09 Instinkti
Da li instinkti mogu da ukažu na pitanje našeg porekla? Da li smo nastali “srećnom slučajnošću” kako tvrde evolucionisti, ili je neophodna osoba da stvori svet, život, prirodu i da unese poredak u zakone (pravila ponašanja)? Nije svejedno kako ćemo planirati našu budućnost ako ne znamo da li smo siročad bezlične prirode, ili imamo Stvoritelja koji želi da nam pomogne.
INSTINKTI su nenaučeno, urođeno ponašanje kod živih bića. Zasnovani su na genetskoj informaciji, koja je vrlo komplikovana, vrlo precizna i neophodna za preživljavanje. Kako to da instinkti funkcionišu savršeno, bez greške, ako su nastali slučajno?
Živa bića ne kontrološu instinkte svojim razumom, kao što čovek ne kontroliše svoj vegetativni sistem (rad srca, disanje, lučenje ezima i hormona). Da li razmišljamo kako da pokrenemo srce da kuca 60-90 puta u minutu, a da istovremeno udahnemo 20-ak puta? Ako uzimamo pri tom i hranu, moramo aktivirati odgovarajući enzim, a da pri tom ne zaboravimo na srce i pluća. Sve ovo se dešava automatski, po programu, bez uticanja svesti. Pošto mi ne utičemo na taj program, ne može se reći ni da smo ga mi sami razvili. Pošto razum i svest nemaju udela u funkcionisanju instikata, logično je da biće koje ima instinkt nije samo stvorilo, ili razvilo taj instinkt. Npr., ako ne možete da kontrolišete lučenje enzima, ne možete ni da stvorite program po kome će enzim da se luči.
To znači da je informaciju za instinktivno ponošanje morala da unese neka druga razumna osoba van bića koje ima instinkt. Ta osoba mora biti mnogo inteligentnija od čoveka. Među živim bićima koja poznajemo, nema bića koje to može da uradi.
Autor instikata mora biti osoba. Neki kažu da to može biti i “majka priroda”, ali ne mogu ni da definišu šta je to majka priroda. Priroda nije osoba, nema mozak, nema osećanja. Osim toga, priroda se i sama ponaša automatski, po programu, nesvesno sledi zacrtanu šemu. Iz toga proizilazi da je neko morao da unese zakone u prirodu, NEKO veoma inteligentan. Stvoritelj mora biti osoba, Bog, apsolutan u svim osobinama.
Opisaćemo nekoliko vrsta instikata: migracijski, graditeljski, materinski i instinkti sparivanja.
Migracijski instinkti
U većem ili manjem obimu, migriraju mnoge životinjske vrste (lososi, jegulje, slonovi, slepi miš, kornjača, plankton, kit,...). Neke životinje prelaze i do 23 000 km (Arktička lasta). Pritom se svake godine, ili perioda, vraćaju na isto mesto odakle su krenuli. Postavlja se pitanje: odakle im preciznost da pogode isto mesto i kako ga pronalaze?
Mnoge činjenice kod migracije ne uklapaju se u teoriju evolucije. Životinje se ponašaju kao da su stvorene sa znanjima i sposobnostima koje same ne mogu da razviju. Važan primer za to je: Carski leptir. On izleže jaja na jugu SAD. Roditelji uginu čim izlegu jaja, i larva tako odrasta bez roditelja. A kad dođe vreme migracije, ko će mladima da pokaže put kojim treba da idu? Roditelji su uginuli, čitava prethodna generacija ne postoji, a mladi odnekud imaju osećaj da moraju da lete na sever SAD. Odakle im taj osećaj i ko će da ih odvede? Ipak, mladi leptiri prolaze istim putem kao i roditelji, čak se odmaraju na istom drveću. Pitanje je kako se ova informacija prenosi na potomke. Mladi nisu mogli da je nauče, jer nisu imali od koga, a čak i da nauče određeno ponašanje, ne mogu da ga prenesu na potomstvo (jer se stečene osobine ne nasleđuju; nasleđuju se samo urođene osobine).
Dakle, instinkti su su urođeni, ali nisu nastali slučajnim evolutivnim razvojem. Kod ovog leptira let nije slučajan, nego je precizna trasa na mapi SAD tačno zacrtana u genima, i savršeno tačno prenesena na potomke. Ovakve primere evolucionosti ne mogu da objasne svojom teorijom. Izjave kao što su “dalja istraživanja će to otkriti”, ne stoje, jer se kontroverze nalaze na ključnim mestima.
Ptice
Što je ptica, koja migrira, manje veličine, više čudi ogromna udaljenost koju preleti. Ptica slična albatrosu (Great Shearwater) migrira sa malog ostrva usred Atlantika (Tristan da Cuhna), do Severnog Atlantika i prešavši 11000 km, nepogrešivo nađe tu malu tačku-ostrvo u ogromnom okeanu (sl. 1). Na otvorenom moru je teško snalaziti se. Ljudi često plivaju, ili veslaju u krug, ali ptica tačno doleće na ovo ostrvo. Po teoriji evolucije, ova sposobnost se razvila slučajnim pokušajima i pogreškama. Da li slučajni pokušaji i pogreške mogu da izgrade 100% preciznost?To je kao pogodak iz vatrenog oružja u vrh čiode sa ogromne udaljenosti.
Ptica zlatna zviždovka (Golden Plower), je veliki problem za evolucioniste. Ona odgaja mlade tokom surove zimske sezone u Severnoj Kanadi, a kad dođe toplije vreme, kada je hrana obilnija, uslovi podnošljiviji od zimskih, zlatna zviždovka odlazi u Južnu Ameriku (Brazil, Argentina). Ona izabira stanište suprotno evolucionim pravilima. Takođe, izabira i različitu rutu odlaska i dolaska (sl. 1). Čemu različita ruta?
Aljaska zlatna zviždovka stalno leti od Aljaske do Havaja (put od 4 000 km). Za taj put joj treba 250 000 zamaha krilima i 88 časova letenja. Kada pođe na put zviždovka ima oko 200 g težine, od čega 70 g čini salo koje služi kao rezerva koja se usput troši (neka vrsta “goriva”). Po proračunu, za svaki sat leta zlatna zviždovka potroši 0,6% telesne težine, tako da postaje sve lakša, i za 88h treba joj 82g sala, a ona ima samo 70g. To znači da će pasti u more posle 72h, jer na putu od Aljaske do Havaja nema ostrva, nego samo okean.
Ipak zviždovke stižu na cilj. Kako? Tajna je u tome što ne leti sama, nego u klin formaciji.
Tako ona uštedi 22% goriva, tj. sala. Prva ptica zamahom svojih krila stvara turbulenciju, koja blago podiže pticu iza nje i tako redom (sl. 2). Fascinantno je to što lete na tačnoj udaljenosti jedna od druge da bi koristile talas vazduha prethodne ptice. Naravno, smenjuju se u vođstvu. Tako po proračunu posle 88h zviždovki ostaje višak od 6,8 g sala.
Evolucionisti tvrde da životinje uče putem pokušaja i pogrešaka. Zamislite prvu Zlatnu zviždovku koja pokuša da preleti do Havaja preko okeana i - padne u more. Evo šta bi njeno potomstvo naučilo: nikada ne idi tamo! Zašto bi se i prva Zlatna zviždovka odlučila na avanturu opasnu po život? Ako bi se kojim čudom i vratila, kako bi ubedila ostale da rizikuju život? Kako bi naučile da lete u formaciji? Evolucionisti kažu da kreacionisti (oni koji veruju da je Bog uzrokovao nastanak sveta) grade na kontroverzama, na neodgovorenim naučnim pitanjima. Ali ta neodgovorena pitanja su na ključnim mestima i nauka sa evolucionističkom filozofijom ne može ni da nasluti odgovor, dok kreacionizam bez problema rešava ta pitanja. Zlatnoj zviždovki je Stvoritelj - Bog ugradio sve ove informacije prilikom stvaranja.
Arktička lasta leti neobičnom rutom. Gnezde se u Severnoj Kanadi, ili na blizu Bostona (istočna obala SAD). Ova južnija migrira od Bostona, preko Atlantika do Španije, duž zapadne Afrike, ponovo preko Atlantika i sleće na Antarktik. Čitavih 23 000 km i to zaobilaznim putem (sl. 1). Zašto toliko zaobilazi? U nju je ugrađena informaciju koju mora da posluša.
Instinkti za navigaciju
Kako objasniti preciznost koju imaju životinje koje migriraju? Naučnici kažu da ptice, pri navigaciji, koriste zvezde, sunce, zemljino magnetno polje, a neke osluškuju talase koji se odbijaju o obale mora, ili okeana. Ptice imaju kristal u nosu koji je veoma osetljiv na magnetne linije sila. Napravljen je ovakav test: ptica sa malog morskog ostrva odnesena je 1368 km daleko od doma. Kada je puštena, vratila se kući. Zatim su neke ptice omamili, a druge tokom puta stalno okretali sa kavezom da bi ih dezorijentisali. I jedne i druge su se vratile. Zaključeno je da te ptice imaju osećaj za geografsku poziciju i da tačno znaju gde su na globusu i gde treba da lete. One imaju instinkt, njihov mozak automatski radi. Kada su pticu selicu stavili u kavez u vreme seobe, ona je poskakivala i podrhtavala u kavezu, čak se i okretala u pravcu u kome bi letela da je slobodna.
Izveden je eksperiment da bi se utvrdilo da li se instinkt nasleđuje genetski. Postoje dva srodna evropska Crnokapa slavuja. Nemački da bi izbegao Alpe, leti jugo-zapadno, a Austrijski da bi takođe izbegao Alpe, leti jugo-istočno. Ukrštanjem, potomstvo je nasledilo deo “navigacione mape” od oba roditelja, pa su leteli pravo na jug. Uginuli su iznad Alpa.
Ako se ove informacije genetski nasleđuju, onda je to novi problem za evolucioniste. Informacije su morale da budu 100% precizne. Kako da slučajnim događajima u prirodi objasnimo apsolutnu preciznost? Ne sme da dođe do pokušaja i pogrešaka. Instinkti su morali da budu savršeno precizni, inače bi životinja uginula. Po teoriji evolucije ostaje tajna kako su životinje došle do instinkata, pošto se stečene osobine ne nasleđuju. Kako je prvi par dobio urođene sposobnosti? To je morao biti pogodak iz prvog pokušaja, savršen od početka, kao što je opisano u Bibliji kada je Bog stvarao: “Sve beše dobro veoma” (1. Mojsijeva 1,31).
Ipak, u prirodi postoje i greške koje su obično fatalne za pojedinca koji ih ima. Za greške je odgovoran čovek i zato čovek pokušava da negira postojanje Tvorca, ili mu daje izopačene osobine. Kao što kaže prorok Jeremija: “I roda pod nebom zna svoje vreme; grlica, ždral i lasta paze na vreme kad dolaze, a narod moj ne zna suda Gospodnjega” (Jeremija 8,7), tj. životinje slede instinkte koje im je Stvoritelj ugradio, a čovek zloupotrebljava darove koje je dobio stvaranjem. Čovek čak nerazumno viče: “Nema Boga, niko me nije stvorio, nastao sam slučajno - sam od sebe”. Zato je Planer nad planerima ostavio migrirajuće životinje da budu očigledno svedočanstvo i ukor ateistima.
Instinkt gnežđenja
Životinje, između ostalog, grade specifična gnezda, tipske stanove karakteristične za vrstu. Roda uvek traži visoko mesto gde će složiti granje, lasta uvek zida uz bok zgrade od blata,... Po tipu gnezda možemo i da pogodimo o kojoj se vrsti radi. Lisica će uvek da iskopa jamu, dabar će da napravi branu, a detlić da nađe šupljinu u drvetu. Jedino čovek razmišlja dok gradi. Zato su svi ljudski stanovi različiti. Čovek kreira, dok životinje grade po programu koji im je zacrtan u genima - instinktivno, čak i složene konstrukcije.
Ornitolog Daglas Djuer prihvatao je teoriju evolucije bez provere, dok nije proučio gnezda nekih ptica stanarica u Indiji. Ptica Krojač probuši niz rupa uz ivicu lista, spoji ih vlaknima paučine i pamuka, privuče ih i veže u čvor (sl. 3a). Ako šavovi nisu dobri, jaja bi ispala i mladunci bi uginuli. Dakle, već prvi pokušaj građenja mora biti savršeno uspešan.
Ptica Tkač čupa niti iz grubih trava, omota ih oko dve grane u obliku omče i širi je u obliku zvona, prekrivajući deo dna. Ptica ulazi u gnezdo kroz savijenu cev do vrha, a zatim se spušta na dno gnezda. Ova struktura je veoma složena i daleko je od slučajnog građenja koje bi nastalo u nizu generacja (sl. 3b).
Lastavica gradi gnezdo od blata tako što ujutro donese blato sa potoka, i pljuvačkom ga lepi na zid u jednom sloju. Zatim čeka da se osuši da bi sutra ponovo krenula i tako gradi sloj po sloj.
Poznat je slučaj sa osom koja popravlja gnezdo ako joj je oštećen neki od poslednje izgrađenih slojeva, ali ako je kvar načinjen u sredini gnezda, tada ga ona napušta. U njenom programu koji joj je dat pri stvaranju, nije predviđen takav slučaj. Ona instinktivno gradi gnezdo od vrha do dna, a ne vrši popravke nakon što ga je napravila.
I kukavica je neobičan primer. Ona ne gradi gnezdo i uglavnom ne odgaja svoje mlade, već svoja jaja podmeće drugim pticama. Ptica domaćin hrani mladu kukavicu insektima koje jede njena vrsta, ali čim kukavica počne sama da se hrani, ona odbacuje roditeljsku ishranu i jede hranu karakterističnu za kukavice. Ona jede gusenice i crvene moljce koji sadrže cijanid i alkohol pa ih zato druge ptice izbegavaju. I ona sama odlazi na jug putem kojim nikad nije išla. Kukavica nije mogla da nauči od svojih pravih roditelja, ali sledi program po kojem je stvorena.
Dabar za svoju porodicu gradi čitav kompleks. On napravi čitavu branu na rečici, da bi sebi napravio podvodnu pećinu. Brana ne može da se gradi bilo gde. Dabar stručno odabire ravan ili blago ukošen teren kojim potok teče. Na velikoj kosini ne bi mogao da napravi dovoljno akumulirane vode za branu i kuću. On procenjuje i da li pored reke ima dovoljno drveća, jer on ne nosi drveće, nego obara ona koja mogu da dođu do vode. Dabar "zna" da proceni kako da gricka stablo da bi ga oborio tako da padne prema reci. Sve bi bilo uzalud ako deblo padne suprotno od reke. Brana je lučnog oblika, a ne horizontalna u odnosu na obalu. Time optimalno raspoređuje pritisak vode na branu. Čovek gradi brane na istom principu, ali je za razliku od dabra, morao da završi arhitektonski fakultet. Gde je dabar naučio da gradi brane?
Drveće u brani dabar stavlja šiljkom nasuprot rečnog toka. Prvo napravi kostur brane od krupnih stabala, kroz koji vode teče i nanosi materijal kojim popuni rupe u brani. Dabar ostavlja rupu u sredini brane koju zatvara tek kad napravi branu, isto kao što radi i čovek, da mu voda ne bi smetala u gradnji.
Brana je neophodna da bi regulisala vodostaj, da mu jazbina ne bi ostala na suvom, ili da je ne odnese bujica. U vreme prolećnih bujica, dabar sam provali branu da bi smanjili pritisak vode na nju. Ako brana popusti, oni sagrade još jednu. Ne samo da znaju da grade, nego imaju rešenja i za "kvarove" na brani.
Kad je brana gotova, treba napraviti jazbinu. Dabar prvo napravi veštačko ostrvce kružnog oblika, kao pod svoje jazbine. Na stedinu napravi stub od blata kao podupirač za grane koje stavlja spolja oko ostrvca kao krov. Dabar pravi ulaz i rezervni izlaz u slučaju napada predatora. Tako je napravio suvi kutak usred jezera!
Kako su dabrovi tako vešti kad ni čovek bez znanja ne može da napravi branu? Dabar nije "Castor sapiens" - razumni dabar. Svrsishodnost dabrovih postupaka uneo je u njega Stvoritelj. Dabrove brane nisu egzotični izuzetak biološke organizacije. Umetnik se prepoznaje po stilu, a svrhovitost stvorenog je Božji stil.
Instinkt sparivanja
Svaka vrsta pari se bez greške sa priapadnikom iste vrste, suprotnog pola. Kod nekih vrsta mužjak i ženka se razlikuju po spoljašnjosti. Postavlja se pitanje: kako se prepoznaju međusobno npr. fazan i fazanka kada su po spoljašnjosti različiti? Kako mladi kos bez iskustva zna šta treba da radi sa jajima, koliko dugo treba da leži na njima (dužina perioda inkubacije), kada treba da ih okreće,... Kako zna oblik i materijal za gnezdo koji koriste svi kosovi? Svi (i mlade i odrasle ptice) se ponašaju kao da je to njihovo sasvim normalno ponašanje.
Lososi su čuveni po svojim uzvodnim skokovima u periodu mrešćenja. On živi u moru, ali se mresti u gornjim tokovima reka. Prilikom migriranja je lak plen čoveka, medveda,... Koja to evolutivna sila može da natera lososa da krene uzvodno na tako opasan put? Losos, dakle, rizikuje život da bi poslušao informaciju koju mu je Stvoritelj ugradio prilikom stvaranja.
Materinski instinkt
Lososi prave rovove za polaganje jaja i to rade i mužjaci i ženke zajedno. Neke ribe polažu jaja unutar praznih školjki i tako ih čuvaju od neprijatelja. Riba Grunion leže ikru u Kaliforniji. Ona to čini u vreme najviše plime, a jaja polaže u pesak. Kada se more povuče nastaje period inkubacije, a mladunci se izležu u vreme sledeće najduže plime i bivaju talasima vraćeni u more. Postavlja se pitanje: šta te ribe uopšte znaju o plimi? Ako bi nasumice pokušale da polože jaja, mladunci bi uginuli. Samo 100% precizno vreme polaganja donosi uspeh. Kod morskog konjica, mužjak ima kesu sa prednje strane i ženka baš tu polaže jaja. Nosi ih neko vreme, a zatim se mladi izlegu. Žabe babice: mužjak naniže jaja na uzicu od sluzi koju priveže oko nogu. Zatim se povlači na sigurno mesto, s tim da povremeno umače jaja u vodu da ne bi izgubila vlažnost (žaba poznaje zakon isparavanja!?). Kada dođe vreme da se mladi izlegu, mužjak odlazi u vodu i iz jaja izlaze mali punoglavci. Postoje i drugi brojni primeri.
Zaključci:
1. instinkti su životno važni za OPSTANAK: ko ih nema, umire;
2. oni moraju biti savršeno precizni već u prvoj generaciji, a to se slučajno ne događa, nego je precizno kodirano u genima;
3. slučajne promene u genima kvare, ili brišu postojeću informaciju;
4. svaka vrsta ima svoj identitet, koji je odvaja od ostalih vrsta;
5. sve je to deo jednog sveopšteg plana koji je neko napravio;
6. informacija mora doći od inteligentnog izvora, a slučajan nastanak inteligencije je suprotan logici;
7. logično je da postoji Tvorac - Bog, čiji rad karakterišu poredak i preciznost.
INSTINKTI su nenaučeno, urođeno ponašanje kod živih bića. Zasnovani su na genetskoj informaciji, koja je vrlo komplikovana, vrlo precizna i neophodna za preživljavanje. Kako to da instinkti funkcionišu savršeno, bez greške, ako su nastali slučajno?
Živa bića ne kontrološu instinkte svojim razumom, kao što čovek ne kontroliše svoj vegetativni sistem (rad srca, disanje, lučenje ezima i hormona). Da li razmišljamo kako da pokrenemo srce da kuca 60-90 puta u minutu, a da istovremeno udahnemo 20-ak puta? Ako uzimamo pri tom i hranu, moramo aktivirati odgovarajući enzim, a da pri tom ne zaboravimo na srce i pluća. Sve ovo se dešava automatski, po programu, bez uticanja svesti. Pošto mi ne utičemo na taj program, ne može se reći ni da smo ga mi sami razvili. Pošto razum i svest nemaju udela u funkcionisanju instikata, logično je da biće koje ima instinkt nije samo stvorilo, ili razvilo taj instinkt. Npr., ako ne možete da kontrolišete lučenje enzima, ne možete ni da stvorite program po kome će enzim da se luči.
To znači da je informaciju za instinktivno ponošanje morala da unese neka druga razumna osoba van bića koje ima instinkt. Ta osoba mora biti mnogo inteligentnija od čoveka. Među živim bićima koja poznajemo, nema bića koje to može da uradi.
Autor instikata mora biti osoba. Neki kažu da to može biti i “majka priroda”, ali ne mogu ni da definišu šta je to majka priroda. Priroda nije osoba, nema mozak, nema osećanja. Osim toga, priroda se i sama ponaša automatski, po programu, nesvesno sledi zacrtanu šemu. Iz toga proizilazi da je neko morao da unese zakone u prirodu, NEKO veoma inteligentan. Stvoritelj mora biti osoba, Bog, apsolutan u svim osobinama.
Opisaćemo nekoliko vrsta instikata: migracijski, graditeljski, materinski i instinkti sparivanja.
Migracijski instinkti
U većem ili manjem obimu, migriraju mnoge životinjske vrste (lososi, jegulje, slonovi, slepi miš, kornjača, plankton, kit,...). Neke životinje prelaze i do 23 000 km (Arktička lasta). Pritom se svake godine, ili perioda, vraćaju na isto mesto odakle su krenuli. Postavlja se pitanje: odakle im preciznost da pogode isto mesto i kako ga pronalaze?
Mnoge činjenice kod migracije ne uklapaju se u teoriju evolucije. Životinje se ponašaju kao da su stvorene sa znanjima i sposobnostima koje same ne mogu da razviju. Važan primer za to je: Carski leptir. On izleže jaja na jugu SAD. Roditelji uginu čim izlegu jaja, i larva tako odrasta bez roditelja. A kad dođe vreme migracije, ko će mladima da pokaže put kojim treba da idu? Roditelji su uginuli, čitava prethodna generacija ne postoji, a mladi odnekud imaju osećaj da moraju da lete na sever SAD. Odakle im taj osećaj i ko će da ih odvede? Ipak, mladi leptiri prolaze istim putem kao i roditelji, čak se odmaraju na istom drveću. Pitanje je kako se ova informacija prenosi na potomke. Mladi nisu mogli da je nauče, jer nisu imali od koga, a čak i da nauče određeno ponašanje, ne mogu da ga prenesu na potomstvo (jer se stečene osobine ne nasleđuju; nasleđuju se samo urođene osobine).
Dakle, instinkti su su urođeni, ali nisu nastali slučajnim evolutivnim razvojem. Kod ovog leptira let nije slučajan, nego je precizna trasa na mapi SAD tačno zacrtana u genima, i savršeno tačno prenesena na potomke. Ovakve primere evolucionosti ne mogu da objasne svojom teorijom. Izjave kao što su “dalja istraživanja će to otkriti”, ne stoje, jer se kontroverze nalaze na ključnim mestima.
Ptice
Što je ptica, koja migrira, manje veličine, više čudi ogromna udaljenost koju preleti. Ptica slična albatrosu (Great Shearwater) migrira sa malog ostrva usred Atlantika (Tristan da Cuhna), do Severnog Atlantika i prešavši 11000 km, nepogrešivo nađe tu malu tačku-ostrvo u ogromnom okeanu (sl. 1). Na otvorenom moru je teško snalaziti se. Ljudi često plivaju, ili veslaju u krug, ali ptica tačno doleće na ovo ostrvo. Po teoriji evolucije, ova sposobnost se razvila slučajnim pokušajima i pogreškama. Da li slučajni pokušaji i pogreške mogu da izgrade 100% preciznost?To je kao pogodak iz vatrenog oružja u vrh čiode sa ogromne udaljenosti.
Ptica zlatna zviždovka (Golden Plower), je veliki problem za evolucioniste. Ona odgaja mlade tokom surove zimske sezone u Severnoj Kanadi, a kad dođe toplije vreme, kada je hrana obilnija, uslovi podnošljiviji od zimskih, zlatna zviždovka odlazi u Južnu Ameriku (Brazil, Argentina). Ona izabira stanište suprotno evolucionim pravilima. Takođe, izabira i različitu rutu odlaska i dolaska (sl. 1). Čemu različita ruta?
Aljaska zlatna zviždovka stalno leti od Aljaske do Havaja (put od 4 000 km). Za taj put joj treba 250 000 zamaha krilima i 88 časova letenja. Kada pođe na put zviždovka ima oko 200 g težine, od čega 70 g čini salo koje služi kao rezerva koja se usput troši (neka vrsta “goriva”). Po proračunu, za svaki sat leta zlatna zviždovka potroši 0,6% telesne težine, tako da postaje sve lakša, i za 88h treba joj 82g sala, a ona ima samo 70g. To znači da će pasti u more posle 72h, jer na putu od Aljaske do Havaja nema ostrva, nego samo okean.
Ipak zviždovke stižu na cilj. Kako? Tajna je u tome što ne leti sama, nego u klin formaciji.
Tako ona uštedi 22% goriva, tj. sala. Prva ptica zamahom svojih krila stvara turbulenciju, koja blago podiže pticu iza nje i tako redom (sl. 2). Fascinantno je to što lete na tačnoj udaljenosti jedna od druge da bi koristile talas vazduha prethodne ptice. Naravno, smenjuju se u vođstvu. Tako po proračunu posle 88h zviždovki ostaje višak od 6,8 g sala.
Evolucionisti tvrde da životinje uče putem pokušaja i pogrešaka. Zamislite prvu Zlatnu zviždovku koja pokuša da preleti do Havaja preko okeana i - padne u more. Evo šta bi njeno potomstvo naučilo: nikada ne idi tamo! Zašto bi se i prva Zlatna zviždovka odlučila na avanturu opasnu po život? Ako bi se kojim čudom i vratila, kako bi ubedila ostale da rizikuju život? Kako bi naučile da lete u formaciji? Evolucionisti kažu da kreacionisti (oni koji veruju da je Bog uzrokovao nastanak sveta) grade na kontroverzama, na neodgovorenim naučnim pitanjima. Ali ta neodgovorena pitanja su na ključnim mestima i nauka sa evolucionističkom filozofijom ne može ni da nasluti odgovor, dok kreacionizam bez problema rešava ta pitanja. Zlatnoj zviždovki je Stvoritelj - Bog ugradio sve ove informacije prilikom stvaranja.
Arktička lasta leti neobičnom rutom. Gnezde se u Severnoj Kanadi, ili na blizu Bostona (istočna obala SAD). Ova južnija migrira od Bostona, preko Atlantika do Španije, duž zapadne Afrike, ponovo preko Atlantika i sleće na Antarktik. Čitavih 23 000 km i to zaobilaznim putem (sl. 1). Zašto toliko zaobilazi? U nju je ugrađena informaciju koju mora da posluša.
Instinkti za navigaciju
Kako objasniti preciznost koju imaju životinje koje migriraju? Naučnici kažu da ptice, pri navigaciji, koriste zvezde, sunce, zemljino magnetno polje, a neke osluškuju talase koji se odbijaju o obale mora, ili okeana. Ptice imaju kristal u nosu koji je veoma osetljiv na magnetne linije sila. Napravljen je ovakav test: ptica sa malog morskog ostrva odnesena je 1368 km daleko od doma. Kada je puštena, vratila se kući. Zatim su neke ptice omamili, a druge tokom puta stalno okretali sa kavezom da bi ih dezorijentisali. I jedne i druge su se vratile. Zaključeno je da te ptice imaju osećaj za geografsku poziciju i da tačno znaju gde su na globusu i gde treba da lete. One imaju instinkt, njihov mozak automatski radi. Kada su pticu selicu stavili u kavez u vreme seobe, ona je poskakivala i podrhtavala u kavezu, čak se i okretala u pravcu u kome bi letela da je slobodna.
Izveden je eksperiment da bi se utvrdilo da li se instinkt nasleđuje genetski. Postoje dva srodna evropska Crnokapa slavuja. Nemački da bi izbegao Alpe, leti jugo-zapadno, a Austrijski da bi takođe izbegao Alpe, leti jugo-istočno. Ukrštanjem, potomstvo je nasledilo deo “navigacione mape” od oba roditelja, pa su leteli pravo na jug. Uginuli su iznad Alpa.
Ako se ove informacije genetski nasleđuju, onda je to novi problem za evolucioniste. Informacije su morale da budu 100% precizne. Kako da slučajnim događajima u prirodi objasnimo apsolutnu preciznost? Ne sme da dođe do pokušaja i pogrešaka. Instinkti su morali da budu savršeno precizni, inače bi životinja uginula. Po teoriji evolucije ostaje tajna kako su životinje došle do instinkata, pošto se stečene osobine ne nasleđuju. Kako je prvi par dobio urođene sposobnosti? To je morao biti pogodak iz prvog pokušaja, savršen od početka, kao što je opisano u Bibliji kada je Bog stvarao: “Sve beše dobro veoma” (1. Mojsijeva 1,31).
Ipak, u prirodi postoje i greške koje su obično fatalne za pojedinca koji ih ima. Za greške je odgovoran čovek i zato čovek pokušava da negira postojanje Tvorca, ili mu daje izopačene osobine. Kao što kaže prorok Jeremija: “I roda pod nebom zna svoje vreme; grlica, ždral i lasta paze na vreme kad dolaze, a narod moj ne zna suda Gospodnjega” (Jeremija 8,7), tj. životinje slede instinkte koje im je Stvoritelj ugradio, a čovek zloupotrebljava darove koje je dobio stvaranjem. Čovek čak nerazumno viče: “Nema Boga, niko me nije stvorio, nastao sam slučajno - sam od sebe”. Zato je Planer nad planerima ostavio migrirajuće životinje da budu očigledno svedočanstvo i ukor ateistima.
Instinkt gnežđenja
Životinje, između ostalog, grade specifična gnezda, tipske stanove karakteristične za vrstu. Roda uvek traži visoko mesto gde će složiti granje, lasta uvek zida uz bok zgrade od blata,... Po tipu gnezda možemo i da pogodimo o kojoj se vrsti radi. Lisica će uvek da iskopa jamu, dabar će da napravi branu, a detlić da nađe šupljinu u drvetu. Jedino čovek razmišlja dok gradi. Zato su svi ljudski stanovi različiti. Čovek kreira, dok životinje grade po programu koji im je zacrtan u genima - instinktivno, čak i složene konstrukcije.
Ornitolog Daglas Djuer prihvatao je teoriju evolucije bez provere, dok nije proučio gnezda nekih ptica stanarica u Indiji. Ptica Krojač probuši niz rupa uz ivicu lista, spoji ih vlaknima paučine i pamuka, privuče ih i veže u čvor (sl. 3a). Ako šavovi nisu dobri, jaja bi ispala i mladunci bi uginuli. Dakle, već prvi pokušaj građenja mora biti savršeno uspešan.
Ptica Tkač čupa niti iz grubih trava, omota ih oko dve grane u obliku omče i širi je u obliku zvona, prekrivajući deo dna. Ptica ulazi u gnezdo kroz savijenu cev do vrha, a zatim se spušta na dno gnezda. Ova struktura je veoma složena i daleko je od slučajnog građenja koje bi nastalo u nizu generacja (sl. 3b).
Lastavica gradi gnezdo od blata tako što ujutro donese blato sa potoka, i pljuvačkom ga lepi na zid u jednom sloju. Zatim čeka da se osuši da bi sutra ponovo krenula i tako gradi sloj po sloj.
Poznat je slučaj sa osom koja popravlja gnezdo ako joj je oštećen neki od poslednje izgrađenih slojeva, ali ako je kvar načinjen u sredini gnezda, tada ga ona napušta. U njenom programu koji joj je dat pri stvaranju, nije predviđen takav slučaj. Ona instinktivno gradi gnezdo od vrha do dna, a ne vrši popravke nakon što ga je napravila.
I kukavica je neobičan primer. Ona ne gradi gnezdo i uglavnom ne odgaja svoje mlade, već svoja jaja podmeće drugim pticama. Ptica domaćin hrani mladu kukavicu insektima koje jede njena vrsta, ali čim kukavica počne sama da se hrani, ona odbacuje roditeljsku ishranu i jede hranu karakterističnu za kukavice. Ona jede gusenice i crvene moljce koji sadrže cijanid i alkohol pa ih zato druge ptice izbegavaju. I ona sama odlazi na jug putem kojim nikad nije išla. Kukavica nije mogla da nauči od svojih pravih roditelja, ali sledi program po kojem je stvorena.
Dabar za svoju porodicu gradi čitav kompleks. On napravi čitavu branu na rečici, da bi sebi napravio podvodnu pećinu. Brana ne može da se gradi bilo gde. Dabar stručno odabire ravan ili blago ukošen teren kojim potok teče. Na velikoj kosini ne bi mogao da napravi dovoljno akumulirane vode za branu i kuću. On procenjuje i da li pored reke ima dovoljno drveća, jer on ne nosi drveće, nego obara ona koja mogu da dođu do vode. Dabar "zna" da proceni kako da gricka stablo da bi ga oborio tako da padne prema reci. Sve bi bilo uzalud ako deblo padne suprotno od reke. Brana je lučnog oblika, a ne horizontalna u odnosu na obalu. Time optimalno raspoređuje pritisak vode na branu. Čovek gradi brane na istom principu, ali je za razliku od dabra, morao da završi arhitektonski fakultet. Gde je dabar naučio da gradi brane?
Drveće u brani dabar stavlja šiljkom nasuprot rečnog toka. Prvo napravi kostur brane od krupnih stabala, kroz koji vode teče i nanosi materijal kojim popuni rupe u brani. Dabar ostavlja rupu u sredini brane koju zatvara tek kad napravi branu, isto kao što radi i čovek, da mu voda ne bi smetala u gradnji.
Brana je neophodna da bi regulisala vodostaj, da mu jazbina ne bi ostala na suvom, ili da je ne odnese bujica. U vreme prolećnih bujica, dabar sam provali branu da bi smanjili pritisak vode na nju. Ako brana popusti, oni sagrade još jednu. Ne samo da znaju da grade, nego imaju rešenja i za "kvarove" na brani.
Kad je brana gotova, treba napraviti jazbinu. Dabar prvo napravi veštačko ostrvce kružnog oblika, kao pod svoje jazbine. Na stedinu napravi stub od blata kao podupirač za grane koje stavlja spolja oko ostrvca kao krov. Dabar pravi ulaz i rezervni izlaz u slučaju napada predatora. Tako je napravio suvi kutak usred jezera!
Kako su dabrovi tako vešti kad ni čovek bez znanja ne može da napravi branu? Dabar nije "Castor sapiens" - razumni dabar. Svrsishodnost dabrovih postupaka uneo je u njega Stvoritelj. Dabrove brane nisu egzotični izuzetak biološke organizacije. Umetnik se prepoznaje po stilu, a svrhovitost stvorenog je Božji stil.
Instinkt sparivanja
Svaka vrsta pari se bez greške sa priapadnikom iste vrste, suprotnog pola. Kod nekih vrsta mužjak i ženka se razlikuju po spoljašnjosti. Postavlja se pitanje: kako se prepoznaju međusobno npr. fazan i fazanka kada su po spoljašnjosti različiti? Kako mladi kos bez iskustva zna šta treba da radi sa jajima, koliko dugo treba da leži na njima (dužina perioda inkubacije), kada treba da ih okreće,... Kako zna oblik i materijal za gnezdo koji koriste svi kosovi? Svi (i mlade i odrasle ptice) se ponašaju kao da je to njihovo sasvim normalno ponašanje.
Lososi su čuveni po svojim uzvodnim skokovima u periodu mrešćenja. On živi u moru, ali se mresti u gornjim tokovima reka. Prilikom migriranja je lak plen čoveka, medveda,... Koja to evolutivna sila može da natera lososa da krene uzvodno na tako opasan put? Losos, dakle, rizikuje život da bi poslušao informaciju koju mu je Stvoritelj ugradio prilikom stvaranja.
Materinski instinkt
Lososi prave rovove za polaganje jaja i to rade i mužjaci i ženke zajedno. Neke ribe polažu jaja unutar praznih školjki i tako ih čuvaju od neprijatelja. Riba Grunion leže ikru u Kaliforniji. Ona to čini u vreme najviše plime, a jaja polaže u pesak. Kada se more povuče nastaje period inkubacije, a mladunci se izležu u vreme sledeće najduže plime i bivaju talasima vraćeni u more. Postavlja se pitanje: šta te ribe uopšte znaju o plimi? Ako bi nasumice pokušale da polože jaja, mladunci bi uginuli. Samo 100% precizno vreme polaganja donosi uspeh. Kod morskog konjica, mužjak ima kesu sa prednje strane i ženka baš tu polaže jaja. Nosi ih neko vreme, a zatim se mladi izlegu. Žabe babice: mužjak naniže jaja na uzicu od sluzi koju priveže oko nogu. Zatim se povlači na sigurno mesto, s tim da povremeno umače jaja u vodu da ne bi izgubila vlažnost (žaba poznaje zakon isparavanja!?). Kada dođe vreme da se mladi izlegu, mužjak odlazi u vodu i iz jaja izlaze mali punoglavci. Postoje i drugi brojni primeri.
Zaključci:
1. instinkti su životno važni za OPSTANAK: ko ih nema, umire;
2. oni moraju biti savršeno precizni već u prvoj generaciji, a to se slučajno ne događa, nego je precizno kodirano u genima;
3. slučajne promene u genima kvare, ili brišu postojeću informaciju;
4. svaka vrsta ima svoj identitet, koji je odvaja od ostalih vrsta;
5. sve je to deo jednog sveopšteg plana koji je neko napravio;
6. informacija mora doći od inteligentnog izvora, a slučajan nastanak inteligencije je suprotan logici;
7. logično je da postoji Tvorac - Bog, čiji rad karakterišu poredak i preciznost.