Ako postoji univerzalni moral, onda postoji Bog
Mi vidimo da među živim bićima u svemiru postoji moralni poredak koji je neophodan za naše održanje.
Pitanje na koje je nije tako lako odgovoriti, jeste kako su nastali moralni principi kod razumnih bića kao što su ljudi. Postoji nekoliko teorija:
-moralni stavovi su spontano evoluirali kroz istoriju,
-ljudski razum je smislio moralne principe,
-savest je oblikovala naše moralne izbore,
-ljudska priroda je zaslužna za naše moralne stavove,
-ono što ljudima donosi najviše koristi to ljudi proglase za moralno (utilitarijanizam), i
-inteligentno Biće koje je stvorilo svemir, ugradilo je čoveku moralni skelet prilikom stvaranja, to jest Bog je autor moralnih stavova ljudi.
Ispitaćemo svaki od ovih stavova kako bismo procenili koji od njih daje najlogičniji odgovor na pitanje porekla moralnih stavova čovečanstva.
Od našeg odgovora na ovo pitanje zavise sve moralne odluke koje donosimo: kako ćemo se ponašati prema svojoj porodici, prema svojim prijateljima, kolegama na poslu, pa i sa svojim konkurentima i neprijateljima.
Na primer, ljudi nemaju iste obzire prema drugim ljudima ako veruju da su visoko razvijena vrsta životinje koja se bori za opstanak, i ako su stvoreni da čine dobro drugima kao što čine i sebi.
Mi vidimo na našoj planeti okrutnost i nepravdu. Međutim, kako mi znamo da je to okrutnost i nepravda? Odakle nam ideja da postoje okrutnost i nepravda, i kako smo definisali te ideje?
Ako kažemo da je neka linija kriva, mora da u našoj glavi postoji ideja o pravoj liniji koja nije kriva.
Sa čime poredimo ljude kad kažemo da su nepravedni? Mora da postoji neko merilo u svemiru sa čime poredimo ljudsku nepravdu na našoj planeti.
Ako zlo dominira Zemljom, zašto mi tako burno reagujemo na zlo i bunimo se protiv zla?
Ono što je sigurno, to je da moralni stavovi nisu pitanje ukusa, nešto što jedan čovek voli, a drugi ne voli, pa da svako odabere skup principa ponašanja koji mu se najviše dopadaju. Nasuprot, mi doživljavamo moralne stavove kao našu obavezu, pa donosimo zakone po kojima neke moralne stavove svi moraju da poštuju.
Čak i kad zakon dozvoljava ili ne kažnjava neko ponašanje, ljudi još uvek imaju moralnu kočnicu radi koje nešto ne žele da čine.
Dakle, kako su dobro i zlo nastali? Pogledajmo da li evolucija, razum, savest, ljudska priroda, korisnost ili postojanje Boga može da bude izvor moralnosti.
Evolucija - izvor morala?
Kada su ljudi isključili Boga kao mogućnost da bude autor morala, postavili su pitanje: ako Bog ne postoji, koja druga opcija za nastanak morala je najmanje neverovatna?
Ako je svet nastao slučajnim sudaranjem atoma, ako su nam drugi ljudi konkurenti u borbi za opstanak i ako gledamo svoj interes, teško bi bilo očekivati da nastanu univerzalni moralni stavovi.
Očekivali bismo da svako ima svoje moralne stavove, koje niko ne može da proglasi dobrim ili lošim, niti obaveznim za sve ljude.
Ljudi bi bili samo slučajna varijacija malo razvijenije životinje. U našim očima drugi ljudi ne bi imali vrednost, nego bi svako iskorištavao druge za svoj opstanak.
Kad mačka ulovi miša, nije uradila ništa moralno pogrešno. Mačka se ponaša kao mačka.
Ako su od nemoralnog krda, zakona rulje i linča, ljudi uspostavili pravni sistem koji svi moraju da poštuju, to bi značilo da su moralni standardi promenljivi.
Međutim, ako moralni stavovi mogu da se menjaju u toku vremena, onda oni nisu univerzalni standard ponašanja.
Ako mi prosuđujemo da su raniji moralni principi bili bolji ili lošiji, to znači da ih upoređujemo sa nikim višim, apsolutnim standardom koji je iznad ovih promena.
Taj standard ne zavisi od toga da li ga ljudi razumeju ili ne razumeju, da li ga prihvataju ili ne prihvataju.
Ako nema apsolutnog standarda, onda ne bi bilo ni moralnih obaveza, ni dužnosti. Niko bi mogao da nam nametne moralne obaveze.
Neki misle da pripadnost grupi koja veruje u međusobno pomaganje povećava šanse za opstanak, u odnosi na grupu sebičnih ljudi koji se brinu samo za sebe.
Ljudi su shvatili da ubiti člana svog plemena nije dobro, jer onda imaš jednu osobu manje da brani pleme. Ipak, to bi razvilo sebični plemenski moral, a ne univerzalni etički standard.
Ubiti i opljačkati nemilosrdno članove drugog plemena ne bi trebalo da izazove nikakvu grižu savesti kod životinja.
Ipak, ljudi instinktivno smatraju da nije dobro ni ubiti druge ljude.
U toku većeg dela istorije, vojno nadmoćnija društva porobljavala su slabija društva, pa su tako napredovali.
Tako je bilo u prošlosti i tada to ljudi nisu osporavali, bar ne oni koji su donosili odluke.
Međutim, mi danas osuđujemo porobljavanje drugih ljudi.
Na osnovu samo evolucionog modela, ako se moralnost stalno menja, ko može da kaže da ropstvo u budućnosti neće ponovo ljudima biti prihvatljivo?
Robovlasništvo je bilo prihvaćeno ranije, iako skoro svi ljudi smatraju da nije prihvatljivo, to jest da nije ispravno.
Dakle, postoji razlika između onoga što ljudi prihvataju kao svoj standard ponašanja i onoga što ljudi osećaju u sebi da je prihvatljivo kao moralni standard.
Ako ne možemo da napravimo razliku između onoga što ljudi prihvataju i onoga što je prihvatljivo, onda ne možemo da osuđujemo robovlasništvo.
Ali ako možemo da napravimo tu razliku, onda prepoznajemo da postoji objektivni moral koji ne zavisi od vremena i društvenih stavova.
Takođe, većina ljudi smatra da u ljudskim društvima zapažamo degradaciju morala, a ne napredak.
Mi bismo očekivali da je današnji moral evoluirao do najvišeg nivoa, a vidimo da se nemoralno ponašanje u javnosti sve više toleriše i popularizuje.
Na primer, osvajački ratovi se i dalje vode, ali pošto su sada informacije dostupne, osvajači isceniraju izgovore za svoja osvajanja, jer ne žele da budu od javnosti osuđeni za kršenje moralnih standarda.
Ako je ljudska moralnost produkt prirodne selekcije, kakvu evolutivnu prednost bi moralan čovek imao u odnosu na nemoralnog? Moralnost generalno čini ljude ranjivim i slabim.
Ako je reprodukcija glavni cilj pojedinca, teže bi bilo ostvariti taj cilj u braku sa jednom osobom, pa bi očekivali da čovek kao životinje spava sa što više partnera da imao što više potomstva.
Ako su ljudi bili životinje bez pojma o bračnoj vernosti, i ako su ipak odlučili da sklapaju brakove, što im smanjuje evolutivne prednosti, pitanje je zašto današnje generacije sve više žive u vanbračnim vezama, čime evoluciju vraćaju unazad? Iz ugla religioznih ljudi, napredak nemorala je očekivan razvoj istorije.
Razum - izvor morala?
Druga mogućnost jeste da ljudski razum prestavlja izvor morala.
Da li su ljudi jednostavno razmislili i dogovorili se šta je moralno a šta nije?
Mi vidimo da nam razum pomaže da otkrijemo šta je moralno i da razumemo šta treba da radimo.
Međutim, ljudski razum ne može biti izvor morala. Na primer, kriminalci koriste razum da bi planirali zlo, a da im pri tome razum ne govori da je zlo ubiti ili opljačkati nekoga.
Takođe, za vreme holokausta neki ljudi su rizikovali svoje živote da bi spasavali Jevreje, jer su smatrali da je zlo ubiti ljude samo zato što su druge nacionalnosti.
Pitanje je da li ih je na to naveo razum ili nešto iznad razuma? Razum bi trebalo da im kaže da je važnije da osiguraju svoju bezbednost, da je suprotno razumu rizikovati svoj život.
To što su rizikovali svoj života da bi spasli nepoznate ljude, pokazuje da su postupali po principima moralnosti koje su smatrali važnijim od racionalnih razloga samo sopstvenog interesa.
Ono što je najčudnije, jeste da iako ljudi osećaju intuitivno da je činiti zlo loše, oni ipak čine zlo.
Na primer, ljudi znaju da je laž loša, ali lažu veoma često.
Čudno je da se skoro nijedan, ili baš nijedan čovek ne drži potpuno moralni zakon koje prepoznaje u sebi.
Ljudi daju izgovore za to, da su bili umorni, nervozni, ljuti ili zato što im je neko učinio nepravdu.
Šta god bio razlog, ljudi se ponašaju iracionalno i krše moralne principe, pa time pokazuju da ljudski razum nije izvor morala.
Teško je naći državu u svetu gde se u političkom vrhu ne dešava korupcija.
Ljudi vide da nemoralan život donosi veću materijalnu korist, i zato glume da su moralni kako bi njihova prevara bila što efektnija.
Čak i sudski sistem koji bi trebalo da brani moralnost društva podleže korupciji i proglašava nepravedne zakone kojim tlači neku grupu ljudi.
Da je prirodni moralni zakon plod društva, ljudi ne bi kršili prirodni moralni zakon.
Izgleda da je neko Biće visokih moralnih standarda unelo u ljudsku svest ideje o moralnosti kojih mi verujemo da treba da se držimo, iako ih kršimo.
Savest - izvor morala?
Mi savest doživljavamo kao nešto što nam je urođeno, što je iznad nas, a opominje nas kad činimo nešto loše.
Mnogi ljudi se osećaju nelagodno kada čine nešto što smatraju nemoralnim.
Ljude vuče želja da učine nešto što smatraju lošim, ali oni ne mogu da kontrolišu grižu savesti koja ih opominje da to zlo.
Ljudi su pokušali da objasne postojanje moralnih principa preko postojanja savesti.
Međutim, svaki čovek ima različit stepen savesti, a neki ljudi su potpuno ugušili grižu savesti.
Na primer, brutalne vođe nacista uticali su na savest mnogih ljudi da im izgleda “ispravno” da ubijaju i muče milione ljudi samo zbog njihove nacionalnosti ili uverenja.
Kako bismo mogli da kažemo da je naša savest ispravna, a da je savest nacista pogrešna, ako je savest izvor morala?
I jedni i drugi postupaju po svojoj savesti, a imaju suprotne stavove.
Ako savest ljudima daje suprotne principe u praksi, onda savest očigledno nije izvor morala.
Problem je takođe što savest ne primorava niti obavezuje ljude da čine ono što znaju da je dobro.
Iako ljude savest upućuje na ispravne principe, ljudi imaju slobodu izbora da ne poslušaju savest, pa čak i da učine ono što je loše.
Postavlja se pitanje odakle ljudima savest, to jest ko je izvor savesti koju ljudi imaju.
Pitanje je da li u ovakvom svetu spontano može da nastane urođena težnja ka apsolutno ispravnim vrednostima, ili postojanje savesti ukazuje na postojanje apsolutno moralnog Stvoritelja sveta koji je stvorenjima ugradio savest kao opomenu da su prekršili neki Njegov princip.
Postojanje savesti podržava tvrđenje da objektivne moralne istine postoje, jer savest pokreće ljude da budu moralni čak i kad im to nije u interesu.
Prema religiji, savest je moralni vodič koji je prilikom stvaranja sveta ugrađen u ljude.
Stalnim kršenjem moralnih principa savest se uguši, pa više ne opominje čoveka za zlo koje čini.
Ljudska priroda - izvor morala?
Neki ljudi kažu da je ljudska priroda izvor moralnosti.
Međutim, ljudska priroda takođe navodi pojedince da čine užasne stvari, pljačke, maltretiranja, ubistva.
Zapravo, nama su moralna pravila baš i potrebna zato što vidimo da je ljudska priroda toliko iskvarena, i što je potrebno da bude obuzdana.
Iako ljudi iznutra osećaju šta bi bilo pošteno i pravedno da urade, ljudska priroda navodi ljude da budu sebični, pohlepni i bezobzirni, dakle da krše principe morala.
Sumnjam da biste voleli da živite u svetu u kojem vlada ljudska priroda i propisuje moralne standarde.
Kad zaraćene države potpišu primirje, a onda neko prekrši sporazum, ljudi kažu da je to nepravedno.
Međutim, ljudska priroda navodi obe strane u ratu da sebično gledaju samo svoj interes.
Oni koji krše primirje retko otvoreno tvrde da ih ništa ne obavezuje da se drže potpisanog primirja.
Umesto toga, oni radije kažu da su bili izazvani, pošto ne žele da budu proglašeni za nemoralne.
Pitanje je kako bi u našu prirodu bili ugrađeni moralni principi, ako naš mozak nije ni svestan toga?
Dakle, ako ljudska priroda navodi ljude da krše primirje radi sebičnih interesa, a u nas je ugrađen princip da je dobro držati se primirja,
onda to ukazuje da je izvor moralnih principa neko iznad ljudske prirode.
Ako bi moralni principi bili nevažni, onda ljudi ne bi marili ako krše primirje.
Međutim, ljudi ne žele loš publicitet, pa se predstavljaju kao oni koji se drže moralnih principa, umesto da se ponašaju po svojoj prirodi.
Pretpostavimo da čujem nekog čoveka kako poziva u pomoć jer je u opasnosti.
U trenutku imam dve želje: Ili ćemo da pomognemo (čime i sebe izlažemo opasnosti), ili ćemo misliti na sebe i pustiti druge da stradaju.
Mi želimo da pomognemo zbog instinkta krda ili grupe, jer zajedno kao grupa bolje funkcionišemo, ali želimo i da budemo bezbedni, što je instinkt samoodržanja.
Treba da odlučim između dve želje, jer ne mogu da ispunim obe.
To je kao notni sistem u kojem su zapisane note koje treba da sviramo. Postoji mnogo dirki na klaviru, ali su ispravne samo one koje je kompozitor zapisao, kao što samo moralni zakon može da nam kaže koji je izbor ispravan u određenoj situaciji.
Većina ljudi radije želi da bude bezbedna, nego da pomaganjem drugima ugrozi svoju bezbednost.
Međutim, moralni zakon nam kaže da pomoći drugome u nevolji jeste takođe važno kao i naša bezbednost.
Principi činjenja dobra čine nam se važnijim od ljudske prirode, koja nas poziva da mislimo samo na sebe.
Utilitarijanizam - izvor morala?
Sledeći ponuđeni odgovor na pitanje šta je izvor naših moralnih odluka, jeste da procenjujemo koji izbor će doneti najviše koristi za najveći broj ljudi (utilitarijanizam).
Vratimo se primeru sa ropstvom. Ako 51% ljudi dobija najviše koristi od porobljavanja ostalih 49% ljudi, da li to znači da je porobljavanje ljudi ispravno?
Prema utilitarijanizmu da. Međutim, prema čovekovim unutrašnjim moralnim principima, ne.
Kad razmislimo, jasno nam je da nije dobro sve što je isplativo. Iako nešto donosi materijalnu korist, to ne smatramo dobrim ponašanjem.
Neko poštenom trgovinom zaradi 30 dinara, a nepoštenom može da zaradi 100.
Neko pošteno položi ispite i dobije loše plaćeno radno mesto. Neko drugi potplati da položi iste ispite i njegov poznanik mu preko veze obezbedi dobro radno mesto.
U ratu obe strane smatraju da je izdajnik njihovih neprijatelja veoma koristan za njihovu stranu. Međutim, iako ga upotrebe i plate, smatraju ga ljudskim šljamom. Ako je izdao svoj narod za pare, izdaće i njih.
Vratiti nekome nađeni novac neki smatraju činom poštenja, a drugi ljudi smatraju da je to nerazumno. Dakle, korist koju imamo nije merilo moralne ispravnosti.
Teškoća leži u činjenici da čovek pokušava da izbalansira dve različite vage, kako bi ispitao moralnu vrednost nekog dela, to jest, 1) količinu dobijene korisnosti i 2) broj ljudi koji ima koristi od toga. To često vodi u suprotstavljene odgovore.
U nekim slučajevima jedna stvar može biti bolja za veći broj ljudi, dok druga stvar može da stvori veću ukupnu korisnost, ali i obrnuto.
Utilitarijanizam pokušava da maksimizira dugoročnu korisnost kao posledicu tih dela.
Međutim, niko ne može sa sigurnošću da predvidi šta će se dogoditi u budućnosti. Pošto mi ne znamo budućnost, bez sveznanja je nemoguće proceniti dugoročne posledice određenih odluka.
Utilitarijanizam takođe ne uzima u obzir potrebe pojedinca. Ako pojedinac ne vidi ličnu korist iz neke zajedničke grupne aktivnosti, on neće biti motivisan da se bori za interes grupe, nego samo za sebe.
Na primer, sportista timskom igrom može da učini da njegov tim pobedi, ali da njegova uloga bude osrednja i da ga ne zapaze.
Međutim, on može da igra sebično i da postigne puno poena, koji će mu doneti skup ugovor sa drugom ekipom, iako će njegova sadašnja ekipa izgubiti radi njegove sebičnosti.
Dakle, ljudi generalno nisu motivisani da se bore za zajedničke interese, nego samo za svoj, pa zato svuda na svetu ima mnogo korupcije tamo gde se donose odluke za dobrobit većine.
Zato ukupna korisnost očigledno nije stvorila moral kome po prirodi težimo.
Šta jeste izvor morala?
Videli smo odakle moral ne može da dođe. Sada pogledajmo odakle moral može da nastane.
Šta su moralni zakoni? Za razliku od zakona fizike i matematike koji nam kažu šta jeste, zakon morala nam kaže kako bi trebalo da bude.
Kao i zakoni fizike, zakon morala usmerava i naređuje nešto. To nešto je ispravno ljudsko ponašanje.
Pošto moralnost ne postoji fizički, jer ne postoje atomi morala i nemorala, ili ćelije i geni morala i nemorala, njihov uzrok mora biti izvan fizičkog sveta.
Taj uzrok mora biti izvan prirode, to jest, mora biti natprirodan. Samo postojanje morala dokazuje postojanje nečeg što je iznad prirode i iznad čoveka.
Kao što dizajn ukazuje da postoji dizajner, tako moralne zapovesti ukazuju da postoji Neko ko je dao te moralne zapovesti.
Moralni zakoni moraju doći od moralnog Zakonodavca. Ovaj zaključak zvuči vrlo slično kao ono što mi zovemo Bog.
Među osobinama kao što su “dobar, istinit, i plemenit” postoji gradacija.
To znači da postoji dobro ponašanje, ali i da postoji još bolje ponašanje; postoji istinito i plemenito ponašanje, ali postoji istinitije i plemenitije ponašanje.
Tako postoje najbolje, najistinitije i najplemenitije ponašanje. Pošto mi ovako rangiramo stvari, mi ih poredimo prema apsolutnom standardu.
Ovaj apsolutni standard ponašanja ne može biti samo “ideal” ili “hipotetički,” nego je ova gradacija jedino moguća ako postoji neko biće koje ima ovaj kvalitet izražen do “maksimuma”.
I druge dobre osobine možemo da izrazimo u superlativu. Tako imamo ideju da postoji nešto što je najpravednije, nešto najmudrije, nešto najljubaznije, i kao vrhunac postoji Neko ko je potpuno biće, sa svim dobrim osobinama u najvećoj mogućoj meri. To Biće nam daje standard življenja, i to Biće je uzrok ili objašnjenje postojanja ovih kvaliteta. To Biće može jedino biti Bog.
Kad se neko žali i kaže "To nije pošteno!" – na šta se on poziva?
Mi očekujemo da svi ljudi imaju ista merila poštenja, i da nije pošteno ako ih krše.
Mi prepoznajemo da i kad jednako tretiramo ljude, možemo da budemo nepravedni.
Neke stvari koje smatramo da nisu poštene državni zakoni sankcionišu, ali neke stvari zakon dopušta, iako ljudi i dalje tvrde da nisu poštene.
Na primer, učiniti preljubu, slagati, biti ohol, nadmen, bahat, igrati grubo u sportu, i slično.
Do pre nekih stotinak godina postojala je kazna za preljubu, koja je u međuvremenu ukinuta.
Međutim, uprkos tome što preljuba više nije kaznjiva po zakonu, u ljudskim društvima je i dalje etički neprihvatljiva, pa osoba koja učini preljubu ima narušeni ugled i status u porodici, među prijateljima i na poslu.
Dakle, kad god kažete "To nije pošteno!", kad god se pozivate na apsolutnu moralnost, vi se u stvari pozivate na Boga, bilo da verujete u Njega ili ne.
Govoriti o moralu je religiozna izjava, čak iako mislite za sebe da ste ateista.
Nemački filozof Immanuel Kant smatra da je cilj ljudskog roda da dođe do savršene sreće i vrline (summum bonum), a da bi to bilo moguće, mora postojati Bog da bi to obezbedio.
Ljudi obično razumeju Boga kao apsolutno moralno dobrog Tvorca svemira.
Religiozni ljudi smatraju da je Bog stvaranjem ugradio moralna načela u čoveka, tačnije rečeno da je Bog je izvor ljudskog morala.
Postojanje Boga najsveobuhvatnije daje argumente za moralnost. Ako postoji dobro i svrha morala, oni ne bi mogli da postoje bez postojanja Boga.
Biblija od prve stranice govori da je problem dobra i zla osnovni problem sveta u kojem živimo.
Bog je u početku stvorio sve dobro.
Zatim je Lucifer suprotno razumu i moralnim standardima odlučio da se izjednači sa Bogom, a za to je koristio sva sredstva, uključujući i nemoralna kao što su laži i prevare.
Zatim je Lucifer uspeo da navede i ljude da ne poslušaju Boga, da izaberu zlo, i da time donesu nevolje, patnje i smrt na našu planetu.
Bog poštuje slobodnu volju bića koja je stvorio, pa svakome dopušta ovaj život u kojem donosimo odluku da li ćemo se vratiti da živimo u skladu sa Božjim apsolutnim moralnim standardima, ili ćemo moral proglasiti za subjektivan, da svako može da živi kako hoće.
Prema Bibliji, poverenje u Boga vraća čoveka u večni život, a subjektivni moral, to jest nepoverenje u Boga donosi večnu smrt.
Pošto ljudi prepoznaju da postoje objektivni moralni stavovi, religiozni ljudi smatraju da je to moralni argument za postojanje Boga:
1. Postoje objektivne moralne činjenice.
2. Bog je najbolje objašnjenje postojanja objektivnih moralnih činjenica.
3. Zato je logično da Bog postoji.
Ako postoji Bog, onda je lako zaključiti da Bog želi da razumemo Njegove moralne principe, pa bi očekivali da Bog učini da moralni zakoni budu na neki način ugrađeni u našu svest,
Dakle, iza moralnog zakona mora da postoji neko ko je izvan svemira, izvan materijalnog sveta.
U Bibliji piše da je Bog dobar. Međutim, moralni zakon nam kaže da Bog nije popustljiv prema zlu, nego apsolutno pravedan.
Moralni zakon ne dozvoljava popustljivost. Kaže nam da uradimo ono što je dobro, bez obzira da li je to bolno, opasno ili teško da se uradi, a mi osećamo da je to ispravno.
Moralni zakon je zapravo odraz Božjeg karaktera i po njemu svemir dobro funkcioniše. Zato Bog nije popustljiv kad neko krši moralni zakon i remeti stvorenu harmoniju svemira.
Stvorenja su zlom unela nered u dobro stvoreni svemir, i Bog sprema radikalno rešenje za trajno uništenje zla.
Da li ateisti mogu da budu moralni?
Mi znamo da i ateisti mogu da postupaju moralno, da se drže određenih opšte prihvaćenih moralnih principa, kao što i neki religiozni ljudi mogu da se ponašaju nemoralno, to jest suprotno svojim verovanjima. Dakle, ateista može da učini pojedinačno dobro delo.
Međutim, pitanje NIJE da li ljudi mogu da budu dobri ako ne veruju da Bog postoji, nego da li možemo da tvrdimo da postoji univerzalno dobro i zlo, ako Bog uopšte ne postoji. Ako Bog ne bi postojao, na osnovu čega bismo objektivno ocenili šta je dobro a šta zlo, šta je ispravno a šta je pogrešno?
Već smo videli da univerzalni moral koji važi za sve nije mogao da nastane evolucijom u borbi za opstanak jer ne donosi prednost, ljudski razum ne bi stvorio nešto čega ne želi da se drži, da mnogi ljudi uguše savest koja tako prestane da ih opominje, i da baš radi ljudske prirode postoji potreba da se naprave moralni okviri.
Dakle, kako ateista može da zna šta je moralno a šta nije, ako ne postoji Bog koji je postavio moralne principe koji važe za sva razumna bića?
Ljudi do sada osim Boga nisu našli izvor objektivnih moralnih principa koji važe za sve ljude. Bez objektivne referentne tačke za moral, ne možemo da kažemo da li je nešto dobro ili zlo.
Da li je moral objektivan ili subjektivan?
Ako je moralnost neobjektivna, to bi vodilo do anarhije pošto bi svaki čovek tražio da njegovi stavovi budu usvojeni od svih kao ispravni.
Ponašanje bi bilo pitanje ukusa, pa bi neko voleo belo ponašanje, drugi crveno, treći plavo, a četvrti crno ponašanje. Tada niko ne bi smeo da osuđuje druge zato što se ponašaju drugačije od njega.
Lični moral je subjektivan, pa to nije moral sa kojim bi se svi složili.
To bi bilo kao da neko voli da jede banane a neko drugi voli spanać. To bi bio lična želja, a ne objektivna vrednost.
Ako "biti dobar" znači samo pridružiti se bez jakog razloga strani koja nam se više dopada, onda dobro ne bi zasluživalo da se zove dobro.
Oni koji smatraju da je moral relativan i promenljim, kažu da moralnost jednih ljudi nije bolja ili lošija od moralnosti drugih ljudi.
Međutim, svaka psihički zdrava osoba rekla bi da nije jednako dobra moralnost ljudoždera ili fašista kao moralnost koju zagovara neka balansirana monoteisticka religija ili civilizovano društvo.
Po tome zaključujemo da moral nije relativan i da je realno verovati da postoji apsolutno merilo moralnosti.
Mi prepoznajemo da su u najmanju ruku bar neka dela objektivno ispravna ili pogrešna. Na primer, maltretiranje dece je objektivno moralno pogrešno.
Kad bi moral bio relativan, onda bi to bilo naše mišljenje nasuprot Hitlerovom mišljenju, jer ne bi imali univerzalnu moralnu osnovu na kojoj bismo objektivno osudili fašizam kao zlo.
Međutim, ako postoji objektivna moralnost, onda ljudi s pravom veruju da je fašizam zlo iako postoji manjina ljudi koja veruje da je ispravan.
Ljudi bi s pravom verovali da je fašizam zlo čak i da su fašisti pobedili u Drugom Svetskom ratu, čak i da su pobili sve svoje protivnike.
Apsolutne moralne vrednosti postoje čak i ako se ljudi ne slažu sa njima.
Dakle, mi vidimo da postoje moralne istine koje nisu relativne, nego su realne i važe za sve ljude.
Mi vidimo da postoji moralna razlika između roditeljske ljubavi prema detetu i nasilja psihopate nad tim istim detetom.
Niko razuman ne može da kaže da je to moralno subjektivna odluka, da ne postoji univerzalna obaveza ljudi da vole decu umesto da ih maltretiraju.
Ako ljudi razumeju da je moral nešto “objektivno” ili “stvarno,” onda postojanje morala zahteva objašnjenje.
Ako je moral objektivan, onda mora da postoji apsolutni standard morala koji je Neko ugradio u prirodu.
Moral je objektivan zato što je svet tako stvoren i ljudi imaju moralnu osnovu jer smo tako stvoreni.
Religiozni ljudi smatraju da moralne istine zahtevaju moralnog Stvoritelja sveta. Bog je stvaranjem odredio da ljudi budu moralna bića.
Bez Boga postoji problem kako da objasnimo bilo kakvu normativnost, zakonitost koja bi važila za sve.
Ako Bog postoji, onda Božji karakter daje univerzalni standard prema kojem se sve ostale odluke upoređuju i mere.
Bog je najbolje ili jedino objašnjenje postojanja objektivnog morala, što nas navodi na zaključak da Bog postoji.
Krivica, griža savesti i sramota zbog kršenja moralnih dužnosti
Materija se ponaša na određeni fiksni način bez svesne odluke.
Za kamen ili drvo nema smisla reći da treba da budu drugačiji. Mi ne okrivljujemo neživu materiju za osobine koje ima.
Možemo da kažemo da je kamen "nepravilnog oblika" pa nam ne odgovara kao ukras u bašti, ali ne možemo da kažemo da nije karakterno dobar.
Kamen koji uvek pada sa visine na zemlju pokorava se gravitaciji, ali to nije njegov izbor.
Kad bacimo kamen, mi ne mislimo da je kamen moralno odgovoran da pada na određeni način. Nema kamena koji može da izabere da se ne pokori zakonu gravitacije.
Prirodni zakoni za neživu materiju samo opisuju kako se materija uvek u pravilu ponaša.
Međutim, ljudi biraju svoje ponašanje i prepoznaju da su odgovorni za dobar ili loš izbor.
To što ljudi čine zlo, to znači da nisu savršeni. Zašto mi očekujemo da ljudi budu savršeni?
Mi ne kažemo da ljudi jesu nesebični, niti da ljudi vole da budu nesebični, nego da ljudi TREBA da budu nesebični.
Mi nismo ljuti kad nas neko slučajno saplete, ali se ljutimo kad nas neko saplete s namerom da padnemo.
Elektroni i molekuli ponašaju se na određeni način, i određeni rezultati slede.
Ali to što se ljudi ponašaju na određeni način nije mehanizam, nego slobodan izbor.
Kod ljudi mi očekujemo da izaberu moralno prihvatljivo ponašanje u svakom trenutku.
Mi znamo da smo pod moralnim zakonom. Mi nismo napravili taj zakon, i ne možemo da ga zaboravimo čak i ako se trudimo, a znamo da ako ga kršimo osećamo krivicu, savest nas grize i sramota nas je.
Zato ljudi poveruju da Bog postoji i pre nego što prvi put dođu u crkvu.
Dosta ljudi veruje u Boga ne zato što ih je neko ubedio svojim argumentima, nego zato što u sebi prepoznaju apsolutna moralna pravila koja nisu mogla slučajno nastati u nama.
Ljudi razumeju da u borbi za opstanak ne bi trebalo da se osećamo krivim ili posramljenim ako se sebično borimo samo za svoj interes i zanemarujemo druge ljude, ali mi ipak imamo te standarde ugrađene u nas.
Svaki čovek ima osećaj da smo zaista obavezni da činimo dobro i da ne činimo zlo.
Ako uradimo suprotno, imamo osećaj nelagodnosti, nemir koji nas poziva da nadoknadimo drugima štetu i učinimo ono što je ispravno.
Mi vidimo da postoji nešto iznad čovekovog ponašanja, neki stvarni zakon koji niko od ljudi nije proglasio, a ipak vrši pritisak na nas.
Svako na početku ima savest koja ga grize ili osećaj sramote ako učini nešto zlo. Taj osećaj može da se uguši, ali ga svaki čovek ima.
Taj osećaj ukazuje na neko Biće više od čoveka koje je u nama pokrenulo obavezu da činimo dobro.
Ako iza moralnog zakona nije ličnost, onda ne bi imalo smisla osećati krivicu, ili tražiti oproštenje, kao što ne bi imalo smisla izvinjavati se digitronu ako nam pokaže da smo nešto pogrešno izračunali.
Ako nema ličnosti da nas ispravi, onda nema ni krivice. Ako Bog ne bi bio inteligentna ličnost, nego bezlična apsolutna dobrota, kršenje principa bezlične sile uopšte nas ne bi uznemiravalo.
Čak i da se slažemo sa bezličnom silom da laž, izdaja i ubistvo predstavljaju zlo, ne bi imali razlog da osećamo krivicu, sramotu ili grižu savesti ako tako ne živimo.
Krivica, griža savesti i sramota pomažu čoveku da razume da su moralne obaveze u stvari Božje zapovesti.
Na primer, ljubav je objektivna moralna vrednost koju je Bog izrazio u zapovesti da volimo druge ljude kao što volimo sebe.
Na osnovu ljubavi gradimo objektivne vrednosti kao što su darežljivost, požrtvovnost, jednakost ljudi.
Takođe smatramo da je objektivno zlo ono što je suprotno ovim vrednostima: pohlepa, zloupotreba i diskriminacija.
Religija se ne obraća ljudima koji ne veruju da su učinili išta za šta bi trebalo da se pokaju.
Tek kad ljudi shvate da postoji stvarni moralni zakon i Ličnost iza tog zakona, da smo mi prekršili taj zakon i sebe udaljili od Stvoritelja morala, tek tada religija počinje da se obraća ljudima.
Kada znaš da si bolestan, onda slušaš doktora.
Kada ljudi shvate da idu u smrt zbog kršenja moralnog zakona, onda počinju da slušaju šta Bog kaže da bi nas osolobodio smrti, kako da ponovo zavolimo dobrotu i pravdu.
Tek kad želimo da se uskladimo sa moralnim principima koji su u nama, tek tada dolazi uteha i mir od Onoga ko je u nas stavio te moralne principe.
Dobrota je čoveku najveća bezbednost ako želi trajni mir i sklad sa Stvoriteljem sveta.
Da li Bog ima pravo da nam naređuje?
Ljudi su od drevnih vremena postavili dilemu da li Bog zapoveda nešto zato što je to ispravno, ili je to ispravno samo zato što je to Bog zapovedio.
Ako Bog zapoveda nešto zato što je to ispravno, onda izgleda da pojam ispravnosti već ranije postoji pa je onda nezavisan od Božje zapovesti, a samim tim i izvan Božje kontrole.
Ako je nešto ispravno samo zato što je Bog tako naredio, onda Božje zapovesti izgledaju proizvoljno, pa bi teoretski Bog mogao da nam zapovedi da činimo zlo.
Međutim, ako je Bog u osnovi apsolutno pravedan i dobar, onda će Njegova zapovest uvek ići u pravcu dobra.
Božja zapovest čini dela obaveznim ili zabranjenim, i negira da je zapovest proizvoljna radi Božjeg savršenog karaktera.
U svetu koji je Bog stvorio, Njegove zapovesti će uvek biti u skladu sa Njegovom prirodom. Radi toga će u svim stvorenim svetovima Bog zabraniti laž, a odobravaće istinu.
“Dužnost nastaje kao odgovor na zapovest odgovornog autoriteta koji ima potebno znanje.
Na primer, ako mi neki slučajni prolaznik kaže da zaustavim auto, moje je apsolutno legalno pravo da ga NE poslušam.
Ali ako mi policajac naredi da zaustavim auto, imam zakonsku obavezu da poslušam.
Razlika u ova dva slučaja je u ličnosti koja mi naređuje. Jedna je kvalifikovana da mi to naredi, a druga nije.”
Tako je Bog kvalifikovan da nam daje moralne principe, jer kao Stvoritelj sveta najbolje zna kako svet funkcioniše, i kako taj poredak treba da se održava.
Bog želi nešto jer je On dobar. Bog je standard moralnih vrednosti. Što su ljudi moralno sličniji Bogu, to su ispravniji.
Moral je nepopularan
Iz činjenice da postoji objektivni moral, lako je zaključiti da nas to obavezuje da živimo u skladu sa moralnim principima.
I baš zato će prosečan ateista unapred odbaciti postojanje objektivnih moralnih vrednosti. Ateisti bi prihvatili postojanje Boga kad ih to ne bi obavezivalo da drže Božje moralne principe.
Na primer, ljudi ne sumnjaju da je 1+1=2, jer je matematika moralno neutralna.
Međutim, kad bi nastavnik rekao da zato što je 1+1=2 to znači da su slatkiši nezdravi za jelo, deca bi posumnjala da je 1+1=2.
Detinjasti zaključak bio bi: istraživači nemaju pojma, istraživanja su nameštena, ionako ćemo umreti od nečeg drugog, i slično.
Isto tako, ljudi odbacuju postojanje Boga jer ih saznanje da Bog postoji obavezuje na određene moralne standarde kojih oni ne žele da se drže.
U svetu u kojem živimo, duplo je lakše činiti zlo nego činiti dobro, jer za svaki dobar izbor postoje bar dva loša izbora, premalo dobra i previše dobra.
Na primer, jesti zdravu hranu je dobro, ali jesti previše zdrave hrane dovelo bi do gojaznosti, a jesti premalo zdrave hrane dovelo bi do pothranjenosti.
Treba voleti svoje dete, ali ako ga volimo previše – biće razmaženo, a ako ga volimo premalo – biće zapostavljeno. Na jedan dobar izbor postoje dva loša izbora.
Zato je ljudima mnogo lakše da spontano čine zlo, jer je za činjenje dobra potrebno duplo više truda i čvrsta volja.
Pošto je moral nepopularan kod ljudi, možemo da očekujemo da će ljudski zakoni sve više da legalizuju nemoralno ponašanje.
Tako se moralnost u društvu predstavlja samo kao jedna od opcija ponašanja.
Ono što je do juče univerzalno smatrano nemoralnim, sada postaje prihvatljivo zbog velikog broja ljudi koji žele tako da žive.
Ako nema kratkoročnih posledica nemorala, ljudi se ohrabre da još drskije guše svoju savest.
Ateisti obično kažu za sebe da su dobri ljudi i da im nije potreban Bog da bi bili dobri.
To obično znači da su promenili definiciju reči dobar, i da su zlo nazvali dobrim, a dobro zlim. Tako Božji moral odbacuju inazivaju ga “lošim”, a sebe smatraju “dobrim”.
Odbacivanjem Boga, u čoveku otupi savest, pa više ne smatra zlim ako je sebičan, ohol, bezobrazan, gramziv, pohlepan, požudan ili halapljiv.
Moralni relativizam je nastao kao pokušaj da se promeni definicija univerzalnog morala koji je Bog definisao stvaranjem.
Izbor – dobro ili zlo?
Većina ljudi se ne slaže sa Bogom po pitanju morala. Međutim, ne slagati se sa Bogom nosi jednu nelogičnost.
Bog nam je stvorio svu sposobnost rezonovanja koju imamo. To znači da Bog zna sve što mi znamo i zna mnogo više.
To znači da je nemoguće da mi budemo u pravu, a da je Bog u krivu.
To je kao kad bi se stolica bunila protiv stolara i rekla da ima intelegentnije rešenje problema.
Kada dajemo argumente protiv Boga, dajemo argumente protiv svoje inteligencije koju smo od Njega dobili. To je kao sečenje grane na kojoj sedimo.
Ljudi bi odavno odustali od ideje o pravdi ako bi shvatili da je to privatna, lična ideja nekog čoveka.
Međutim, mi svi kažemo da je svet pretežno nepravedan, i to svi smatramo realnom procenom, a ne fantazijom nekih pojedinaca.
Moralni principi koje biramo ključni su za cilj našeg života, i samim tim i određuju našu sudbinu.
Ako je Stvoritelj sveta izvor morala, onda On ima znajčajan razlog da svesnim bićima stvori svest o moralu,” pošto je Njegova namera za ljude da između dobra i zla izaberu dobro.
Ljudi kojima je dobar odnos sa Bogom važniji od bilo kog društvenog odnosa, smatraju da moralne obaveze nadmašuju bilo koje druge obaveze prema ljudima i grupama ljudi.
Ako je čovek dostojanstveno biće stvoreno da čini dobro, onda bi bilo opravdano da ljudi prema drugima i sebi postupaju onako kako je moralno opravdano.
Ako je čovek samo jedna u nizu životinja, onda bi mario samo za svoje sebične interese, pa bi koristio razum na štetu drugih ljudi, bez ikakve krivice i griže savesti. To nije ono što vidimo u prirodi.
Postojanje objektivnih moralnih vrednosti ukazuje na postojanje Boga koji nas je stvorio kao moralna bića koja teže savršenom moralu.
Kao što kompozitor iskomponuje pesmu ili slikar naslika sliku, tako postojanje umetnika ne zavisi od toga da li će neko uništiti njegovo umetničko delo.
Tako je Bog stvorio ljude i dao im moralne standarde, a kršenjem tih standarda ljudi ne mogu da uklone Božje postojanje.
Čak i da neko u sebi uništi viziju apsolutnih moralnih standarda, moralni principe će i dalje postojati kao ideja.
Ako Bog postoji, onda je moralnost obavezujuća. Izbor je na nama.
Pitanje na koje je nije tako lako odgovoriti, jeste kako su nastali moralni principi kod razumnih bića kao što su ljudi. Postoji nekoliko teorija:
-moralni stavovi su spontano evoluirali kroz istoriju,
-ljudski razum je smislio moralne principe,
-savest je oblikovala naše moralne izbore,
-ljudska priroda je zaslužna za naše moralne stavove,
-ono što ljudima donosi najviše koristi to ljudi proglase za moralno (utilitarijanizam), i
-inteligentno Biće koje je stvorilo svemir, ugradilo je čoveku moralni skelet prilikom stvaranja, to jest Bog je autor moralnih stavova ljudi.
Ispitaćemo svaki od ovih stavova kako bismo procenili koji od njih daje najlogičniji odgovor na pitanje porekla moralnih stavova čovečanstva.
Od našeg odgovora na ovo pitanje zavise sve moralne odluke koje donosimo: kako ćemo se ponašati prema svojoj porodici, prema svojim prijateljima, kolegama na poslu, pa i sa svojim konkurentima i neprijateljima.
Na primer, ljudi nemaju iste obzire prema drugim ljudima ako veruju da su visoko razvijena vrsta životinje koja se bori za opstanak, i ako su stvoreni da čine dobro drugima kao što čine i sebi.
Mi vidimo na našoj planeti okrutnost i nepravdu. Međutim, kako mi znamo da je to okrutnost i nepravda? Odakle nam ideja da postoje okrutnost i nepravda, i kako smo definisali te ideje?
Ako kažemo da je neka linija kriva, mora da u našoj glavi postoji ideja o pravoj liniji koja nije kriva.
Sa čime poredimo ljude kad kažemo da su nepravedni? Mora da postoji neko merilo u svemiru sa čime poredimo ljudsku nepravdu na našoj planeti.
Ako zlo dominira Zemljom, zašto mi tako burno reagujemo na zlo i bunimo se protiv zla?
Ono što je sigurno, to je da moralni stavovi nisu pitanje ukusa, nešto što jedan čovek voli, a drugi ne voli, pa da svako odabere skup principa ponašanja koji mu se najviše dopadaju. Nasuprot, mi doživljavamo moralne stavove kao našu obavezu, pa donosimo zakone po kojima neke moralne stavove svi moraju da poštuju.
Čak i kad zakon dozvoljava ili ne kažnjava neko ponašanje, ljudi još uvek imaju moralnu kočnicu radi koje nešto ne žele da čine.
Dakle, kako su dobro i zlo nastali? Pogledajmo da li evolucija, razum, savest, ljudska priroda, korisnost ili postojanje Boga može da bude izvor moralnosti.
Evolucija - izvor morala?
Kada su ljudi isključili Boga kao mogućnost da bude autor morala, postavili su pitanje: ako Bog ne postoji, koja druga opcija za nastanak morala je najmanje neverovatna?
Ako je svet nastao slučajnim sudaranjem atoma, ako su nam drugi ljudi konkurenti u borbi za opstanak i ako gledamo svoj interes, teško bi bilo očekivati da nastanu univerzalni moralni stavovi.
Očekivali bismo da svako ima svoje moralne stavove, koje niko ne može da proglasi dobrim ili lošim, niti obaveznim za sve ljude.
Ljudi bi bili samo slučajna varijacija malo razvijenije životinje. U našim očima drugi ljudi ne bi imali vrednost, nego bi svako iskorištavao druge za svoj opstanak.
Kad mačka ulovi miša, nije uradila ništa moralno pogrešno. Mačka se ponaša kao mačka.
Ako su od nemoralnog krda, zakona rulje i linča, ljudi uspostavili pravni sistem koji svi moraju da poštuju, to bi značilo da su moralni standardi promenljivi.
Međutim, ako moralni stavovi mogu da se menjaju u toku vremena, onda oni nisu univerzalni standard ponašanja.
Ako mi prosuđujemo da su raniji moralni principi bili bolji ili lošiji, to znači da ih upoređujemo sa nikim višim, apsolutnim standardom koji je iznad ovih promena.
Taj standard ne zavisi od toga da li ga ljudi razumeju ili ne razumeju, da li ga prihvataju ili ne prihvataju.
Ako nema apsolutnog standarda, onda ne bi bilo ni moralnih obaveza, ni dužnosti. Niko bi mogao da nam nametne moralne obaveze.
Neki misle da pripadnost grupi koja veruje u međusobno pomaganje povećava šanse za opstanak, u odnosi na grupu sebičnih ljudi koji se brinu samo za sebe.
Ljudi su shvatili da ubiti člana svog plemena nije dobro, jer onda imaš jednu osobu manje da brani pleme. Ipak, to bi razvilo sebični plemenski moral, a ne univerzalni etički standard.
Ubiti i opljačkati nemilosrdno članove drugog plemena ne bi trebalo da izazove nikakvu grižu savesti kod životinja.
Ipak, ljudi instinktivno smatraju da nije dobro ni ubiti druge ljude.
U toku većeg dela istorije, vojno nadmoćnija društva porobljavala su slabija društva, pa su tako napredovali.
Tako je bilo u prošlosti i tada to ljudi nisu osporavali, bar ne oni koji su donosili odluke.
Međutim, mi danas osuđujemo porobljavanje drugih ljudi.
Na osnovu samo evolucionog modela, ako se moralnost stalno menja, ko može da kaže da ropstvo u budućnosti neće ponovo ljudima biti prihvatljivo?
Robovlasništvo je bilo prihvaćeno ranije, iako skoro svi ljudi smatraju da nije prihvatljivo, to jest da nije ispravno.
Dakle, postoji razlika između onoga što ljudi prihvataju kao svoj standard ponašanja i onoga što ljudi osećaju u sebi da je prihvatljivo kao moralni standard.
Ako ne možemo da napravimo razliku između onoga što ljudi prihvataju i onoga što je prihvatljivo, onda ne možemo da osuđujemo robovlasništvo.
Ali ako možemo da napravimo tu razliku, onda prepoznajemo da postoji objektivni moral koji ne zavisi od vremena i društvenih stavova.
Takođe, većina ljudi smatra da u ljudskim društvima zapažamo degradaciju morala, a ne napredak.
Mi bismo očekivali da je današnji moral evoluirao do najvišeg nivoa, a vidimo da se nemoralno ponašanje u javnosti sve više toleriše i popularizuje.
Na primer, osvajački ratovi se i dalje vode, ali pošto su sada informacije dostupne, osvajači isceniraju izgovore za svoja osvajanja, jer ne žele da budu od javnosti osuđeni za kršenje moralnih standarda.
Ako je ljudska moralnost produkt prirodne selekcije, kakvu evolutivnu prednost bi moralan čovek imao u odnosu na nemoralnog? Moralnost generalno čini ljude ranjivim i slabim.
Ako je reprodukcija glavni cilj pojedinca, teže bi bilo ostvariti taj cilj u braku sa jednom osobom, pa bi očekivali da čovek kao životinje spava sa što više partnera da imao što više potomstva.
Ako su ljudi bili životinje bez pojma o bračnoj vernosti, i ako su ipak odlučili da sklapaju brakove, što im smanjuje evolutivne prednosti, pitanje je zašto današnje generacije sve više žive u vanbračnim vezama, čime evoluciju vraćaju unazad? Iz ugla religioznih ljudi, napredak nemorala je očekivan razvoj istorije.
Razum - izvor morala?
Druga mogućnost jeste da ljudski razum prestavlja izvor morala.
Da li su ljudi jednostavno razmislili i dogovorili se šta je moralno a šta nije?
Mi vidimo da nam razum pomaže da otkrijemo šta je moralno i da razumemo šta treba da radimo.
Međutim, ljudski razum ne može biti izvor morala. Na primer, kriminalci koriste razum da bi planirali zlo, a da im pri tome razum ne govori da je zlo ubiti ili opljačkati nekoga.
Takođe, za vreme holokausta neki ljudi su rizikovali svoje živote da bi spasavali Jevreje, jer su smatrali da je zlo ubiti ljude samo zato što su druge nacionalnosti.
Pitanje je da li ih je na to naveo razum ili nešto iznad razuma? Razum bi trebalo da im kaže da je važnije da osiguraju svoju bezbednost, da je suprotno razumu rizikovati svoj život.
To što su rizikovali svoj života da bi spasli nepoznate ljude, pokazuje da su postupali po principima moralnosti koje su smatrali važnijim od racionalnih razloga samo sopstvenog interesa.
Ono što je najčudnije, jeste da iako ljudi osećaju intuitivno da je činiti zlo loše, oni ipak čine zlo.
Na primer, ljudi znaju da je laž loša, ali lažu veoma često.
Čudno je da se skoro nijedan, ili baš nijedan čovek ne drži potpuno moralni zakon koje prepoznaje u sebi.
Ljudi daju izgovore za to, da su bili umorni, nervozni, ljuti ili zato što im je neko učinio nepravdu.
Šta god bio razlog, ljudi se ponašaju iracionalno i krše moralne principe, pa time pokazuju da ljudski razum nije izvor morala.
Teško je naći državu u svetu gde se u političkom vrhu ne dešava korupcija.
Ljudi vide da nemoralan život donosi veću materijalnu korist, i zato glume da su moralni kako bi njihova prevara bila što efektnija.
Čak i sudski sistem koji bi trebalo da brani moralnost društva podleže korupciji i proglašava nepravedne zakone kojim tlači neku grupu ljudi.
Da je prirodni moralni zakon plod društva, ljudi ne bi kršili prirodni moralni zakon.
Izgleda da je neko Biće visokih moralnih standarda unelo u ljudsku svest ideje o moralnosti kojih mi verujemo da treba da se držimo, iako ih kršimo.
Savest - izvor morala?
Mi savest doživljavamo kao nešto što nam je urođeno, što je iznad nas, a opominje nas kad činimo nešto loše.
Mnogi ljudi se osećaju nelagodno kada čine nešto što smatraju nemoralnim.
Ljude vuče želja da učine nešto što smatraju lošim, ali oni ne mogu da kontrolišu grižu savesti koja ih opominje da to zlo.
Ljudi su pokušali da objasne postojanje moralnih principa preko postojanja savesti.
Međutim, svaki čovek ima različit stepen savesti, a neki ljudi su potpuno ugušili grižu savesti.
Na primer, brutalne vođe nacista uticali su na savest mnogih ljudi da im izgleda “ispravno” da ubijaju i muče milione ljudi samo zbog njihove nacionalnosti ili uverenja.
Kako bismo mogli da kažemo da je naša savest ispravna, a da je savest nacista pogrešna, ako je savest izvor morala?
I jedni i drugi postupaju po svojoj savesti, a imaju suprotne stavove.
Ako savest ljudima daje suprotne principe u praksi, onda savest očigledno nije izvor morala.
Problem je takođe što savest ne primorava niti obavezuje ljude da čine ono što znaju da je dobro.
Iako ljude savest upućuje na ispravne principe, ljudi imaju slobodu izbora da ne poslušaju savest, pa čak i da učine ono što je loše.
Postavlja se pitanje odakle ljudima savest, to jest ko je izvor savesti koju ljudi imaju.
Pitanje je da li u ovakvom svetu spontano može da nastane urođena težnja ka apsolutno ispravnim vrednostima, ili postojanje savesti ukazuje na postojanje apsolutno moralnog Stvoritelja sveta koji je stvorenjima ugradio savest kao opomenu da su prekršili neki Njegov princip.
Postojanje savesti podržava tvrđenje da objektivne moralne istine postoje, jer savest pokreće ljude da budu moralni čak i kad im to nije u interesu.
Prema religiji, savest je moralni vodič koji je prilikom stvaranja sveta ugrađen u ljude.
Stalnim kršenjem moralnih principa savest se uguši, pa više ne opominje čoveka za zlo koje čini.
Ljudska priroda - izvor morala?
Neki ljudi kažu da je ljudska priroda izvor moralnosti.
Međutim, ljudska priroda takođe navodi pojedince da čine užasne stvari, pljačke, maltretiranja, ubistva.
Zapravo, nama su moralna pravila baš i potrebna zato što vidimo da je ljudska priroda toliko iskvarena, i što je potrebno da bude obuzdana.
Iako ljudi iznutra osećaju šta bi bilo pošteno i pravedno da urade, ljudska priroda navodi ljude da budu sebični, pohlepni i bezobzirni, dakle da krše principe morala.
Sumnjam da biste voleli da živite u svetu u kojem vlada ljudska priroda i propisuje moralne standarde.
Kad zaraćene države potpišu primirje, a onda neko prekrši sporazum, ljudi kažu da je to nepravedno.
Međutim, ljudska priroda navodi obe strane u ratu da sebično gledaju samo svoj interes.
Oni koji krše primirje retko otvoreno tvrde da ih ništa ne obavezuje da se drže potpisanog primirja.
Umesto toga, oni radije kažu da su bili izazvani, pošto ne žele da budu proglašeni za nemoralne.
Pitanje je kako bi u našu prirodu bili ugrađeni moralni principi, ako naš mozak nije ni svestan toga?
Dakle, ako ljudska priroda navodi ljude da krše primirje radi sebičnih interesa, a u nas je ugrađen princip da je dobro držati se primirja,
onda to ukazuje da je izvor moralnih principa neko iznad ljudske prirode.
Ako bi moralni principi bili nevažni, onda ljudi ne bi marili ako krše primirje.
Međutim, ljudi ne žele loš publicitet, pa se predstavljaju kao oni koji se drže moralnih principa, umesto da se ponašaju po svojoj prirodi.
Pretpostavimo da čujem nekog čoveka kako poziva u pomoć jer je u opasnosti.
U trenutku imam dve želje: Ili ćemo da pomognemo (čime i sebe izlažemo opasnosti), ili ćemo misliti na sebe i pustiti druge da stradaju.
Mi želimo da pomognemo zbog instinkta krda ili grupe, jer zajedno kao grupa bolje funkcionišemo, ali želimo i da budemo bezbedni, što je instinkt samoodržanja.
Treba da odlučim između dve želje, jer ne mogu da ispunim obe.
To je kao notni sistem u kojem su zapisane note koje treba da sviramo. Postoji mnogo dirki na klaviru, ali su ispravne samo one koje je kompozitor zapisao, kao što samo moralni zakon može da nam kaže koji je izbor ispravan u određenoj situaciji.
Većina ljudi radije želi da bude bezbedna, nego da pomaganjem drugima ugrozi svoju bezbednost.
Međutim, moralni zakon nam kaže da pomoći drugome u nevolji jeste takođe važno kao i naša bezbednost.
Principi činjenja dobra čine nam se važnijim od ljudske prirode, koja nas poziva da mislimo samo na sebe.
Utilitarijanizam - izvor morala?
Sledeći ponuđeni odgovor na pitanje šta je izvor naših moralnih odluka, jeste da procenjujemo koji izbor će doneti najviše koristi za najveći broj ljudi (utilitarijanizam).
Vratimo se primeru sa ropstvom. Ako 51% ljudi dobija najviše koristi od porobljavanja ostalih 49% ljudi, da li to znači da je porobljavanje ljudi ispravno?
Prema utilitarijanizmu da. Međutim, prema čovekovim unutrašnjim moralnim principima, ne.
Kad razmislimo, jasno nam je da nije dobro sve što je isplativo. Iako nešto donosi materijalnu korist, to ne smatramo dobrim ponašanjem.
Neko poštenom trgovinom zaradi 30 dinara, a nepoštenom može da zaradi 100.
Neko pošteno položi ispite i dobije loše plaćeno radno mesto. Neko drugi potplati da položi iste ispite i njegov poznanik mu preko veze obezbedi dobro radno mesto.
U ratu obe strane smatraju da je izdajnik njihovih neprijatelja veoma koristan za njihovu stranu. Međutim, iako ga upotrebe i plate, smatraju ga ljudskim šljamom. Ako je izdao svoj narod za pare, izdaće i njih.
Vratiti nekome nađeni novac neki smatraju činom poštenja, a drugi ljudi smatraju da je to nerazumno. Dakle, korist koju imamo nije merilo moralne ispravnosti.
Teškoća leži u činjenici da čovek pokušava da izbalansira dve različite vage, kako bi ispitao moralnu vrednost nekog dela, to jest, 1) količinu dobijene korisnosti i 2) broj ljudi koji ima koristi od toga. To često vodi u suprotstavljene odgovore.
U nekim slučajevima jedna stvar može biti bolja za veći broj ljudi, dok druga stvar može da stvori veću ukupnu korisnost, ali i obrnuto.
Utilitarijanizam pokušava da maksimizira dugoročnu korisnost kao posledicu tih dela.
Međutim, niko ne može sa sigurnošću da predvidi šta će se dogoditi u budućnosti. Pošto mi ne znamo budućnost, bez sveznanja je nemoguće proceniti dugoročne posledice određenih odluka.
Utilitarijanizam takođe ne uzima u obzir potrebe pojedinca. Ako pojedinac ne vidi ličnu korist iz neke zajedničke grupne aktivnosti, on neće biti motivisan da se bori za interes grupe, nego samo za sebe.
Na primer, sportista timskom igrom može da učini da njegov tim pobedi, ali da njegova uloga bude osrednja i da ga ne zapaze.
Međutim, on može da igra sebično i da postigne puno poena, koji će mu doneti skup ugovor sa drugom ekipom, iako će njegova sadašnja ekipa izgubiti radi njegove sebičnosti.
Dakle, ljudi generalno nisu motivisani da se bore za zajedničke interese, nego samo za svoj, pa zato svuda na svetu ima mnogo korupcije tamo gde se donose odluke za dobrobit većine.
Zato ukupna korisnost očigledno nije stvorila moral kome po prirodi težimo.
Šta jeste izvor morala?
Videli smo odakle moral ne može da dođe. Sada pogledajmo odakle moral može da nastane.
Šta su moralni zakoni? Za razliku od zakona fizike i matematike koji nam kažu šta jeste, zakon morala nam kaže kako bi trebalo da bude.
Kao i zakoni fizike, zakon morala usmerava i naređuje nešto. To nešto je ispravno ljudsko ponašanje.
Pošto moralnost ne postoji fizički, jer ne postoje atomi morala i nemorala, ili ćelije i geni morala i nemorala, njihov uzrok mora biti izvan fizičkog sveta.
Taj uzrok mora biti izvan prirode, to jest, mora biti natprirodan. Samo postojanje morala dokazuje postojanje nečeg što je iznad prirode i iznad čoveka.
Kao što dizajn ukazuje da postoji dizajner, tako moralne zapovesti ukazuju da postoji Neko ko je dao te moralne zapovesti.
Moralni zakoni moraju doći od moralnog Zakonodavca. Ovaj zaključak zvuči vrlo slično kao ono što mi zovemo Bog.
Među osobinama kao što su “dobar, istinit, i plemenit” postoji gradacija.
To znači da postoji dobro ponašanje, ali i da postoji još bolje ponašanje; postoji istinito i plemenito ponašanje, ali postoji istinitije i plemenitije ponašanje.
Tako postoje najbolje, najistinitije i najplemenitije ponašanje. Pošto mi ovako rangiramo stvari, mi ih poredimo prema apsolutnom standardu.
Ovaj apsolutni standard ponašanja ne može biti samo “ideal” ili “hipotetički,” nego je ova gradacija jedino moguća ako postoji neko biće koje ima ovaj kvalitet izražen do “maksimuma”.
I druge dobre osobine možemo da izrazimo u superlativu. Tako imamo ideju da postoji nešto što je najpravednije, nešto najmudrije, nešto najljubaznije, i kao vrhunac postoji Neko ko je potpuno biće, sa svim dobrim osobinama u najvećoj mogućoj meri. To Biće nam daje standard življenja, i to Biće je uzrok ili objašnjenje postojanja ovih kvaliteta. To Biće može jedino biti Bog.
Kad se neko žali i kaže "To nije pošteno!" – na šta se on poziva?
Mi očekujemo da svi ljudi imaju ista merila poštenja, i da nije pošteno ako ih krše.
Mi prepoznajemo da i kad jednako tretiramo ljude, možemo da budemo nepravedni.
Neke stvari koje smatramo da nisu poštene državni zakoni sankcionišu, ali neke stvari zakon dopušta, iako ljudi i dalje tvrde da nisu poštene.
Na primer, učiniti preljubu, slagati, biti ohol, nadmen, bahat, igrati grubo u sportu, i slično.
Do pre nekih stotinak godina postojala je kazna za preljubu, koja je u međuvremenu ukinuta.
Međutim, uprkos tome što preljuba više nije kaznjiva po zakonu, u ljudskim društvima je i dalje etički neprihvatljiva, pa osoba koja učini preljubu ima narušeni ugled i status u porodici, među prijateljima i na poslu.
Dakle, kad god kažete "To nije pošteno!", kad god se pozivate na apsolutnu moralnost, vi se u stvari pozivate na Boga, bilo da verujete u Njega ili ne.
Govoriti o moralu je religiozna izjava, čak iako mislite za sebe da ste ateista.
Nemački filozof Immanuel Kant smatra da je cilj ljudskog roda da dođe do savršene sreće i vrline (summum bonum), a da bi to bilo moguće, mora postojati Bog da bi to obezbedio.
Ljudi obično razumeju Boga kao apsolutno moralno dobrog Tvorca svemira.
Religiozni ljudi smatraju da je Bog stvaranjem ugradio moralna načela u čoveka, tačnije rečeno da je Bog je izvor ljudskog morala.
Postojanje Boga najsveobuhvatnije daje argumente za moralnost. Ako postoji dobro i svrha morala, oni ne bi mogli da postoje bez postojanja Boga.
Biblija od prve stranice govori da je problem dobra i zla osnovni problem sveta u kojem živimo.
Bog je u početku stvorio sve dobro.
Zatim je Lucifer suprotno razumu i moralnim standardima odlučio da se izjednači sa Bogom, a za to je koristio sva sredstva, uključujući i nemoralna kao što su laži i prevare.
Zatim je Lucifer uspeo da navede i ljude da ne poslušaju Boga, da izaberu zlo, i da time donesu nevolje, patnje i smrt na našu planetu.
Bog poštuje slobodnu volju bića koja je stvorio, pa svakome dopušta ovaj život u kojem donosimo odluku da li ćemo se vratiti da živimo u skladu sa Božjim apsolutnim moralnim standardima, ili ćemo moral proglasiti za subjektivan, da svako može da živi kako hoće.
Prema Bibliji, poverenje u Boga vraća čoveka u večni život, a subjektivni moral, to jest nepoverenje u Boga donosi večnu smrt.
Pošto ljudi prepoznaju da postoje objektivni moralni stavovi, religiozni ljudi smatraju da je to moralni argument za postojanje Boga:
1. Postoje objektivne moralne činjenice.
2. Bog je najbolje objašnjenje postojanja objektivnih moralnih činjenica.
3. Zato je logično da Bog postoji.
Ako postoji Bog, onda je lako zaključiti da Bog želi da razumemo Njegove moralne principe, pa bi očekivali da Bog učini da moralni zakoni budu na neki način ugrađeni u našu svest,
Dakle, iza moralnog zakona mora da postoji neko ko je izvan svemira, izvan materijalnog sveta.
U Bibliji piše da je Bog dobar. Međutim, moralni zakon nam kaže da Bog nije popustljiv prema zlu, nego apsolutno pravedan.
Moralni zakon ne dozvoljava popustljivost. Kaže nam da uradimo ono što je dobro, bez obzira da li je to bolno, opasno ili teško da se uradi, a mi osećamo da je to ispravno.
Moralni zakon je zapravo odraz Božjeg karaktera i po njemu svemir dobro funkcioniše. Zato Bog nije popustljiv kad neko krši moralni zakon i remeti stvorenu harmoniju svemira.
Stvorenja su zlom unela nered u dobro stvoreni svemir, i Bog sprema radikalno rešenje za trajno uništenje zla.
Da li ateisti mogu da budu moralni?
Mi znamo da i ateisti mogu da postupaju moralno, da se drže određenih opšte prihvaćenih moralnih principa, kao što i neki religiozni ljudi mogu da se ponašaju nemoralno, to jest suprotno svojim verovanjima. Dakle, ateista može da učini pojedinačno dobro delo.
Međutim, pitanje NIJE da li ljudi mogu da budu dobri ako ne veruju da Bog postoji, nego da li možemo da tvrdimo da postoji univerzalno dobro i zlo, ako Bog uopšte ne postoji. Ako Bog ne bi postojao, na osnovu čega bismo objektivno ocenili šta je dobro a šta zlo, šta je ispravno a šta je pogrešno?
Već smo videli da univerzalni moral koji važi za sve nije mogao da nastane evolucijom u borbi za opstanak jer ne donosi prednost, ljudski razum ne bi stvorio nešto čega ne želi da se drži, da mnogi ljudi uguše savest koja tako prestane da ih opominje, i da baš radi ljudske prirode postoji potreba da se naprave moralni okviri.
Dakle, kako ateista može da zna šta je moralno a šta nije, ako ne postoji Bog koji je postavio moralne principe koji važe za sva razumna bića?
Ljudi do sada osim Boga nisu našli izvor objektivnih moralnih principa koji važe za sve ljude. Bez objektivne referentne tačke za moral, ne možemo da kažemo da li je nešto dobro ili zlo.
Da li je moral objektivan ili subjektivan?
Ako je moralnost neobjektivna, to bi vodilo do anarhije pošto bi svaki čovek tražio da njegovi stavovi budu usvojeni od svih kao ispravni.
Ponašanje bi bilo pitanje ukusa, pa bi neko voleo belo ponašanje, drugi crveno, treći plavo, a četvrti crno ponašanje. Tada niko ne bi smeo da osuđuje druge zato što se ponašaju drugačije od njega.
Lični moral je subjektivan, pa to nije moral sa kojim bi se svi složili.
To bi bilo kao da neko voli da jede banane a neko drugi voli spanać. To bi bio lična želja, a ne objektivna vrednost.
Ako "biti dobar" znači samo pridružiti se bez jakog razloga strani koja nam se više dopada, onda dobro ne bi zasluživalo da se zove dobro.
Oni koji smatraju da je moral relativan i promenljim, kažu da moralnost jednih ljudi nije bolja ili lošija od moralnosti drugih ljudi.
Međutim, svaka psihički zdrava osoba rekla bi da nije jednako dobra moralnost ljudoždera ili fašista kao moralnost koju zagovara neka balansirana monoteisticka religija ili civilizovano društvo.
Po tome zaključujemo da moral nije relativan i da je realno verovati da postoji apsolutno merilo moralnosti.
Mi prepoznajemo da su u najmanju ruku bar neka dela objektivno ispravna ili pogrešna. Na primer, maltretiranje dece je objektivno moralno pogrešno.
Kad bi moral bio relativan, onda bi to bilo naše mišljenje nasuprot Hitlerovom mišljenju, jer ne bi imali univerzalnu moralnu osnovu na kojoj bismo objektivno osudili fašizam kao zlo.
Međutim, ako postoji objektivna moralnost, onda ljudi s pravom veruju da je fašizam zlo iako postoji manjina ljudi koja veruje da je ispravan.
Ljudi bi s pravom verovali da je fašizam zlo čak i da su fašisti pobedili u Drugom Svetskom ratu, čak i da su pobili sve svoje protivnike.
Apsolutne moralne vrednosti postoje čak i ako se ljudi ne slažu sa njima.
Dakle, mi vidimo da postoje moralne istine koje nisu relativne, nego su realne i važe za sve ljude.
Mi vidimo da postoji moralna razlika između roditeljske ljubavi prema detetu i nasilja psihopate nad tim istim detetom.
Niko razuman ne može da kaže da je to moralno subjektivna odluka, da ne postoji univerzalna obaveza ljudi da vole decu umesto da ih maltretiraju.
Ako ljudi razumeju da je moral nešto “objektivno” ili “stvarno,” onda postojanje morala zahteva objašnjenje.
Ako je moral objektivan, onda mora da postoji apsolutni standard morala koji je Neko ugradio u prirodu.
Moral je objektivan zato što je svet tako stvoren i ljudi imaju moralnu osnovu jer smo tako stvoreni.
Religiozni ljudi smatraju da moralne istine zahtevaju moralnog Stvoritelja sveta. Bog je stvaranjem odredio da ljudi budu moralna bića.
Bez Boga postoji problem kako da objasnimo bilo kakvu normativnost, zakonitost koja bi važila za sve.
Ako Bog postoji, onda Božji karakter daje univerzalni standard prema kojem se sve ostale odluke upoređuju i mere.
Bog je najbolje ili jedino objašnjenje postojanja objektivnog morala, što nas navodi na zaključak da Bog postoji.
Krivica, griža savesti i sramota zbog kršenja moralnih dužnosti
Materija se ponaša na određeni fiksni način bez svesne odluke.
Za kamen ili drvo nema smisla reći da treba da budu drugačiji. Mi ne okrivljujemo neživu materiju za osobine koje ima.
Možemo da kažemo da je kamen "nepravilnog oblika" pa nam ne odgovara kao ukras u bašti, ali ne možemo da kažemo da nije karakterno dobar.
Kamen koji uvek pada sa visine na zemlju pokorava se gravitaciji, ali to nije njegov izbor.
Kad bacimo kamen, mi ne mislimo da je kamen moralno odgovoran da pada na određeni način. Nema kamena koji može da izabere da se ne pokori zakonu gravitacije.
Prirodni zakoni za neživu materiju samo opisuju kako se materija uvek u pravilu ponaša.
Međutim, ljudi biraju svoje ponašanje i prepoznaju da su odgovorni za dobar ili loš izbor.
To što ljudi čine zlo, to znači da nisu savršeni. Zašto mi očekujemo da ljudi budu savršeni?
Mi ne kažemo da ljudi jesu nesebični, niti da ljudi vole da budu nesebični, nego da ljudi TREBA da budu nesebični.
Mi nismo ljuti kad nas neko slučajno saplete, ali se ljutimo kad nas neko saplete s namerom da padnemo.
Elektroni i molekuli ponašaju se na određeni način, i određeni rezultati slede.
Ali to što se ljudi ponašaju na određeni način nije mehanizam, nego slobodan izbor.
Kod ljudi mi očekujemo da izaberu moralno prihvatljivo ponašanje u svakom trenutku.
Mi znamo da smo pod moralnim zakonom. Mi nismo napravili taj zakon, i ne možemo da ga zaboravimo čak i ako se trudimo, a znamo da ako ga kršimo osećamo krivicu, savest nas grize i sramota nas je.
Zato ljudi poveruju da Bog postoji i pre nego što prvi put dođu u crkvu.
Dosta ljudi veruje u Boga ne zato što ih je neko ubedio svojim argumentima, nego zato što u sebi prepoznaju apsolutna moralna pravila koja nisu mogla slučajno nastati u nama.
Ljudi razumeju da u borbi za opstanak ne bi trebalo da se osećamo krivim ili posramljenim ako se sebično borimo samo za svoj interes i zanemarujemo druge ljude, ali mi ipak imamo te standarde ugrađene u nas.
Svaki čovek ima osećaj da smo zaista obavezni da činimo dobro i da ne činimo zlo.
Ako uradimo suprotno, imamo osećaj nelagodnosti, nemir koji nas poziva da nadoknadimo drugima štetu i učinimo ono što je ispravno.
Mi vidimo da postoji nešto iznad čovekovog ponašanja, neki stvarni zakon koji niko od ljudi nije proglasio, a ipak vrši pritisak na nas.
Svako na početku ima savest koja ga grize ili osećaj sramote ako učini nešto zlo. Taj osećaj može da se uguši, ali ga svaki čovek ima.
Taj osećaj ukazuje na neko Biće više od čoveka koje je u nama pokrenulo obavezu da činimo dobro.
Ako iza moralnog zakona nije ličnost, onda ne bi imalo smisla osećati krivicu, ili tražiti oproštenje, kao što ne bi imalo smisla izvinjavati se digitronu ako nam pokaže da smo nešto pogrešno izračunali.
Ako nema ličnosti da nas ispravi, onda nema ni krivice. Ako Bog ne bi bio inteligentna ličnost, nego bezlična apsolutna dobrota, kršenje principa bezlične sile uopšte nas ne bi uznemiravalo.
Čak i da se slažemo sa bezličnom silom da laž, izdaja i ubistvo predstavljaju zlo, ne bi imali razlog da osećamo krivicu, sramotu ili grižu savesti ako tako ne živimo.
Krivica, griža savesti i sramota pomažu čoveku da razume da su moralne obaveze u stvari Božje zapovesti.
Na primer, ljubav je objektivna moralna vrednost koju je Bog izrazio u zapovesti da volimo druge ljude kao što volimo sebe.
Na osnovu ljubavi gradimo objektivne vrednosti kao što su darežljivost, požrtvovnost, jednakost ljudi.
Takođe smatramo da je objektivno zlo ono što je suprotno ovim vrednostima: pohlepa, zloupotreba i diskriminacija.
Religija se ne obraća ljudima koji ne veruju da su učinili išta za šta bi trebalo da se pokaju.
Tek kad ljudi shvate da postoji stvarni moralni zakon i Ličnost iza tog zakona, da smo mi prekršili taj zakon i sebe udaljili od Stvoritelja morala, tek tada religija počinje da se obraća ljudima.
Kada znaš da si bolestan, onda slušaš doktora.
Kada ljudi shvate da idu u smrt zbog kršenja moralnog zakona, onda počinju da slušaju šta Bog kaže da bi nas osolobodio smrti, kako da ponovo zavolimo dobrotu i pravdu.
Tek kad želimo da se uskladimo sa moralnim principima koji su u nama, tek tada dolazi uteha i mir od Onoga ko je u nas stavio te moralne principe.
Dobrota je čoveku najveća bezbednost ako želi trajni mir i sklad sa Stvoriteljem sveta.
Da li Bog ima pravo da nam naređuje?
Ljudi su od drevnih vremena postavili dilemu da li Bog zapoveda nešto zato što je to ispravno, ili je to ispravno samo zato što je to Bog zapovedio.
Ako Bog zapoveda nešto zato što je to ispravno, onda izgleda da pojam ispravnosti već ranije postoji pa je onda nezavisan od Božje zapovesti, a samim tim i izvan Božje kontrole.
Ako je nešto ispravno samo zato što je Bog tako naredio, onda Božje zapovesti izgledaju proizvoljno, pa bi teoretski Bog mogao da nam zapovedi da činimo zlo.
Međutim, ako je Bog u osnovi apsolutno pravedan i dobar, onda će Njegova zapovest uvek ići u pravcu dobra.
Božja zapovest čini dela obaveznim ili zabranjenim, i negira da je zapovest proizvoljna radi Božjeg savršenog karaktera.
U svetu koji je Bog stvorio, Njegove zapovesti će uvek biti u skladu sa Njegovom prirodom. Radi toga će u svim stvorenim svetovima Bog zabraniti laž, a odobravaće istinu.
“Dužnost nastaje kao odgovor na zapovest odgovornog autoriteta koji ima potebno znanje.
Na primer, ako mi neki slučajni prolaznik kaže da zaustavim auto, moje je apsolutno legalno pravo da ga NE poslušam.
Ali ako mi policajac naredi da zaustavim auto, imam zakonsku obavezu da poslušam.
Razlika u ova dva slučaja je u ličnosti koja mi naređuje. Jedna je kvalifikovana da mi to naredi, a druga nije.”
Tako je Bog kvalifikovan da nam daje moralne principe, jer kao Stvoritelj sveta najbolje zna kako svet funkcioniše, i kako taj poredak treba da se održava.
Bog želi nešto jer je On dobar. Bog je standard moralnih vrednosti. Što su ljudi moralno sličniji Bogu, to su ispravniji.
Moral je nepopularan
Iz činjenice da postoji objektivni moral, lako je zaključiti da nas to obavezuje da živimo u skladu sa moralnim principima.
I baš zato će prosečan ateista unapred odbaciti postojanje objektivnih moralnih vrednosti. Ateisti bi prihvatili postojanje Boga kad ih to ne bi obavezivalo da drže Božje moralne principe.
Na primer, ljudi ne sumnjaju da je 1+1=2, jer je matematika moralno neutralna.
Međutim, kad bi nastavnik rekao da zato što je 1+1=2 to znači da su slatkiši nezdravi za jelo, deca bi posumnjala da je 1+1=2.
Detinjasti zaključak bio bi: istraživači nemaju pojma, istraživanja su nameštena, ionako ćemo umreti od nečeg drugog, i slično.
Isto tako, ljudi odbacuju postojanje Boga jer ih saznanje da Bog postoji obavezuje na određene moralne standarde kojih oni ne žele da se drže.
U svetu u kojem živimo, duplo je lakše činiti zlo nego činiti dobro, jer za svaki dobar izbor postoje bar dva loša izbora, premalo dobra i previše dobra.
Na primer, jesti zdravu hranu je dobro, ali jesti previše zdrave hrane dovelo bi do gojaznosti, a jesti premalo zdrave hrane dovelo bi do pothranjenosti.
Treba voleti svoje dete, ali ako ga volimo previše – biće razmaženo, a ako ga volimo premalo – biće zapostavljeno. Na jedan dobar izbor postoje dva loša izbora.
Zato je ljudima mnogo lakše da spontano čine zlo, jer je za činjenje dobra potrebno duplo više truda i čvrsta volja.
Pošto je moral nepopularan kod ljudi, možemo da očekujemo da će ljudski zakoni sve više da legalizuju nemoralno ponašanje.
Tako se moralnost u društvu predstavlja samo kao jedna od opcija ponašanja.
Ono što je do juče univerzalno smatrano nemoralnim, sada postaje prihvatljivo zbog velikog broja ljudi koji žele tako da žive.
Ako nema kratkoročnih posledica nemorala, ljudi se ohrabre da još drskije guše svoju savest.
Ateisti obično kažu za sebe da su dobri ljudi i da im nije potreban Bog da bi bili dobri.
To obično znači da su promenili definiciju reči dobar, i da su zlo nazvali dobrim, a dobro zlim. Tako Božji moral odbacuju inazivaju ga “lošim”, a sebe smatraju “dobrim”.
Odbacivanjem Boga, u čoveku otupi savest, pa više ne smatra zlim ako je sebičan, ohol, bezobrazan, gramziv, pohlepan, požudan ili halapljiv.
Moralni relativizam je nastao kao pokušaj da se promeni definicija univerzalnog morala koji je Bog definisao stvaranjem.
Izbor – dobro ili zlo?
Većina ljudi se ne slaže sa Bogom po pitanju morala. Međutim, ne slagati se sa Bogom nosi jednu nelogičnost.
Bog nam je stvorio svu sposobnost rezonovanja koju imamo. To znači da Bog zna sve što mi znamo i zna mnogo više.
To znači da je nemoguće da mi budemo u pravu, a da je Bog u krivu.
To je kao kad bi se stolica bunila protiv stolara i rekla da ima intelegentnije rešenje problema.
Kada dajemo argumente protiv Boga, dajemo argumente protiv svoje inteligencije koju smo od Njega dobili. To je kao sečenje grane na kojoj sedimo.
Ljudi bi odavno odustali od ideje o pravdi ako bi shvatili da je to privatna, lična ideja nekog čoveka.
Međutim, mi svi kažemo da je svet pretežno nepravedan, i to svi smatramo realnom procenom, a ne fantazijom nekih pojedinaca.
Moralni principi koje biramo ključni su za cilj našeg života, i samim tim i određuju našu sudbinu.
Ako je Stvoritelj sveta izvor morala, onda On ima znajčajan razlog da svesnim bićima stvori svest o moralu,” pošto je Njegova namera za ljude da između dobra i zla izaberu dobro.
Ljudi kojima je dobar odnos sa Bogom važniji od bilo kog društvenog odnosa, smatraju da moralne obaveze nadmašuju bilo koje druge obaveze prema ljudima i grupama ljudi.
Ako je čovek dostojanstveno biće stvoreno da čini dobro, onda bi bilo opravdano da ljudi prema drugima i sebi postupaju onako kako je moralno opravdano.
Ako je čovek samo jedna u nizu životinja, onda bi mario samo za svoje sebične interese, pa bi koristio razum na štetu drugih ljudi, bez ikakve krivice i griže savesti. To nije ono što vidimo u prirodi.
Postojanje objektivnih moralnih vrednosti ukazuje na postojanje Boga koji nas je stvorio kao moralna bića koja teže savršenom moralu.
Kao što kompozitor iskomponuje pesmu ili slikar naslika sliku, tako postojanje umetnika ne zavisi od toga da li će neko uništiti njegovo umetničko delo.
Tako je Bog stvorio ljude i dao im moralne standarde, a kršenjem tih standarda ljudi ne mogu da uklone Božje postojanje.
Čak i da neko u sebi uništi viziju apsolutnih moralnih standarda, moralni principe će i dalje postojati kao ideja.
Ako Bog postoji, onda je moralnost obavezujuća. Izbor je na nama.