Susreti na studencu i veridba
3 priče iz Starog Zaveta + jedna iz Novog Zaveta
= razumevanje Otkrivenja!
Kako razumeti Bibliju 2.deo
Da bismo razumeli Bibliju, potrebno je da upoređujemo tekstove iz različitih delova Svetog Pisma.
Nekad se ključ za razumevanje proročanstava iz Otkrivenja nalazi u prvoj Mojsijevoj knjizi, ili na nekoliko različitih mesta.
Tako za razumevanje simbolike Otkrivenja – na primer Jagnjetove neveste i njenog falsifikata, bludnice nazvane Vavilon, neophodno je da kao pozadinu razumemo tri veoma slične priče o zarukama posle susreta na studencu sa početka Biblije.
Tri veridbe koje su započele kraj izvora, između Isaka i Rebeke, Jakova i Rahele, Mojsija i Sefore, imaju veoma sličnu strukturu.
Te sličnosti i razlike dizajnirane su tako da nam pomognu da razumemo identitet i cilj Mesije.
Tako susret Isusa Hrista sa Samarjankom ima simboličkih sličnosti tri priče iz Starog Zaveta, ali i sa vrhuncem istorije sveta pred drugi Hristov dolazak koji je opisan u Otkrivenju.
Jedino Božji neverovatan um može da nadahne ljude da napišu tekstove sa sličnom strukturom i sličnom porukom, iako su događaje opisali različiti pisci razdvojeni vremenom od 15 vekova, a da ti događaji objašnjavaju proročanstva za Mesijin prvi i drugi dolazak.
Upoređivanjem ovih paralelnih tekstova, videćemo da Biblija objašnjava samu sebe.
Videćemo i zašto ljudi u prošlosti nisu razumeli poruke Biblije, ili su ih tumačili pogrešno.
Na primer, Isus je ispričao dosta parabola, naizgled običnih priča iz života, kojima je ilustrovao Božje carstvo i dao veoma bitna proročanstva.
Međutim, i ovako jednostavne paralele između svakodnevnice i Božjeg plana spasenja, bile su potpuno neshvaćene od strane teološki najobrazovanijih ljudi, fariseja i sadukeja, dok su ga razumeli ribari, pastiri, carinici, bolesnici i drugi obični ljudi.
Kada su apostoli pitali Isusa koja je svrha njegovih priča (“I pristupivši učenici rekoše Mu: Zašto im govoriš u pričama?” Matej 13:10), Isus je odgovorio:
“Vama je dano da znate tajne carstva nebeskog, a njima nije dano. Jer ko ima, daće mu se, i preteći će mu; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima. Zato im govorim u pričama, jer gledajući ne vide, i čujući ne čuju niti razumeju…” Matej 13:11-13
“I zbiva se na njima proroštvo Isaijino, koje govori: Ušima ćete čuti, i nećete razumeti; i očima ćete gledati, i nećete videti.” Matej 13:11-14
Međutim, da ne bi ljudi pomislili da je Bog sudbinski predodredio neke ljude da ne razumeju, a druge da razumeju, Isus kaže da je u pitanju izbor i krotkost pred Bogom umesto oholosti:
“Jer je odrvenilo srce ovih ljudi, i ušima teško čuju, i oči su svoje zatvorili da kako ne vide očima, i ušima ne čuju, i srcem ne razumeju, i ne obrate se da ih iscelim. A blago vašim očima što vide, i ušima vašim što čuju.” Matej 13:15,16
Isto tako je Bog koristio događaje iz Starog zaveta kao priče koje ilustruju proročanstva o najbitnijim delovima Božjeg plana za spasenje ljudi koji izaberu Boga.
Na primer, jedna od glavnih tema Biblije jeste identitet, karakter i uloge obećanog Mesije, pošto je to u direktnoj vezi sa spasenjem ljudi od greha.
Važnost ispravnog razumevanja Biblije vidi se u tome što većina Jevreja nije prepoznala Mesiju iako su dobro znali Biblijske tekstove, ali nisu prepoznali aluzije i paralele koje opisuju Hrista u istorijskim događajima Starog Zaveta.
Kao primer da se udaljeni tekstovi Biblije nadopunjuju uzećemo Isusov susret sa Samarjankom.
Upoređenjem ovog događaja sa sličnim događajima iz Starog Zaveta, može da nam da objašnjenje teksta kakvo nikad ne bi videli da smo susret sa Samarjankom posmatrali izolovano od ostatka Biblije.
Pri čitanju Biblije treba obratiti pažnju na signale, upadljive pojmove koji štrče i obično nas asociraju na neki drugi Biblijski tekst, koji može da nam pomogne u tumačenju prvog teksta.
Na primer, u Isusovom susretu sa Samarjankom upadljivo je da se Jakov spominje čak tri puta:
-Spomenut je naizgled nebitan detalj da Isus dolazi u mesto Sihar koje je Jakov dao Josifu (“…blizu sela koje dade Jakov Josifu sinu svojemu.” Jovan 4:5). Zatim,
-Isus dolazi na Jakovljev izvor (“A onde beše izvor Jakovljev” Jovan 4:6), i
-Samarjanka u početku misli da Isus nije značajniji od njihovog pretka Jakova, jer im je Jakov dao taj izvor, a Isus nema čime ni da zahvati vodu sa izvora (“Eda li si ti veći od našega oca Jakova, koji nam dade ovaj studenac, i on iz njega pijaše i sinovi njegovi i stoka njegova?” Jovan 4:12)
Samarjanka na početku upoređuje Jakova i Isusa misleći da je Jakov daleko značajniji, ali na kraju prepoznaje da je Isus Mesija, dakle prepoznaje da je veći od Jakova.
Pošto nas je Samarjanka uputila da uporedimo Jakova i Isusa, prvo pitanje koje možemo da postavimo, jeste šta se Jakovu dogodilo na izvoru, i da li to ima sličnosti sa onim što se Isusu dogodilo na Jakovljevom izvoru.
Tako su najvažnije aluzije skrivene u naizgled nevažnim, sporednim detaljima, na primer da je Isus došao na Jakovljev izvor u mestu koje je Jakov dao Josifu, a da je kasnije pokazao Samarjanima da je veći od Jakova, da je On obećani Mesija.
Ako uporedimo Jakovljev dolazak na studenac, sa Isusovim dolaskom na studenac, videćemo da ova dva događaja imaju isti kostur, istu strukturu.
1. I Jakov i Isus odlaze u stranu zemlju i dolaze na izvor.
Jakov odlazi u zemlju na istoku, gde je ugledao studenac u polju: “Tada se podiže Jakov i otide u zemlju istočnu. I obzirući se ugleda studenac u polju;” 1.Mojsijeva 29:1,2
Isus je na putu za Galileju prošao kroz Samariju, i seo kraj izvora. „Ostavi Judeju, i otide opet u Galileju. A valjalo Mu je proći kroz Samariju… A onde beše izvor Jakovljev; i Isus umoran od puta seđaše na izvoru…“ Jovan 4.3-6
Zapazite da tekst kaže: „A valjalo Mu je proći kroz Samariju.“ Jovan 4:4
U drugim prevodima kaže da je „morao“ da prođe kroz Samariju, da je trebalo iz neke potrebe da prođe kroz Samariju, da je tako bilo neophodno.
Grčka reč koja je ovde upotrebljena je G1163 δεῖ dei – koja označava nešto što je neophodno, obavezujuće, što mora da se dogodi, što je potrebno. Dakle, postoji svrha zašto se to događa.
Ova reč u Novom Zavetu često se koristi da ukaže na ideju ispunjenja Božje volje. Reč dei povezuje proročanstvo i ispunjenje, najčešće nešto što je Bog prvo objavio kao proročanstvo u Svetom Pismu, a onda je to moralo da se ispuni.
Ta reč koja je upotrebljena da opiše da Mesija mora da ispuni proročanstvo, da ode u Jerusalim da strada i da vaskrsne trećeg dana.
Nama je jasno da je morao da umre kako bi spasao ljude, ali se pitamo zašto je radi svoje misije morao da prođe kroz Samariju.
Izgleda da to nije slučajno određena putanja, nego je trebalo da ispuni predsliku na koju je Jakov ukazivao.
2. Druga paralela između Jakova i Isusa jeste da na studencu sreću devojku koja pripada njegovoj rodbini.
U stranoj zemlji Jakov sreće ćerku njegovog rođaka Lavana: “…dođe Rahilja sa stadom oca svog, jer ona pasaše ovce. A kad Jakov vide Rahilju kćer Lavana ujaka svog, i stado Lavana ujaka svog…” 1.Mojsijeva 29.9,10
Treba napomenuti da u to vreme, pre oko 4000 godina, još uvek nije bio zabranjen brak u srodstvu, jer ljudski genom još uvek nije bio toliko oštećen mutacijama, pa su se još uvek rađala zdrava deca.
Što se tiče Isusa, On se rodio u jevrejskoj porodici, dok su Samarjani ostatak 10 plemana koje Asirci nisu rasejali, ali su se utopili u narode koje su Asirci doselili na tu teritoriju. (Rođaci)
Tako su Samarjani imali manjim delom Jevrejsko poreklo, ali im je religija bila mešavina judaizma sa paganskim tradicijama drugih naroda, pa je postojala je velika netrpeljivost između njih i Judejaca.
Tako i Samarjanka predstavlja dalju rodbinu Judejaca odakle je Isus došao: “Dođe žena Samarjanka da zahvati vode… Reče Mu žena Samarjanka; kako ti, Jevrejin budući, možeš iskati od mene, žene Samarjanke, da piješ? Jer se Jevreji ne mešaju sa Samarjanima.” Jovan 4.7,9
Treća paralela između Jakova i Isusa na studencu, jeste da 3. Neko zahvata vodu iz studenica.
Jakov je napojio Rahelino stado, a da bi to učinio, morao je da prvo ukloni kamen sa izvora.
“…Pristupi Jakov i odvali kamen studencu s vrata, i napoji stado Lavana ujaka svog. I poljubi Jakov Rahilju, i povikavši zaplaka se.” 1.Mojsijeva 29:10,11
U Isusovom slučaju izgleda kao da Samarjanka treba da Isusu da vodu: “Dođe žena Samarjanka da zahvati vode; reče joj Isus; daj mi da pijem.” Jovan 4.7
Međutim, Isus nudi Samarjanki nešto bolje od obične vode – vodu života od koje se više ne žedni: (pročitati) “Odgovori Isus i reče joj: Da ti znaš dar Božji, i ko je taj koji ti govori: Daj mi da pijem, ti bi iskala u Njega i dao bi ti vodu živu… Odgovori Isus i reče joj: Svaki koji pije od ove vode opet će ožedneti; A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožedneti doveka; nego voda što ću mu ja dati biće u njemu izvor vode koja teče u život večni.” Jovan 4.10,13,14
Da bismo razumeli o kakvoj vodi života se radi, pomaže nam Jakov koji je morao da skloni kamen sa ulaza na izvoru.
Dakle, postoji teško rešivi problem za buduću verenicu – kamen na vratima studenca koji čini da je voda života nepristupačna. Rahela ne može sama da napoji svoje stado.
Jedan čovek sam nije mogao da pomeri kamen. Međutim, kad je Jakov ugledao Rahelu, natprirodnom snagom sam je sklonio kamen.
Ovo je očigledna predslika kamena na Isusovom grobu, koji je natprirodnom snagom sklonjen da bi izašao vaskrsli Isus kao voda života za ljude koji traže Boga.
Sam Isus je svoje vaskrsenje opisao kao izlivanje vode života, kao garancija vaskrsenja ljudi koji veruju Bogu: “Koji me veruje, kao što Pismo reče, iz njegova tela poteći će reke žive vode.” Jovan 7,38
Kamen se često pojavljuje u događajima vezanim za Jakova.
Jakov je stavio kamen pod glavu pa je imao viziju lestvi po kojima su išli anđeli, pa taj kamen preliva uljem i obećava da će taj kamen biti Božji dom (1.Mojsijeva 28.11-22; 31.13).
Kad beži od Lavana, postavili su gomila kamenja između njih, i sklopili zavet mira (1.Mojsijeva 31.45).
Kamen je tema Jakovljevog života, a apostol Pavle tvrdi da kamen simboliše Mesiju koji je vodom napojio Božji narod u pustinji (ne čitati: „...Pijahu od duhovne stene koja iđaše za njima; a stena beše Hristos.” 1.Korinćanma 10,4).
Zatim, i Jakov i Isus otkrivaju svoj identitet: 4. Otkrivaju svoj identitet.
Zapazite da Jakov tek sada otkriva Raheli ko je on: “I kaza se Jakov Rahilji da je rod ocu njenom i da je sin Revečin… 1.Mojsijeva 29:12
Isto tako, Isus otkriva Samarjanki svoj identitet: “Reče Mu žena: Znam da će doći Mesija koji se zove Hristos, kad On dođe kazaće nam sve. Reče joj Isus: Ja sam koji s tobom govorim.” Jovan 4.25,26
Isus nikome nije otvoreno rekao da je On Mesija kojeg čekaju, osim što je pitao učenike šta oni misle ko je On.
Zato je čudno što jednoj anonimnoj Samarjanki Isus otvoreno rekao da je On prorečeni Mesija, baš kao što je Jakov otkrio svoj identitet Raheli. Zbog toga je susret sa Samarjankom veoma važan događaj.
Zatim, u oba slučaja: 5. Devojka trči kući da objavi vest o dolasku stranca.
Rahela obaveštava svoju porodicu: “…a ona otrča te javi ocu svom.” 1.Mojsijeva 29:12
A Samarjanka obaveštava svoju širu porodicu, ceo grad: “A žena ostavi sudove svoje i otide u grad i reče ljudima: Hodite da vidite čoveka koji mi kaza sve što sam učinila: da nije to Hristos?” Jovan 4.28,29
Sledeća paralela između Jakova i Isusa jeste da: 6. Neko iz porodice izlazi da pozdravi ili pozove gosta.
Jakovu je izašao na susret Lavan kome je Rahela javila šta se dogodilo na izvoru: “A kad Lavan ču za Jakova sina sestre svoje, istrča mu na susret, i zagrli ga i poljubi, i uvede u svoju kuću...” 1.Mojsijeva 29:13,14
Isusu su izašli u susret stanovnici grada kojima je Samarjanka javila šta se dogodilo na izvoru: “Iziđoše, dakle, iz grada i pođoše k Njemu… i iz grada onog mnogi od Samarjana verovaše Ga za besedu žene koja svedočaše... Jovan 4.30,39-41
Samarjanka ih ne poziva da joj veruju radi njenog položaja u društvu, obzirom da je bila na lošem glasu, nego da dođu i da se sami uvere.
Da su Samarjani odbacili njen poziv radi njene grešne prošlosti, propustili bi susret sa Mesijom.
A zatim se dogovaraju zaruke, jednom doslovne, a drugi put simbolične: 7. Zaruke
Jakov je morao da radi određeno vreme posle veridbe da bi dobio nevestu: “I Jakovu omile Rahilja, te reče: Služiću ti sedam godina za Rahilju, mlađu kćer tvoju… i odsluži Jakov za Rahilju sedam godina…” 1.Mojsijeva 29:18-20 Dakle, to je bilo vreme od veridbe do venčanja.
Što se tiče Isusa, takođe treba da prođe određeno vreme da bi dobio svoju simboličnu nevestu prilikom svog drugog dolaska.
Isus je došao da ispuni simbolička proročanstva koja su opisivala zavet vernosti između Boga i Božjeg naroda, koja su slikovito bila opisana kao brak.
Gresi Božjeg naroda slikovito su opisani kao bračno neverstvo.
Tako je potpuno razumljivo da Isus na Jakovljevom izvoru ne sreće smernu devojku kao što je bila Rahela, nego Samarjanku koja je imala 5 muževa i živela je nevečano sa šestim (ne čitati): “Reče joj Isus: Dobro si kazala: Nemam muža; jer si pet muževa imala, i sad koga imaš nije ti muž; to si pravo kazala.” Jovan 4.17,18
Uprkos njenoj grešnosti, Isus nudi Samaranki oproštenje i vodu života, kao i svim grešnim Samarjanima koji su izašli iz grada da sretnu Mesiju.
“A ženi govorahu: Sad ne verujemo više za tvoju besedu, jer sami čusmo i poznasmo da je Ovaj zaista spas svetu, Hristos.” Jovan 4.42
Tako Jakovljeve zaruke posle susreta sa Rahelom na studencu, simbolički predstavljaju Boga koji će svoj narod da posveti, preobrazi i ponovo stvori, očišćen od svakog zla, pa će večno živeti po Božjim principima.
Isus je došao da ljudima ponudi vodu života, ali je morao prvo da umre, i da sa Njegovog groba bude uklonjen kamen, kako bi ljudima ponudio večni život. Tako je Isus na praznik u hramu rekao:
„…Ko je žedan neka dođe k meni i pije. Koji me veruje, kao što pismo reče, iz njegova tela poteći će reke žive vode.“ Jovan 7.37,38
Isus je citirao Isaijino proročanstvo: „Oj žedni koji ste god, hodite na vodu, i koji nemate novca, hodite, kupujte i jedite…“ Isaija 55.1
Zašto baš zaruke na studencu? Izvor i brak vrlo su povezani u Bibliji. Zajednica između muža i žene predstavljena je simbolički pijenjem vode iz svog studenca.
Pogledajte kao Solomun povezuje izvor i brak: “Pij vodu iz svojega studenca i što teče iz tvojega izvora. Neka se razlivaju tvoji izvori na polje, i potoci po ulicama. Imaj ih sam za se, a ne tuđin s tobom. Blagosloven da je izvor tvoj, i veseli se ženom mladosti svoje.” Priče 5.15-18
Voda je opisana kao simbol života, a studenac kao simbol braka iz koga kao iz izvora proizilazi potomstvo. Tim simbolima je opisan odnos grešnog Izraela sa Bogom:
“Idi i viči Jerusalimu da čuje i govori: ovako veli Gospod: opominjem te se po milosti u mladosti tvojoj i po ljubavi o veridbi tvojoj, kad iđaše za mnom po pustinji, i po zemlji gde se ne seje… Jer dva zla učini moj narod: ostaviše mene, izvor žive vode, i iskopaše sebi studence, studence isprovaljivane, koji ne mogu da drže vode.” Jeremija 2.2,13
Bog kaže da je Izrael učinio preljubu. Bog se verio sa svojim narodom, postala mu je verenica, zaručnica, ali je Božji narod ostavio Boga koji je izvor žive vode, da bi verovali nekim drugim studencima.
Zato nas ne iznenađuje da su u tri susreta na studencu u Starom Zavetu zaručnice bile devojke, to jest device, dok je Samarjanka bila u višestrukim brakovima, i trenutno je živela u vanbračnoj vezi.
Dakle, Bog daje izvor čija voda teče u večni život, a postoje i izvori - falsifikati, koji zbog sličnosti sa originalom mogu da prevare površne tragaoce za istinom. Tako Bog u Bibliji sam objašnjava simbole u njihovo značenje.
3+1 (Tri slične priče + 1)
Dakle, nakon što smo u priči o Samarjanki dobili nagoveštaj da je taj događaj paralelan sa Jakovljevim susretom sa Rahelom – jer je 3 puta spomenut Jakov, sledeći nagoveštaj za dalje istraživanje jeste da u Starom Zavetu već u prve dve knjige Biblije opširno opisuje čak tri slične priče o susretu na izvoru posle kojeg se neko zaručuje i kasnije ženi: Isak i Rebeka, Jakov i Rahela, Mojsije i Sefora.
Kao što nam je pažnju privuklo trostruko spominjanje Jakova u priči o Samarjanki, tako nam ponovo privlači pažnju trostruka priča sličnog sadržaja. Time je nadahnuti autor Biblije ukazao na važnost poruke ove tri priče.
Evo kako izgleda slična osnovna struktura sve tri zaruke koje su se dogodile posle susreta na izvoru:
1) Budući ženik ili njegov zamenik odlazi u stranu zemlju i dolazi na studenac;
2) Na studencu sreće devojku koja pripada njegovoj daljoj rodbini;
3) Neko uzima vodu sa studenca;
4) Daje se dar ili se obavlja usluga kojom čovek zadobija poverenje devojke i njene porodice;
5) Čovek otkriva svoj identitet;
6) Devojka trči kući da obavesti porodicu o dolasku stranca;
7) Neko iz porodice izlazi da pozdravi ili pozove gosta.
8) Zaruke se ugovaraju i obeležavaju gozbom.
9) Čovek prebiva sa porodicom devojke neko vreme.
10 ) Vraća se kući obično sa ovlašćenjem i nalogom nevestine porodice.
11) Dočekuje ga član njegove porodice.
12) Nastavlja da živi sa svojom porodicom.
Ovaj šablon je lako prepoznati u sve tri priče, pa je neizbežno da sebi postavimo pitanje: Zbog čega su detaljno opisane tri veoma slične veridbe posle susreta na studencu?
Razlog je to što karakter patrijaraha i njihovi postupci ukazuju na Božji plan spasenja koji će u budućnosti da ostvari Mesija – Isus Hristos.
Događaji iz života biblijskih ličnosti predstavljaju tipološke scene. Tipološke scene imaju gotovo identičnu formu, uslove odvijanja i redosled – kao očekivani original, Mesijanski događaj u budućnosti.
Napominjemo da i sličnosti i razlike donose značajne poruke.
Sama Biblija najbolje daje svoj sopstveni komentar.
Priča o Samarjanki vratila nas je u Stari Zavet da analiziramo prethodne slične događaje, kako bismo razumeli samu priču o Samarjanki. Pogledajmo sada drugu priču:
Isak i Rebeka (1.Mojsijeva 24.1-17)
Kada čitamo priču o Isaku i Rebeki, prvo što nam upada u oči, jeste da se Isak koji traži nevestu, uopšte ne pojavljuje u priči do pred kraj.
Isak bi trebalo da bude glavna ličnost, ali uopšte nije akter događaja.
Umesto Isaka u stranu zemlju odlazi zamenik, sluga.
Međutim, zapazite da ne odlazi Isakov sluga da traži nevestu za Isaka, nego sluga Isakovog oca Avrama. Od početka teksta pojavljuje se samo Avram, a Isak se samo usput spominje.
Mi saznajemo sve o Avramu: da je Avram star, da Avram pokreće inicijativu za ženidbu Isaka, i da Avram šalje slugu.
Kad se sluga moli Bogu, sluga spominje samo oca Avrama, a ne mladoženju Isaka (“Gospode Bože gospodara mog Avrama, daj mi sreću danas i učini milost gospodaru mom Avramu.” 1.Mojsijeva 24.12).
Dakle, stalno je otac Avram u centru priče, a sin Isak se ne pojavljuje, nego je tu da bi doneo potomstvo Ocu, iako je u pitanju Isakova veridba.
Bog se javlja Avramu, Avram donosi odluku, Avram organizuje putovanje za traženje neveste, Avram izvršava ono što Bog traži od njega.
Isakovo životno delo je da potvrdi očevu misiju, da nastavi ono što je radio njegov otac, da potvrdi očevo delo. Isak je slika Oca.
Ne samo ovde nego celog života, Isak produžava ono što je počeo Avram.
Na primer, Avram je u Geraru iskopao studence, koji su u međuvremenu zapušteni i zakopani.
135 Međutim, Isak takođe odlazi u Gerar, otkopava i obnavlja te iste studence.
Takođe, Avram je napravio dva oltara (1.Mojsijeva 13.4,18; 22.9), a Isak takođe gradi oltar (1.Mojsijeva 26.25), a čak je trebalo da bude žrtvovan na oltaru, čime je ukazao na Mesijinu žrtvu na krstu.
Isak koji nastavlja misiju svog oca Avrama, jasno nas asocira na Isusa Hrista koji je došao da ispuni misiju spasenja, plan koji je napravio Otac zbog pada čoveka u greh.
Isak je predslika Isusa Hrista, a Avram je slika nebeskog Oca.
Kao što Isak radi sve što radi njegov otac, tako Isus kaže: “…jer ne tražim volje svoje nego volju Oca koji me je poslao.” Jovan 5:30
Tako Isak traži nevestu, a Mesiju, koji je simbolički “Ženik”, to jest mladoženja, došao da traži simboličku nevestu – odnosno ljude koji hoće da sa Bogom uspostave večni zavetni odnos.
Kao nekada Isak, Isus proslavlja Oca, čini volju svog Oca, On ispunjava Očev plan i stalno ukazuje na Oca. On ide u Samariju zato što je to volja Njegovog Oca.
Zato tekst kaže da je trebalo da Isus prođe kroz Samariju i dođe na Jakovljev izvor.
Kada se opisuje Isakovo pleme, za razliku od svih drugih rodoslova, Isakov rodoslov ne počinje od Isaka, nego od Avrama: “A ovo je pleme Isaka sina Avramovog: Avram rodi Isaka.” 1. Mojsijeva 25:19.
I to je kraj rodoslova! Nije zapisan niko ni pre Avrama, ni posle Isaka.
Sam tekst je napisan kao slika u ogledalu. Isak : Avram = Avram : Isak.
Kao da nema ništa osim njih, jer nisu nabrojani potomci, a njih dvojica su jednaki. Mi očekujemo celu listu potomaka, a nabrojani su samo otac i sin. Otac i sin ovde čine ceo rodoslov!
Isak je slika svog oca i sin radi ono što radi njegov otac. Zato nije slučajnost da je prva zapisana reč koju je Isak izgovorio u Bibliji, reč “Oče.” “Tada reče Isak, Avramu ocu svom: Oče!”1. Mojsijeva 22:7.
A poslednja reč koju je Isak izgovorio u Bibliji jeste Avram: “…da naslediš zemlju u kojoj si došljak, koju Bog dade Avramu.” 1. Mojsijeva 28:4.
Tako vidimo da nas Isak svojim odnosom prema svom ocu Avramu - upućuje na budućeg Sina nebeskog Oca, Isusa Hrista koji ukazuje ljudima na nebeskog Oca, koji čini Očevu volju i nastavlja sve što je Otac započeo.
Isus je došao da nam pokaže Oca i bio je Njegova savršena slika. Kako apostol Pavle kaže, Isus je “obličje Boga što se ne vidi...” Kološanima 1:15
Isus kaže Filipu da čovek koji vidi Isusa, on vidi Oca. Isus je u Ocu i Otac je u Njemu. (ne čitati) “Reče mu Filip: Gospode! pokaži nam oca, i biće nam dosta. Isus mu reče: toliko sam vreme s vama i nisi me poznao, Filipe? Koji vide mene, vide oca; pa kako ti govoriš: pokaži nam oca? Zar ne veruješ da sam ja u ocu i otac u meni? Reči koje vam ja govorim ne govorim od sebe; nego otac koji stoji u meni on tvori dela.” Jovan 14:8-11
Veza između Oca i Sina izražena je i u Isusovim prvim i poslednjim rečima zapisanim u evanđelju po Luki.
Prve Isusove reči bile su kada roditeljima kaže da nisu trebali da ga traže, jer je trebalo da znaju da On radi ono za šta ga je poslao nebeski Otac: “I reče im: zašto ste me tražili? Zar ne znate da meni treba u onom biti što je Oca mojega? Luka 2:49
Takođe, Isusove poslednje reči na krstu, i poslednje reči pred vaznesenje takođe upućuju ljude na nebeskog Oca: “Oče! u ruke tvoje predajem duh svoj. I rekavši ovo izdahnu.” Luka 23:46 “I gle, ja ću poslati obećanje Oca svojega na vas...” Luka 24:49
Zato nas ne iznenađuje da zapisane reči koje Isus izgovara Samarjanki: “Daj mi da pijem,” jesu iste su reči koje je izgovorio Avramov sluga kada je zatražio vodu od Rebeke.
Isus je otišao u Samariju jer je to bio deo plana Njegovog Oca. Upotrebio je istu fraze u sličnim okolnostima da bi nam ukazam da Bog sa ciljem vodi ovaj događaj.
Isak predstavlja jedan aspekt Hristove misije. Mesija je veoma složena ličnost, pa nije mogao simbolički da ga opiše samo Jakov, nego je bilo nepohodno da Isak, Mojsije i još nekoliko ličnosti Starog Zaveta svojim životom simbolički opišu komplikovanu misiju Mesije.
Takođe, mi vidimo da je žena veoma aktivna.
Ona dolazi po vodu, napaja slugu, napaja njegove kamile, obaveštava svoju porodicu, pitaju je da donese odluku da se uda, dakle nalazi se u centru događaja. Naglašen je i njen karakter.
Ona je na ispitu, a njen karakter se testira da se vidi da li je dostojna za udaju.
U Bibliji je žena simbol crkve, a ovo je devica koja pokazuje krotak, marljiv i pobožan karakter, a na kraju kada je pitaju, pristaje da se uda za Isaka, kao što će Božji narod svojim izborom odlučiti da živi sa Bogom zauvek.
Pitanje je koga predstavlja sluga koji je poslat da pripremi, ispita i dovede nevestu.
Isus je rekao da će se svom narodu poslati Svetog Duha, koji će ih uputiti na svaku istinu i pripremiti za večni život (ne čitati): “A kad dođe On, Duh istine, uputiće vas na svaku istinu; jer neće od sebe govoriti, nego će govoriti šta čuje...” Jovan 16:13
Dakle, u Isakovoj veridbi, Avramov sluga je predslika Svetog Duha koji priprema nevestu Jagnjetu.
Zapazite da Jakov dolazi na studenac sa zavežljajem, sa minimumom imovine, kao što je Isus ostavio bogatstvo svog oca na Nebu, i došao kao siromašan čovek.
S druge strane Avramov sluga dolazi na studenac sa bogatstvom, zlatom i kamilama, donosi darove za nevestu, baš kao što je Sveti Duh izlio darove na Božji narod nakon što je pomeren kamen sa Hristovog groba, a pristup vodi života postao je slobodan.
Za razliku od Isaka kome nevestu priprema očev izaslanik, Jakov dolazi lično, baš kao što je Isus Hristos došao lično, nakon čega je posle svog vaskrsenja i vaznesenja poslao Svetog Duha.
Izgleda da Jakov opisuje Hristov prvi dolazak do Njegovog vaskrsenja, a Isakova veridba opisuje delovanje Svetog Duha na crkvu posle Hristovog vaskrsenja.
Tako je Ženik odsutan u priči, a Očev izaslanik kao na Božjem sudu ispituje devojku koja je simbol crkve, da vidi da li je dostojna da bude u Božjem carstvu.
Mi živimo u vreme kada Božji narod treba da daje drugima tu vodu života pod uticajem Svetog Duha, baš kao što je Rebeka nudila drugima vodu koju je uzela sa izvora.
Ova tipološka scena nam pokazuje kako je Bog uklopio više Biblijskih scena koje objašnjavaju jedna drugu, i oslikavaju Božju skrivenu poruku.
Mojsije i Sefora (2.Mojsijeva 2.15-22)
Treća scena na izvoru iza koje sledi veridba, dogodila se Mojsiju kada je sreo Seforu.
I u njoj nalazimo gotovo sve očekivane elemente, kao u prethodnim događajima, koji nam proročki opisuju drugačije osobine Mesije koje se ne vide u prethodnim pričama. Struktura je naravno, ostala ista:
1) Mojsije odlazi u stranu zemlju i dolazi na studenac;
2) Tamo sreće devojku (jednu od 7 kćeri madijanskog sveštenika) koja je deo njegove dalje porodice (pošto je Madijan Avramov sin sa Heturom - što znači da su dalji rod); Zatim,
3) Mojsije ih je odbranio od pastira, uzima vodu sa studenca i napaja im stada;
4) Devojka ide kući da obavesti porodicu o dolasku stranca;
5) Stranac je pozvan da jede s porodicom; i
6) Dolazi do zaruka, i kasnije do venčanja.
Najupadljivija novina u ovom susretu na izvoru, jeste da je Mojsije prikazan kao čovek sa dva različita identiteta.
Odrastao je na egipatskom dvoru, ali je imao jevrejsko poreklo, a Jevreji su u to vreme bili robovi u Egiptu.
Tako Mojsijev dvostruki identitet ukazuje da će Mesija imati dvostruki identitet.
Hristos ima nebesku prirodu sa carskog Dvora vladara svemira, ali je uzeo utelovljenu ljudsku prirodu da bi spasao svoj narod.
Isus se predstavljao kao Božji Sin i kao Sin Čovečiji.
Mojsije je carski sin, ali je i pripadao ropskom narodu koji je trebalo da oslobodi.
Kao što je Mojsije došao da spasi svoj narod iz ropstva,
tako je Isus došao kao spasitelj robova grehu.
Jedino neko ko ima obe prirode, nebesku i ljudsku, mogao je da pomiri Boga na Nebu i čoveka na Zemlji,
Zanimljivo je da Isus obećava Natanailu da će “videti nebo otvoreno i anđele Božije gde se penju i silaze k sinu čovečijemu.” Jovan 1.51 - čime Isus daje jasnu aluziju na Jakovljev san u kojem su anđeli silazili po lestvama da pomognu ljudima, i vraćali se nazad Bogu.
Te lestve u Jakovljevom snu koje su spajale Nebo i Zemlju, ukazivale su da će Mesija imati dvostuku prirodu, nebesku i ljudsku, čime će ponovo ljude vratiti Bogu.
Jakov je viziju ovih lestvi imao dok je bio na putu ka sudencu gde je sreo buduću suprugu.
Sledeća karakteristika Mojsija koja ukazuje na Mesiju, jeste da je stalno bio u centru nekog sukoba, i stalno se borio za pravdu.
Kad Egipćanin maltretira Jevrejina, Mojsije brani potlačenog roba;
kad se sukobljavaju dva Jevrejina – Mojsije je ponovo na strani pravde. Mojsije se bori da pomogne braći, ali zbog sukoba sa nepravednim sunarodnikom, Mojsije mora da beži.
Iako su ga Egipćani smatrali Egipćaninom, a Jevreji Jevrejinom, Mojsije su napadali nepravedni Egipćani i deo nepravednih Jevreja. Mojsijev život je obeležen sukobima u kojima se bori za pravdu.
Tako je Mojsije bio u smrtnoj opasnosti, slično kao i Jakov, pa obojica beže u stranu zemlju i onda dolaze na studenac.
Kao Jakov, i Mojsije ima prepreke koje mora da savlada da bi potekla voda života.
Za razliku od Jakova, Mojsije nema kamen kao prepreku, nego nepravedne pastire.
Iako Mojsije dolazi da spase narod iz ropstva, stalno su mu pravili probleme ljudi koji su umesto njega hteli da vode narod,
Isto tako Mesija dolazi da spase narod, a stalno mu prave probleme ljudi koji umesto Boga žele da vode naroda.
Zato je Mojsije postao predslika Mesije koji se sukobljava sa ljudskom nepravom i donosi pravdu potlačenima.
Mojsije silazi među robove da bi ih oslobodio, a Mesija silazi među robove greha da bi ih oslobodio od greha i smrti.
Ono što upada u oči, jeste da Mojsije na izvoru ne otkriva svoj identitet.
Jakov otkriva Raheli ko je, Avramov sluga otkriva Rebeki ko je, i Isus otkriva Samarjanki da je On Mesija kojeg čekaju.
Otkrivanje identiteta u ostalim pričama događa se na vrhuncu događaja, ali upada u oči da kod Mojsija nije opisano otkrivanje identiteta.
Znajući da je Božji Duh nadahnuo pisce Biblije da zapišu ili izostave važne detalje, možemo zaključiti da odsutnost otkrivanja identiteta kod Mojsija nije slučajna, nego namerna i svrsishodna.
Mojsije se suočava sa ljudima koji negiraju Njegov identitet, negiraju da ga je Bog pozvao da preko njega oslobodi narod iz ropstva.
Mojsije je ukorio nepravednog sunarodnika što je nepravedan prema zemljaku, a on mu je rekao: “Ko je tebe postavio knezom i sudijom nad nama?” 2.Mojsijeva 2:14.
Tako su ljudi negirali i Isusov nebeski identitet: “Eda li si ti veći od oca našega Avraama, koji umre? I proroci pomreše: Ko se ti sam gradiš?” Jovan 8:53
Što se Mojsija tiče, i pre i posle izlaska iz Egipta, većina naroda stalno se bunila protiv Mojsijevog autoriteta, protiv osobe preko koje ih je Bog vodio, pa samim tim i protiv Boga.
Napravili su zlatno tele, optuživali Mojsija da ih je doveo u pustinju da pomru od gladi i žeđi, da im je u Egiptu bilo bolje; Korej je sa svojim pobunjenicima tvrdio da i njih vodi Bog, a ne samo Mojsija, pa ih je zemlja progutala.
Negiranje Mojsijevog autoriteta kao spasitelja od ropstva predstavlja činjenicu da će ljudi negirati i autoritet Isusa Hrista kao Spasitelja, da će ga mnogi navodno pobožni ljudi odbaciti, jer su očekivali političko-vojnog heroja od kojeg bi imali telesnu korist, a ne duhovnog vođu koji će ih osloboditi od greha.
U borbi za pravdu, Mojsije prvo na izvoru spasava 7 Jotorovih ćerki od nepravednih pastira.
Kada ih je odbranio na izvoru, upotrebljena je reč “jaša” (spasiti, izbaviti) koja je upotrebljena kada kasnije Bog spasava svoj narod iz Egipta.
Mojsije na izvoru ne kaže devojkama ko je, i sedam devojaka koje je odbranio ne pozivaju ga kući, jer vide u njemu Egipćanina, a ne spasitelja.
Pošto ni Isus nije otvoreno otkrio svoj identitet, kao ni Njegova predslika Mojsije, deo Jevrejskog naroda ga je odbacio kao nekog ko dolazi iz Galileje i misle da On ne može biti Spasitelj.
Bog je dao Mojsiju da znacima i čudima potvrdi pred ljudima da ga je poslao Bog da spase ljude, tako što štap pretvorio u zmiju i obrnuto, zdrava ruka mu je postala gubava i obrnuto, i vodu je pretvorio u krv.
Isto tako, Isus je znacima i čudima potvrdio ljudima da je Spasitelj. Kada su ga pitali da li je On Mesija ili da čekaju drugoga, rekao je:
“Slepi progledaju i hromi hode, gubavi čiste se i gluhi čuju, mrtvi ustaju i siromašnima propoveda se jevanđelje. I blago onome koji se ne sablazni o mene.” Matej 11.5,6
Dakle, i Mojsijev susret sa Seforom na izvoru, pomaže nam da prepoznamo identitet Mesije, i da vidimo kako je ispunio vekovima stara proročanstva.
Jakovljeve nevolje i pobede
Vratimo se sada na paralele između Isusa i Jakova. Nevolje koje je Jakov imao odredile su ceo njegov život. Jakovljev život je život borbe.
Jakov je bežao od progonstva svog brata, kako bi sačuvao život.
Slično tome je i Mojsije bežao od svojih sunarodnika koji su ga nepravedno optužili, iako ga je Bog poslao da izbavi narod iz ropstva.
Isto tako Isus je stalno bio u opasnosti od sunarodnika, koji su ga nepravedno optuživali, iako je došao da ih izbavi iz ropstva grehu.
Već prilikom rođenja bila je borba za prvenaštvo između dva blizanca; zatim se kao odrastao borio i dobio prvenaštvo od Isava, borio se da dobije blagoslov od oca, borio se da dobije Rahelu, ženu koju je voleo, ali je bio prevaren; pa se uporno borio i drugi put da je ipak dobije. Iako je zaslužio platu od Lavana, mora da se bori kako bi dobio svoju platu; a morao je da se bori i da napusti Lavanovu kuću.
Dakle, Jakovljev život je život borbe do pobede. Jakov ima pobožne ciljeve i zato u svemu pobedjuje; a njegova najvažnija pobeda je kada je sklonio kamen sa izvora da bi dobio vodu života.
Jakov je predslika i Isusa Hrista koji se bori za spasenje Božjeg naroda i pobeđuje.
Isus se bori sa Sotonom u pustinji, bori se sa verskim vođama, kao i sa braćom koji ga nisu razumela ni prihvatila – kao što je Jakov bio progonjen od Isava. Isus se bori u Getsimaniji kao Jakov, prolazi kroz Jakovljeve muke; bori se da uzme čašu koju je ispio na krstu.
Isus takođe u svemu pobeđuje, ali je Isus bolji Jakov, jer Njegova pobeda obezbeđuje večni život Božjem narodu.
Isusova najveća pobeda bila je uklonjen kamen sa njegovog groba da bi se izlila voda života i da bi bili napojeni svi koji su došli na Božji izvor života.
I doslovno i simbolički
Jedan od glavnih problema u tumačenju Biblije jeste nerazumevanje simbolike koju je Bog stavio u doslovne događaje, kao i nerazumevanje simboličkog tumačenja onoga što stvarno jeste doslovno.
Treba znati da mnogi tekstovi imaju i doslovnu i simboličku poruku. Negiranje jednog od ova dva aspekta dovodi do bitnih promašaja, kao u slučaju fariseja koji su odbacili pravog Mesiju jer nisu razumeli Njegove simboličke poruke.
Jovanovo evanđelje u kojem se nalazi Isusov susret sa Samarjankom, puno je simbolike i neophodno je simboličko tumačenje da bi došli do smisla teksta.
U Jovanovom Evanđelju Isus za sebe kaže da je Reč, Jagnje Božje, dobri Pastir, svetlost, čokot, voda života, hleb života, vrata kroz koja se ulazi u Božje carstvo... Isus stalno opominje ljude da ne shvataju bukvalno ono što ima simboličko značenje.
Farisejima Isus kaže da će oni uništiti hram i da će ga On sagraditi za 3 dana, ali ne misli na doslovan hram, nego na svoje telo.
Nikodim kaže kako ne možemo da se bukvalno ponovo rodimo, a Isus mu objašnjava da nije mislio na bukvalno rođenje, nego da govori o simboličnom, duhovnom novorođenju čistog karaktera.
U 6-oj glavi Jovanovog evanđelja, Isus kaže da ljudi treba da jedu njegovo telo i piju njegovu krv, a čak i mnogi njegovi učenici se sablažnjavaju i napuštaju Isusa - jer su to protumačili doslovno.
Kad je Lazar umro, Isus kaže da Lazar spava. Apostoli su mislili da Lazar doslovno spava, pa se nisu zabrinuli, jer su očekivali da će se probuditi. Međutim, Isus im kaže da je Lazar zapravo umro.
U trećoj glavi Jovan Krstitelj otvoreno naziva Isusa “ženikom”, da bi ga već u sledećoj sceni videli pored studenca sa Samarjankom, usred svih ovih simboličkih tekstova. Ako su okolni tekstovi sadrže simbolički govor, onda je velika verovatnoća da Jovan i ovde koristi simbolički jezik.
Mnoge verske zajednice odbacuju Hrista kao Božjeg Sina, jer kako kažu, Bog nema ženu i nema doslovnu decu. Isus uopšte i ne govori o sebi kao doslovnom sinu.
Isus stalno govori simbolički, a ljudi se zgražavaju jer ga tumače doslovno.
Tako i u priči o Samarjanki ljudi se zgražavaju kad vide simboličke paralele sa brakom, jer ljudi to doživljavaju doslovno umesto simbolički.
Neki ljudi se pri čitanju Biblije razočaraju kad vide neki detalj koji odudara od pravila, pa misle da je to možda greška i nedostatak nadahnuća.
Međutim, malo dubljim istraživanjem možemo da utvrdimo da sličnost postoji, samo je potrebno u nekom drugom tekstu Biblije naći objašnjenje.
Ako razlika i postoji, uz molitvu Bogu čovek može da razume zašto je Bog postavio događaje na ovaj način, a ne kako bismo mi očekivali.
Biblija je inteligentno dizajnirana knjiga koju je nadahnuo Stvoritelj svemira.
Evo jednog primera. Sličnost u susretu na studencu jeste da zaručnica pripada široj porodici ženika.
Isak traži nevestu u svojoj rodbini u Haranu,
Jakova je majka poslala u svoju rodbinu u Haran, i on tamo nalazi svoju nevestu.
Vidimo Isusa na izvoru sa Samarjankom, a Judejaci i Samarjani takođe imaju zajedničko poreklo.
Dolazimo do Mojsija i zbunjeni smo što odlazi među Madijance i tamo nalazi nevestu. Čini nam se da je Madijanka Sefora izuzetak.
Ljudi prvo pomisle da se radi od odstupanja od sličnih detalja u ostalim pričama.
Međutim, Madijani su nastali od sina Keture, Avramove žene nakon Sarine smrti. “A Avram uze drugu ženu, po imenu Heturu. I ona mu rodi …Madijama…”1.Mojsijeva 25.1,2
Dakle, opet je u pitanju šira rodbinska veza, ljudi kojima je predak Avram, pa je trebalo da veruju u Boga na sličan način kao Avram.
Ono što je na prvi pogled izgledalo kao nesklad, pokazuje nam koliko ljudski um ima predrasude i kako slabo povezuje bitne detalje.
Tako površnom čitaocu upadne u oči da se tri priče u Starom Zavetu završavaju zarukama i venčanjem, dok kod susreta sa Samarjankom nema doslovne veridbe i venčanja.
Međutim, Isusov susret sa Samarjankom dobija dovršeno objašnjenje i razumevanje tek kad se razume ispunjenje njegove simbolike u poslednjoj knjizi Biblije – u Apokalipsi, to jest Otkrivenju, što ćemo sada pogledati detaljno.
Jagnjetova nevesta i njen falsifikat
Ako ste na osnovu tri slične priče iz Starog Zaveta očekivali da se sve ispunjava i završava prilikom Isusovog susreta sa Samarjankom, iznenadićete se kad u Otkrivenju nađete dve slične žene povezane sa ovim pričama: Jagnjetovu nevestu i njen falsifikat – bludnicu Vavilon.
Treba imati na umu da su i prava i lažna nevesta predstavljene slikom velikog grada. Vavilon je grad, i to pojam bezboštva, predvodnik u pobuni protiv Boga.
S druge strane, Jagnjetova nevesta je takođe grad – Novi Jerusalim (Otkrivenje 21.3), pojam pobožnosti u kojem će se okupljati svi spaseni.
Bog poziva pobožne ljude da napuste Vavilon i čekaju Novi Jerusalim.
Venčanje Jagnjeta je kulminacija cele Biblije.
Znamo da Jakov nije odmah dobio nevestu, nego zaručnicu za koju je dugo vremena morao naporno da radi da bi ona postala njegova nevesta.
Isto tako Isus se vazneo na nebo i dugo vremena naporno posreduje za Božji narod na Božjem sudu, a tek će prilikom svog drugog dolaska dobiti svoju simboličku nevestu.
Dakle, Samarjanka i Samrjani koji su prihvatili Mesiju, zajedno sa svim ljudima koji veruju Bogu, predstavljaju simbol buduće Hristove neveste.
Ako pogledamo sve tri priče iz Starog Zaveta, primetićemo da se završavaju gozbom sa porodicom neveste.
Avramov sluga (kod Isakove veridbe) večera sa nevestinom porodicom: “Potom jedoše i piše…” 1.Mojsijeva 24:54
Kod Jakova gozbe nije prilikom veridbe, nego pred venčanje: “I sazva Lavan sve ljude iz onog mesta i učini gozbu.” 1.Mojsijeva 29:22
Mojsije: “…Zašto ostaviste tog čoveka? Zovite ga da jede.” 2.Mojsijeva 2:20
Međutim, u slučaju Samarjanke – nema gozbe.
Kada su apostoli nudili Isusu da jede, On odbija i kaže: “Jelo je moje da izvršim volju Onog koji me je poslao, i da svršim Njegov posao.” Jovan 4:34
Isus pokazuje da još nije vreme za večeru svadbe Jagnjetove, da je On započeo pripremu, i da će se u budućnosti dovršiti ispunjenje ovog proročanstva. U ovoj priči pravo jelo nije telesna hrana, nego ispunjenje Božjeg plana.
Gozba sa Samarjanima se ne spominje iako je Isus ostao sa njima dva dana, zato što će ostvarenje ovog proročanstva biti tek u daljoj budućnosti.
Svadbena večera Jagnjeta koje simboliše Hrista i njegovu nevestu, opisana je u Otkrivenju: “…jer dođe svadba Jagnjetova, i žena Njegova pripravila se… Blago onima koji su pozvani na večeru svadbe Jagnjetove.” Otkrivenje 19.7-9
Priča se završava srećnim krajem, zajedništvom Jagnjeta i Božjeg naroda.
Svadba Jagnjetova izgleda kao nastavak i dovršetak Isusovog susreta sa Samarjankom, u poređenju sa tri susreta na studencu koji se završavaju venčanjem.
Međutim, pre nego što dođe prava nevesta Novi Jerusalim, u Otkrivenju je opisan falsifikat Jagnjetove neveste, koja je nazvana bludnica Vavilon.
Ova bludnica će pokušati da prevari što više ljudi izopačenim moralnim stavovima, a one koji ostanu na Božjoj strani, ona će surovo progoniti i ubijati.
Kao što čista žena predstavlja Božji narod, ova simbolička bludnica predstavlja ujedinjene religije sveta koje su odbacile Boga i varaju ljude.
Paralele između Samarjanke i bludnice Vavilon
Uporedimo sada ove dve žene - Samarjanku i bludnicu Vavilon. U oba slučaja postoji žena i voda.
1) Žena Samarjanka dolazi na izvor, a žena - bludnica sedi na mnogim vodama.
2) Samarjanka uzima vodu života od Isusa i poziva svoje sugrađane da i oni piju tu vodu života. Bludnica napaja vinom bluda vladare i stanovnike Zemlje. Otkrivenje 17.2,4
Vino je simbol Hristove krvi koja čisti od greha, a vino bluda je sve ostalo što nije Hristova krv, falsifikat koji se predstavlja ljudima kao da navodno čisti od greha.
Suštinska razlika između prave i lažne religije upravo je u načinu spasenja, koje je moguće jedino Hristovom žrtvom. Ljudske religije sadrže vino bluda, a Božja religija nudi vodu života.
Vrhunac zla ove bludnice jeste to što je “pijana od krvi svetih i od krvi svedoka Isusovih” 17.4
Znamo da su Jakov i Mojsije bili progonjeni od strane svoje braće, ali Bog je ovde opisao vrhunac netrpeljivosti sveta prema Božjem narodu pred drugi Hristov dolazak, progonstvo kakvo nije bilo od početka sveta niti će biti.
Žena je simbol religijske organizacije, a zver je simbol države.
Mi ovde vidimo spoj religije i države, koji će progoniti Božji narod, a to progonstvo Božjeg naroda oni će proglasiti navodnim Božjim sudom nad navodnim bezbožnicima.
To će biti falsifikat Božjeg suda pri drugom Hristovom dolasku.
3) Isus sreće Samarjanku van grada, jer vidimo da nakon razgovora sa Hristom ona ide u grad da pozove ljude, i ljudi izlaze iz grada (Jovan 4.28).
Bludnica je na pustom mestu, dakle u sličnom ambijentu, kao kopija prethodne slike. (ne čitati) “I uvede me duh u pusto mesto; i videh ženu gde sedi na zveri” Otkrivenje 17.3
Da postoji svesna namera da se falsifikuje Mesija, pokazuje i činjenica da je 4) Isus prikazan kao Jagnje Božje, a u Otkrivenju postoji zver koja ima dva roga kao jagnje, ali radi isto što i zver na kojoj ova bludnica sedi.
5) Ova bludnica sedi na zveri i čini celinu sa zveri. Zapazite da zver na kojoj žena sedi “…beše i više nije, i opet će doći.” Otkrivenje 17.8
Znamo da je Bog u Bibliji opisan kao Onaj koji je bio, koji jeste i koji će doći.
Zver se očigledno lažno predstavlja kao Bog, uz razliku da Bog jeste, a falsifikat nije.
Bog postoji večno, a falsifikat će nestati kad bude osuđen za zlo.
Oba će doći u budućnosti. Prvo će doći bludnica i zver kao falsifikat da bi prevarili ljude, a kad nad njom Bog izvrši presudu (Otkrivenje 18), onda će se konačno pojaviti Jagnjetova nevesta (Otkrivenje 19), jer se oduprla svim prevarama, pritiscima i progonstvima bludnice, izopačenog verskog sistema.
Sledeća paralela jeste da neko vidi prizor koji ga je začudio.
6) Apostoli vide Samarjanku i Isusa, i čude se kad ih vide, prvo zato što je ona Samarjanka, ali i zato što ih je prizor asocirao na ranija 3 susreta na izvoru: “…i čuđahu se gde govoraše sa ženom…” Jovan 4:27
Jovan u Otkrivenju takođe vidi i čudi se gledajući bludnicu koja ubija Božji narod: “I videh tu ženu… i reče mi anđeo: Što se čudiš? Ja ću ti kazati tajnu ove žene” Otkrivenje 17:6,7,8
Jovan se čudi jer vidi veliku prevaru, izopačeni falsifikat Hristove neveste. Pitanje je o kakvoj tajni bludnice anđeo govori?
Setimo se da Samarjanka ima tajnu koju je samo Bog mogao da zna, o neuspešnim brakovima i sadašnjoj vanbračnoj vezi. “Jer si pet muževa imala, i sad koga imaš nije ti muž (5+1)” Jovan 4:18
Kada je Isus pokazao da zna njenu tajnu, Samarjanka je rekla “vidim da si ti prorok”. Jovan 4.19
S druge strane, prva tajna bludnice u Otkrivenju jeste njeno ime “Na čelu njezinu bijaše napisano jedno ime, jedna tajna: “Vavilon veliki, mati bludnika i mrzosti zemaljskih.”” Otkrivenje 17,5
Očigledno da se ovaj religijski sistem predstavlja kao pobožan, a u stvari je majka gnusoba koje se događaju na Zemlji.
Druga tajna je da zver beše i nije, ali izlazi iz bezdana i opet će doći. (Otk 17.8)
Rekli smo da je ovo imitacija Boga i drugog Hristovog dolaska.
Za treću tajnu, anđeo je rekao da je potrebna mudrost: “U tome je koji mudrost ima. Sedam glava, to je sedam gora na kojima žena sedi. I jesu i sedam kraljeva. Pet je njih palo, jedan postoji, a drugi još nije došao, a kad dođe, za malo će ostati.” Otkrivenje 17.9,10
Malo je verovatno da se ovi brojevi slučajno poklope. Ovo su retki elementi koji ukazuju na sličnost između Samarjanke i njenog falsifikata - bludnice Vavilon.
Obe žene imaju tajnu, a ta tajna je mnogo brakova koje imaju iza sebe. Vavilon čini blud sa carevima Zemaljskim, i podudara se broj nabrojanih careva sa brojem brakova Samarjanke: 5 je bilo, + 1 jeste (jedan u stvari i jeste i nije, sadašnji joj zvanično nije muž), + jedan koji će doći.
Možda mislite da kod Samarjanke ne postoji sedmi muž.
Međutim, setite se da Samarjanka na kraju prepoznaje da je Isus Mesija kojeg čekaju.
Setite se da je Isus simbolički nazvan “Ženik” koji dolazi da nađe simboličku nevestu.
Samarjanka i Isus pričaju o njenim brakovima, a odjednom se prebacuju na dolazak Mesije koji Samarjanka kaže da očekuje.
Samarjanka kaže da čeka Mesiju koji će doći: “Znam da će doći Mesija koji se zove Hristos, kad On dođe kazaće nam sve.” Jovan 4:26
A Isus joj otvoreno kaže da je On Mesija, simbolički Ženik kojeg ljudi čekaju: “Ja sam koji s tobom govorim.” Jovan 4:26
Samarjanka je ostavila telesne muževe i nemoralnu prošlost, poverovala je da Isus jeste Mesija, car koji će doći, sedmi kojeg Božji narod čeka, javila je to Samarjanima u gradu, i pozvala ih da izađu iz grada, kao što je Božji narod pozvan da izađe iz Vavilona.
I u Otkrivenju i u Jovanovom Evanđelju neko treba da dođe, sedmi car i sedmi muž.
Ako je pravi Mesija taj sedmi koji će doći, ko bi mogao da u Otkrivenju bude sedmi koji “još nije došao, a kad dođe, za malo će ostati”? Otkrivenje 17.10
To bi morao da bude lažni mesija, to jest Sotona koji će imitirati Hristov drugi dolazak, koji stoji iza progonstva Božjeg naroda, i celog ovog izopačenog religijiskog sistema koji je prihvatila cela planeta osim ostatka Božjeg naroda.
Lažni Mesija nije Bog ali se predstavlja na sličan način kao Bog, da bi prevario ljude.
Falsifikat je spolja veoma sličan originalu, pa će površni posmatrači biti prevareni. Izgleda da nam je rečeno da je ovde mudrost razlikovati pravog od lažnog Mesije.
Dakle, apostol Jovan nam daje dve paralelne slike, tako da jedna slika objašnjava drugu. Razumevanjem detalja jedna slike, bolje razumemo detalje druge slike.
Vidimo original i falsifikat, Božju simboliku i simboliku lažnog mesije.
Bog je rekao da nam je potrebna mudrost koju očigledno samo On može da nam da, kako bismo razumeli ovo proročanstvo.
Sedmi i osmi 5+1+1=7 (8)
Anđeo je rekao da ova zver koja imitira Boga, na neki neobičan način jeste deo sedmorice careva, a u stvari je osmi car koji će doći. “…i zver koja beše i nije, i ona je osmi, i jeste od sedmorice i u propast ide.” Otkrivenje 17:11
Da bi ovo razumeli, pomoći će nam Samarjanka. Imala je 5 muževa, i sa šestim je živela nevenčano. Isus je dakle došao kao sedmi simbolički ili duhovni muž, ali je ostao za kratko, to jest do svog vaskrsenja i vaznesenja, a onda će kao osmi konačno drugi put doći kao simbolički Ženik po svoju nevestu, da fizički uspostavi svoje carstvo.
I bludnica u Otkrivenju ima nevenčane muževe koji su carevi, pet kojih su prošli, jedan koji jeste, sedmi koji će doći za kratko, dok je zver osma, ali je deo sedmorice.
Ako kod originala osmi predstavlja drugi Hristov dolazak, onda to ukazuje da će zver koja dolazi kao osmi verovatno biti Sotona koji će imitirati drugi Hristov dolazak.
Ovo blisko preplitanje originala i falsifikata nam pokazuje koliko će biti velika sličnost lažnog mesije sa pravim, i koliko će prevara biti ubedljiva.
Čudno je da neko može da bude i sedmi i osmi, da zauzme dva mesta iako je to ista osoba.
Činjenica da je neko sedmi i osmi pojavljuje se u Bibliji još kada je David na neobičan način opisan istovremeno i kao sedmi i kao osmi Jesejev sin.
Kad prorok Samuilo traži da vidi sve Jesejeve sinove, Jesej dovodi sedmoricu, da bi Davida kasnije doveo kao osmog, najmlađeg: “Tako reče Jesej te prođoše sedam sinova njegovih pred Samuila; a Samuilo reče Jeseju: Nije Gospod izabrao tih. Potom reče Samuilo Jeseju: Jesu li ti to svi sinovi? A on reče: Ostao je još najmlađi; eno ga, pase ovce.” 1.Samuilova 16:10,11
Međutim u Davidovom rodoslovu, pisac numerički označava sve Jesejeve sinove, a Davida označava kao sedmog, a ne kao osmog: “…A Jesej rodi prvenca svog Elijava, i Avinadava drugog i Samu trećeg, Natanaila četvrtog, Radaja petog, Osema šestog, Davida sedmog,” 2.Dnevnika 2.12-16
Da je pisac samo nabrojao imena, možda ne bismo primetili razliku u odnosu na stvaran broj Jesejevih sinova.
Međutim, pisac naglašava da je David sedmi, iako zna da je ranije opisan kao osmi, i kao da hoće da nas upozori na ovu razliku i da je naglasi.
Kritičari nadahnuća Biblije ovo navode kao navodnu grešku.
Međutim, ime jednog sina moglo je biti izostavljeno ako je poginuo u ratu sa Filistejima, pa nije naveden u rodoslovu, nego samo živi sinovi.
Detalji koji su zapisani u Bibliji birani su da ukažu na neke dublje činjenice.
David je naveden kao sedmi i osmi sin, pošto na mnogo mesta u proročanstvima simbolički predstavlja Mesiju, cara koji će doći.
Pravi Mesija je vaskrsao, i kao sedmi za kratko ostao sa apostolima pa se vazneo na Nebo, a cela Biblija proriče da će kao osmi doći kao car po svoju nevestu.
Tako nam postaje jasno da će i falsifikat Mesije koji je opisan u Otkrivenju iscenirati sličnosti sa proročanstvima kako bi svojim falsifikatima prevario svet da je on pravi Mesija.
Sotona pažljivo analizira šta piše u Bibliji, pa će pokušati da prevari ljude da poveruju da on ispunjava mesijanska proročanstva, iako se događa upravo suprotno. Broj osam simboliše novi početak, a lažni mesija će simulirati novi početak za čovečanstvo pod njegovim vođstvom.
Ljudi bez Boga neće biti u stanju da naprave razliku između falsifikata i originala. Jedino ljudi koji potpuno veruju Bogu biće sačuvani od prevare.
Duhovna preljuba
Ako pogledamo istoriju opisanu u Bibliji kao i istoriju crkve, vidimo da je prošlost puna bezbožnog postupanja Božjeg naroda i vođa Božjeg naroda.
Proroci su duhovno neverstvo Božjeg naroda upoređivali sa bračnim neverstvom. Čak i kad su ljudi odbacili Boga, iz svoje ljubavi Bog je i dalje činio sve što može da bi naveo ljude da mu se vrate.
Bog je rekao proroku Osiji da se oženi bludnicom koja nije marila za njihov brak, što je bila proročka poruka narodu koji je svojom neduhovnošću učinio duhovnu preljubu i nije mario za Boga s kojim su imali sklopljen zavet.
Taj proročka poruka bila je opomena i Božji poziv narodu na pokajanje.
Tako je Isusov susret sa Samarjankom koja je imala puno propalih brakova, bio poziv na pokajanje koje je Samarjanka poslušala.
I više od toga, Samarjanka odlazi u grad i poziva ljude da izađu iz grada, isto kao što Bog u Otkrivenju poziva iskreno pobožne ljude poslednjeg vremena da izađu iz simboličkog Vavilona.
Oni su napustili izopačenje religije, duhovni blud i vratili su se Bogu. Samarjani koji su ostali u gradu, nisu videli Hrista i nisu poverovali. Oni koji su izašli iz grada, prihvatili su spasenje od Boga.
Jakov je sklonio kamen sa izvora i obezbedio vodu života, a Vavilonu Bog kaže da će tim kamenom da mu izvrši presudu: “I uze jedan anđeo jak kamen veliki, kao kamen vodenični, i baci u more govoreći: tako će sa hukom biti bačen Vavilon grad veliki, i neće se više naći;” Otkrivenje 18.21
Prvo je žena (koja je simbol crkve) podvrgnuta testu da li će dati vodu ili ne; a zatim je Samarjanka tu vodu života ponudila i svim sugrađanima.
Da li će dati vodu života strancu na izvoru, to je bio test koji je Avramov sluga postavio Rebeki, od kojeg je zavisilo da li će biti Isakova nevesta.
Upravo zato nevesta iz Otkrivenja nudi besplatno vodu života: “I Duh i nevesta govore: dođi. I koji čuje neka govori: dođi. I ko je žedan neka dođe, i ko hoće neka uzme vodu života zabadava.” Otkrivenje 22.17
Zašto tri puta ista priča?
Videli smo kako Biblija objašnjava samu sebe.
Isus kaže da Bog svedoči istinu ljudima preko dva ili tri svedoka. Tako je Bog ispričao tri slične priče kako bi ljudima jasno opisao istinu, da nemaju dilemu kakav izbor treba napraviti.
Ne zaboravite da postoji tri sinoptička evanđelja koja su veoma slična, i četvrto Jovanovo koje ima dosta jedinstvenih detalja i unikatni sadržaj, paralelan sa Otkrivenjem i drugim knjigama.
Tako dolazimo do značajnog principa tumačenja Biblije: Ono što je rečeno na jednom mestu, treba naći kao potvrdu na bar još dva druga mesta u Bibliji.
Upoređivanjem tekstova Biblije možemo tačnije da zaključimo šta je Bog hteo da kaže, dok tumačenjem samo jednog teksta čovek može da izvuče pogrešne zaključke.
Nalaženje paralelnih, retkih, ključnih reči između dva događaja može da nam bolje objasni oba događaja, jer nas inspirisani autor teksta upućuje da jedan tekst upotrebimo za tumačenje drugog, paralelnog teksta.
U ove 3 priče ključni izrazi su: odlazak u stranu zemlju, dolazak na studenac, susret s rodbinski povezanom devojkom, gozba pa kasnije veridba i povratak u svoju zemlju.
Neverovatno je da tekstovi Starog Zaveta koji su pisani više od 15 vekova ranije, sadrže toliko sličnosti sa onim što se događa Isusu Hristu sa Samarjankom.
Upadljivo je da su scene zaruka opisane samo kod nekih biblijskih ličnosti, a ne kod svih. Bog je opisao samo veridbe koje su ukazivale na Mesiju i Božji plan da spase ljude.
Ono što ljudima izgleda kao nepotrebno ponavljanje, i ono što neki ljudi kritikuju kao nedoslednost i protivrečnost, u stvari je način kako Bog želi da nam privuče pažnju i usmeri naše razmišljanje u određenom pravcu.
Važne istine skrivene su i ne mogu se dokučiti površnim čitanjem već samo uz molitvu, pažljivijim i dubokim proučavanjem koje obuhvata poznavanje celokupnog Pisma.
Slične okolnosti koje se ponavljaju u više navrata neophodne su jer jedna osoba nije dovoljna da opiše složeni karakter i misiju Spasitelja sveta, Isusa Hrista.
Tako Jakov opisuje stalnu borbu Mesije sa silama zla koje progone Božji narod, a bitnu pobedu ostvaruje uklanjanjem kamena sa izvora, kako bi ljudima dao vodu života.
Isak opisuje Mesiju koji prilikom utelovljenja ispunjava volju svog nebeskog Oca.
Mojsije opisuje dvostruku prirodu Mesije koji je sa Nebeskog dvora, ali je sišao među robove greha kako bi ih oslobodio i doveo u Obećanu zemlju.
Isus pokazuje da je veći od Avrama, Isaka, Mojsija, Davida i Solomuna, a Samarjanki je pokazao da je veći od Jakova. Isus je bolji od svih tih predslika.
Predslike su proročanstva u kojem nesavršeni ljudi predstavljaju senke prave osobe koja stvara tu senku – savršenog Mesije.
Ljudi su nesavršena slika i pokazuju samo deo onoga što će Mesija da ostvari, dok Mesija ispunjava svaki detalj na tačan i moralno ispravan način.
Mojsije je vodio Božji narod donekle, ali nije mogao da ih uvede u Obećanu zemlju;
ali će doći bolji Mojsije – Božji Pomazanik - koji će uvesti Božji narod u Nebesku obećanu zemlju.
Isus je toliko kompleksna ličnost da su sve ove ličnosti bile potrebne da opišu Njegovu misiju.
Isus je rekao svojim učenicima: “Vama je dano da znate tajne carstva nebeskoga, a njima nije dano.” Matej 13,11
Isus kaže da je jednima otkrio značenje njegovih parabola, a od drugih je sakrio.
Ljudi koji se rukovode telesnim željama, imaće problem da naprave razliku između spasonosne vode života i vina bluda izopačenih religija, jer većina ljudi bira religiju koja njima godi, a ne onu koju je Bog objavio.
Najopasnije prevare su one koje su veoma slične originalu, koje ljudi ne mogu da razluče od istine.
Do ispravnog razumevanja Biblijskih istina ne dolazi se čitanjem šta teolozi kažu o tome, iako je to korisno da se zna. Ispravno razumevanje zavisi od toga da li iskreno, celim srcem želimo da živimo po Božjoj volji.
“Sve ovo u pričama govori Isus ljudima, i bez priče ništa ne govoraše im: Da se zbude što je rekao prorok govoreći: otvoriću u pričama usta svoja, kazaću sakriveno od postanja sveta.” Matej 13.34,35
Nekad se ključ za razumevanje proročanstava iz Otkrivenja nalazi u prvoj Mojsijevoj knjizi, ili na nekoliko različitih mesta.
Tako za razumevanje simbolike Otkrivenja – na primer Jagnjetove neveste i njenog falsifikata, bludnice nazvane Vavilon, neophodno je da kao pozadinu razumemo tri veoma slične priče o zarukama posle susreta na studencu sa početka Biblije.
Tri veridbe koje su započele kraj izvora, između Isaka i Rebeke, Jakova i Rahele, Mojsija i Sefore, imaju veoma sličnu strukturu.
Te sličnosti i razlike dizajnirane su tako da nam pomognu da razumemo identitet i cilj Mesije.
Tako susret Isusa Hrista sa Samarjankom ima simboličkih sličnosti tri priče iz Starog Zaveta, ali i sa vrhuncem istorije sveta pred drugi Hristov dolazak koji je opisan u Otkrivenju.
Jedino Božji neverovatan um može da nadahne ljude da napišu tekstove sa sličnom strukturom i sličnom porukom, iako su događaje opisali različiti pisci razdvojeni vremenom od 15 vekova, a da ti događaji objašnjavaju proročanstva za Mesijin prvi i drugi dolazak.
Upoređivanjem ovih paralelnih tekstova, videćemo da Biblija objašnjava samu sebe.
Videćemo i zašto ljudi u prošlosti nisu razumeli poruke Biblije, ili su ih tumačili pogrešno.
Na primer, Isus je ispričao dosta parabola, naizgled običnih priča iz života, kojima je ilustrovao Božje carstvo i dao veoma bitna proročanstva.
Međutim, i ovako jednostavne paralele između svakodnevnice i Božjeg plana spasenja, bile su potpuno neshvaćene od strane teološki najobrazovanijih ljudi, fariseja i sadukeja, dok su ga razumeli ribari, pastiri, carinici, bolesnici i drugi obični ljudi.
Kada su apostoli pitali Isusa koja je svrha njegovih priča (“I pristupivši učenici rekoše Mu: Zašto im govoriš u pričama?” Matej 13:10), Isus je odgovorio:
“Vama je dano da znate tajne carstva nebeskog, a njima nije dano. Jer ko ima, daće mu se, i preteći će mu; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima. Zato im govorim u pričama, jer gledajući ne vide, i čujući ne čuju niti razumeju…” Matej 13:11-13
“I zbiva se na njima proroštvo Isaijino, koje govori: Ušima ćete čuti, i nećete razumeti; i očima ćete gledati, i nećete videti.” Matej 13:11-14
Međutim, da ne bi ljudi pomislili da je Bog sudbinski predodredio neke ljude da ne razumeju, a druge da razumeju, Isus kaže da je u pitanju izbor i krotkost pred Bogom umesto oholosti:
“Jer je odrvenilo srce ovih ljudi, i ušima teško čuju, i oči su svoje zatvorili da kako ne vide očima, i ušima ne čuju, i srcem ne razumeju, i ne obrate se da ih iscelim. A blago vašim očima što vide, i ušima vašim što čuju.” Matej 13:15,16
Isto tako je Bog koristio događaje iz Starog zaveta kao priče koje ilustruju proročanstva o najbitnijim delovima Božjeg plana za spasenje ljudi koji izaberu Boga.
Na primer, jedna od glavnih tema Biblije jeste identitet, karakter i uloge obećanog Mesije, pošto je to u direktnoj vezi sa spasenjem ljudi od greha.
Važnost ispravnog razumevanja Biblije vidi se u tome što većina Jevreja nije prepoznala Mesiju iako su dobro znali Biblijske tekstove, ali nisu prepoznali aluzije i paralele koje opisuju Hrista u istorijskim događajima Starog Zaveta.
Kao primer da se udaljeni tekstovi Biblije nadopunjuju uzećemo Isusov susret sa Samarjankom.
Upoređenjem ovog događaja sa sličnim događajima iz Starog Zaveta, može da nam da objašnjenje teksta kakvo nikad ne bi videli da smo susret sa Samarjankom posmatrali izolovano od ostatka Biblije.
Pri čitanju Biblije treba obratiti pažnju na signale, upadljive pojmove koji štrče i obično nas asociraju na neki drugi Biblijski tekst, koji može da nam pomogne u tumačenju prvog teksta.
Na primer, u Isusovom susretu sa Samarjankom upadljivo je da se Jakov spominje čak tri puta:
-Spomenut je naizgled nebitan detalj da Isus dolazi u mesto Sihar koje je Jakov dao Josifu (“…blizu sela koje dade Jakov Josifu sinu svojemu.” Jovan 4:5). Zatim,
-Isus dolazi na Jakovljev izvor (“A onde beše izvor Jakovljev” Jovan 4:6), i
-Samarjanka u početku misli da Isus nije značajniji od njihovog pretka Jakova, jer im je Jakov dao taj izvor, a Isus nema čime ni da zahvati vodu sa izvora (“Eda li si ti veći od našega oca Jakova, koji nam dade ovaj studenac, i on iz njega pijaše i sinovi njegovi i stoka njegova?” Jovan 4:12)
Samarjanka na početku upoređuje Jakova i Isusa misleći da je Jakov daleko značajniji, ali na kraju prepoznaje da je Isus Mesija, dakle prepoznaje da je veći od Jakova.
Pošto nas je Samarjanka uputila da uporedimo Jakova i Isusa, prvo pitanje koje možemo da postavimo, jeste šta se Jakovu dogodilo na izvoru, i da li to ima sličnosti sa onim što se Isusu dogodilo na Jakovljevom izvoru.
Tako su najvažnije aluzije skrivene u naizgled nevažnim, sporednim detaljima, na primer da je Isus došao na Jakovljev izvor u mestu koje je Jakov dao Josifu, a da je kasnije pokazao Samarjanima da je veći od Jakova, da je On obećani Mesija.
Ako uporedimo Jakovljev dolazak na studenac, sa Isusovim dolaskom na studenac, videćemo da ova dva događaja imaju isti kostur, istu strukturu.
1. I Jakov i Isus odlaze u stranu zemlju i dolaze na izvor.
Jakov odlazi u zemlju na istoku, gde je ugledao studenac u polju: “Tada se podiže Jakov i otide u zemlju istočnu. I obzirući se ugleda studenac u polju;” 1.Mojsijeva 29:1,2
Isus je na putu za Galileju prošao kroz Samariju, i seo kraj izvora. „Ostavi Judeju, i otide opet u Galileju. A valjalo Mu je proći kroz Samariju… A onde beše izvor Jakovljev; i Isus umoran od puta seđaše na izvoru…“ Jovan 4.3-6
Zapazite da tekst kaže: „A valjalo Mu je proći kroz Samariju.“ Jovan 4:4
U drugim prevodima kaže da je „morao“ da prođe kroz Samariju, da je trebalo iz neke potrebe da prođe kroz Samariju, da je tako bilo neophodno.
Grčka reč koja je ovde upotrebljena je G1163 δεῖ dei – koja označava nešto što je neophodno, obavezujuće, što mora da se dogodi, što je potrebno. Dakle, postoji svrha zašto se to događa.
Ova reč u Novom Zavetu često se koristi da ukaže na ideju ispunjenja Božje volje. Reč dei povezuje proročanstvo i ispunjenje, najčešće nešto što je Bog prvo objavio kao proročanstvo u Svetom Pismu, a onda je to moralo da se ispuni.
Ta reč koja je upotrebljena da opiše da Mesija mora da ispuni proročanstvo, da ode u Jerusalim da strada i da vaskrsne trećeg dana.
Nama je jasno da je morao da umre kako bi spasao ljude, ali se pitamo zašto je radi svoje misije morao da prođe kroz Samariju.
Izgleda da to nije slučajno određena putanja, nego je trebalo da ispuni predsliku na koju je Jakov ukazivao.
2. Druga paralela između Jakova i Isusa jeste da na studencu sreću devojku koja pripada njegovoj rodbini.
U stranoj zemlji Jakov sreće ćerku njegovog rođaka Lavana: “…dođe Rahilja sa stadom oca svog, jer ona pasaše ovce. A kad Jakov vide Rahilju kćer Lavana ujaka svog, i stado Lavana ujaka svog…” 1.Mojsijeva 29.9,10
Treba napomenuti da u to vreme, pre oko 4000 godina, još uvek nije bio zabranjen brak u srodstvu, jer ljudski genom još uvek nije bio toliko oštećen mutacijama, pa su se još uvek rađala zdrava deca.
Što se tiče Isusa, On se rodio u jevrejskoj porodici, dok su Samarjani ostatak 10 plemana koje Asirci nisu rasejali, ali su se utopili u narode koje su Asirci doselili na tu teritoriju. (Rođaci)
Tako su Samarjani imali manjim delom Jevrejsko poreklo, ali im je religija bila mešavina judaizma sa paganskim tradicijama drugih naroda, pa je postojala je velika netrpeljivost između njih i Judejaca.
Tako i Samarjanka predstavlja dalju rodbinu Judejaca odakle je Isus došao: “Dođe žena Samarjanka da zahvati vode… Reče Mu žena Samarjanka; kako ti, Jevrejin budući, možeš iskati od mene, žene Samarjanke, da piješ? Jer se Jevreji ne mešaju sa Samarjanima.” Jovan 4.7,9
Treća paralela između Jakova i Isusa na studencu, jeste da 3. Neko zahvata vodu iz studenica.
Jakov je napojio Rahelino stado, a da bi to učinio, morao je da prvo ukloni kamen sa izvora.
“…Pristupi Jakov i odvali kamen studencu s vrata, i napoji stado Lavana ujaka svog. I poljubi Jakov Rahilju, i povikavši zaplaka se.” 1.Mojsijeva 29:10,11
U Isusovom slučaju izgleda kao da Samarjanka treba da Isusu da vodu: “Dođe žena Samarjanka da zahvati vode; reče joj Isus; daj mi da pijem.” Jovan 4.7
Međutim, Isus nudi Samarjanki nešto bolje od obične vode – vodu života od koje se više ne žedni: (pročitati) “Odgovori Isus i reče joj: Da ti znaš dar Božji, i ko je taj koji ti govori: Daj mi da pijem, ti bi iskala u Njega i dao bi ti vodu živu… Odgovori Isus i reče joj: Svaki koji pije od ove vode opet će ožedneti; A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožedneti doveka; nego voda što ću mu ja dati biće u njemu izvor vode koja teče u život večni.” Jovan 4.10,13,14
Da bismo razumeli o kakvoj vodi života se radi, pomaže nam Jakov koji je morao da skloni kamen sa ulaza na izvoru.
Dakle, postoji teško rešivi problem za buduću verenicu – kamen na vratima studenca koji čini da je voda života nepristupačna. Rahela ne može sama da napoji svoje stado.
Jedan čovek sam nije mogao da pomeri kamen. Međutim, kad je Jakov ugledao Rahelu, natprirodnom snagom sam je sklonio kamen.
Ovo je očigledna predslika kamena na Isusovom grobu, koji je natprirodnom snagom sklonjen da bi izašao vaskrsli Isus kao voda života za ljude koji traže Boga.
Sam Isus je svoje vaskrsenje opisao kao izlivanje vode života, kao garancija vaskrsenja ljudi koji veruju Bogu: “Koji me veruje, kao što Pismo reče, iz njegova tela poteći će reke žive vode.” Jovan 7,38
Kamen se često pojavljuje u događajima vezanim za Jakova.
Jakov je stavio kamen pod glavu pa je imao viziju lestvi po kojima su išli anđeli, pa taj kamen preliva uljem i obećava da će taj kamen biti Božji dom (1.Mojsijeva 28.11-22; 31.13).
Kad beži od Lavana, postavili su gomila kamenja između njih, i sklopili zavet mira (1.Mojsijeva 31.45).
Kamen je tema Jakovljevog života, a apostol Pavle tvrdi da kamen simboliše Mesiju koji je vodom napojio Božji narod u pustinji (ne čitati: „...Pijahu od duhovne stene koja iđaše za njima; a stena beše Hristos.” 1.Korinćanma 10,4).
Zatim, i Jakov i Isus otkrivaju svoj identitet: 4. Otkrivaju svoj identitet.
Zapazite da Jakov tek sada otkriva Raheli ko je on: “I kaza se Jakov Rahilji da je rod ocu njenom i da je sin Revečin… 1.Mojsijeva 29:12
Isto tako, Isus otkriva Samarjanki svoj identitet: “Reče Mu žena: Znam da će doći Mesija koji se zove Hristos, kad On dođe kazaće nam sve. Reče joj Isus: Ja sam koji s tobom govorim.” Jovan 4.25,26
Isus nikome nije otvoreno rekao da je On Mesija kojeg čekaju, osim što je pitao učenike šta oni misle ko je On.
Zato je čudno što jednoj anonimnoj Samarjanki Isus otvoreno rekao da je On prorečeni Mesija, baš kao što je Jakov otkrio svoj identitet Raheli. Zbog toga je susret sa Samarjankom veoma važan događaj.
Zatim, u oba slučaja: 5. Devojka trči kući da objavi vest o dolasku stranca.
Rahela obaveštava svoju porodicu: “…a ona otrča te javi ocu svom.” 1.Mojsijeva 29:12
A Samarjanka obaveštava svoju širu porodicu, ceo grad: “A žena ostavi sudove svoje i otide u grad i reče ljudima: Hodite da vidite čoveka koji mi kaza sve što sam učinila: da nije to Hristos?” Jovan 4.28,29
Sledeća paralela između Jakova i Isusa jeste da: 6. Neko iz porodice izlazi da pozdravi ili pozove gosta.
Jakovu je izašao na susret Lavan kome je Rahela javila šta se dogodilo na izvoru: “A kad Lavan ču za Jakova sina sestre svoje, istrča mu na susret, i zagrli ga i poljubi, i uvede u svoju kuću...” 1.Mojsijeva 29:13,14
Isusu su izašli u susret stanovnici grada kojima je Samarjanka javila šta se dogodilo na izvoru: “Iziđoše, dakle, iz grada i pođoše k Njemu… i iz grada onog mnogi od Samarjana verovaše Ga za besedu žene koja svedočaše... Jovan 4.30,39-41
Samarjanka ih ne poziva da joj veruju radi njenog položaja u društvu, obzirom da je bila na lošem glasu, nego da dođu i da se sami uvere.
Da su Samarjani odbacili njen poziv radi njene grešne prošlosti, propustili bi susret sa Mesijom.
A zatim se dogovaraju zaruke, jednom doslovne, a drugi put simbolične: 7. Zaruke
Jakov je morao da radi određeno vreme posle veridbe da bi dobio nevestu: “I Jakovu omile Rahilja, te reče: Služiću ti sedam godina za Rahilju, mlađu kćer tvoju… i odsluži Jakov za Rahilju sedam godina…” 1.Mojsijeva 29:18-20 Dakle, to je bilo vreme od veridbe do venčanja.
Što se tiče Isusa, takođe treba da prođe određeno vreme da bi dobio svoju simboličnu nevestu prilikom svog drugog dolaska.
Isus je došao da ispuni simbolička proročanstva koja su opisivala zavet vernosti između Boga i Božjeg naroda, koja su slikovito bila opisana kao brak.
Gresi Božjeg naroda slikovito su opisani kao bračno neverstvo.
Tako je potpuno razumljivo da Isus na Jakovljevom izvoru ne sreće smernu devojku kao što je bila Rahela, nego Samarjanku koja je imala 5 muževa i živela je nevečano sa šestim (ne čitati): “Reče joj Isus: Dobro si kazala: Nemam muža; jer si pet muževa imala, i sad koga imaš nije ti muž; to si pravo kazala.” Jovan 4.17,18
Uprkos njenoj grešnosti, Isus nudi Samaranki oproštenje i vodu života, kao i svim grešnim Samarjanima koji su izašli iz grada da sretnu Mesiju.
“A ženi govorahu: Sad ne verujemo više za tvoju besedu, jer sami čusmo i poznasmo da je Ovaj zaista spas svetu, Hristos.” Jovan 4.42
Tako Jakovljeve zaruke posle susreta sa Rahelom na studencu, simbolički predstavljaju Boga koji će svoj narod da posveti, preobrazi i ponovo stvori, očišćen od svakog zla, pa će večno živeti po Božjim principima.
Isus je došao da ljudima ponudi vodu života, ali je morao prvo da umre, i da sa Njegovog groba bude uklonjen kamen, kako bi ljudima ponudio večni život. Tako je Isus na praznik u hramu rekao:
„…Ko je žedan neka dođe k meni i pije. Koji me veruje, kao što pismo reče, iz njegova tela poteći će reke žive vode.“ Jovan 7.37,38
Isus je citirao Isaijino proročanstvo: „Oj žedni koji ste god, hodite na vodu, i koji nemate novca, hodite, kupujte i jedite…“ Isaija 55.1
Zašto baš zaruke na studencu? Izvor i brak vrlo su povezani u Bibliji. Zajednica između muža i žene predstavljena je simbolički pijenjem vode iz svog studenca.
Pogledajte kao Solomun povezuje izvor i brak: “Pij vodu iz svojega studenca i što teče iz tvojega izvora. Neka se razlivaju tvoji izvori na polje, i potoci po ulicama. Imaj ih sam za se, a ne tuđin s tobom. Blagosloven da je izvor tvoj, i veseli se ženom mladosti svoje.” Priče 5.15-18
Voda je opisana kao simbol života, a studenac kao simbol braka iz koga kao iz izvora proizilazi potomstvo. Tim simbolima je opisan odnos grešnog Izraela sa Bogom:
“Idi i viči Jerusalimu da čuje i govori: ovako veli Gospod: opominjem te se po milosti u mladosti tvojoj i po ljubavi o veridbi tvojoj, kad iđaše za mnom po pustinji, i po zemlji gde se ne seje… Jer dva zla učini moj narod: ostaviše mene, izvor žive vode, i iskopaše sebi studence, studence isprovaljivane, koji ne mogu da drže vode.” Jeremija 2.2,13
Bog kaže da je Izrael učinio preljubu. Bog se verio sa svojim narodom, postala mu je verenica, zaručnica, ali je Božji narod ostavio Boga koji je izvor žive vode, da bi verovali nekim drugim studencima.
Zato nas ne iznenađuje da su u tri susreta na studencu u Starom Zavetu zaručnice bile devojke, to jest device, dok je Samarjanka bila u višestrukim brakovima, i trenutno je živela u vanbračnoj vezi.
Dakle, Bog daje izvor čija voda teče u večni život, a postoje i izvori - falsifikati, koji zbog sličnosti sa originalom mogu da prevare površne tragaoce za istinom. Tako Bog u Bibliji sam objašnjava simbole u njihovo značenje.
3+1 (Tri slične priče + 1)
Dakle, nakon što smo u priči o Samarjanki dobili nagoveštaj da je taj događaj paralelan sa Jakovljevim susretom sa Rahelom – jer je 3 puta spomenut Jakov, sledeći nagoveštaj za dalje istraživanje jeste da u Starom Zavetu već u prve dve knjige Biblije opširno opisuje čak tri slične priče o susretu na izvoru posle kojeg se neko zaručuje i kasnije ženi: Isak i Rebeka, Jakov i Rahela, Mojsije i Sefora.
Kao što nam je pažnju privuklo trostruko spominjanje Jakova u priči o Samarjanki, tako nam ponovo privlači pažnju trostruka priča sličnog sadržaja. Time je nadahnuti autor Biblije ukazao na važnost poruke ove tri priče.
Evo kako izgleda slična osnovna struktura sve tri zaruke koje su se dogodile posle susreta na izvoru:
1) Budući ženik ili njegov zamenik odlazi u stranu zemlju i dolazi na studenac;
2) Na studencu sreće devojku koja pripada njegovoj daljoj rodbini;
3) Neko uzima vodu sa studenca;
4) Daje se dar ili se obavlja usluga kojom čovek zadobija poverenje devojke i njene porodice;
5) Čovek otkriva svoj identitet;
6) Devojka trči kući da obavesti porodicu o dolasku stranca;
7) Neko iz porodice izlazi da pozdravi ili pozove gosta.
8) Zaruke se ugovaraju i obeležavaju gozbom.
9) Čovek prebiva sa porodicom devojke neko vreme.
10 ) Vraća se kući obično sa ovlašćenjem i nalogom nevestine porodice.
11) Dočekuje ga član njegove porodice.
12) Nastavlja da živi sa svojom porodicom.
Ovaj šablon je lako prepoznati u sve tri priče, pa je neizbežno da sebi postavimo pitanje: Zbog čega su detaljno opisane tri veoma slične veridbe posle susreta na studencu?
Razlog je to što karakter patrijaraha i njihovi postupci ukazuju na Božji plan spasenja koji će u budućnosti da ostvari Mesija – Isus Hristos.
Događaji iz života biblijskih ličnosti predstavljaju tipološke scene. Tipološke scene imaju gotovo identičnu formu, uslove odvijanja i redosled – kao očekivani original, Mesijanski događaj u budućnosti.
Napominjemo da i sličnosti i razlike donose značajne poruke.
Sama Biblija najbolje daje svoj sopstveni komentar.
Priča o Samarjanki vratila nas je u Stari Zavet da analiziramo prethodne slične događaje, kako bismo razumeli samu priču o Samarjanki. Pogledajmo sada drugu priču:
Isak i Rebeka (1.Mojsijeva 24.1-17)
Kada čitamo priču o Isaku i Rebeki, prvo što nam upada u oči, jeste da se Isak koji traži nevestu, uopšte ne pojavljuje u priči do pred kraj.
Isak bi trebalo da bude glavna ličnost, ali uopšte nije akter događaja.
Umesto Isaka u stranu zemlju odlazi zamenik, sluga.
Međutim, zapazite da ne odlazi Isakov sluga da traži nevestu za Isaka, nego sluga Isakovog oca Avrama. Od početka teksta pojavljuje se samo Avram, a Isak se samo usput spominje.
Mi saznajemo sve o Avramu: da je Avram star, da Avram pokreće inicijativu za ženidbu Isaka, i da Avram šalje slugu.
Kad se sluga moli Bogu, sluga spominje samo oca Avrama, a ne mladoženju Isaka (“Gospode Bože gospodara mog Avrama, daj mi sreću danas i učini milost gospodaru mom Avramu.” 1.Mojsijeva 24.12).
Dakle, stalno je otac Avram u centru priče, a sin Isak se ne pojavljuje, nego je tu da bi doneo potomstvo Ocu, iako je u pitanju Isakova veridba.
Bog se javlja Avramu, Avram donosi odluku, Avram organizuje putovanje za traženje neveste, Avram izvršava ono što Bog traži od njega.
Isakovo životno delo je da potvrdi očevu misiju, da nastavi ono što je radio njegov otac, da potvrdi očevo delo. Isak je slika Oca.
Ne samo ovde nego celog života, Isak produžava ono što je počeo Avram.
Na primer, Avram je u Geraru iskopao studence, koji su u međuvremenu zapušteni i zakopani.
135 Međutim, Isak takođe odlazi u Gerar, otkopava i obnavlja te iste studence.
Takođe, Avram je napravio dva oltara (1.Mojsijeva 13.4,18; 22.9), a Isak takođe gradi oltar (1.Mojsijeva 26.25), a čak je trebalo da bude žrtvovan na oltaru, čime je ukazao na Mesijinu žrtvu na krstu.
Isak koji nastavlja misiju svog oca Avrama, jasno nas asocira na Isusa Hrista koji je došao da ispuni misiju spasenja, plan koji je napravio Otac zbog pada čoveka u greh.
Isak je predslika Isusa Hrista, a Avram je slika nebeskog Oca.
Kao što Isak radi sve što radi njegov otac, tako Isus kaže: “…jer ne tražim volje svoje nego volju Oca koji me je poslao.” Jovan 5:30
Tako Isak traži nevestu, a Mesiju, koji je simbolički “Ženik”, to jest mladoženja, došao da traži simboličku nevestu – odnosno ljude koji hoće da sa Bogom uspostave večni zavetni odnos.
Kao nekada Isak, Isus proslavlja Oca, čini volju svog Oca, On ispunjava Očev plan i stalno ukazuje na Oca. On ide u Samariju zato što je to volja Njegovog Oca.
Zato tekst kaže da je trebalo da Isus prođe kroz Samariju i dođe na Jakovljev izvor.
Kada se opisuje Isakovo pleme, za razliku od svih drugih rodoslova, Isakov rodoslov ne počinje od Isaka, nego od Avrama: “A ovo je pleme Isaka sina Avramovog: Avram rodi Isaka.” 1. Mojsijeva 25:19.
I to je kraj rodoslova! Nije zapisan niko ni pre Avrama, ni posle Isaka.
Sam tekst je napisan kao slika u ogledalu. Isak : Avram = Avram : Isak.
Kao da nema ništa osim njih, jer nisu nabrojani potomci, a njih dvojica su jednaki. Mi očekujemo celu listu potomaka, a nabrojani su samo otac i sin. Otac i sin ovde čine ceo rodoslov!
Isak je slika svog oca i sin radi ono što radi njegov otac. Zato nije slučajnost da je prva zapisana reč koju je Isak izgovorio u Bibliji, reč “Oče.” “Tada reče Isak, Avramu ocu svom: Oče!”1. Mojsijeva 22:7.
A poslednja reč koju je Isak izgovorio u Bibliji jeste Avram: “…da naslediš zemlju u kojoj si došljak, koju Bog dade Avramu.” 1. Mojsijeva 28:4.
Tako vidimo da nas Isak svojim odnosom prema svom ocu Avramu - upućuje na budućeg Sina nebeskog Oca, Isusa Hrista koji ukazuje ljudima na nebeskog Oca, koji čini Očevu volju i nastavlja sve što je Otac započeo.
Isus je došao da nam pokaže Oca i bio je Njegova savršena slika. Kako apostol Pavle kaže, Isus je “obličje Boga što se ne vidi...” Kološanima 1:15
Isus kaže Filipu da čovek koji vidi Isusa, on vidi Oca. Isus je u Ocu i Otac je u Njemu. (ne čitati) “Reče mu Filip: Gospode! pokaži nam oca, i biće nam dosta. Isus mu reče: toliko sam vreme s vama i nisi me poznao, Filipe? Koji vide mene, vide oca; pa kako ti govoriš: pokaži nam oca? Zar ne veruješ da sam ja u ocu i otac u meni? Reči koje vam ja govorim ne govorim od sebe; nego otac koji stoji u meni on tvori dela.” Jovan 14:8-11
Veza između Oca i Sina izražena je i u Isusovim prvim i poslednjim rečima zapisanim u evanđelju po Luki.
Prve Isusove reči bile su kada roditeljima kaže da nisu trebali da ga traže, jer je trebalo da znaju da On radi ono za šta ga je poslao nebeski Otac: “I reče im: zašto ste me tražili? Zar ne znate da meni treba u onom biti što je Oca mojega? Luka 2:49
Takođe, Isusove poslednje reči na krstu, i poslednje reči pred vaznesenje takođe upućuju ljude na nebeskog Oca: “Oče! u ruke tvoje predajem duh svoj. I rekavši ovo izdahnu.” Luka 23:46 “I gle, ja ću poslati obećanje Oca svojega na vas...” Luka 24:49
Zato nas ne iznenađuje da zapisane reči koje Isus izgovara Samarjanki: “Daj mi da pijem,” jesu iste su reči koje je izgovorio Avramov sluga kada je zatražio vodu od Rebeke.
Isus je otišao u Samariju jer je to bio deo plana Njegovog Oca. Upotrebio je istu fraze u sličnim okolnostima da bi nam ukazam da Bog sa ciljem vodi ovaj događaj.
Isak predstavlja jedan aspekt Hristove misije. Mesija je veoma složena ličnost, pa nije mogao simbolički da ga opiše samo Jakov, nego je bilo nepohodno da Isak, Mojsije i još nekoliko ličnosti Starog Zaveta svojim životom simbolički opišu komplikovanu misiju Mesije.
Takođe, mi vidimo da je žena veoma aktivna.
Ona dolazi po vodu, napaja slugu, napaja njegove kamile, obaveštava svoju porodicu, pitaju je da donese odluku da se uda, dakle nalazi se u centru događaja. Naglašen je i njen karakter.
Ona je na ispitu, a njen karakter se testira da se vidi da li je dostojna za udaju.
U Bibliji je žena simbol crkve, a ovo je devica koja pokazuje krotak, marljiv i pobožan karakter, a na kraju kada je pitaju, pristaje da se uda za Isaka, kao što će Božji narod svojim izborom odlučiti da živi sa Bogom zauvek.
Pitanje je koga predstavlja sluga koji je poslat da pripremi, ispita i dovede nevestu.
Isus je rekao da će se svom narodu poslati Svetog Duha, koji će ih uputiti na svaku istinu i pripremiti za večni život (ne čitati): “A kad dođe On, Duh istine, uputiće vas na svaku istinu; jer neće od sebe govoriti, nego će govoriti šta čuje...” Jovan 16:13
Dakle, u Isakovoj veridbi, Avramov sluga je predslika Svetog Duha koji priprema nevestu Jagnjetu.
Zapazite da Jakov dolazi na studenac sa zavežljajem, sa minimumom imovine, kao što je Isus ostavio bogatstvo svog oca na Nebu, i došao kao siromašan čovek.
S druge strane Avramov sluga dolazi na studenac sa bogatstvom, zlatom i kamilama, donosi darove za nevestu, baš kao što je Sveti Duh izlio darove na Božji narod nakon što je pomeren kamen sa Hristovog groba, a pristup vodi života postao je slobodan.
Za razliku od Isaka kome nevestu priprema očev izaslanik, Jakov dolazi lično, baš kao što je Isus Hristos došao lično, nakon čega je posle svog vaskrsenja i vaznesenja poslao Svetog Duha.
Izgleda da Jakov opisuje Hristov prvi dolazak do Njegovog vaskrsenja, a Isakova veridba opisuje delovanje Svetog Duha na crkvu posle Hristovog vaskrsenja.
Tako je Ženik odsutan u priči, a Očev izaslanik kao na Božjem sudu ispituje devojku koja je simbol crkve, da vidi da li je dostojna da bude u Božjem carstvu.
Mi živimo u vreme kada Božji narod treba da daje drugima tu vodu života pod uticajem Svetog Duha, baš kao što je Rebeka nudila drugima vodu koju je uzela sa izvora.
Ova tipološka scena nam pokazuje kako je Bog uklopio više Biblijskih scena koje objašnjavaju jedna drugu, i oslikavaju Božju skrivenu poruku.
Mojsije i Sefora (2.Mojsijeva 2.15-22)
Treća scena na izvoru iza koje sledi veridba, dogodila se Mojsiju kada je sreo Seforu.
I u njoj nalazimo gotovo sve očekivane elemente, kao u prethodnim događajima, koji nam proročki opisuju drugačije osobine Mesije koje se ne vide u prethodnim pričama. Struktura je naravno, ostala ista:
1) Mojsije odlazi u stranu zemlju i dolazi na studenac;
2) Tamo sreće devojku (jednu od 7 kćeri madijanskog sveštenika) koja je deo njegove dalje porodice (pošto je Madijan Avramov sin sa Heturom - što znači da su dalji rod); Zatim,
3) Mojsije ih je odbranio od pastira, uzima vodu sa studenca i napaja im stada;
4) Devojka ide kući da obavesti porodicu o dolasku stranca;
5) Stranac je pozvan da jede s porodicom; i
6) Dolazi do zaruka, i kasnije do venčanja.
Najupadljivija novina u ovom susretu na izvoru, jeste da je Mojsije prikazan kao čovek sa dva različita identiteta.
Odrastao je na egipatskom dvoru, ali je imao jevrejsko poreklo, a Jevreji su u to vreme bili robovi u Egiptu.
Tako Mojsijev dvostruki identitet ukazuje da će Mesija imati dvostruki identitet.
Hristos ima nebesku prirodu sa carskog Dvora vladara svemira, ali je uzeo utelovljenu ljudsku prirodu da bi spasao svoj narod.
Isus se predstavljao kao Božji Sin i kao Sin Čovečiji.
Mojsije je carski sin, ali je i pripadao ropskom narodu koji je trebalo da oslobodi.
Kao što je Mojsije došao da spasi svoj narod iz ropstva,
tako je Isus došao kao spasitelj robova grehu.
Jedino neko ko ima obe prirode, nebesku i ljudsku, mogao je da pomiri Boga na Nebu i čoveka na Zemlji,
Zanimljivo je da Isus obećava Natanailu da će “videti nebo otvoreno i anđele Božije gde se penju i silaze k sinu čovečijemu.” Jovan 1.51 - čime Isus daje jasnu aluziju na Jakovljev san u kojem su anđeli silazili po lestvama da pomognu ljudima, i vraćali se nazad Bogu.
Te lestve u Jakovljevom snu koje su spajale Nebo i Zemlju, ukazivale su da će Mesija imati dvostuku prirodu, nebesku i ljudsku, čime će ponovo ljude vratiti Bogu.
Jakov je viziju ovih lestvi imao dok je bio na putu ka sudencu gde je sreo buduću suprugu.
Sledeća karakteristika Mojsija koja ukazuje na Mesiju, jeste da je stalno bio u centru nekog sukoba, i stalno se borio za pravdu.
Kad Egipćanin maltretira Jevrejina, Mojsije brani potlačenog roba;
kad se sukobljavaju dva Jevrejina – Mojsije je ponovo na strani pravde. Mojsije se bori da pomogne braći, ali zbog sukoba sa nepravednim sunarodnikom, Mojsije mora da beži.
Iako su ga Egipćani smatrali Egipćaninom, a Jevreji Jevrejinom, Mojsije su napadali nepravedni Egipćani i deo nepravednih Jevreja. Mojsijev život je obeležen sukobima u kojima se bori za pravdu.
Tako je Mojsije bio u smrtnoj opasnosti, slično kao i Jakov, pa obojica beže u stranu zemlju i onda dolaze na studenac.
Kao Jakov, i Mojsije ima prepreke koje mora da savlada da bi potekla voda života.
Za razliku od Jakova, Mojsije nema kamen kao prepreku, nego nepravedne pastire.
Iako Mojsije dolazi da spase narod iz ropstva, stalno su mu pravili probleme ljudi koji su umesto njega hteli da vode narod,
Isto tako Mesija dolazi da spase narod, a stalno mu prave probleme ljudi koji umesto Boga žele da vode naroda.
Zato je Mojsije postao predslika Mesije koji se sukobljava sa ljudskom nepravom i donosi pravdu potlačenima.
Mojsije silazi među robove da bi ih oslobodio, a Mesija silazi među robove greha da bi ih oslobodio od greha i smrti.
Ono što upada u oči, jeste da Mojsije na izvoru ne otkriva svoj identitet.
Jakov otkriva Raheli ko je, Avramov sluga otkriva Rebeki ko je, i Isus otkriva Samarjanki da je On Mesija kojeg čekaju.
Otkrivanje identiteta u ostalim pričama događa se na vrhuncu događaja, ali upada u oči da kod Mojsija nije opisano otkrivanje identiteta.
Znajući da je Božji Duh nadahnuo pisce Biblije da zapišu ili izostave važne detalje, možemo zaključiti da odsutnost otkrivanja identiteta kod Mojsija nije slučajna, nego namerna i svrsishodna.
Mojsije se suočava sa ljudima koji negiraju Njegov identitet, negiraju da ga je Bog pozvao da preko njega oslobodi narod iz ropstva.
Mojsije je ukorio nepravednog sunarodnika što je nepravedan prema zemljaku, a on mu je rekao: “Ko je tebe postavio knezom i sudijom nad nama?” 2.Mojsijeva 2:14.
Tako su ljudi negirali i Isusov nebeski identitet: “Eda li si ti veći od oca našega Avraama, koji umre? I proroci pomreše: Ko se ti sam gradiš?” Jovan 8:53
Što se Mojsija tiče, i pre i posle izlaska iz Egipta, većina naroda stalno se bunila protiv Mojsijevog autoriteta, protiv osobe preko koje ih je Bog vodio, pa samim tim i protiv Boga.
Napravili su zlatno tele, optuživali Mojsija da ih je doveo u pustinju da pomru od gladi i žeđi, da im je u Egiptu bilo bolje; Korej je sa svojim pobunjenicima tvrdio da i njih vodi Bog, a ne samo Mojsija, pa ih je zemlja progutala.
Negiranje Mojsijevog autoriteta kao spasitelja od ropstva predstavlja činjenicu da će ljudi negirati i autoritet Isusa Hrista kao Spasitelja, da će ga mnogi navodno pobožni ljudi odbaciti, jer su očekivali političko-vojnog heroja od kojeg bi imali telesnu korist, a ne duhovnog vođu koji će ih osloboditi od greha.
U borbi za pravdu, Mojsije prvo na izvoru spasava 7 Jotorovih ćerki od nepravednih pastira.
Kada ih je odbranio na izvoru, upotrebljena je reč “jaša” (spasiti, izbaviti) koja je upotrebljena kada kasnije Bog spasava svoj narod iz Egipta.
Mojsije na izvoru ne kaže devojkama ko je, i sedam devojaka koje je odbranio ne pozivaju ga kući, jer vide u njemu Egipćanina, a ne spasitelja.
Pošto ni Isus nije otvoreno otkrio svoj identitet, kao ni Njegova predslika Mojsije, deo Jevrejskog naroda ga je odbacio kao nekog ko dolazi iz Galileje i misle da On ne može biti Spasitelj.
Bog je dao Mojsiju da znacima i čudima potvrdi pred ljudima da ga je poslao Bog da spase ljude, tako što štap pretvorio u zmiju i obrnuto, zdrava ruka mu je postala gubava i obrnuto, i vodu je pretvorio u krv.
Isto tako, Isus je znacima i čudima potvrdio ljudima da je Spasitelj. Kada su ga pitali da li je On Mesija ili da čekaju drugoga, rekao je:
“Slepi progledaju i hromi hode, gubavi čiste se i gluhi čuju, mrtvi ustaju i siromašnima propoveda se jevanđelje. I blago onome koji se ne sablazni o mene.” Matej 11.5,6
Dakle, i Mojsijev susret sa Seforom na izvoru, pomaže nam da prepoznamo identitet Mesije, i da vidimo kako je ispunio vekovima stara proročanstva.
Jakovljeve nevolje i pobede
Vratimo se sada na paralele između Isusa i Jakova. Nevolje koje je Jakov imao odredile su ceo njegov život. Jakovljev život je život borbe.
Jakov je bežao od progonstva svog brata, kako bi sačuvao život.
Slično tome je i Mojsije bežao od svojih sunarodnika koji su ga nepravedno optužili, iako ga je Bog poslao da izbavi narod iz ropstva.
Isto tako Isus je stalno bio u opasnosti od sunarodnika, koji su ga nepravedno optuživali, iako je došao da ih izbavi iz ropstva grehu.
Već prilikom rođenja bila je borba za prvenaštvo između dva blizanca; zatim se kao odrastao borio i dobio prvenaštvo od Isava, borio se da dobije blagoslov od oca, borio se da dobije Rahelu, ženu koju je voleo, ali je bio prevaren; pa se uporno borio i drugi put da je ipak dobije. Iako je zaslužio platu od Lavana, mora da se bori kako bi dobio svoju platu; a morao je da se bori i da napusti Lavanovu kuću.
Dakle, Jakovljev život je život borbe do pobede. Jakov ima pobožne ciljeve i zato u svemu pobedjuje; a njegova najvažnija pobeda je kada je sklonio kamen sa izvora da bi dobio vodu života.
Jakov je predslika i Isusa Hrista koji se bori za spasenje Božjeg naroda i pobeđuje.
Isus se bori sa Sotonom u pustinji, bori se sa verskim vođama, kao i sa braćom koji ga nisu razumela ni prihvatila – kao što je Jakov bio progonjen od Isava. Isus se bori u Getsimaniji kao Jakov, prolazi kroz Jakovljeve muke; bori se da uzme čašu koju je ispio na krstu.
Isus takođe u svemu pobeđuje, ali je Isus bolji Jakov, jer Njegova pobeda obezbeđuje večni život Božjem narodu.
Isusova najveća pobeda bila je uklonjen kamen sa njegovog groba da bi se izlila voda života i da bi bili napojeni svi koji su došli na Božji izvor života.
I doslovno i simbolički
Jedan od glavnih problema u tumačenju Biblije jeste nerazumevanje simbolike koju je Bog stavio u doslovne događaje, kao i nerazumevanje simboličkog tumačenja onoga što stvarno jeste doslovno.
Treba znati da mnogi tekstovi imaju i doslovnu i simboličku poruku. Negiranje jednog od ova dva aspekta dovodi do bitnih promašaja, kao u slučaju fariseja koji su odbacili pravog Mesiju jer nisu razumeli Njegove simboličke poruke.
Jovanovo evanđelje u kojem se nalazi Isusov susret sa Samarjankom, puno je simbolike i neophodno je simboličko tumačenje da bi došli do smisla teksta.
U Jovanovom Evanđelju Isus za sebe kaže da je Reč, Jagnje Božje, dobri Pastir, svetlost, čokot, voda života, hleb života, vrata kroz koja se ulazi u Božje carstvo... Isus stalno opominje ljude da ne shvataju bukvalno ono što ima simboličko značenje.
Farisejima Isus kaže da će oni uništiti hram i da će ga On sagraditi za 3 dana, ali ne misli na doslovan hram, nego na svoje telo.
Nikodim kaže kako ne možemo da se bukvalno ponovo rodimo, a Isus mu objašnjava da nije mislio na bukvalno rođenje, nego da govori o simboličnom, duhovnom novorođenju čistog karaktera.
U 6-oj glavi Jovanovog evanđelja, Isus kaže da ljudi treba da jedu njegovo telo i piju njegovu krv, a čak i mnogi njegovi učenici se sablažnjavaju i napuštaju Isusa - jer su to protumačili doslovno.
Kad je Lazar umro, Isus kaže da Lazar spava. Apostoli su mislili da Lazar doslovno spava, pa se nisu zabrinuli, jer su očekivali da će se probuditi. Međutim, Isus im kaže da je Lazar zapravo umro.
U trećoj glavi Jovan Krstitelj otvoreno naziva Isusa “ženikom”, da bi ga već u sledećoj sceni videli pored studenca sa Samarjankom, usred svih ovih simboličkih tekstova. Ako su okolni tekstovi sadrže simbolički govor, onda je velika verovatnoća da Jovan i ovde koristi simbolički jezik.
Mnoge verske zajednice odbacuju Hrista kao Božjeg Sina, jer kako kažu, Bog nema ženu i nema doslovnu decu. Isus uopšte i ne govori o sebi kao doslovnom sinu.
Isus stalno govori simbolički, a ljudi se zgražavaju jer ga tumače doslovno.
Tako i u priči o Samarjanki ljudi se zgražavaju kad vide simboličke paralele sa brakom, jer ljudi to doživljavaju doslovno umesto simbolički.
Neki ljudi se pri čitanju Biblije razočaraju kad vide neki detalj koji odudara od pravila, pa misle da je to možda greška i nedostatak nadahnuća.
Međutim, malo dubljim istraživanjem možemo da utvrdimo da sličnost postoji, samo je potrebno u nekom drugom tekstu Biblije naći objašnjenje.
Ako razlika i postoji, uz molitvu Bogu čovek može da razume zašto je Bog postavio događaje na ovaj način, a ne kako bismo mi očekivali.
Biblija je inteligentno dizajnirana knjiga koju je nadahnuo Stvoritelj svemira.
Evo jednog primera. Sličnost u susretu na studencu jeste da zaručnica pripada široj porodici ženika.
Isak traži nevestu u svojoj rodbini u Haranu,
Jakova je majka poslala u svoju rodbinu u Haran, i on tamo nalazi svoju nevestu.
Vidimo Isusa na izvoru sa Samarjankom, a Judejaci i Samarjani takođe imaju zajedničko poreklo.
Dolazimo do Mojsija i zbunjeni smo što odlazi među Madijance i tamo nalazi nevestu. Čini nam se da je Madijanka Sefora izuzetak.
Ljudi prvo pomisle da se radi od odstupanja od sličnih detalja u ostalim pričama.
Međutim, Madijani su nastali od sina Keture, Avramove žene nakon Sarine smrti. “A Avram uze drugu ženu, po imenu Heturu. I ona mu rodi …Madijama…”1.Mojsijeva 25.1,2
Dakle, opet je u pitanju šira rodbinska veza, ljudi kojima je predak Avram, pa je trebalo da veruju u Boga na sličan način kao Avram.
Ono što je na prvi pogled izgledalo kao nesklad, pokazuje nam koliko ljudski um ima predrasude i kako slabo povezuje bitne detalje.
Tako površnom čitaocu upadne u oči da se tri priče u Starom Zavetu završavaju zarukama i venčanjem, dok kod susreta sa Samarjankom nema doslovne veridbe i venčanja.
Međutim, Isusov susret sa Samarjankom dobija dovršeno objašnjenje i razumevanje tek kad se razume ispunjenje njegove simbolike u poslednjoj knjizi Biblije – u Apokalipsi, to jest Otkrivenju, što ćemo sada pogledati detaljno.
Jagnjetova nevesta i njen falsifikat
Ako ste na osnovu tri slične priče iz Starog Zaveta očekivali da se sve ispunjava i završava prilikom Isusovog susreta sa Samarjankom, iznenadićete se kad u Otkrivenju nađete dve slične žene povezane sa ovim pričama: Jagnjetovu nevestu i njen falsifikat – bludnicu Vavilon.
Treba imati na umu da su i prava i lažna nevesta predstavljene slikom velikog grada. Vavilon je grad, i to pojam bezboštva, predvodnik u pobuni protiv Boga.
S druge strane, Jagnjetova nevesta je takođe grad – Novi Jerusalim (Otkrivenje 21.3), pojam pobožnosti u kojem će se okupljati svi spaseni.
Bog poziva pobožne ljude da napuste Vavilon i čekaju Novi Jerusalim.
Venčanje Jagnjeta je kulminacija cele Biblije.
Znamo da Jakov nije odmah dobio nevestu, nego zaručnicu za koju je dugo vremena morao naporno da radi da bi ona postala njegova nevesta.
Isto tako Isus se vazneo na nebo i dugo vremena naporno posreduje za Božji narod na Božjem sudu, a tek će prilikom svog drugog dolaska dobiti svoju simboličku nevestu.
Dakle, Samarjanka i Samrjani koji su prihvatili Mesiju, zajedno sa svim ljudima koji veruju Bogu, predstavljaju simbol buduće Hristove neveste.
Ako pogledamo sve tri priče iz Starog Zaveta, primetićemo da se završavaju gozbom sa porodicom neveste.
Avramov sluga (kod Isakove veridbe) večera sa nevestinom porodicom: “Potom jedoše i piše…” 1.Mojsijeva 24:54
Kod Jakova gozbe nije prilikom veridbe, nego pred venčanje: “I sazva Lavan sve ljude iz onog mesta i učini gozbu.” 1.Mojsijeva 29:22
Mojsije: “…Zašto ostaviste tog čoveka? Zovite ga da jede.” 2.Mojsijeva 2:20
Međutim, u slučaju Samarjanke – nema gozbe.
Kada su apostoli nudili Isusu da jede, On odbija i kaže: “Jelo je moje da izvršim volju Onog koji me je poslao, i da svršim Njegov posao.” Jovan 4:34
Isus pokazuje da još nije vreme za večeru svadbe Jagnjetove, da je On započeo pripremu, i da će se u budućnosti dovršiti ispunjenje ovog proročanstva. U ovoj priči pravo jelo nije telesna hrana, nego ispunjenje Božjeg plana.
Gozba sa Samarjanima se ne spominje iako je Isus ostao sa njima dva dana, zato što će ostvarenje ovog proročanstva biti tek u daljoj budućnosti.
Svadbena večera Jagnjeta koje simboliše Hrista i njegovu nevestu, opisana je u Otkrivenju: “…jer dođe svadba Jagnjetova, i žena Njegova pripravila se… Blago onima koji su pozvani na večeru svadbe Jagnjetove.” Otkrivenje 19.7-9
Priča se završava srećnim krajem, zajedništvom Jagnjeta i Božjeg naroda.
Svadba Jagnjetova izgleda kao nastavak i dovršetak Isusovog susreta sa Samarjankom, u poređenju sa tri susreta na studencu koji se završavaju venčanjem.
Međutim, pre nego što dođe prava nevesta Novi Jerusalim, u Otkrivenju je opisan falsifikat Jagnjetove neveste, koja je nazvana bludnica Vavilon.
Ova bludnica će pokušati da prevari što više ljudi izopačenim moralnim stavovima, a one koji ostanu na Božjoj strani, ona će surovo progoniti i ubijati.
Kao što čista žena predstavlja Božji narod, ova simbolička bludnica predstavlja ujedinjene religije sveta koje su odbacile Boga i varaju ljude.
Paralele između Samarjanke i bludnice Vavilon
Uporedimo sada ove dve žene - Samarjanku i bludnicu Vavilon. U oba slučaja postoji žena i voda.
1) Žena Samarjanka dolazi na izvor, a žena - bludnica sedi na mnogim vodama.
2) Samarjanka uzima vodu života od Isusa i poziva svoje sugrađane da i oni piju tu vodu života. Bludnica napaja vinom bluda vladare i stanovnike Zemlje. Otkrivenje 17.2,4
Vino je simbol Hristove krvi koja čisti od greha, a vino bluda je sve ostalo što nije Hristova krv, falsifikat koji se predstavlja ljudima kao da navodno čisti od greha.
Suštinska razlika između prave i lažne religije upravo je u načinu spasenja, koje je moguće jedino Hristovom žrtvom. Ljudske religije sadrže vino bluda, a Božja religija nudi vodu života.
Vrhunac zla ove bludnice jeste to što je “pijana od krvi svetih i od krvi svedoka Isusovih” 17.4
Znamo da su Jakov i Mojsije bili progonjeni od strane svoje braće, ali Bog je ovde opisao vrhunac netrpeljivosti sveta prema Božjem narodu pred drugi Hristov dolazak, progonstvo kakvo nije bilo od početka sveta niti će biti.
Žena je simbol religijske organizacije, a zver je simbol države.
Mi ovde vidimo spoj religije i države, koji će progoniti Božji narod, a to progonstvo Božjeg naroda oni će proglasiti navodnim Božjim sudom nad navodnim bezbožnicima.
To će biti falsifikat Božjeg suda pri drugom Hristovom dolasku.
3) Isus sreće Samarjanku van grada, jer vidimo da nakon razgovora sa Hristom ona ide u grad da pozove ljude, i ljudi izlaze iz grada (Jovan 4.28).
Bludnica je na pustom mestu, dakle u sličnom ambijentu, kao kopija prethodne slike. (ne čitati) “I uvede me duh u pusto mesto; i videh ženu gde sedi na zveri” Otkrivenje 17.3
Da postoji svesna namera da se falsifikuje Mesija, pokazuje i činjenica da je 4) Isus prikazan kao Jagnje Božje, a u Otkrivenju postoji zver koja ima dva roga kao jagnje, ali radi isto što i zver na kojoj ova bludnica sedi.
5) Ova bludnica sedi na zveri i čini celinu sa zveri. Zapazite da zver na kojoj žena sedi “…beše i više nije, i opet će doći.” Otkrivenje 17.8
Znamo da je Bog u Bibliji opisan kao Onaj koji je bio, koji jeste i koji će doći.
Zver se očigledno lažno predstavlja kao Bog, uz razliku da Bog jeste, a falsifikat nije.
Bog postoji večno, a falsifikat će nestati kad bude osuđen za zlo.
Oba će doći u budućnosti. Prvo će doći bludnica i zver kao falsifikat da bi prevarili ljude, a kad nad njom Bog izvrši presudu (Otkrivenje 18), onda će se konačno pojaviti Jagnjetova nevesta (Otkrivenje 19), jer se oduprla svim prevarama, pritiscima i progonstvima bludnice, izopačenog verskog sistema.
Sledeća paralela jeste da neko vidi prizor koji ga je začudio.
6) Apostoli vide Samarjanku i Isusa, i čude se kad ih vide, prvo zato što je ona Samarjanka, ali i zato što ih je prizor asocirao na ranija 3 susreta na izvoru: “…i čuđahu se gde govoraše sa ženom…” Jovan 4:27
Jovan u Otkrivenju takođe vidi i čudi se gledajući bludnicu koja ubija Božji narod: “I videh tu ženu… i reče mi anđeo: Što se čudiš? Ja ću ti kazati tajnu ove žene” Otkrivenje 17:6,7,8
Jovan se čudi jer vidi veliku prevaru, izopačeni falsifikat Hristove neveste. Pitanje je o kakvoj tajni bludnice anđeo govori?
Setimo se da Samarjanka ima tajnu koju je samo Bog mogao da zna, o neuspešnim brakovima i sadašnjoj vanbračnoj vezi. “Jer si pet muževa imala, i sad koga imaš nije ti muž (5+1)” Jovan 4:18
Kada je Isus pokazao da zna njenu tajnu, Samarjanka je rekla “vidim da si ti prorok”. Jovan 4.19
S druge strane, prva tajna bludnice u Otkrivenju jeste njeno ime “Na čelu njezinu bijaše napisano jedno ime, jedna tajna: “Vavilon veliki, mati bludnika i mrzosti zemaljskih.”” Otkrivenje 17,5
Očigledno da se ovaj religijski sistem predstavlja kao pobožan, a u stvari je majka gnusoba koje se događaju na Zemlji.
Druga tajna je da zver beše i nije, ali izlazi iz bezdana i opet će doći. (Otk 17.8)
Rekli smo da je ovo imitacija Boga i drugog Hristovog dolaska.
Za treću tajnu, anđeo je rekao da je potrebna mudrost: “U tome je koji mudrost ima. Sedam glava, to je sedam gora na kojima žena sedi. I jesu i sedam kraljeva. Pet je njih palo, jedan postoji, a drugi još nije došao, a kad dođe, za malo će ostati.” Otkrivenje 17.9,10
Malo je verovatno da se ovi brojevi slučajno poklope. Ovo su retki elementi koji ukazuju na sličnost između Samarjanke i njenog falsifikata - bludnice Vavilon.
Obe žene imaju tajnu, a ta tajna je mnogo brakova koje imaju iza sebe. Vavilon čini blud sa carevima Zemaljskim, i podudara se broj nabrojanih careva sa brojem brakova Samarjanke: 5 je bilo, + 1 jeste (jedan u stvari i jeste i nije, sadašnji joj zvanično nije muž), + jedan koji će doći.
Možda mislite da kod Samarjanke ne postoji sedmi muž.
Međutim, setite se da Samarjanka na kraju prepoznaje da je Isus Mesija kojeg čekaju.
Setite se da je Isus simbolički nazvan “Ženik” koji dolazi da nađe simboličku nevestu.
Samarjanka i Isus pričaju o njenim brakovima, a odjednom se prebacuju na dolazak Mesije koji Samarjanka kaže da očekuje.
Samarjanka kaže da čeka Mesiju koji će doći: “Znam da će doći Mesija koji se zove Hristos, kad On dođe kazaće nam sve.” Jovan 4:26
A Isus joj otvoreno kaže da je On Mesija, simbolički Ženik kojeg ljudi čekaju: “Ja sam koji s tobom govorim.” Jovan 4:26
Samarjanka je ostavila telesne muževe i nemoralnu prošlost, poverovala je da Isus jeste Mesija, car koji će doći, sedmi kojeg Božji narod čeka, javila je to Samarjanima u gradu, i pozvala ih da izađu iz grada, kao što je Božji narod pozvan da izađe iz Vavilona.
I u Otkrivenju i u Jovanovom Evanđelju neko treba da dođe, sedmi car i sedmi muž.
Ako je pravi Mesija taj sedmi koji će doći, ko bi mogao da u Otkrivenju bude sedmi koji “još nije došao, a kad dođe, za malo će ostati”? Otkrivenje 17.10
To bi morao da bude lažni mesija, to jest Sotona koji će imitirati Hristov drugi dolazak, koji stoji iza progonstva Božjeg naroda, i celog ovog izopačenog religijiskog sistema koji je prihvatila cela planeta osim ostatka Božjeg naroda.
Lažni Mesija nije Bog ali se predstavlja na sličan način kao Bog, da bi prevario ljude.
Falsifikat je spolja veoma sličan originalu, pa će površni posmatrači biti prevareni. Izgleda da nam je rečeno da je ovde mudrost razlikovati pravog od lažnog Mesije.
Dakle, apostol Jovan nam daje dve paralelne slike, tako da jedna slika objašnjava drugu. Razumevanjem detalja jedna slike, bolje razumemo detalje druge slike.
Vidimo original i falsifikat, Božju simboliku i simboliku lažnog mesije.
Bog je rekao da nam je potrebna mudrost koju očigledno samo On može da nam da, kako bismo razumeli ovo proročanstvo.
Sedmi i osmi 5+1+1=7 (8)
Anđeo je rekao da ova zver koja imitira Boga, na neki neobičan način jeste deo sedmorice careva, a u stvari je osmi car koji će doći. “…i zver koja beše i nije, i ona je osmi, i jeste od sedmorice i u propast ide.” Otkrivenje 17:11
Da bi ovo razumeli, pomoći će nam Samarjanka. Imala je 5 muževa, i sa šestim je živela nevenčano. Isus je dakle došao kao sedmi simbolički ili duhovni muž, ali je ostao za kratko, to jest do svog vaskrsenja i vaznesenja, a onda će kao osmi konačno drugi put doći kao simbolički Ženik po svoju nevestu, da fizički uspostavi svoje carstvo.
I bludnica u Otkrivenju ima nevenčane muževe koji su carevi, pet kojih su prošli, jedan koji jeste, sedmi koji će doći za kratko, dok je zver osma, ali je deo sedmorice.
Ako kod originala osmi predstavlja drugi Hristov dolazak, onda to ukazuje da će zver koja dolazi kao osmi verovatno biti Sotona koji će imitirati drugi Hristov dolazak.
Ovo blisko preplitanje originala i falsifikata nam pokazuje koliko će biti velika sličnost lažnog mesije sa pravim, i koliko će prevara biti ubedljiva.
Čudno je da neko može da bude i sedmi i osmi, da zauzme dva mesta iako je to ista osoba.
Činjenica da je neko sedmi i osmi pojavljuje se u Bibliji još kada je David na neobičan način opisan istovremeno i kao sedmi i kao osmi Jesejev sin.
Kad prorok Samuilo traži da vidi sve Jesejeve sinove, Jesej dovodi sedmoricu, da bi Davida kasnije doveo kao osmog, najmlađeg: “Tako reče Jesej te prođoše sedam sinova njegovih pred Samuila; a Samuilo reče Jeseju: Nije Gospod izabrao tih. Potom reče Samuilo Jeseju: Jesu li ti to svi sinovi? A on reče: Ostao je još najmlađi; eno ga, pase ovce.” 1.Samuilova 16:10,11
Međutim u Davidovom rodoslovu, pisac numerički označava sve Jesejeve sinove, a Davida označava kao sedmog, a ne kao osmog: “…A Jesej rodi prvenca svog Elijava, i Avinadava drugog i Samu trećeg, Natanaila četvrtog, Radaja petog, Osema šestog, Davida sedmog,” 2.Dnevnika 2.12-16
Da je pisac samo nabrojao imena, možda ne bismo primetili razliku u odnosu na stvaran broj Jesejevih sinova.
Međutim, pisac naglašava da je David sedmi, iako zna da je ranije opisan kao osmi, i kao da hoće da nas upozori na ovu razliku i da je naglasi.
Kritičari nadahnuća Biblije ovo navode kao navodnu grešku.
Međutim, ime jednog sina moglo je biti izostavljeno ako je poginuo u ratu sa Filistejima, pa nije naveden u rodoslovu, nego samo živi sinovi.
Detalji koji su zapisani u Bibliji birani su da ukažu na neke dublje činjenice.
David je naveden kao sedmi i osmi sin, pošto na mnogo mesta u proročanstvima simbolički predstavlja Mesiju, cara koji će doći.
Pravi Mesija je vaskrsao, i kao sedmi za kratko ostao sa apostolima pa se vazneo na Nebo, a cela Biblija proriče da će kao osmi doći kao car po svoju nevestu.
Tako nam postaje jasno da će i falsifikat Mesije koji je opisan u Otkrivenju iscenirati sličnosti sa proročanstvima kako bi svojim falsifikatima prevario svet da je on pravi Mesija.
Sotona pažljivo analizira šta piše u Bibliji, pa će pokušati da prevari ljude da poveruju da on ispunjava mesijanska proročanstva, iako se događa upravo suprotno. Broj osam simboliše novi početak, a lažni mesija će simulirati novi početak za čovečanstvo pod njegovim vođstvom.
Ljudi bez Boga neće biti u stanju da naprave razliku između falsifikata i originala. Jedino ljudi koji potpuno veruju Bogu biće sačuvani od prevare.
Duhovna preljuba
Ako pogledamo istoriju opisanu u Bibliji kao i istoriju crkve, vidimo da je prošlost puna bezbožnog postupanja Božjeg naroda i vođa Božjeg naroda.
Proroci su duhovno neverstvo Božjeg naroda upoređivali sa bračnim neverstvom. Čak i kad su ljudi odbacili Boga, iz svoje ljubavi Bog je i dalje činio sve što može da bi naveo ljude da mu se vrate.
Bog je rekao proroku Osiji da se oženi bludnicom koja nije marila za njihov brak, što je bila proročka poruka narodu koji je svojom neduhovnošću učinio duhovnu preljubu i nije mario za Boga s kojim su imali sklopljen zavet.
Taj proročka poruka bila je opomena i Božji poziv narodu na pokajanje.
Tako je Isusov susret sa Samarjankom koja je imala puno propalih brakova, bio poziv na pokajanje koje je Samarjanka poslušala.
I više od toga, Samarjanka odlazi u grad i poziva ljude da izađu iz grada, isto kao što Bog u Otkrivenju poziva iskreno pobožne ljude poslednjeg vremena da izađu iz simboličkog Vavilona.
Oni su napustili izopačenje religije, duhovni blud i vratili su se Bogu. Samarjani koji su ostali u gradu, nisu videli Hrista i nisu poverovali. Oni koji su izašli iz grada, prihvatili su spasenje od Boga.
Jakov je sklonio kamen sa izvora i obezbedio vodu života, a Vavilonu Bog kaže da će tim kamenom da mu izvrši presudu: “I uze jedan anđeo jak kamen veliki, kao kamen vodenični, i baci u more govoreći: tako će sa hukom biti bačen Vavilon grad veliki, i neće se više naći;” Otkrivenje 18.21
Prvo je žena (koja je simbol crkve) podvrgnuta testu da li će dati vodu ili ne; a zatim je Samarjanka tu vodu života ponudila i svim sugrađanima.
Da li će dati vodu života strancu na izvoru, to je bio test koji je Avramov sluga postavio Rebeki, od kojeg je zavisilo da li će biti Isakova nevesta.
Upravo zato nevesta iz Otkrivenja nudi besplatno vodu života: “I Duh i nevesta govore: dođi. I koji čuje neka govori: dođi. I ko je žedan neka dođe, i ko hoće neka uzme vodu života zabadava.” Otkrivenje 22.17
Zašto tri puta ista priča?
Videli smo kako Biblija objašnjava samu sebe.
Isus kaže da Bog svedoči istinu ljudima preko dva ili tri svedoka. Tako je Bog ispričao tri slične priče kako bi ljudima jasno opisao istinu, da nemaju dilemu kakav izbor treba napraviti.
Ne zaboravite da postoji tri sinoptička evanđelja koja su veoma slična, i četvrto Jovanovo koje ima dosta jedinstvenih detalja i unikatni sadržaj, paralelan sa Otkrivenjem i drugim knjigama.
Tako dolazimo do značajnog principa tumačenja Biblije: Ono što je rečeno na jednom mestu, treba naći kao potvrdu na bar još dva druga mesta u Bibliji.
Upoređivanjem tekstova Biblije možemo tačnije da zaključimo šta je Bog hteo da kaže, dok tumačenjem samo jednog teksta čovek može da izvuče pogrešne zaključke.
Nalaženje paralelnih, retkih, ključnih reči između dva događaja može da nam bolje objasni oba događaja, jer nas inspirisani autor teksta upućuje da jedan tekst upotrebimo za tumačenje drugog, paralelnog teksta.
U ove 3 priče ključni izrazi su: odlazak u stranu zemlju, dolazak na studenac, susret s rodbinski povezanom devojkom, gozba pa kasnije veridba i povratak u svoju zemlju.
Neverovatno je da tekstovi Starog Zaveta koji su pisani više od 15 vekova ranije, sadrže toliko sličnosti sa onim što se događa Isusu Hristu sa Samarjankom.
Upadljivo je da su scene zaruka opisane samo kod nekih biblijskih ličnosti, a ne kod svih. Bog je opisao samo veridbe koje su ukazivale na Mesiju i Božji plan da spase ljude.
Ono što ljudima izgleda kao nepotrebno ponavljanje, i ono što neki ljudi kritikuju kao nedoslednost i protivrečnost, u stvari je način kako Bog želi da nam privuče pažnju i usmeri naše razmišljanje u određenom pravcu.
Važne istine skrivene su i ne mogu se dokučiti površnim čitanjem već samo uz molitvu, pažljivijim i dubokim proučavanjem koje obuhvata poznavanje celokupnog Pisma.
Slične okolnosti koje se ponavljaju u više navrata neophodne su jer jedna osoba nije dovoljna da opiše složeni karakter i misiju Spasitelja sveta, Isusa Hrista.
Tako Jakov opisuje stalnu borbu Mesije sa silama zla koje progone Božji narod, a bitnu pobedu ostvaruje uklanjanjem kamena sa izvora, kako bi ljudima dao vodu života.
Isak opisuje Mesiju koji prilikom utelovljenja ispunjava volju svog nebeskog Oca.
Mojsije opisuje dvostruku prirodu Mesije koji je sa Nebeskog dvora, ali je sišao među robove greha kako bi ih oslobodio i doveo u Obećanu zemlju.
Isus pokazuje da je veći od Avrama, Isaka, Mojsija, Davida i Solomuna, a Samarjanki je pokazao da je veći od Jakova. Isus je bolji od svih tih predslika.
Predslike su proročanstva u kojem nesavršeni ljudi predstavljaju senke prave osobe koja stvara tu senku – savršenog Mesije.
Ljudi su nesavršena slika i pokazuju samo deo onoga što će Mesija da ostvari, dok Mesija ispunjava svaki detalj na tačan i moralno ispravan način.
Mojsije je vodio Božji narod donekle, ali nije mogao da ih uvede u Obećanu zemlju;
ali će doći bolji Mojsije – Božji Pomazanik - koji će uvesti Božji narod u Nebesku obećanu zemlju.
Isus je toliko kompleksna ličnost da su sve ove ličnosti bile potrebne da opišu Njegovu misiju.
Isus je rekao svojim učenicima: “Vama je dano da znate tajne carstva nebeskoga, a njima nije dano.” Matej 13,11
Isus kaže da je jednima otkrio značenje njegovih parabola, a od drugih je sakrio.
Ljudi koji se rukovode telesnim željama, imaće problem da naprave razliku između spasonosne vode života i vina bluda izopačenih religija, jer većina ljudi bira religiju koja njima godi, a ne onu koju je Bog objavio.
Najopasnije prevare su one koje su veoma slične originalu, koje ljudi ne mogu da razluče od istine.
Do ispravnog razumevanja Biblijskih istina ne dolazi se čitanjem šta teolozi kažu o tome, iako je to korisno da se zna. Ispravno razumevanje zavisi od toga da li iskreno, celim srcem želimo da živimo po Božjoj volji.
“Sve ovo u pričama govori Isus ljudima, i bez priče ništa ne govoraše im: Da se zbude što je rekao prorok govoreći: otvoriću u pričama usta svoja, kazaću sakriveno od postanja sveta.” Matej 13.34,35