05 Poreklo života
Važnije je ispravno odgovoriti na pitanje porekla i suštine života, nego na 1000 drugih naučnih pitanja. Od toga zavisi čitav naš život.
Po evolucionistima život se začeo sam, bez natprirodne intervencije, samozametanjem. Ranije se verovalo da živa materija nastaje iz nežive tako što spontano u truloj organskoj materiji nastaju živi organizmi (npr. crvi u trulom mesu). Međutim, Luj Paster je eksperimentalno dokazao da živo nastaje samo od živog.
Kako se materija sama oformila i organizovala? Kako se materija sama oformila i organizovala? Kako je neživa nesvesna materija mogla da stvori svesna živa bića?
Kako je priroda mogla dati ono što sama nije imala?
Milerov eksperiment
U svim udžbenicima biologije možemo da pročitamo kako je Stenli Miler 1953. godine dokazao da život može da nastane slučajno, evolutivnim putem. Miler je u laboratoriji bez prisustva kiseonika, uz pomoć elektriciteta, od smeše gasova stvorio 4 aminokiseline, i puno katrana. Tako se rodila ideja da je pre 3,5 miliona godina u praokeanima nastala živa materija prirodnim, slučajnim procesima (prvobitna supa). Ali...
Niko u udžbenicima biologije ne iznosi ogromne nedostatke ovih zaključaka. Na planeti Zemlji nikad nisu viđeni ovakvi uslovi života, niti je dokazano da su mogući, osim u laboratoriji uz pomoć čoveka. Zato Miler nije dokazao da aminokiseline mogu da nastanu spontano, nego da je potrebna intervencija inteligentne osobe za njihov nastanak.
Zamislite da automehaničar rastavlja vaš auto i pritom vam objašnjava kako vaš auto radi. Na kraju, majstor zaključuje da to što on zna sve delove auta i kako oni rade, predstavlja dokaz da je vaš auto nastao slučajnim prirodnim procesima u toku miliona godina i da nije bio potreban automehaničar da ga sastavi.
U Milerovoj aparaturi nije bio prisutan kiseonik, jer bi odmah razgradio novonastalo jedinjenje. Međutim, čak i prekambrijumske stene, gde su nađeni najstariji oblici života, sadrže kiseonik. Ako praatmosfera nije sadržala kiseonik, jer bi kiseonik oksidirao stvorena jedinjenja, kako je onda nastala ćelija u atmosferi bez kiseonika kad joj je već u sledećoj sekundi kiseonik neophodan za disanje? Ako nije bilo ozonskog omotača (O3) ultra ljubičasto zračenje bi uništilo organske molekule.
Atmosfera sa kiseonikom = Nema amino kiselina = Nema života!
Atmosfera bez kiseonika = Nema ozonskog omotača = Nema života!
Evolucionisti veruju da su prirodni zakoni uvek bili jednaki, uniformni, ali ovde kad im to odgovara, oni veruju da nisu svi zakoni bili uniformni. Ovde se oslanjaju na veru. Oni veruju u mrtvu materiju i nadaju se da je ona ipak bila nekako sposobna da vaskrsne.
Čak i da su aminokiseline čudom nastale u tim slovima uslovima, elektricitet bi ih odmah spržio. Osim toga, 4 aminokiseline koje je Miler dobio još uvek ne predstavljaju život. Za život je potrebno minimum 20 levorotirajućih aminokiselina. Slučajnim nastankom u laboratoriji dobijaju se levo i desno rotirajuće aminokiseline, a živi oblici sadrže samo levorotirajuće aminokiseline, što nikakva slučajnost ne bi mogla da proizvede. Desnorotirajuće aminokiseline onesposobljavaju život, a često su i otrovne.
Šta u stvari dokazuje Milerov ekperiment? Pretpostavimo da neki naučnik A uspe da sintetiše lek protiv side. Zatim naučnik A objavi svoje otkriće i opiše načela kako je to uradio, ali ne opiše sve detalje (kao što je i u Bibliji objavljeno ko je stvorio život i kako, ali to nije opisano detaljno). Međutim, pojavi se naučnik Š, pročita o otkriću naučnika A i ponovi mali deo njegovog eksperimenta. Uspeo je da sintetiše deo leka protiv side, ali ta materija i dalje ne leči, nego je čak i otrovna. Šta će naučna javnost da zaključi? Po evolucionističkom načinu zaključivanja, naučnici bi rekli: 1) naučnik A nije otkrio lek protiv side, pošto ga je u laboratoriji ponovljen deo njegovog eksperimenta, nego je ovaj lek nastao sam od sebe, spontano. 2) eksperiment naučnika Š dokazao je da naučnik A uopšte ne postoji, jer je deo njegovog patenta ponovljen u eksperimentu. Dakle, zaključci iz Milerovog eksperimenta su nelogični.
To što je Miler sintetisao u laboratoriji nešto što nije život, upravo je evolucioniste dovelo do zaključka da je život nastao slučajno, iako je Miler imao jasne namere, i nije slučajno mućkao hemikalije, nego je upotrebio svo svoje znanje. Drugi zaključak im je bio: Bog ne postoji. Za svakog homo sapiensa (razumnog čoveka) ovi zaključci ne mogu da slede iz Milerovog eksperimenta. Nije pošteno da naš ograničeni razum postavljamo kao apsolutnog sudiju za sve. Mi živimo u svetu koji ima 3 dimenzije. Ako Bog, na primer, barata sa 7 dimenzija, da li mi možemo da ga shvatimo? Besmisleno je da ljudi otkriju mikro deliće čuda kojim je Bog stvarao, pa da onda tvrde da ne postoji Tvorac tih čuda, nego da su ona nastala slučajno, sama od sebe.
Po evolucionistima život se začeo sam, bez natprirodne intervencije, samozametanjem. Ranije se verovalo da živa materija nastaje iz nežive tako što spontano u truloj organskoj materiji nastaju živi organizmi (npr. crvi u trulom mesu). Međutim, Luj Paster je eksperimentalno dokazao da živo nastaje samo od živog.
Kako se materija sama oformila i organizovala? Kako se materija sama oformila i organizovala? Kako je neživa nesvesna materija mogla da stvori svesna živa bića?
Kako je priroda mogla dati ono što sama nije imala?
Milerov eksperiment
U svim udžbenicima biologije možemo da pročitamo kako je Stenli Miler 1953. godine dokazao da život može da nastane slučajno, evolutivnim putem. Miler je u laboratoriji bez prisustva kiseonika, uz pomoć elektriciteta, od smeše gasova stvorio 4 aminokiseline, i puno katrana. Tako se rodila ideja da je pre 3,5 miliona godina u praokeanima nastala živa materija prirodnim, slučajnim procesima (prvobitna supa). Ali...
Niko u udžbenicima biologije ne iznosi ogromne nedostatke ovih zaključaka. Na planeti Zemlji nikad nisu viđeni ovakvi uslovi života, niti je dokazano da su mogući, osim u laboratoriji uz pomoć čoveka. Zato Miler nije dokazao da aminokiseline mogu da nastanu spontano, nego da je potrebna intervencija inteligentne osobe za njihov nastanak.
Zamislite da automehaničar rastavlja vaš auto i pritom vam objašnjava kako vaš auto radi. Na kraju, majstor zaključuje da to što on zna sve delove auta i kako oni rade, predstavlja dokaz da je vaš auto nastao slučajnim prirodnim procesima u toku miliona godina i da nije bio potreban automehaničar da ga sastavi.
U Milerovoj aparaturi nije bio prisutan kiseonik, jer bi odmah razgradio novonastalo jedinjenje. Međutim, čak i prekambrijumske stene, gde su nađeni najstariji oblici života, sadrže kiseonik. Ako praatmosfera nije sadržala kiseonik, jer bi kiseonik oksidirao stvorena jedinjenja, kako je onda nastala ćelija u atmosferi bez kiseonika kad joj je već u sledećoj sekundi kiseonik neophodan za disanje? Ako nije bilo ozonskog omotača (O3) ultra ljubičasto zračenje bi uništilo organske molekule.
Atmosfera sa kiseonikom = Nema amino kiselina = Nema života!
Atmosfera bez kiseonika = Nema ozonskog omotača = Nema života!
Evolucionisti veruju da su prirodni zakoni uvek bili jednaki, uniformni, ali ovde kad im to odgovara, oni veruju da nisu svi zakoni bili uniformni. Ovde se oslanjaju na veru. Oni veruju u mrtvu materiju i nadaju se da je ona ipak bila nekako sposobna da vaskrsne.
Čak i da su aminokiseline čudom nastale u tim slovima uslovima, elektricitet bi ih odmah spržio. Osim toga, 4 aminokiseline koje je Miler dobio još uvek ne predstavljaju život. Za život je potrebno minimum 20 levorotirajućih aminokiselina. Slučajnim nastankom u laboratoriji dobijaju se levo i desno rotirajuće aminokiseline, a živi oblici sadrže samo levorotirajuće aminokiseline, što nikakva slučajnost ne bi mogla da proizvede. Desnorotirajuće aminokiseline onesposobljavaju život, a često su i otrovne.
Šta u stvari dokazuje Milerov ekperiment? Pretpostavimo da neki naučnik A uspe da sintetiše lek protiv side. Zatim naučnik A objavi svoje otkriće i opiše načela kako je to uradio, ali ne opiše sve detalje (kao što je i u Bibliji objavljeno ko je stvorio život i kako, ali to nije opisano detaljno). Međutim, pojavi se naučnik Š, pročita o otkriću naučnika A i ponovi mali deo njegovog eksperimenta. Uspeo je da sintetiše deo leka protiv side, ali ta materija i dalje ne leči, nego je čak i otrovna. Šta će naučna javnost da zaključi? Po evolucionističkom načinu zaključivanja, naučnici bi rekli: 1) naučnik A nije otkrio lek protiv side, pošto ga je u laboratoriji ponovljen deo njegovog eksperimenta, nego je ovaj lek nastao sam od sebe, spontano. 2) eksperiment naučnika Š dokazao je da naučnik A uopšte ne postoji, jer je deo njegovog patenta ponovljen u eksperimentu. Dakle, zaključci iz Milerovog eksperimenta su nelogični.
To što je Miler sintetisao u laboratoriji nešto što nije život, upravo je evolucioniste dovelo do zaključka da je život nastao slučajno, iako je Miler imao jasne namere, i nije slučajno mućkao hemikalije, nego je upotrebio svo svoje znanje. Drugi zaključak im je bio: Bog ne postoji. Za svakog homo sapiensa (razumnog čoveka) ovi zaključci ne mogu da slede iz Milerovog eksperimenta. Nije pošteno da naš ograničeni razum postavljamo kao apsolutnog sudiju za sve. Mi živimo u svetu koji ima 3 dimenzije. Ako Bog, na primer, barata sa 7 dimenzija, da li mi možemo da ga shvatimo? Besmisleno je da ljudi otkriju mikro deliće čuda kojim je Bog stvarao, pa da onda tvrde da ne postoji Tvorac tih čuda, nego da su ona nastala slučajno, sama od sebe.