18 MORSKI SISARI
Postoji oko 118 vrsta morskih sisara, uključujući cetacee (kitove i delfine), sirene (morske krave i dugonge), i pinipede (tuljane i morževe). Činjenica oko koje se slažu i kreacionisti i evolucionisti, jeste da su svi morski sisari savršeno građeni za njihov morski način života. Međutim, savršenost građe morskih sisara ukazuje na inteligentno projektovanje i nemogućnost da su postepeno evoluirali. Postavlja se pitanje: zašto su se sisari vratili u vodu kad su njihovi "preci" odatle odavno otišli?
"Mi imamo nesigurno znanje o njihovom poreklu (cetacea), jer su najstariji poznati fosili iz eocena već očigledno kitovi."(L.Harrison: Natural History of the Whale, p.23.)
Naučnik Philip Gingerich je tvrdio da je pronašao fosilne ostatke "hodajućeg kita" i naučni časopis je pratio njegu rekonstrukciju tog stvorenja. Šta je on u stvari otkrio? Samo lobanju i nekoliko zuba! Kako je, onda, opravdao naziv "hodajući kit"? Gingerich je tvrdio da su ti fosili pronađeni u sedimentima koji su jednom bili deo morske obale ili rečne obale, i da je ovo stvorenje živelo na ivici vode. Zaključak: to mora da je bio hodajući kit! A kosti noge? "Moguće je da smo pronašli nešto", kaže Gingerich, "ali bićemo srećni ako jesmo." To je premalo za "hodajućeg kita"!
U pogledu kompletnog nedostatka fosilnog dokaza za ogromne promene potrebne za prelazak stvorenja sa kopnenog na vodeni način života, čini se vrlo naivnom tvrdnja da su specifičnosti pronađene kod morskih sisara stečene posredstvom postepene evolucije. Razmatrajući neke od zadivljujućih karakteristika pronađenih kod kitova, tvrdilo se da su oni dostigli najviši stepen evolucije od morskih sisara. Očigledno je kompletno odsustvo zadnjih udova. Mada se nekada tvrdilo da kitovi imaju ostatak zadnje nožne kosti, jedino pravi kit ima takvu kost, koja nikako nije kost uda. (Vredno pažnje je da niko od sirena, koje su navodno evoluirale kasnije nego kitovi, nema nikakav trag takvih kostiju.) Postojanje nozdrva kod kitova omogućava vrlo pogodan način disanja za ove morske sisare kada žele da izađu iznad površine vode. Evolucionisti tvrde da su nozdrve "migrirale" na vrh glave. Glavna modifikacija lobanje zahtevala bi neophodnost pomeranja nozdrva, iz normalne pozicije sa njuške - na vrh glave, a najstariji fosili kita pokazuju da su nozdrve već u toj poziciji.
Moramo spomenuti postojanje genijalne aparature sa kojom je ženka kita opremljena da omogući svom mladuncu sisanje bez upijanja morske vode. Majka zaista pumpa mleko u usta mladunca, koristeći specijalni mišić u svojoj sisi. Osim toga, kitovi imaju nešto što su evolucionisti opisali kao "specijalna uređenost", pomoću čega se grkljan produžio u cev koja je umetnuta u nosni prolaz, što sprečava ulaženje morske vode u dušnik kada kit otvara svoja usta da jede. Naposletku, cetacee poseduju zadivljujući sonarni sistem koji im omogućava kominikaciju i lociranje objekata na osnovu zvučnih talasa i ehoa. Za slanje i primanje ovih signala, kitovi i delfini imaju specijalno građene sinuse i slušne organe.
U pogledu ovih i drugih činjenica vezanih za morske sisare, zajedno sa kompletnim nedostatkom fosilnog dokaza za njihovu evoluciju, sigurno da je najlogičnije zaključiti da je "Bog stvorio velika stvorenja u vodi." (1.Mojsijeva 1,21)
Prelazni oblici, čak i da je moguće da nastanu, ne bi izdžali borbu za opstanak. Uginuli bi ili bi bili pojedeni. Umesto obilja prelaznih oblika u fosilima i u živom svetu, nedostatak prelaznih oblika dokazuje da je evolucija nemoguća. Evoluciono drvo života spaja samo teorija.
Nekada se verovalo u "Hekelov biogenetski zakon", da embrionalni razvoj predstavlja ponavljanje evolutivnog razvoja vrsta. Danas se zna da je sam Hekel falsifikovao svoje radove. Kada je embriolalni razvoj ozbiljnije istražen, utvrđeno je da nikako ne odgovara zamišljenom evolutivnom razvoju. "Bliski rođaci" nemaju slične embrione, a "daleki rođaci" imaju slične embrione.
Rudimenti su navodno organi bez funkcije, zaostali od evolucionih predaka. Čak i da su zakržljali, to ne dokazuje evolucioni razvoj ka boljim vrstama nego degeneraciju postojećih vrsta. Kada je anatomija bolje proučena, utvrđeno je da je svaki deo tela važan. Slepo crevo je deo limfnog sistema. Ono stvara antitela koja su važna za odbranu tela naročito u detinjstvu. Bori se protiv infekcija kao stomačni "krajnik". Neke vrste majmuna i mačke nemaju slepo crevo. Da li to znači da je čovek primitivniji od mačke i majmuna koji su se otarasili "nepotrebnog" creva? Krajnici takođe imaju imunološku ulogu. Možemo da živimo bez njih kao i bez ruke i noge, ali je telu teže da se odbrani od infekcije. Deca rođena bez krajnika ostaju vrlo mala. Coccyx je trtična kost, koja je smatrana ostatkom repa bez funkcije. Međutim, za nju se vezuje nekoliko mišića važnih za razmnožavanje, rađanje i kontrolisanje bešike. Ona pomaže da kad se čovek uspravi, organi trbuha čvrsto stoje. Slepoočnica podržava očnu jabučicu, omogućava da ne vidimo duple vizije. Podupire suznu kesu i zadržava prljavštinu da ne uđe u oko. Svi "rudimenti" su i danas u upotrebi, a evolucionisti i dalje nemaju rešenje kako su nastali novi organi.
"Mi imamo nesigurno znanje o njihovom poreklu (cetacea), jer su najstariji poznati fosili iz eocena već očigledno kitovi."(L.Harrison: Natural History of the Whale, p.23.)
Naučnik Philip Gingerich je tvrdio da je pronašao fosilne ostatke "hodajućeg kita" i naučni časopis je pratio njegu rekonstrukciju tog stvorenja. Šta je on u stvari otkrio? Samo lobanju i nekoliko zuba! Kako je, onda, opravdao naziv "hodajući kit"? Gingerich je tvrdio da su ti fosili pronađeni u sedimentima koji su jednom bili deo morske obale ili rečne obale, i da je ovo stvorenje živelo na ivici vode. Zaključak: to mora da je bio hodajući kit! A kosti noge? "Moguće je da smo pronašli nešto", kaže Gingerich, "ali bićemo srećni ako jesmo." To je premalo za "hodajućeg kita"!
U pogledu kompletnog nedostatka fosilnog dokaza za ogromne promene potrebne za prelazak stvorenja sa kopnenog na vodeni način života, čini se vrlo naivnom tvrdnja da su specifičnosti pronađene kod morskih sisara stečene posredstvom postepene evolucije. Razmatrajući neke od zadivljujućih karakteristika pronađenih kod kitova, tvrdilo se da su oni dostigli najviši stepen evolucije od morskih sisara. Očigledno je kompletno odsustvo zadnjih udova. Mada se nekada tvrdilo da kitovi imaju ostatak zadnje nožne kosti, jedino pravi kit ima takvu kost, koja nikako nije kost uda. (Vredno pažnje je da niko od sirena, koje su navodno evoluirale kasnije nego kitovi, nema nikakav trag takvih kostiju.) Postojanje nozdrva kod kitova omogućava vrlo pogodan način disanja za ove morske sisare kada žele da izađu iznad površine vode. Evolucionisti tvrde da su nozdrve "migrirale" na vrh glave. Glavna modifikacija lobanje zahtevala bi neophodnost pomeranja nozdrva, iz normalne pozicije sa njuške - na vrh glave, a najstariji fosili kita pokazuju da su nozdrve već u toj poziciji.
Moramo spomenuti postojanje genijalne aparature sa kojom je ženka kita opremljena da omogući svom mladuncu sisanje bez upijanja morske vode. Majka zaista pumpa mleko u usta mladunca, koristeći specijalni mišić u svojoj sisi. Osim toga, kitovi imaju nešto što su evolucionisti opisali kao "specijalna uređenost", pomoću čega se grkljan produžio u cev koja je umetnuta u nosni prolaz, što sprečava ulaženje morske vode u dušnik kada kit otvara svoja usta da jede. Naposletku, cetacee poseduju zadivljujući sonarni sistem koji im omogućava kominikaciju i lociranje objekata na osnovu zvučnih talasa i ehoa. Za slanje i primanje ovih signala, kitovi i delfini imaju specijalno građene sinuse i slušne organe.
U pogledu ovih i drugih činjenica vezanih za morske sisare, zajedno sa kompletnim nedostatkom fosilnog dokaza za njihovu evoluciju, sigurno da je najlogičnije zaključiti da je "Bog stvorio velika stvorenja u vodi." (1.Mojsijeva 1,21)
Prelazni oblici, čak i da je moguće da nastanu, ne bi izdžali borbu za opstanak. Uginuli bi ili bi bili pojedeni. Umesto obilja prelaznih oblika u fosilima i u živom svetu, nedostatak prelaznih oblika dokazuje da je evolucija nemoguća. Evoluciono drvo života spaja samo teorija.
Nekada se verovalo u "Hekelov biogenetski zakon", da embrionalni razvoj predstavlja ponavljanje evolutivnog razvoja vrsta. Danas se zna da je sam Hekel falsifikovao svoje radove. Kada je embriolalni razvoj ozbiljnije istražen, utvrđeno je da nikako ne odgovara zamišljenom evolutivnom razvoju. "Bliski rođaci" nemaju slične embrione, a "daleki rođaci" imaju slične embrione.
Rudimenti su navodno organi bez funkcije, zaostali od evolucionih predaka. Čak i da su zakržljali, to ne dokazuje evolucioni razvoj ka boljim vrstama nego degeneraciju postojećih vrsta. Kada je anatomija bolje proučena, utvrđeno je da je svaki deo tela važan. Slepo crevo je deo limfnog sistema. Ono stvara antitela koja su važna za odbranu tela naročito u detinjstvu. Bori se protiv infekcija kao stomačni "krajnik". Neke vrste majmuna i mačke nemaju slepo crevo. Da li to znači da je čovek primitivniji od mačke i majmuna koji su se otarasili "nepotrebnog" creva? Krajnici takođe imaju imunološku ulogu. Možemo da živimo bez njih kao i bez ruke i noge, ali je telu teže da se odbrani od infekcije. Deca rođena bez krajnika ostaju vrlo mala. Coccyx je trtična kost, koja je smatrana ostatkom repa bez funkcije. Međutim, za nju se vezuje nekoliko mišića važnih za razmnožavanje, rađanje i kontrolisanje bešike. Ona pomaže da kad se čovek uspravi, organi trbuha čvrsto stoje. Slepoočnica podržava očnu jabučicu, omogućava da ne vidimo duple vizije. Podupire suznu kesu i zadržava prljavštinu da ne uđe u oko. Svi "rudimenti" su i danas u upotrebi, a evolucionisti i dalje nemaju rešenje kako su nastali novi organi.