dakle opet suprotno od onoga što je Bog rekao. Vavilonjani nisu verovali Bogu ni da neće više pustiti potop na celu planetu, ni da se mogu spasiti samo ako naprave brod. Vavilonjani su začetnici traženja spasenja bez Boga, a ideja spasenja koje ljudi ostvaruju sami bez Boga, osnova je mnogih velikih religija. Međutim, u Bibliji kaže da Bog spasava ljude jer im prašta, a cenu naših greha platio je Mesija umrevši na krstu u Jerusalimu umesto grešnika koji se kaju. Dobra dela ljudi nastaju kad vidimo Božju dobrotu, kad dopustimo da nas Bog duhovno obnovi, da nas ponovo stvori i posveti.
Otrovno vino Vavilona predstavlja dobra dela kao nešto čime ljudi sitnišem uzalud pokušavaju da plate svoj ogroman dug koji je nemoguće isplatiti.
Vavilon se simbolički u Apokalipsi pojavljuje kao predvodnik izopačenog religijskog sistema, a već je rečeno da prorok Isaija opisuje Lucifera kao cara Vavilona. Lucifer će preko ujedinjenih religija otpalih od Boga sebe da predstavi kao mesiju koji drugi put dolazi na svet, i Bog kaže da će lažni mesija prevariti mnoge. Takođe zajedničko za Vavilon i Jerusalim jeste da neko vreme politički nestaju sa svetske scene kao države, ali se opet vraćaju.
U prošlosti car Vavilona je čak i zarobio cara Jerusalima i sudio mu: 2.Carevima 24:12; 25:6;
Ne bi bilo iznenađenje da lažni Hristos postavi svoj presto u zemaljskom Jerusalimu, u novom hramu koji će tamo izgraditi. Dok su apostoli postali stan Božjeg Duha, Vavilon je postao stan nečistim duhovima: “...pade, pade Vavilon veliki, i posta stan đavolima, i tamnica svakome duhu nečistome...” Otkrivenje 18:2
Tako Jerusalim i Vavilon u poslepotopnom svetu predstavljaju dve suprotstavljene sile, istinutu religiju na jednoj strani, i sve iskrivljene religije zajedno na drugoj strani. Ova dva grada u Apokalipsi predstavljaju dva izbora, jedan za a drugi protiv Boga, dve suprotstavljene verske institucije, dva hrama: hram bezbožnih i hram pobožnih ljudi. I jedan i drugi grad menjaju ime. Vavilon je u početku imao značenje "Vrata bogova" koje mu je promenjeno u "zbrka" posle pomešanih jezika, jer je duhovno pao još niže nego što je bio.
Isto tako je Salem što znači "Mir" postao Jerusalim što znači "grad Mira", ali je odbacio Mesiju i ubrzo bio razrušen. Zato će Bog izgraditi Novi Jerusalim u kome će biti Božji presto, dakle savršeni, sveti grad čiji je stari Jerusalim bio samo predslika. “I ja Jovan videh grad sveti, Jerusalim nov, gde silazi od Boga s neba, pripravljen kao nevesta ukrašena mužu svojemu.” Otkrivenje 21:2
Potop - krst
Do sada smo videli mnogo paralela između zbrke jezika u Vavilonskoj kuli, i govorenja evanđelja na stranim jezicima na dan izlivanja Svetog Duha na Hristove učenike. Ne samo da su ova dva događaja paralelna, nego su paralelni i događaji pre njih – potop i smrt Isusa Hrista.
U Vavilonu oživljava duh pobune pretpotopnih ljudi. S druge strane, bez smrti i vaskrsenja Isusa Hrista ne bi došlo do izlivanja Božjeg Duha na apostole. Pogledajmo šta je sve paralelno između potopa i smrti Isusa Hrista.
U oba slučaja radi se o izvršenju smrtne kazne. Potop koji prethodi građenju Vavilonske kule predstavlja Božje pravedno izvršenje smrtne kazne nad bezbožnim ljudima. "I Gospod videći da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji, i da su sve misli srca njihova svagda samo zle... i reče Gospod: hoću da istrebim sa zemlje ljude, koje sam stvorio…" 1.Mojsijeva 6:5,7
S druge strane, pre Pedesetnice bezbožni ljudi su nepravedno sudili Isusu Hristu i osudili ga na smrt. Dale, u oba slučaja izvršena je smrtna presuda. Jedna presuda je bila pravedna, a druga nepravedna. (ne čitati) "I svetovaše se kako bi Isusa iz prevare uhvatili i ubili." Matej 26:4 "A glavari sveštenički i starešine i sav sabor tražahu lažna svedočanstva na Isusa da bi ga ubili;" Matej 26:59 "Od toga dakle dana dogovoriše se da ga ubiju." Jovan 11:53).
Druga sličnost jeste da je pre izvršenja presude nad pretpotopnim ljudima i nad Isusom Hristom, oba puta dato određeno vreme za istražni proces:
Bog je ostavio prepotopnim ljudima čak 120 godina tokom kojih su imali mogućnost da se pokaju, ali su oni to vreme prokockali i propustili: "A Gospod reče: neće se duh moj do veka (večno,neprestano, uvek) preti s ljudima, jer su telo; neka im još 120 godina." 1.Mojsijeva 6:3
S druge strane, ljudi su Mesiji sudili po hitnom postupku, noću, protivno zakonu i koristeći podmetnute lažne svedoke. “…reče Isus ljudima: kao na hajduka izišli ste s noževima i s koljem da me uhvatite, a svaki dan sam kod vas sedeo učeći u crkvi, i ne uhvatiste me.” Matej 26:55
Sledeća sličnost je da se radilo o sukobu duhovnih i neduhovnih ljudi, telesnih i pobožnih osoba. (Ne)Duhovnost:
Bog je sudio ljudima pre potopa jer su samo telo, jer su bili pokvareni, pokvarili su svoj put na Zemlji. Drugim rečima nije ih više interesovao Bog i Božji principi. Čak su progonili i podsmevali se ljudima koji su ih upozoravali na potop. (ne čitati) "A Gospod reče: neće se duh moj do veka preti (suditi) s ljudima, jer su telo." 1.Mojsijeva 6:3 "I pogleda Bog na zemlju, a ona beše pokvarena; jer svako telo pokvari put svoj na zemlji" 1.Mojsijeva 6:12
U Isusovo vreme bilo je slično. Telesni ljudi pod obličjem religioznosti, osudili su Isusa Hrista jer ih je Njegova duhovnost ukoravala, jer je vaskrsavao ljude, lečio bolesne, opraštao grehe i pozivao ljude na duhovnu reformu. "I reče im: U Pismu stoji: dom moj dom molitve neka se zove; a vi načiniste od njega pećinu hajdučku." Matej 21:13
Sledeća sličnost između potopa i krsta, jeste da se u oba slučaja ključni događaj dogodio 7 dana ranije: Noje je dobrovoljno ušao u barku 7 dana pre potopa, a Bog je zatvorio vrata jer niko više nije hteo dobrovoljno da uđe. Bili su odvojeni od bezbožnika 7 dana pre nego što je došao potop. "A u sedmi dan dođe potop na zemlju." 1.Mojsijeva 7:10
Isus je 7 dana pre krsta dobrovoljno ušao u Jerusalim iako je znao da se spremaju da ga ubiju, i pomazan za ukop 6 dana pre Pashe, a raspet je sedmog dana od ulaska u Jerusalim. Noje ulazi tamo gde zna da ga čeka spasenje, a Isus ulazi tamo gde zna da ga čeka smrt. "A Isus pre pashe na šest dana dođe u Vitaniju" Jovan 12:1
Takođe, i prilikom potopa i prilikom Hristovog stradanja, upadljivo precizno zapisana je detaljna hronologija, detaljno je vremenski zabeleženo kada se šta događalo. Mi znamo tačno dan, mesec i godinu raspeća i potopa, kao i vremenske razmake između događaja.
Za potop znamo da se dogodio na sedamnaesti dan drugog Biblijskog meseca koji se zove Ijar, Noje je tada bio 600 godina star pošto su prepotopni ljudi bili mnogo dugovečniji; Potop je počeo sedmog dana, trajao je 40 dana, voda je stajala iznad površine Zemlje još 150 dana, brda se pojavljuju prvog dana desetog meseca, a voda se trajno povukla 27-og dana drugog meseca. Treba naglasiti da mitovi nemaju preciznu hronologiju, i ovde se vidi da autor opisuje istorijski događaj, a ne legendu ili narodnu priču. (ne čitati) 1.Mojsijeva 7:11 Kad je bilo Noju šest stotina godina, te godine drugoga meseca, sedamnaesti dan toga mjeseca, taj dan razvališe se svi izvori velikoga bezdana, i otvoriše se ustave nebeske;
1.Mojsijeva 7:10 A u sedmi dan dođe potop na zemlju.
1.Mojsijeva 7:12 I udari dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći.
1.Mojsijeva 7:17 I bi potop na zemlji za četrdeset dana;
1.Mojsijeva 7:24 I stajaše voda povrh zemlje sto i pedeset dana.
1.Mojsijeva 8:4 Te se ustavi kovčeg sedmoga meseca dana sedamnaestoga na planini Araratu.
1.Mojsijeva 8:5 I voda opadaše sve većma do desetoga meseca; i prvoga dana desetoga meseca pokazaše se vrhovi od brda.
1.Mojsijeva 8:13 Šest stotina prve godine veka Nojeva prvi dan prvoga meseca usahnu voda na zemlji;
1.Mojsijeva 8:14 A drugoga meseca dvadeset sedmoga dana beše sva zemlja suha.
Isto tako i Hristova detaljna hronologija ukazuje da se radi o autentičnom događaju, a ne o legendi ili narodnoj priči. Malo je prostora da navedemo sve hronološke detalje vezane za Hrista, pa evo samo nekih. Pored Danilovog proročanstva o godini Hristovog stradanja, prorečeno je i da će umreti na Praznik 15.og Nisana, i da če treći dan vaskrsnuti. Na krstu je bio od trećeg do devetog sata, od devet ujutro do tri popodne, u vreme svakodnevnih žrtava u hramu, sve onako kako je pisano za Njega.
„I predaće Ga neznabošcima da Mu se rugaju i da Ga biju i razapnu; i treći dan ustaće.“ Matej 20.19
„A sutradan, mnogi od naroda koji beše došao na praznik…“ Jovan 12.12
„Sin čovečiji dakle ide kao što je pisano za Njega“ Matej 26.24
„A beše sat treći kad ga razapeše.“ Marko 15:25
„A u šestome satu bi tama po svoj zemlji do sata devetoga.“ Marko 15:33
„I u devetome satu povika Isus…“ Marko 15:34
U oba slučaja unapred se znao dan suda: Isus je tačno znao čas kada će biti uhvaćen, osuđen i ubijen; Matej 26:45…evo se približi čas, i sin čovečij predaje se u ruke grešnika. Isto tako je Bog najavio potop čak 120 godina ranije, pozivajući ljude da se pokaju i izbegnu smrtnu presudu. "A Gospod reče: neće se duh moj do veka (večno,neprestano, uvek) preti s ljudima, jer su telo; neka im još 120 godina." 1.Mojsijeva 6:3
40 dana: U oba događaja spominju se 40 dana posle smrti.
Potop traje 40 dana, (ne čitati) „I udari dažd na zemlju za 40 dana i 40 noći.“ 1.Mojsijeva 7:12
Isus se posle vaskrsenja 40 dana pojavljivao pred učenicima, a zatim se vazneo na Nebo. (ne čitati) Dela 1:3 Pred kojima i po stradanju svome pokaza sebe živa mnogim i istinitim znacima, i javlja im se četrdeset dana, i govori o carstvu Božijemu.
Takođe, potop i krst bili su i prokletstvo i blagoslov za određene grupe ljudi: Iako su i potop i krst bili izvršenje presude, potop je bio prokletstvo za bezbožne ljude, a blagoslov za pobožne ljude, jer umalo nisu potpuno bili istrebljeni od strane bezbožnih. Zvuči apsurdno, ali Hristova smrtna presuda predstavlja blagoslov za pobožne ljude, jer obezbeđuje oproštenje greha i večni život. Međutim, iako Hristos donosi spasenje ljudima koji ga prihvate, krst je istovremeno i prokletstvo za ljude koji su to spasenje odbacili.
U oba slučaja, višak ili manjak vode donosi smrt: Iako voda donosi život svakom živom biću, ogromna količina vode je iz pretpotopnog vodenog omotača iznad atmosfere pala na Zemlju, i uništila sve koji nisu ušli u Nojev brod. "...razvališe se svi izvori velikoga bezdana, i otvoriše se ustave nebeske; I udari dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći." 1.Mojsijeva 7:11,12
S druge strane, Isus je umro žedan. "Potom znajući Isus da se već sve svrši, da se zbude pismo reče: žedan sam." Jovan 19:28 Kao Reč kroz koju je stvoren svet, Isus je stalno pokazivao da je gospodar nad vodom.
Hodao je po vodi, dva puta učinio da od neuspešnog ribolova apostoli ulove mnoštvo riba iz jezera, kraj vode je više puta propovedao i činio čuda izlečenja, zaustavio je oluju na moru, a na krstu je ipak umro žedan. U Božjoj ruci voda može da bude sredstvo kojim izvršava presudu, a može da bude i sredstvo očišćenja od greha:
"Odgovori Isus: zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije." Jovan 3:5 Apostoli su se krstili u vodi, a kasnije se Sveti Duh izlio na njih.
Sledeća paralela između potopa i krsta jeste da postoji ulaz ili vrata, koja neko zatvori i otvori. Pred potop Bog zatvara vrata broda koja bezbožni ljudi nisu mogli da otvore. "Dođe k Noju u kovčeg po dvoje od svakoga tela... pa Gospod zatvori za njim." 1.Mojsijeva 7:15,16
S druge strane, bezbožni ljudi su zatvorili grob Isusa Hrista i postavili stražu, ali su anđeli otvorili grob i Isus je vaskrsao. "...i metnu ga u grob koji beše isečen u kamenu, i navali kamen na vrata od groba." Marko 15:46 "I gle, zemlja se zatrese vrlo; jer anđeo Gospodnji siđe s neba, i pristupivši odvali kamen od vrata grobnih..." Matej 28:2
Žrtva:
Vrhunac veze potopa sa Hristovom smrću na krstu, jeste da je u oba slučaja prineta žrtva.
Noje odmah posle izlaska iz barke prinosi žrtvu, koja simbolički ukazuje na žrtvu koju će Mesija prineti u budućnosti. Radi te žrtve je Noje dobio oproštenje greha i radi te žrtve je preživeo potop. Nojeva porodica je preživela potop jer su verovali da će doći Mesija koji će umreti umesto njih, da bi oni dobili oproštenje. "I načini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake čiste stoke i od svih ptica čistih, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. I Gospod omirisa miris ugodni" 1.Mojsijeva 8:20,21
Apostoli su vrlo jasni da Hristova smrt nije slučajan događaj, nego deo Božjeg plana da Njegovom žrtvom uništi greh. “…a sad jednom na svršetku veka javi se da svojom žrtvom satre greh.” Jevrejima 9:26
Spisak naroda u koje su rasejani:
U oba slučaja dat nam je spisak naroda koji je povezan sa govorenjem mnoštva jezika.
Posle potopa, u Bibliji je zapisan rodoslov naroda koji su živeli do građenja Vavilonske kule (1.Mojsijeva 10), a posle Vavilonske kule zapisan je rodoslov od Nojevog sina Šema do Avrama koji kasnije vodi do rođenja Mesije (1.Mojsijeva 11.10-31).
Prvi rodoslov je spisak naroda koje je Bog rasejao kad je izvršio presudu nad Vavilonom: "To su porodice sinova Nojevih po plemenima svojim, u narodima svojim; i od njih se razdeliše narodi po zemlji posle potopa." 1.Mojsijeva 10:32
Među tim narodima navedena su imena Hamovih potomaka iz kojih je nastalo sedam bezbožnih naroda koje je Bog uklonio iz Obećane zemlje da bi tu naselio svoj narod (1.Mojsijeva 10:6-20). “…Po ovom ćete poznati da je Bog živi posred vas, i da će doista odagnati ispred vas Hananeje i Heteje i Jeveje i Ferezeje i Gergeseje i Amoreje i Jevuseje.” Isus 3:10
S druge strane, u Novom Zavetu zapisan je rodoslov Mesije koji vodi od Adama, preko Noja i njegovog sina Šema. Da bi bila potpuna paralela potopa i krsta, kao i Vavilonske kule sa Pedesetnicom, potreban je još jedan spisak naroda u vreme izlivanja Svetog Duha.
Tako nam Luka daje spisak naroda dijaspore (Dela 2:8-11) koji su došli u Jerusalim na praznik, i prepoznali svoje jezike kad su čuli apostole da govore jezike koje pre nisu znali. Ovim narodima je na početku odneseno Evađelje, a kasnije svuda po svetu.
Iz rodoslova vidimo da je osobina rasejanih naroda posle potopa i Vavilonske kule bila da osnivaju gradove da bi se držali na okupu: Niniva, Vavilon, Sodom, Gomor, Adama (1.Mojsijeva 10:8-10)
S druge strane, Božji narod u vreme apostola nije osnivao gradove, nego se selio i osnivao crkve, mesta u kojima se govorilo o Božjem planu spasenja ljudi, mesta molitve i mesta proslavljanja Boga.
Poslednja paralela između potopa I krsta jeste:
Vaskrsenje pretpotopnog sveta – Vaskrsenje Božjeg Sina:
Posle potopa, duh pretpotopnog buntovnog sveta “vaskrsao” je, to jest oživeo preko Nojevog sina Hama i kasnije Nevroda u Vavilonu.
Posle smrti na krstu, Isus je vaskrsao i Njegov duh se izlio na učenike koji su nastavili da čine dela u Hristovo Ime i u Njegovom duhu.
U oba slučaja i kod Vavilona i kod Jerusalima postoji istražni proces da se utvrdi krivica, izricanje presude, izvršenje presude, smrt i vaskrsenje.
Prema proročanstvima zapianim u Otkrivenju, duh Vavilona vaskrsnuće i pred drugi Hristov dolazak, bunt protiv Boga ponovo će postati opšti trend u svetu. Doktrine, principi i pobuna protiv Boga čiji je Vavilon simbol, današnji ljudi su uveliko prihvatiti.
Isto tako je prorečeno i da će Sveti Duh da se izlije na Božji narod još jednom kao pozni dažd pred drugi Hristov dolazak, kako bi kao Noje pred potop, uputili svetu poslednji poziv na pokajanje.
Kulminacija istorije biće pravo vaskrsenje i preobraženje Božjeg naroda prilikom Hristovog drugog dolaska.
Potop – Hristova smrt
Dakle, kao što postoje paralele između građenja Vavilonske kule i izlivanja Svetog Duha na Pedesetnicu, tako su paralelni i događaji koji im prethode: potop i Hristova smrt. Pogledajmo još jednom listu ovih paralela:
U oba slučaja izvršena je smrtna presuda,
postojao je istražni proces (120 dana, jedna noć),
to je bila borba između telesnih i duhovnih osoba,
7 dana pre smrtne presude Noje ulazi u brod, a Isus ulazi u Jerusalim,
data nam je detaljna hronologija oba događaja, dani, meseci, godine; unapred se tačno znao dan suda;
40 dana posle oba događaja događa se nešto značajno (prestaje potop, Isus se vaznosi);
Oba događaja jednima donose blagoslov, a drugima prokletstvo;
voda donosi smrt;
zatvoren je ulaz u spasenje koji samo Bog može da otvori,
u oba slučaja prinosi se žrtva,
vaskrsava onaj ko je osuđen na smrt,
a dat je i spisak naroda gde su rasejane ove dve grupe ljudi.
Jerusalim na Zemlji postaje duhovni Vavilon
Originalna Božja zamisao bila je da Jerusalim bude duhovni centar od kojeg će svi narodi saznati neiskrivljenu istinu o Stvoritelju sveta.
Međutim, u Bibliji je opisan niz duhovnih padova Jerusalima, to jest sveštenstva u hramu, cara i naroda.
Isus kaže da je Jerusalim postao grad koji progoni Božji proroke; da je postao kao ostali zli gradovi koji su se borili protiv Boga, jer su svi proroci koje im je Bog slao da ih upozore, stradali u njemu (Luka 11:47–51).
"Jerusalime, Jerusalime, koji ubijaš proroke i zasipaš kamenjem poslane k sebi! Koliko puta hteh da skupim čeda tvoja kao kokoš gnezdo svoje pod krila, i ne hteste!" (Luka 13:34)
Umesto da Jerusalim bude izvor istine o Bogu, on je često u prošlosti odbacivao Boga, a na kraju je odbacio Mesiju i osudio ga na smrt, pa apostol Jovan, koji je Jevrej kao i svi apostoli, kaže da je Jerusalim postao kao Sodom i Egipat – gradovi greha i ropstva Božjeg naroda.
“I telesa njihova ostaviće na ulici grada velikoga, koji se duhovno zove Sodom i Misir, gde i Gospod naš razapet bi.” Otkrivenje 11:8
Isus je razapet u Jerusalimu, pa apostol Jovan kaže da je Jerusalim postao kao Sodom i Egipat, grad i država koji su odbacili Božje principe i progonili Božji narod.
Isus je rekao da će nad Jerusalimom biti izvršena presuda slična kao nad Sodomom.
Jasno je da ovde nema ni govora o antisemitizmu, jer je jedan deo Jevreja odbacio Mesiju, dok je drugi deo Jevreja prepoznao i prihvatio Mesiju.
U svakom narodu postoji ova podela na ljude koji prihvataju i odbacuju Spasitelja. U ovom slučaju, oni koji odbacili Mesiju ostali su u Jerusalimu, dok su oni koji su prihvatili Mesiju otišli po svetu da ljudima odnesu vest o spasenju.
Pogledajte kako je Jerusalim postao sličan Egiptu.
Faraon je tražio da se pobiju muška deca Izraelaca kako bi sprečio dolazak izbavitelja koji je obećan po proročanstvu da ih izvede iz ropstva.
Irod je kao novi faraon pobio svu mušku decu u Vitlejemu (Matej 2:16).
Faraonu je otvrdnulo srce stalnim protivljenjem Bogu. Farisejima je kao i faraonu otvrdnulo srce boreći se uporno protiv Mesije (Jovan 12:40).
Nadglednici u Egiptu opteretili su Jevreje teškim poslovima jer nisu mogli da ispune ni normu; Književnici su kao i nadglednici opteretili narod duhovnim teretima koji ni oni ne mogu da nose (Luka 11:46).
Bog je oslobodio i izveo svoj narod iz Egipta, i Bog je isto tako oslobodio od greha i izveo iz Jerusalima svoj narod pre nego što je grad uništen od Rimljana.
Izraelci su napustili Egipat sa velikim materijalnim bogatstvom, a Hristovi učenici su napustili Jerusalim sa velikim duhovnim bogatstvom.
Isus nije razapet u bezbožnom Vavilonu ili Egiptu, nego baš u Jerusalimu, kao i svi proroci koje im je Bog poslao pre toga.
Jerusalim je ponovio šablon pobune protiv Boga kao i Egipat i Sodom (Otkrivenje 11:8), pa je postao deo palog Vavilona.
Vrhunac Luciferove prevare je da Jerusalim promeni toliko da poprimi prirodu Vavilona. Zemaljski Jerusalim praktično se poistovetio sa Vavilonom, postao je mesto pomešane istine i prevare, mesto pobune protiv Boga i Božjeg Pomazanika, pa je time postao protivnik Bogu.
Zato nas Bog poziva da čekamo nebeski, Novi Jerusalim (Otkrivenje 21:2).
Božje nadahnuće Biblijskog teksta
Građenje Vavilonske kule i izlivanje Svetog Duha, kao i potop i stradanje Isusa Hrista, jesu događaji koje razdvajaju hiljade godina. Ipak, različiti pisci iz različitih epoha bili su nadahnuti da nam pokažu sličnosti ova dva događaja, koji opisuju ogromnu razliku između potpune poslušnosti Bogu i upornog protivljenja Bogu.
Jedno isto delo, čudo govorenja jezika raznih naroda, sa Bogom je donelo blagoslov Božjem narodu, a bez Boga je donelo prokletstvo ljudima koji su se protivili Bogu. U današnjem svetu Vavilon se često uzima kao pojam pobune protiv Boga, pa se populariše u muzici, filmovima i preko današnjih ljudskih idola. Svet ide ka trenutku kada će ponovo postaviti kao standard misticizam, astrologiju i nemoralno ponašanja koji je vladalo u Vavilonu, koje je pretilo da prerano dovede svet do vrhunca zla. Sotona će se pojaviti kao lažni hristos, kao car novog Vavilona koji će spiritističkim čudima predvoditi svet u pobuni protiv Boga. Pokrenuće žig zveri i navesti ceo svet da ga primi kao znak lojalnosti ovom religioznom sistemu koji je podigao pesnicu protiv Boga.
Samo Božji narod će odbiti da primi žig zveri i primiti Božji pečat, uprkos progonstvu i velikoj nevolji kakva nije bila od postanka sveta, niti će biti.
Tada će pravi Isus doći drugi put da uzme svoj narod. Biblija opisuje da će Bog uništiti greh i obnoviti planetu Zemlju, spustiće na nju Novi Jerusalim, gde će Božji narod večno da slavi svog Stvoritelja i Spasitelja. Mada je priča o Vavilonu i Jerusalimu priča o izvršenju presude nad njima, one ujedno pokazuju i da im je Bog dao novu šansu. Posle Adama i Eve, i pretpotopnih ljudi, ovo je bila treća velika pobuna protiv Boga, pa se moglo očekivati da će im Bog suditi mnogo strože. Ljudi pre potopa su toliko potonuli u zlo da je Bog morao da uništi skoro celu generaciju ljudi na planeti.
Međutim kad su se Vavilonjani pobunili, Bog ih nije odmah uništio kao ljude pre potopa. Govorenjem drugih jezika prestali su da grade kulu, pa su mogli da stanu i razmisle da li da nastave svoj bunt protiv Boga ili da počnu da poštuju Boga.
Ljudi su rasejani po svetu, a kada se izlio Sveti Duh na Hristove učenike, Bog ih je poslao potomcima baš tih naroda koji su gradili Vavilonsku kulu.
Mesija je umro da spasi od greha i smrti baš to mnoštvo naroda koje je nekada gradilo Vavilonsku kulu.
Bog je obećao milost svima koji napuste današnji simbolički Vavilon, to jest zbrku religija koje ne dolaze od Boga, i vrate se svom Stvoritelju. Da li ćemo ostati u Vavilonu čija pobuna protiv Boga postaje sve drskija, ili ćemo dozvoliti da nas Božji Duh posveti i preobrazi - izbor je na svakom od nas.
Paralele između građenja Vavilonske kule i izlivanja Božjeg Duha na Pedesetnicu
Pobuna ili poverenje u Boga
U Bibliji je opisana Vavilonska kula, koju su ljudi gradili u vreme kada su svi ljudi na Zemlji govorili jedan jezik. Zbog njihovog nepoverenja u Boga i pobune, Bog im je pomešao jezike, i graditelji su zbog zbrke koja je nastala napustili gradnju i raselili se po celoj Zemlji.
Nekoliko hiljada godina kasnije, posle vaskrsenja i vaznesenja Isusa Hrista na Nebo, grupa od oko 120 Hristovih učenika koji su govorili jedan jezik, okupila se u Jerusalimu po Hristovom uputstvu. Bog je na njih izlio Sveti Duh, a jedna od natprirodnih manifestacija bila je da su trenutno dobili dar govorenja jezika drugih naroda.Zatim ih je Bog poslao da idu po svetu i da na svim tim jezicima govore da su videli vaskrslog Hrista, da govore o spasenju od greha i smrti koje im Bog nudi.
Ove dve Biblijske priče imaju neverovatno mnogo sličnosti, a pokazuju koliko su različite sudbine ljudi koje se pobune protiv Boga, od sudbine iskreno pobožnih ljudi.
Od mnoštva jezika među ljudima koji su se pobunili protiv Boga dolazi do zbrke i nerazumevanja, dok Bog istim umnožavanjem jezika dobija pozitivan rezultat među ljudima koji Boga poštuju: sklad i razumevanje. Pored upoređenja suprotnosti između Vavilonske kule i izlivanja Svetog Duha na Pedesetnicu, ovde će biti upoređeni Vavilon i Jerusalim od njihovog nastanka do drugog Hristovog dolaska, kao i dva događaja neposredno pre Vavilonske kule i Pedesetnice, a to su dva izvršenja presude:
potop kao presuda prepotopnim ljudima i osuđivanje Isusa Hrista na smrt. Vavilonjani su gradili kulu da bi se zaštitili od još jednog eventualnog potopa, a Hristova smrt i vaskrsenje bili su uslov da bi se izlio Sveti Duh na apostole.
Dakle, slični su i događaji pre Vavilonske kule i Pedesetnice, pa mnoštvo paralelnih detalja isključuje mogućnost da se radi o slučajnim sličnostima.
Iako su pisci ova dva teksta bili hiljadama godina razdvojeni, literarne tematske paralele su očigledne, pravo književno remek-delo, sa veoma važnom porukom. Na primer, Vavilonsku kulu ljudi su gradili lažnim bogovima, a videćemo kasnije da je prilikom izlivanja Svetog Duha Bog započeo da gradi duhovni hram. Graditelji Vavilonske kule bili su oholi ljudi koji su želeli da vrh njihove kule bude do neba, dok su Hristovi učenici bili krotki i ponizni.
Vavilonjani su hteli da steknu sebi ime, a apostoli su uzdizali Božje ime. Vavilonjani su bili jedinstveni u zlu u pobuni protiv Boga, dok su Hristovi učenici bili jedinstveni u dobru, u pokornosti Bogu. Vavilonjani su gradili od zemaljskih poroznih materijala, cigle i smole, dok su apostoli gradili na kamenu koji je simbol Hrista. Bog silazi na Vavilonsku kulu, i Božji Duh je sišao na apostole na Pedesetnicu. U oba slučaja ljudi su na početku govorili samo jedan jezik, pa su Božjom intervencijom progovorili mnoštvo raznih jezika. I Vavilonjani i apostoli su rasuti po Zemlji. Posle oba događaja dat nam je spisak naroda. Vavilonjani su građenjem kule nastavili pobunu protiv Boga, dok su Hristovi učenici na koje se izlio Božji Duh bili iskreno pobožni.
Svrha zidanja Vavilonske kule
Pogledajmo koja je bila namera graditelja kule: "Hajde da sazidamo grad i kulu, kojoj će vrh biti do neba, da stečemo sebi ime, da se ne bismo rasejali po zemlji." 1.Mojsijeva 11:4 Pogledajmo sada ova četri cilja Vavilonjana jedan po jedan. Pogledajmo prvo šta se krije iza želje da sazidaju kulu.
Kula ili hram
"Hajde da sazidamo grad i kulu..." 1.Mojsijeva 11:4
Zapazite da Vavilonjani nisu gradili samo kulu, nego i grad. Tekst izgleda ukazuje da je grad imao svrhu da ljudi u njemu žive, a da je kula imala drugu svrhu, da bude njihov religiozni centar.
Isus je na osnovu Isaijinog proročanstva ispričao simboličku priču o vinogradu i vinogradarima. “I ogradi ga, i otrebi iz njega kamenje, i nasadi ga plemenitom lozom, i sazida kulu usred njega...” Isaija 5:2 “Drugu priču čujte: beše čovek domaćin koji posadi vinograd, i ogradi ga plotom, i iskopa u njemu pivnicu, i načini kulu, i dade ga vinogradarima, i otide.” Matej 21:33 U ovoj priči vinogradari su Izraelci, a kula u vinogradu je bio hram u Jerusalimu, koji je trebalo da govori celom svetu o Mesiji koji će doći kao Spasitelj sveta. Dakle, pošto je Isus koristio kulu kao simbol hrama, kao mesto bogosluženja, onda iza namere Vavilonjana da sagrade kulu u stvari stoji namera da sagrade religiozni centar, koji je bio suprotan Božjim principima, da sagrade hram lažne religije koja mnogim površnim ljudima ne izgleda upadljivo različita od Božje.
Grad Vavilon isprva su zvali "Kapija bogova", a tek posle pomešanih jezika dobio je ime "Zbrka". Ime Kapija bogova takođe ukazuje da su Vavilonjani želeli da Vavilonska kula bude religiozna institucija.
Postoje i drugi argumenti da je Vavilonska kula bila mesto obožavanja lažnih bogova usred grada Vavilona. Kula se i posle Vavilona koristila kao hram lažnih bogova. Na primer, Sihemljani su imali kulu boga Verita, koju je Božji narod srušio. “A kad to čuše koji bijahu u kuli Sihemskoj, uđoše u kulu kuće boga Verita.” Sudije 9:46 Avimeleh je zapalio tu kulu 9.49; a zatim spaljuje buntovnu kulu u Tevesu 9.51,52; Slično se dogodilo i sa pobunjeničkom kulom u Fanuilu koju je srušio pobožni Gedeon – Sudije 8.9,17
Mnogobošci su gradili “visine”, to jest centre služenja njihovim božanstvima, to jest demonima, a Jevreji su to kopirali od njih umesto da slede pravog Boga. Te paganske visine izgleda imaju sličnu ideju kao Vavilonska kula koju su zidali u vis (ne čitati tekst): “I tajno činiše sinovi Izrailjevi što nije pravo pred Gospodom Bogom njihovim, i pogradiše visine po svim gradovima svojim, od kule stražarske do gradova ozidanih.” 2.Carevima 17:9
S druge strane, u Bibliji piše da je Bog je kula gde pobožni ljudi nalaze utočište i zaklon (ne čitati tekst): “Tvrda je kula ime Gospodnje, k njemu će uteći pravednik, i biće u visokom zaklonu.” Propovednik 18:10 “Jer si ti utočište moje, tvrdi zaklon (kula) od neprijatelja.” Psalam 61:3
Preko proroka Isaije Bog je rekao da će izvršiti presudu nad kulama: Isaija 2:12 Jer će doći dan Gospoda nad vojskama na sve ohole i ponosite i na svakoga koji se podiže, te će biti poniženi… Isaija 2:15 I na svaku kulu visoku i na svaki zid tvrdi… Isaija 2:17 Tada će se ponositost ljudska ugnuti i visina se ljudska poniziti, i Gospod će sam biti uzvišen u onaj dan. Isa 2:18 I idola će nestati sasvim. Isa 2:19 I ljudi će ići u pećine kamene i u rupe zemaljske od straha Gospodnjega i od slave veličanstva njegova, kad ustane da potre zemlju. – Ovde je prorok Isaija povezao visoke kule sa ljudskom ohološću, sa uzdizanjem sebe i sa idolopoklonstvom koje će biti osuđeno na dan drugog Hristovog dolaska. Ista ova slika sakrivanja bezbožnih ljudi od drugog Hristovog dolaska nalazi se i u Otkrivenju 6.15-17.
Kada je (Vavilonska) kula bila delimično sagrađena, jedan njen deo je bio predviđen za stanove graditelja; ostale, sjajno uređene i ukrašene odaje, bile su posvećene njihovim lažnim bogovima. Ljudi su se radovali svojim uspesima i slavili bogove od srebra i zlata, suprotstavljajući se Gospodaru neba i zemlje.
Vavilonjani su dakle građenjem kule tražili od lažnih bogova zaštitu od eventualnog novog potopa, misleći da mogu da izbegnu pravedni sud Stvoritelja sveta. I apostol Jovan u svojim proročanstvima kaže da će simbolički Vavilon pred drugi Hristov dolazak postati ponovo svetska sila, ali će propasti jer je centar izopačene religije, jer je postao stan đavolima i tamnica svakom duhu nečistom: “...Pade, pade Vavilon veliki, i posta stan đavolima, i tamnica svakom duhu nečistom...” Otkrivenje 18:2 Dakle Vavilon je često prikazivan kao religijski centar kojim upravljaju lažni bogovi.
S druge strane, kao suprotnost Vavilonskoj kuli, u Novom Zavetu Isus je posle vaskrsenja takođe počeo da zida hram, ali ne doslovni, materijalni hram u tri dimenzije. On je rekao da je On ugaoni kamen, kamen temeljac, a da ljudi koji prihvataju spasenje predstavljaju simboličko kamenje koje se ugrađuje u ovaj živi duhovni hram. "I vi kao živo kamenje zidajte se u kuću duhovnu i sveštenstvo sveto, da se prinose prinosi duhovni, koji su Bogu povoljni, kroz Isusa Hrista. Jer u pismu stoji napisano: Evo mećem u Sionu kamen krajeugalan izbrani, i skupoceni; i ko Njega veruje neće se postideti." 1.Petrova 2:5,6
Dakle, Vavilonska kula je bila centar služenja lažnim bogovima, dok su apostoli u Jerusalimu postali deo Božjeg simboličkog hrama čiji je ugaoni kamen Mesija.
Telesna kula naspram duhovnog hrama
"Posle rekoše: hajde da sazidamo grad i kulu, kojoj će vrh biti do neba..." 1.Mojsijeva 11:4
Vavilonska kula građena je po ljudskim, telesnim ciljevima, a hram po Božjim duhovnim ciljevima. Kad je Bog stvorio Adama i Evu, rekao im je da rađaju potomke, da se raseju po zemlji i da napune Zemlju. Vavilonjani su odlučili da urade upravo suprotno od Božje zapovesti, da se ne raseju, da ne napune Zemlju, nego da ostanu da žive na jednom mestu (1.Mojsijeva 9:1,7)
Dakle, već ideja da se ne raseju po Zemlji nego da ostanu na jednom mestu, bila je suprotna Božjoj zapovesti. Ciljevi Vavilonjana veoma su slični ciljevima Lucifera kad se pobunio protiv Boga. Vavilonjani grade kulu, to jest hram, kojoj vrh treba da bude do Neba, što veoma podseća na pobunu Lucifera protiv Boga, koju opisuje prorok Isaija. Lucifer takođe želi da zauzme nebeski presto i bude uzdignut iznad svojih sposobnosti i realne vrednosti, da se izjednači sa Višnjim – sa samim Bogom, drugim rečima da stekne sebi ime kao Vavilonjani. Vavilonka kula kojoj vrh ide do neba, takođe pretenduje na visoki položaj koji joj ne pripada.
Zapazite da prorok Isaija govori o pobuni Lucifera na Nebu, a naziva ga carem Vavilona: “Tada ćeš izvoditi ovu priču o caru Vavilonskom i reći ćeš: kako nesta nastojnika, nesta danka (poreza)? A govorio si u srcu svom: izaći ću na nebo, više zvezda Božijih podignuću presto svoj, i sešću na gori zbornoj (moed, praznik!) na strani severnoj; Izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se s Višnjim." Isaija 14:4,13,14 Dakle, prorok Isaija pokazuje nam ko stoji iza pobune Vavilonjana i građenja kule, ko je car Vavilona, autor zbrke osnovnih etičkih vrednosti koji je pobunio ljude protiv Stvoritelja sveta.
Na prvi pogled teško je prepoznati prave motive Vavilonjana i Lucifera i zašto su oni loši. Bilo je potrebno da prođe puno vremena da bi svet video pravu prirodu ovih pobunjenika i posledice njihove pobune.
Interesantno je da Vavilonsku kulu grade u vis, dakle na više spratova, želeći da fizički dosegnu visinu. S druge strane apostoli su čekali izlivanje Svetog Duha na njih u gornjoj sobi - na spratu. U toj gornjoj sobi Hristos je imao poslednju večeru sa učenicima. (ne čitati) Dela 1:13 i kad uđoše, popeše se u (gornju-G5223) sobu gde stajahu ….(učenici) Dela 2:2 i napuni svu kuću (hram) gde seđahu;
Bogu je bio dovoljan samo jedan sprat – da bi duhovno uzdigao apostole, jer se radilo o krotkim ljudima, a ne o oholim kao u Vavilonu. Telesni Vavilonjani su hteli da budu uzdignuti iznad realnog položaja koji zaslužuju, a krotki, duhovni apostoli dozvolili su Bogu da ih posveti i duhovno uzdigne.
To što su želeli da Vavilonskoj kuli bude vrh do neba, jedna je od aluzija na kasniju Jakovljevu viziju lestvi koje spajaju Nebo i Zemlju, takozvanih stepenica za nebo, po kojima su silazili i peli se Božji anđeli (1.Mojsijeva 32). Postoji mnogo istih jevrejskih izraza koje je pisac upotrebio da opiše ova dva događaja, a ti izrazi se pojavljuju po istom redu u oba slučaja. Ove lestve bile su proročanstvo za Mesiju, da će se Božja Reč uteloviti, uzeti prirodu čoveka da bi postao jedini način da se ljudi ponovo spoje sa Bogom. Niko drugi ne može da spoji ponovo palog čoveka sa Bogom, osim Onog ko ima obe prirode: Božju i čovečiju. Vavilonska kula bila je neuspeli falsifikat Božjeg plana za spasenje ljudi.
Ime (Da steknemo sebi ime)
"Hajde da sazidamo grad i kulu... da stečemo sebi ime..." 1.Mojsijeva 11:4
Vavilonjani su gradnjom kule hteli da sebi podignu ime, to jest da uzvise sebe. Nasuprot tome, kada se Sveti Duh izlio na apostole, oni su hteli da uzvise Božje ime. Jevrejska reč "ime" – šem, u Bibliji ima značenje osobine ličnosti, karakteristika nekog pojedinca. Vavilonjani su hteli da gradnjom kule uzdignu sebe, da donesu sebi slavu, da postanu poznati, da se proslave, i da sagrade kulu kao spomenik, uspomenu na njihove sposobnosti i moć. Ljudi to i danas rade. Otkriju nešto što je Bog stvorio, a do tada je bilo nepoznato ljudima, pa ga nazovu svojim imenom. Vavilonjani su uzdizanjem sebe Boga stavili u drugi plan, dok su apostoli stavili Boga ispred sebe, kako to realno i treba da bude.
I po intelektualnim, moralnim i svim drugim osobinama, Bog je daleko ispred čoveka kojeg je stvorio, pa uzdizanje sebe ispred Boga ukazuje na nedostatak moralnih obzira i pobunu protiv Boga. Način kako su poslepotopni ljudi u Vavilonu hteli da uzdignu svoje ime, bio je da gradnjom kule izbegnu svoje uništenje nekim budućim potopom. Dakle, znali su da je njihov način života suprotan Božjim principima i da će navesti Boga da ih uništi kao prepotopni svet, ali su građenjem kule hteli da izbegnu smrtnu presudu koju su znali da zaslužuju. Bog je rekao da svet više neće uništiti potopom, ali mu ljudi nisu verovali. Uzdizanje svog imena umesto Božjeg suština je Luciferove pobune protiv Boga. Podsećamo da prorok Isaija (14.2) simbolički prikazuje Lucifera kao cara Vavilona.
Jevrejska reč "šem" bilo je i lično ime jednog od tri Nojeva sina (Šem ili Sim), koji je preživeo potop, preko koga se kasnije rodio Avram, David i na kraju Mesija (Luka 3:36 Noje, Sem, Arfaksad, sve do Avrama). Preko Šema Bog je ljudima preneo svoje ime, razumevanje Božjih osobina, radi kojih ljudi treba da povrate potpuno poverenje u Boga. Izgleda da je želja Vavilonjana da steknu ime bila reakcija na Božji plan da se preko Šema rodi Spasitelj čijom imenom će se ljudi spasiti. Vavilonjani su napravili falsifikat koji liči na Božji plan za spasenje čoveka, ali kao i svaki falsifikat, kula nije imala vrednost originala, jer spasenje dolazi samo od Boga. Iako Bog čini sve da bi spasao ljude od greha i smrti, a bio je potreban samo njihov pristanak, Vavilonjani su ipak nastavili svoju iracionalnu pobunu protiv Boga.
Ljudi su najpotpunije mogli da vide Božje osobine, to jest Božje ime, u Mesiji, utelovljenoj Božjoj Reči. Zato je poverenje u Mesiju postalo uslov za spasenje. U Bibliji piše da se jedino Hristovim imenom ljudi mogu spasiti ("Jer nema drugog imena pod nebom danog ljudima kojim bi se mi mogli spasti." Dela 4:12) “Za ovo svedoče svi proroci da će imenom njegovim primiti oproštenje greha svi koji ga veruju.” Dela 10:43
Jedinstvo ("Da se ne bismo rasejali po zemlji”)
„I reče Gospod: Gle, narod jedan, i jedan jezik u svih, i to počeše raditi, i neće im smetati ništa da ne urade šta su naumili.” 1.Mojsijeva 11:6
Graditelji Vavilonske kule bili su jedan narod, govorili su jedan jezik, imali jednake reči ("A beše na celoj zemlji jedan jezik i jednake reči." 1.Mojsijeva 11:1) i i cilj im je bio da pod zaštitom lažnih "bogova" koji su ih izmanipulisali, u kuli potraže zaštitu od pravde Boga čije su zapovesti odlučili da krše.
Bili su jedinstveni u svojim telesnim i bezbožnim ciljevima. Jedinstvo je neophodno čak i kad ljudi žele da ostvare zle namere. Jedan čovek nije mogao sam da sagradi kulu, i zato je bilo potrebno zajedništvo istomišljenika. Tako se ljudi i u naše vreme udružuju da naprave nuklearno, biološko i hemijsko oružje, ili da radi svoje koristi nepovratno unište prirodne resurse i dovedu planetu na rub egzistencije.
S druge strane, u Jerusalimu su se u gornjoj sobi okupili ujedinjeni apostili koji su smatrali Božje zapovesti ispravnim i pravednim principima življenja.
Dok su Vavilonjani bili jedinstveni u protivljenju Bogu, Božji narod je bio jedinstven u pobožnosti. I Hristovi učenici su govorili jedan jezik kao i Vavilonjani, pa su kasnije dobili dar da govore tečno druge jezike. Vavilonjani su bili potpuno zbunjeni kada su od jednog jezika progovorili mnoštvo jezika, dok je u Jerusalimu govorenje mnoštva jezika od jednog jezika izazvalo oduševljenje i postalo je sredstvo da se svim narodima odnese vest o Hristovom vaskrsenju.
Vavilonjani su mnoštvom jezika postali razjedinjeni, a apostoli su mnoštvom jezika učvrstili svoje jedinstvo sa Bogom. Vavilonjani su bili jedinstveni u pobuni protiv Boga, a apostoli su bili zajedno jednodušni na molitvi. “Ovi svi jednodušno bijahu jednako na molitvi i u moljenju.” Dela 1:14
Vavilonjani su morali da ulože svoju imovinu za gradnju veoma skupe kule, koja je postala simbol pobune protiv Boga.
Apostolima je bilo sve zajedničko, i takođe su uložili svoja imanja za propovedanje Evanđelja i pomaganje ljudima: (ne čitati) “A svi koji verovaše behu zajedno, i imahu sve zajedno. i tečevinu i imanje prodavahu i razdavahu svima kao što ko trebaše. I svaki dan behu jednako jednodušno u crkvi,.. A Gospod svaki dan umnožavaše društvo onijeh koji se spasavahu.” Dela 2:44-49
"I pošto se oni pomoliše Bogu zatrese se mesto gde behu sabrani, i napuniše se svi Duha svetoga, i govorahu reč Božiju sa slobodom. A u naroda koji verova beše jedno srce i jedna duša; i nijedan ne govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve beše zajedničko.” Dela 4:31,32 (ne čitati) "...i behu svi jednodušno u tremu Solomunovu." Dela 5:12
Gamaleilo je pred Sinedrionom rekao da ako se nešto radi u ljudskoj umesto u Božjoj sili (kao što je to bila Vavilonska kula) to će pre ili kasnije propasti, a ako apostoli rade u Božjoj sili, onda ih nikakva odluka Sinedriona ne može sprečiti da odnesu Evanđelje celom svetu. “I sad vam kažem: prođite se ovih ljudi i ostavite ih; jer ako bude od ljudi ovaj savet ili ovo delo, pokvariće se. Ako li je od Boga, ne možete ga pokvariti..” Dela 5:38,39
Dakle, nije bitno samo da se ljudi međusobno ujedine, nego da se ujedine sa Bogom. To je jasna poruka za svaki ekumenski pokret. Vavilonska kula je propala iako su bili jedinstveni, ali nisu bili ujedinjeni sa Bogom. S druge strane, Hristovi učenici su se ujedinili sa Bogom iz čega je proisteklo i njihovo međusobno jedinstvo. Tako nezadrživo napreduje po celom svetu duhovni hram koji se sastoji od iskreno religioznih ljudi, jer ga gradi Bog.
Cigla – Kamen (hram)
„...Hajde da pravimo ploče i da ih u vatri pečemo. I behu im opeke mesto kamena i smola zemljana mesto kreča.” 1.Mojsijeva 11:3
Obratite pažnju da je u tekstu naglašeno da su Vavilonjani koristili cigle UMESTO kamena.
U Bibliji je kamen simbol Mesije: "Kamen koji odbaciše zidari on posta glava od ugla" Psalam 118:22 1.Petrova 2.7 Matej 21.42 Dela 4:11
(U psalmu se za Mesiju koristi ista jevrejska reč kao za kamen koji su Vavilonjani odbacili, umesto kojeg su za gradnju kule koristili ciglu. (eben אֶבֶן)
"I svi jedno piće duhovno piše; jer pijahu od duhovne stene koja iđaše za njima: a stena beše Hristos." 1.Korinćanima 10:4
Dakle, kamen je bio standardni građevinski materijal koji je simbolisao Mesiju koji će biti kamen temeljac Božjeg hrama, a Vavilonjani namerno biraju cigle umesto kamena da bi sagradili kulu posvećenu lažnim bogovima.
Egipćani, koji su takođe poštovali lažne bogove umesto Stvoritelja sveta, pravili su cigle od pleve, to jest od slame: (ne čitati) „Od sad nemojte davati narodu plevu za opeke kao do sada, neka idu sami i kupe sebi plevu.” 2.Mojsijeva 5:7 Ako su i Vavilonjani pravili cigle sa slamom i smolu od zemlje, to znači da su gradili od lako propadljivog materijala i to je dodatni razlog što kula nikad nije dovršena. Vavilonjani su na svaki način pokazivali svoj bunt protiv Boga, i doslovno i simbolički. Izgleda da tehnologija proizvodnje cigala nije bila poznata do tada, da su je oni izmislili, i pošto su videli građevinske mogućnosti novog materijala, želeli su da novu tehnologiju upotrebe protiv Boga, za poštovanje bogova koji su ih podsticali na nemoralno ponašanje. Koristili su svoj izum nasuprot materijala koji im je dao Bog. Drevni Vavilon je bio grad sagrađen od cigala napravljenim od blata, spojenog bitumenom i smolom (1.Mojsijeva 11:3).
S druge strane, apostoli govore o Novom Jerusalimu koji je od zlata, ukrašen blještavim draguljima (Otkrivenje 21:18-21).
To je grad čiji je graditelj lično Bog. Tu će nestati svaka tuga, jer je Isus otvorio grob, i drži ključeve od smrti i groba. On stvara sve novo.
Zapazite takođe da su Vavilonjani pekli cigle u vatri ali nisu uspeli da dovrše kulu, to jest svoj hram. S druge strane, Sveti Duh je sišao na apostole u obliku plamenih jezika, posle čega su uspešno sagradili simbolički hram po svetu. "...i pokazaše im se razdeljeni jezici kao ognjeni; i sede po jedan na svakoga od njih." Dela 2:3 Vatrom je u Vavilonu stvaran porozan materijal, a u Jerusalimu duhovni materijal koji je ugrađen u Božji hram.
Hram u Jerusalimu bio je sagrađen od kamena, ali su ljudi u njemu izopačili simboličke obrede koje im je dao Bog, pa je srušen do temelja jer Bog ne pravi kompromis sa grehom. Jedino Božji hram od duhovnih ljudi trajaće večno jer ima najbolji kamen temeljac. Materijal koji simboliše telesnost pokazao se neuspešan i propadljiv, a materijal koji simboliše Mesiju pokazao se kao uspešan i večan.
Posledice
Bog silazi
„A Gospod siđe da vidi grad i kulu, što zidahu sinovi čovečiji... Hajde da siđemo, i da im pometemo jezik, da ne razumeju jedan drugog šta govore.” 1.Mojsijeva 11:5,7
“...i ujedanput postade huka s neba kao duhanje silnoga vetra…” Dela 2:2
U oba slučaja Bog je sišao sa Neba, i na Vavilon, i na Jerusalim. Bog je sišao na Vavilonsku kulu, i Bog je spustio Sveti Duh na apostole. Bog je prvo sišao da vidi duhovno stanje u Vavilonu, pa tek onda odlučuje da izvrši presudu. Isto tako je Bog prvo sišao i ispitao duhovno stanje ljudi u Jerusalimu, pa je tek onda izlio Sveti Duh samo na one koji su bili čistog srca. Oba puta su ljudi radi kojih Bog silazi bili okupljeni na jedno mesto, jedni u Vavilonskoj kuli, a drugi u gornjoj sobi u Jerusalimu. Vavilonjani su bili ogorčeni zbog neuspelog plana, a apostoli su bili radosni zbog uspeha koji im je Bog obezbedio.
Jezik - Reč
"… i da im pometemo jezik, da ne razumeju jedan drugog šta govore.” 1.Mojsijeva 11:7
Oba puta Bog silazi i od jednog jezika čini da ljudi govore mnoštvo jezika. U Vavilonu je to izazvalo zbrku i pokvarilo ljudske planove, a u Jerusalimu je to još efikasnije ispunilo Božji cilj da svet sazna za spasenje koje nudi ljudima. (Dela 2:11)
Bog je stvorio svet Rečju. Izgovorio je Reč i svet je nastao, deo po deo. Reč je postala telo, i započela otkupljenje i spasenje ljudi koji se kaju. “U početku beše reč, i reč beše u Boga, i Bog beše reč. Ona beše u početku u Boga. Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo.” Jovan 1:1-3
Reč je osnovni element svakog jezika. Zato je razumljivo to što je jezik mogao tako drastično da promeni stanje u Vavilonu i Jerusalimu. Bog i dalje može da Rečju poremeti namere zlih, i osposobi pobožne ljude da čine dobro. Božja Reč je stvaralačka sila. Da su zli ljudi u Vavilonu nastavili da govore jedan jezik i imaju dobru komunikaciju, mnogo bi brže doveli svet do kulminacije zla. Isto tako, da Sveti Duh nije dao Isusovim učenicima u gornjoj sobi moć razumevanja stranih jezika, oni ne bi mogli tako efikasno da idu po svetu i propovedaju evanđelje na lokalnim jezicima. Reč ima silu i za dobro i za zlo. “I napuniše se svi Duha svetoga, i stadoše govoriti drugim jezicima, kao što im Duh davaše te govorahu... A kad postade ovaj glas, skupi se narod, i smete se: jer svaki od njih slušaše gde oni govore njegovim jezikom i divljahu se i čuđahu se govoreći jedan drugome: nisu li ovo sve Galilejci što govore? Pa kako mi čujemo svaki svoj jezik u kome smo se rodili? Parćani, i Miđani, i Elamljani,..Mesopotamije, i iz Judeje i Kapadokije, i iz Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, iz Misira i krajeva Livijskih kod Kirine, i putnici iz Rima, i Judejci i došljaci, Krićani i Arapi, čujemo gde oni govore našim jezicima veličine Božije. I divljahu se svi i ne mogahu se načuditi govoreći jedan drugom: Šta će dakle ovo biti?” Dela 2:4-12
Luka je zabeležio još u dva navrata da su apostoli darom stranih jezika proricali i veličali Boga. (ne čitiati) “Jer ih slušahu gde govorahu jezike, i veličahu Boga.” Dela 10:46 “…siđe Duh sveti na njih, i govorahu jezike i proricahu.“ Dela 19:6
Ova dva grada, Vavilon vođen Sotonom, i Jerusalim vođen Hristom, koristili su jezik u stalnoj borbi za prevlast nad svetom.
Rasuti po Zemlji
“Tako ih Gospod rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. Zato se prozva Vavilon, jer onde pomete Gospod jezik cele zemlje, i odande ih rasu Gospod po svoj zemlji.” 1.Mojsijeva 11:8,9
Bog je prekinuo i sprečio građenje Vavilonske kule, a ljudi su pokušali da spreče apostole da "grade" Božji simbolički, živi hram koji čine ljudi koji iskreno prihvate Boga i Božje principe. Ljude koji su se okupili sa zlom namerom u Vavilonu Bog je rasuo po svetu. Bog je rasuo po svetu i ljude koji su se okupili u Jerusalimu na praznik Pedesetnice. U Jerusalim su sa raznih strana sveta došli religiozni ljudi koji su uz jevrejski jezik govorili i druge jezike. (ne čitati) (Parćani, i Miđani, i Elamljani,..Mesopotamije, i iz Judeje i Kapadokije, i iz Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, iz Misira i krajeva Livijskih kod Kirine, i putnici iz Rima, i Judejci i došljaci, Krićani i Arapi, čujemo gde oni govore našim jezicima veličine Božije.” Dela 2:9-11)
Kad se na okupljene Hristove učenike izlio Sveti Duh, progovorili su strane jezike koji su govorili ljudi koji su sa svih strana došli u Jerusalim.
Oni su videli da Hristovi učenici odjednom znaju da govore njihove jezike. Tako je Bog u Jerusalimu okupio svoj narod, a zatim ih poslao po svetu da govore ono čemu su bili očevidci. Vavilonce je Bog rasuo po svojoj zemlji da ne bi ostvarili svoje zle namere, a apostole je Bog rasuo po svoj zemlji da bi ostvarili Njegove dobre namere. Bog je rasuo po celoj Zemlji obe grupe iz oba grada, a rezultat je bio širenje njihovog uticaja po celoj Zemlji.
Zbog komunikacije otežane različitim jezicima u Vavilonu, zli ljudi će mnogo kasnije dovesti zlo do kulminacije na našoj planeti. Duhovni ljudi su darom jezika lako komunicirali sa ljudima po svetu i pozivali ih k Bogu. Lični izbor svakog čoveka je da li će prihvatiti Božji poziv na pokajanje ili ne.
“I beše ruka Božija s njima; i mnogo ih verovaše i obratiše se ka Gospodu.” Dela 11:21
“A reč Božija rastijaše i množaše se.” Dela 12:24
Dva grada, dva izbora
“I koji od vas kad hoće da zida kulu ne sedne najpre i ne proračuna šta će ga stati, da vidi ima li da može dovršiti?” Luka 14:28
Vavilonska kula i izlivanje Svetog Duha na Pedesetnicu samo su nastavak sukoba dva grada, Vavilona i Jerusalima, sukoba koji teče od početka pa do samog kraja Biblije.
Bog počinje prvosveštaničku službu preko Melhisedeka u Salimu, u gradu koji kasnije dobija ime Jerusalim, a zatim David zida hram u Jerusalimu gde preseljava Svetinju nad svetinjama, u Jerusalimu Mesija vaskrsava i obezbeđuje spasenje ljudima, u Jerusalimu se izliva Sveti Duh na Hristove učenike, a posle drugog Hristovog dolaska spaseni slave Boga u Novom Jerusalimu. Pred drugi Hristov dolazak Bog je obećao da će još jednom izliti Sveti Duh na ljude koji će svetu propovedati poslednji poziv na pokajanje.
Kao suprotnost Jerusalimu, kroz celu Bibliju se pojavljuje Vavilon, grad koji je sinonim protivljenja Bogu. Sagradio ga je bezbožni Nimrod, a zatim Vavilonska kula postaje centar lažnih bogova. Zatim Vavilon postaje svetska vojna sila koja osvaja od Boga otpali Jerusalim i ruši Svetinju. Zatim i Vavilon propada kao država i politički nestaje, dok je Jerusalim ponovo izgrađen.
Međutim, u Otkrivenju je prorečeno da će pred drugi Hristov dolazak Vavilon vaskrsnuti kao simbol jedinstva iskrivljenih religija u borbi protiv Boga i Božjeg naroda. “...pade, pade Vavilon grad veliki: jer otrovnim vinom bluda svojega napoji sve narode.” Otkrivenje 14:8
U Bibliji vino je simbol Hristove krvi kojom je platio i pokrio naše grehe, a Vavilon iskrivljuje način spasenja i nudi nešto drugo osim Hristove krvi, falsifikat koji ne dovodi ljude k Bogu da ih spase. U stalnom sukobu Vavilona i Jerusalima, Bog je pretpotopnim ljudima rekao da je potrebno da naprave brod da bi preživeli potop, a Vavilonjani ni posle potopa nisu hteli da sagrade brod, nego kulu.
Kula je vertikalna, brod je horizontalan, dakle opet suprotno od onoga što je Bog rekao. Vavilonjani nisu verovali Bogu ni da neće više pustiti potop na celu planetu, ni da se mogu spasiti samo ako naprave brod. Vavilonjani su začetnici traženja spasenja bez Boga, a ideja spasenja koje ljudi ostvaruju sami bez Boga, osnova je mnogih velikih religija. Međutim, u Bibliji kaže da Bog spasava ljude jer im prašta, a cenu naših greha platio je Mesija umrevši na krstu u Jerusalimu umesto grešnika koji se kaju. Dobra dela ljudi nastaju kad vidimo Božju dobrotu, kad dopustimo da nas Bog duhovno obnovi, da nas ponovo stvori i posveti.
Otrovno vino Vavilona predstavlja dobra dela kao nešto čime ljudi sitnišem uzalud pokušavaju da plate svoj ogroman dug koji je nemoguće isplatiti.
Vavilon se simbolički u Apokalipsi pojavljuje kao predvodnik izopačenog religijskog sistema, a već je rečeno da prorok Isaija opisuje Lucifera kao cara Vavilona. Lucifer će preko ujedinjenih religija otpalih od Boga sebe da predstavi kao mesiju koji drugi put dolazi na svet, i Bog kaže da će lažni mesija prevariti mnoge. Takođe zajedničko za Vavilon i Jerusalim jeste da neko vreme politički nestaju sa svetske scene kao države, ali se opet vraćaju.
U prošlosti car Vavilona je čak i zarobio cara Jerusalima i sudio mu: 2.Carevima 24:12; 25:6;
Ne bi bilo iznenađenje da lažni Hristos postavi svoj presto u zemaljskom Jerusalimu, u novom hramu koji će tamo izgraditi. Dok su apostoli postali stan Božjeg Duha, Vavilon je postao stan nečistim duhovima: “...pade, pade Vavilon veliki, i posta stan đavolima, i tamnica svakome duhu nečistome...” Otkrivenje 18:2
Tako Jerusalim i Vavilon u poslepotopnom svetu predstavljaju dve suprotstavljene sile, istinutu religiju na jednoj strani, i sve iskrivljene religije zajedno na drugoj strani. Ova dva grada u Apokalipsi predstavljaju dva izbora, jedan za a drugi protiv Boga, dve suprotstavljene verske institucije, dva hrama: hram bezbožnih i hram pobožnih ljudi. I jedan i drugi grad menjaju ime. Vavilon je u početku imao značenje "Vrata bogova" koje mu je promenjeno u "zbrka" posle pomešanih jezika, jer je duhovno pao još niže nego što je bio.
Isto tako je Salem što znači "Mir" postao Jerusalim što znači "grad Mira", ali je odbacio Mesiju i ubrzo bio razrušen. Zato će Bog izgraditi Novi Jerusalim u kome će biti Božji presto, dakle savršeni, sveti grad čiji je stari Jerusalim bio samo predslika. “I ja Jovan videh grad sveti, Jerusalim nov, gde silazi od Boga s neba, pripravljen kao nevesta ukrašena mužu svojemu.” Otkrivenje 21:2
Potop - krst
Do sada smo videli mnogo paralela između zbrke jezika u Vavilonskoj kuli, i govorenja evanđelja na stranim jezicima na dan izlivanja Svetog Duha na Hristove učenike. Ne samo da su ova dva događaja paralelna, nego su paralelni i događaji pre njih – potop i smrt Isusa Hrista.
U Vavilonu oživljava duh pobune pretpotopnih ljudi. S druge strane, bez smrti i vaskrsenja Isusa Hrista ne bi došlo do izlivanja Božjeg Duha na apostole. Pogledajmo šta je sve paralelno između potopa i smrti Isusa Hrista.
U oba slučaja radi se o izvršenju smrtne kazne. Potop koji prethodi građenju Vavilonske kule predstavlja Božje pravedno izvršenje smrtne kazne nad bezbožnim ljudima. "I Gospod videći da je nevaljalstvo ljudsko veliko na zemlji, i da su sve misli srca njihova svagda samo zle... i reče Gospod: hoću da istrebim sa zemlje ljude, koje sam stvorio…" 1.Mojsijeva 6:5,7
S druge strane, pre Pedesetnice bezbožni ljudi su nepravedno sudili Isusu Hristu i osudili ga na smrt. Dale, u oba slučaja izvršena je smrtna presuda. Jedna presuda je bila pravedna, a druga nepravedna. (ne čitati) "I svetovaše se kako bi Isusa iz prevare uhvatili i ubili." Matej 26:4 "A glavari sveštenički i starešine i sav sabor tražahu lažna svedočanstva na Isusa da bi ga ubili;" Matej 26:59 "Od toga dakle dana dogovoriše se da ga ubiju." Jovan 11:53).
Druga sličnost jeste da je pre izvršenja presude nad pretpotopnim ljudima i nad Isusom Hristom, oba puta dato određeno vreme za istražni proces:
Bog je ostavio prepotopnim ljudima čak 120 godina tokom kojih su imali mogućnost da se pokaju, ali su oni to vreme prokockali i propustili: "A Gospod reče: neće se duh moj do veka (večno,neprestano, uvek) preti s ljudima, jer su telo; neka im još 120 godina." 1.Mojsijeva 6:3
S druge strane, ljudi su Mesiji sudili po hitnom postupku, noću, protivno zakonu i koristeći podmetnute lažne svedoke. “…reče Isus ljudima: kao na hajduka izišli ste s noževima i s koljem da me uhvatite, a svaki dan sam kod vas sedeo učeći u crkvi, i ne uhvatiste me.” Matej 26:55
Sledeća sličnost je da se radilo o sukobu duhovnih i neduhovnih ljudi, telesnih i pobožnih osoba. (Ne)Duhovnost:
Bog je sudio ljudima pre potopa jer su samo telo, jer su bili pokvareni, pokvarili su svoj put na Zemlji. Drugim rečima nije ih više interesovao Bog i Božji principi. Čak su progonili i podsmevali se ljudima koji su ih upozoravali na potop. (ne čitati) "A Gospod reče: neće se duh moj do veka preti (suditi) s ljudima, jer su telo." 1.Mojsijeva 6:3 "I pogleda Bog na zemlju, a ona beše pokvarena; jer svako telo pokvari put svoj na zemlji" 1.Mojsijeva 6:12
U Isusovo vreme bilo je slično. Telesni ljudi pod obličjem religioznosti, osudili su Isusa Hrista jer ih je Njegova duhovnost ukoravala, jer je vaskrsavao ljude, lečio bolesne, opraštao grehe i pozivao ljude na duhovnu reformu. "I reče im: U Pismu stoji: dom moj dom molitve neka se zove; a vi načiniste od njega pećinu hajdučku." Matej 21:13
Sledeća sličnost između potopa i krsta, jeste da se u oba slučaja ključni događaj dogodio 7 dana ranije: Noje je dobrovoljno ušao u barku 7 dana pre potopa, a Bog je zatvorio vrata jer niko više nije hteo dobrovoljno da uđe. Bili su odvojeni od bezbožnika 7 dana pre nego što je došao potop. "A u sedmi dan dođe potop na zemlju." 1.Mojsijeva 7:10
Isus je 7 dana pre krsta dobrovoljno ušao u Jerusalim iako je znao da se spremaju da ga ubiju, i pomazan za ukop 6 dana pre Pashe, a raspet je sedmog dana od ulaska u Jerusalim. Noje ulazi tamo gde zna da ga čeka spasenje, a Isus ulazi tamo gde zna da ga čeka smrt. "A Isus pre pashe na šest dana dođe u Vitaniju" Jovan 12:1
Takođe, i prilikom potopa i prilikom Hristovog stradanja, upadljivo precizno zapisana je detaljna hronologija, detaljno je vremenski zabeleženo kada se šta događalo. Mi znamo tačno dan, mesec i godinu raspeća i potopa, kao i vremenske razmake između događaja.
Za potop znamo da se dogodio na sedamnaesti dan drugog Biblijskog meseca koji se zove Ijar, Noje je tada bio 600 godina star pošto su prepotopni ljudi bili mnogo dugovečniji; Potop je počeo sedmog dana, trajao je 40 dana, voda je stajala iznad površine Zemlje još 150 dana, brda se pojavljuju prvog dana desetog meseca, a voda se trajno povukla 27-og dana drugog meseca. Treba naglasiti da mitovi nemaju preciznu hronologiju, i ovde se vidi da autor opisuje istorijski događaj, a ne legendu ili narodnu priču. (ne čitati) 1.Mojsijeva 7:11 Kad je bilo Noju šest stotina godina, te godine drugoga meseca, sedamnaesti dan toga mjeseca, taj dan razvališe se svi izvori velikoga bezdana, i otvoriše se ustave nebeske;
1.Mojsijeva 7:10 A u sedmi dan dođe potop na zemlju.
1.Mojsijeva 7:12 I udari dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći.
1.Mojsijeva 7:17 I bi potop na zemlji za četrdeset dana;
1.Mojsijeva 7:24 I stajaše voda povrh zemlje sto i pedeset dana.
1.Mojsijeva 8:4 Te se ustavi kovčeg sedmoga meseca dana sedamnaestoga na planini Araratu.
1.Mojsijeva 8:5 I voda opadaše sve većma do desetoga meseca; i prvoga dana desetoga meseca pokazaše se vrhovi od brda.
1.Mojsijeva 8:13 Šest stotina prve godine veka Nojeva prvi dan prvoga meseca usahnu voda na zemlji;
1.Mojsijeva 8:14 A drugoga meseca dvadeset sedmoga dana beše sva zemlja suha.
Isto tako i Hristova detaljna hronologija ukazuje da se radi o autentičnom događaju, a ne o legendi ili narodnoj priči. Malo je prostora da navedemo sve hronološke detalje vezane za Hrista, pa evo samo nekih. Pored Danilovog proročanstva o godini Hristovog stradanja, prorečeno je i da će umreti na Praznik 15.og Nisana, i da če treći dan vaskrsnuti. Na krstu je bio od trećeg do devetog sata, od devet ujutro do tri popodne, u vreme svakodnevnih žrtava u hramu, sve onako kako je pisano za Njega.
„I predaće Ga neznabošcima da Mu se rugaju i da Ga biju i razapnu; i treći dan ustaće.“ Matej 20.19
„A sutradan, mnogi od naroda koji beše došao na praznik…“ Jovan 12.12
„Sin čovečiji dakle ide kao što je pisano za Njega“ Matej 26.24
„A beše sat treći kad ga razapeše.“ Marko 15:25
„A u šestome satu bi tama po svoj zemlji do sata devetoga.“ Marko 15:33
„I u devetome satu povika Isus…“ Marko 15:34
U oba slučaja unapred se znao dan suda: Isus je tačno znao čas kada će biti uhvaćen, osuđen i ubijen; Matej 26:45…evo se približi čas, i sin čovečij predaje se u ruke grešnika. Isto tako je Bog najavio potop čak 120 godina ranije, pozivajući ljude da se pokaju i izbegnu smrtnu presudu. "A Gospod reče: neće se duh moj do veka (večno,neprestano, uvek) preti s ljudima, jer su telo; neka im još 120 godina." 1.Mojsijeva 6:3
40 dana: U oba događaja spominju se 40 dana posle smrti.
Potop traje 40 dana, (ne čitati) „I udari dažd na zemlju za 40 dana i 40 noći.“ 1.Mojsijeva 7:12
Isus se posle vaskrsenja 40 dana pojavljivao pred učenicima, a zatim se vazneo na Nebo. (ne čitati) Dela 1:3 Pred kojima i po stradanju svome pokaza sebe živa mnogim i istinitim znacima, i javlja im se četrdeset dana, i govori o carstvu Božijemu.
Takođe, potop i krst bili su i prokletstvo i blagoslov za određene grupe ljudi: Iako su i potop i krst bili izvršenje presude, potop je bio prokletstvo za bezbožne ljude, a blagoslov za pobožne ljude, jer umalo nisu potpuno bili istrebljeni od strane bezbožnih. Zvuči apsurdno, ali Hristova smrtna presuda predstavlja blagoslov za pobožne ljude, jer obezbeđuje oproštenje greha i večni život. Međutim, iako Hristos donosi spasenje ljudima koji ga prihvate, krst je istovremeno i prokletstvo za ljude koji su to spasenje odbacili.
U oba slučaja, višak ili manjak vode donosi smrt: Iako voda donosi život svakom živom biću, ogromna količina vode je iz pretpotopnog vodenog omotača iznad atmosfere pala na Zemlju, i uništila sve koji nisu ušli u Nojev brod. "...razvališe se svi izvori velikoga bezdana, i otvoriše se ustave nebeske; I udari dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći." 1.Mojsijeva 7:11,12
S druge strane, Isus je umro žedan. "Potom znajući Isus da se već sve svrši, da se zbude pismo reče: žedan sam." Jovan 19:28 Kao Reč kroz koju je stvoren svet, Isus je stalno pokazivao da je gospodar nad vodom.
Hodao je po vodi, dva puta učinio da od neuspešnog ribolova apostoli ulove mnoštvo riba iz jezera, kraj vode je više puta propovedao i činio čuda izlečenja, zaustavio je oluju na moru, a na krstu je ipak umro žedan. U Božjoj ruci voda može da bude sredstvo kojim izvršava presudu, a može da bude i sredstvo očišćenja od greha:
"Odgovori Isus: zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije." Jovan 3:5 Apostoli su se krstili u vodi, a kasnije se Sveti Duh izlio na njih.
Sledeća paralela između potopa i krsta jeste da postoji ulaz ili vrata, koja neko zatvori i otvori. Pred potop Bog zatvara vrata broda koja bezbožni ljudi nisu mogli da otvore. "Dođe k Noju u kovčeg po dvoje od svakoga tela... pa Gospod zatvori za njim." 1.Mojsijeva 7:15,16
S druge strane, bezbožni ljudi su zatvorili grob Isusa Hrista i postavili stražu, ali su anđeli otvorili grob i Isus je vaskrsao. "...i metnu ga u grob koji beše isečen u kamenu, i navali kamen na vrata od groba." Marko 15:46 "I gle, zemlja se zatrese vrlo; jer anđeo Gospodnji siđe s neba, i pristupivši odvali kamen od vrata grobnih..." Matej 28:2
Žrtva:
Vrhunac veze potopa sa Hristovom smrću na krstu, jeste da je u oba slučaja prineta žrtva.
Noje odmah posle izlaska iz barke prinosi žrtvu, koja simbolički ukazuje na žrtvu koju će Mesija prineti u budućnosti. Radi te žrtve je Noje dobio oproštenje greha i radi te žrtve je preživeo potop. Nojeva porodica je preživela potop jer su verovali da će doći Mesija koji će umreti umesto njih, da bi oni dobili oproštenje. "I načini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake čiste stoke i od svih ptica čistih, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. I Gospod omirisa miris ugodni" 1.Mojsijeva 8:20,21
Apostoli su vrlo jasni da Hristova smrt nije slučajan događaj, nego deo Božjeg plana da Njegovom žrtvom uništi greh. “…a sad jednom na svršetku veka javi se da svojom žrtvom satre greh.” Jevrejima 9:26
Spisak naroda u koje su rasejani:
U oba slučaja dat nam je spisak naroda koji je povezan sa govorenjem mnoštva jezika.
Posle potopa, u Bibliji je zapisan rodoslov naroda koji su živeli do građenja Vavilonske kule (1.Mojsijeva 10), a posle Vavilonske kule zapisan je rodoslov od Nojevog sina Šema do Avrama koji kasnije vodi do rođenja Mesije (1.Mojsijeva 11.10-31).
Prvi rodoslov je spisak naroda koje je Bog rasejao kad je izvršio presudu nad Vavilonom: "To su porodice sinova Nojevih po plemenima svojim, u narodima svojim; i od njih se razdeliše narodi po zemlji posle potopa." 1.Mojsijeva 10:32
Među tim narodima navedena su imena Hamovih potomaka iz kojih je nastalo sedam bezbožnih naroda koje je Bog uklonio iz Obećane zemlje da bi tu naselio svoj narod (1.Mojsijeva 10:6-20). “…Po ovom ćete poznati da je Bog živi posred vas, i da će doista odagnati ispred vas Hananeje i Heteje i Jeveje i Ferezeje i Gergeseje i Amoreje i Jevuseje.” Isus 3:10
S druge strane, u Novom Zavetu zapisan je rodoslov Mesije koji vodi od Adama, preko Noja i njegovog sina Šema. Da bi bila potpuna paralela potopa i krsta, kao i Vavilonske kule sa Pedesetnicom, potreban je još jedan spisak naroda u vreme izlivanja Svetog Duha.
Tako nam Luka daje spisak naroda dijaspore (Dela 2:8-11) koji su došli u Jerusalim na praznik, i prepoznali svoje jezike kad su čuli apostole da govore jezike koje pre nisu znali. Ovim narodima je na početku odneseno Evađelje, a kasnije svuda po svetu.
Iz rodoslova vidimo da je osobina rasejanih naroda posle potopa i Vavilonske kule bila da osnivaju gradove da bi se držali na okupu: Niniva, Vavilon, Sodom, Gomor, Adama (1.Mojsijeva 10:8-10)
S druge strane, Božji narod u vreme apostola nije osnivao gradove, nego se selio i osnivao crkve, mesta u kojima se govorilo o Božjem planu spasenja ljudi, mesta molitve i mesta proslavljanja Boga.
Poslednja paralela između potopa I krsta jeste:
Vaskrsenje pretpotopnog sveta – Vaskrsenje Božjeg Sina:
Posle potopa, duh pretpotopnog buntovnog sveta “vaskrsao” je, to jest oživeo preko Nojevog sina Hama i kasnije Nevroda u Vavilonu.
Posle smrti na krstu, Isus je vaskrsao i Njegov duh se izlio na učenike koji su nastavili da čine dela u Hristovo Ime i u Njegovom duhu.
U oba slučaja i kod Vavilona i kod Jerusalima postoji istražni proces da se utvrdi krivica, izricanje presude, izvršenje presude, smrt i vaskrsenje.
Prema proročanstvima zapianim u Otkrivenju, duh Vavilona vaskrsnuće i pred drugi Hristov dolazak, bunt protiv Boga ponovo će postati opšti trend u svetu. Doktrine, principi i pobuna protiv Boga čiji je Vavilon simbol, današnji ljudi su uveliko prihvatiti.
Isto tako je prorečeno i da će Sveti Duh da se izlije na Božji narod još jednom kao pozni dažd pred drugi Hristov dolazak, kako bi kao Noje pred potop, uputili svetu poslednji poziv na pokajanje.
Kulminacija istorije biće pravo vaskrsenje i preobraženje Božjeg naroda prilikom Hristovog drugog dolaska.
Potop – Hristova smrt
Dakle, kao što postoje paralele između građenja Vavilonske kule i izlivanja Svetog Duha na Pedesetnicu, tako su paralelni i događaji koji im prethode: potop i Hristova smrt. Pogledajmo još jednom listu ovih paralela:
U oba slučaja izvršena je smrtna presuda,
postojao je istražni proces (120 dana, jedna noć),
to je bila borba između telesnih i duhovnih osoba,
7 dana pre smrtne presude Noje ulazi u brod, a Isus ulazi u Jerusalim,
data nam je detaljna hronologija oba događaja, dani, meseci, godine; unapred se tačno znao dan suda;
40 dana posle oba događaja događa se nešto značajno (prestaje potop, Isus se vaznosi);
Oba događaja jednima donose blagoslov, a drugima prokletstvo;
voda donosi smrt;
zatvoren je ulaz u spasenje koji samo Bog može da otvori,
u oba slučaja prinosi se žrtva,
vaskrsava onaj ko je osuđen na smrt,
a dat je i spisak naroda gde su rasejane ove dve grupe ljudi.
Jerusalim na Zemlji postaje duhovni Vavilon
Originalna Božja zamisao bila je da Jerusalim bude duhovni centar od kojeg će svi narodi saznati neiskrivljenu istinu o Stvoritelju sveta.
Međutim, u Bibliji je opisan niz duhovnih padova Jerusalima, to jest sveštenstva u hramu, cara i naroda.
Isus kaže da je Jerusalim postao grad koji progoni Božji proroke; da je postao kao ostali zli gradovi koji su se borili protiv Boga, jer su svi proroci koje im je Bog slao da ih upozore, stradali u njemu (Luka 11:47–51).
"Jerusalime, Jerusalime, koji ubijaš proroke i zasipaš kamenjem poslane k sebi! Koliko puta hteh da skupim čeda tvoja kao kokoš gnezdo svoje pod krila, i ne hteste!" (Luka 13:34)
Umesto da Jerusalim bude izvor istine o Bogu, on je često u prošlosti odbacivao Boga, a na kraju je odbacio Mesiju i osudio ga na smrt, pa apostol Jovan, koji je Jevrej kao i svi apostoli, kaže da je Jerusalim postao kao Sodom i Egipat – gradovi greha i ropstva Božjeg naroda.
“I telesa njihova ostaviće na ulici grada velikoga, koji se duhovno zove Sodom i Misir, gde i Gospod naš razapet bi.” Otkrivenje 11:8
Isus je razapet u Jerusalimu, pa apostol Jovan kaže da je Jerusalim postao kao Sodom i Egipat, grad i država koji su odbacili Božje principe i progonili Božji narod.
Isus je rekao da će nad Jerusalimom biti izvršena presuda slična kao nad Sodomom.
Jasno je da ovde nema ni govora o antisemitizmu, jer je jedan deo Jevreja odbacio Mesiju, dok je drugi deo Jevreja prepoznao i prihvatio Mesiju.
U svakom narodu postoji ova podela na ljude koji prihvataju i odbacuju Spasitelja. U ovom slučaju, oni koji odbacili Mesiju ostali su u Jerusalimu, dok su oni koji su prihvatili Mesiju otišli po svetu da ljudima odnesu vest o spasenju.
Pogledajte kako je Jerusalim postao sličan Egiptu.
Faraon je tražio da se pobiju muška deca Izraelaca kako bi sprečio dolazak izbavitelja koji je obećan po proročanstvu da ih izvede iz ropstva.
Irod je kao novi faraon pobio svu mušku decu u Vitlejemu (Matej 2:16).
Faraonu je otvrdnulo srce stalnim protivljenjem Bogu. Farisejima je kao i faraonu otvrdnulo srce boreći se uporno protiv Mesije (Jovan 12:40).
Nadglednici u Egiptu opteretili su Jevreje teškim poslovima jer nisu mogli da ispune ni normu; Književnici su kao i nadglednici opteretili narod duhovnim teretima koji ni oni ne mogu da nose (Luka 11:46).
Bog je oslobodio i izveo svoj narod iz Egipta, i Bog je isto tako oslobodio od greha i izveo iz Jerusalima svoj narod pre nego što je grad uništen od Rimljana.
Izraelci su napustili Egipat sa velikim materijalnim bogatstvom, a Hristovi učenici su napustili Jerusalim sa velikim duhovnim bogatstvom.
Isus nije razapet u bezbožnom Vavilonu ili Egiptu, nego baš u Jerusalimu, kao i svi proroci koje im je Bog poslao pre toga.
Jerusalim je ponovio šablon pobune protiv Boga kao i Egipat i Sodom (Otkrivenje 11:8), pa je postao deo palog Vavilona.
Vrhunac Luciferove prevare je da Jerusalim promeni toliko da poprimi prirodu Vavilona. Zemaljski Jerusalim praktično se poistovetio sa Vavilonom, postao je mesto pomešane istine i prevare, mesto pobune protiv Boga i Božjeg Pomazanika, pa je time postao protivnik Bogu.
Zato nas Bog poziva da čekamo nebeski, Novi Jerusalim (Otkrivenje 21:2).
Božje nadahnuće Biblijskog teksta
Građenje Vavilonske kule i izlivanje Svetog Duha, kao i potop i stradanje Isusa Hrista, jesu događaji koje razdvajaju hiljade godina. Ipak, različiti pisci iz različitih epoha bili su nadahnuti da nam pokažu sličnosti ova dva događaja, koji opisuju ogromnu razliku između potpune poslušnosti Bogu i upornog protivljenja Bogu.
Jedno isto delo, čudo govorenja jezika raznih naroda, sa Bogom je donelo blagoslov Božjem narodu, a bez Boga je donelo prokletstvo ljudima koji su se protivili Bogu. U današnjem svetu Vavilon se često uzima kao pojam pobune protiv Boga, pa se populariše u muzici, filmovima i preko današnjih ljudskih idola. Svet ide ka trenutku kada će ponovo postaviti kao standard misticizam, astrologiju i nemoralno ponašanja koji je vladalo u Vavilonu, koje je pretilo da prerano dovede svet do vrhunca zla. Sotona će se pojaviti kao lažni hristos, kao car novog Vavilona koji će spiritističkim čudima predvoditi svet u pobuni protiv Boga. Pokrenuće žig zveri i navesti ceo svet da ga primi kao znak lojalnosti ovom religioznom sistemu koji je podigao pesnicu protiv Boga.
Samo Božji narod će odbiti da primi žig zveri i primiti Božji pečat, uprkos progonstvu i velikoj nevolji kakva nije bila od postanka sveta, niti će biti.
Tada će pravi Isus doći drugi put da uzme svoj narod. Biblija opisuje da će Bog uništiti greh i obnoviti planetu Zemlju, spustiće na nju Novi Jerusalim, gde će Božji narod večno da slavi svog Stvoritelja i Spasitelja. Mada je priča o Vavilonu i Jerusalimu priča o izvršenju presude nad njima, one ujedno pokazuju i da im je Bog dao novu šansu. Posle Adama i Eve, i pretpotopnih ljudi, ovo je bila treća velika pobuna protiv Boga, pa se moglo očekivati da će im Bog suditi mnogo strože. Ljudi pre potopa su toliko potonuli u zlo da je Bog morao da uništi skoro celu generaciju ljudi na planeti.
Međutim kad su se Vavilonjani pobunili, Bog ih nije odmah uništio kao ljude pre potopa. Govorenjem drugih jezika prestali su da grade kulu, pa su mogli da stanu i razmisle da li da nastave svoj bunt protiv Boga ili da počnu da poštuju Boga.
Ljudi su rasejani po svetu, a kada se izlio Sveti Duh na Hristove učenike, Bog ih je poslao potomcima baš tih naroda koji su gradili Vavilonsku kulu.
Mesija je umro da spasi od greha i smrti baš to mnoštvo naroda koje je nekada gradilo Vavilonsku kulu.
Bog je obećao milost svima koji napuste današnji simbolički Vavilon, to jest zbrku religija koje ne dolaze od Boga, i vrate se svom Stvoritelju. Da li ćemo ostati u Vavilonu čija pobuna protiv Boga postaje sve drskija, ili ćemo dozvoliti da nas Božji Duh posveti i preobrazi - izbor je na svakom od nas.