Tradicija ili Biblija
Šta je tradicija?Reč tradicija na latinskom jeziku znači predati, prenositi. Tradicija nastaje kad ljudi razmišljaju i dogovore se da treba živeti na određeni način. Na primer, postoji tradicija gostoprimstva, pevanja na određeni način, ali postoji tradicija probadanja tela iglama, tradicija obreda zaštite od zlih duhova, i slično.
Sigurno je da svaki narod ima tradicionalne vrednosti koje su njihova lična karta, po kojima ih prepoznajemo. Tradicija ima kulturnu vrednost. Ali lako je primetiti da ono što se ljudi dogovore da rade može da bude dobro, ali može da bude i loše.
Da li religija može da nastane tako što jedan narod razvija kroz generacije ideju o Bogu? Može. Ali da li je ta tradicija ispravna? Možda jeste, možda nije. Ljudi nisu apsolutni kriterijum šta je istina. Logika nam govori da religija treba da nastane tako što Bog otkrije istinu ljudima, a ljudi koji prihvate Božje otkrivenje počnu da žive po toj istini.
Gde je istina?Ako tražimo istinu, moramo da budemo spremni da je prihvatimo bez obzira da li nam se ta istina sviđa ili nam se ne sviđa. Ako želimo istinu, onda treba da budemo spremni da se menjamo ako otkrijemo da je naš život u suprotnosti sa istinom.
Upravo zbog toga što ljudi često ne žele da se menjaju, mnoge istine su proglašene za laž, a mnoge laži proglašene su za istinu. Međutim, bez obzira koliko dugo se neka laž smatra za istinu, vreme neće promeniti činjenicu da je to ipak laž. Bez obzira koliko ljudi neku laž smatraju za istinu, laž nikad neće postati istina zato što u nju veruje mnogo ljudi. Verovanje većine nije merilo istine. Dužina verovanja u neka tvrđenja i broj generacija koje su u nešto verovale, neće učiniti da ta tvrđenja postanu istina. Šta je merilo istine?
Da li možemo da verujemo ljudima?Ljudi često greše u svojim stavovima. Ljudi često menjaju svoje stavove o određenim pojavama i ponašanjima, čak i naučnici. Iz toga možemo da zaključimo da je ljudsko mišljenje nedovoljno pouzdano da bi smo tvrdili da je nešto istinito.
Ljudi su nepostojani, ljudi ne znaju sve. Ljudska čula ne registruju sve pojave oko nas (ne čuju iznad 20000 Hz ni ispod 16 Hz; ne vidimo mikrosvet i makrosvet, isl), i često pod utiskom čula donosimo pogrešne zaključke (npr. trik mađioničara nam izgleda kao čudo). Zato ljudi nisu autoritet za proveru istinitosti.
Ljudi imaju slobodu izbora i zato često i kada znaju istinu postupaju suprotno od te istine. Mudrost je znati istinu i živeti u skladu sa istinom. Ludost je znati istinu a postupati suprotno od istine. Na primer, lekar zna da su duvan i alkohol štetni, ali ipak puši i pije; laik za medicinu čuje od lekara da su duvan i alkohol štetni i mudro sprovede tu istinu u život, to jest ne puši duvan i ne pije alkohol. Dakle, ljudi ne mogu da budu autoritet za određivanje šta je istina i zato što se ponašaju iracionalno, suprotno znanju koje imaju.
Ljudi koji znaju istinu iz različitih sebičnih razloga lažu da bi sebi obezbedili neku korist. Ljudi lažu da bi izbegli odgovornost za grešku, da bi zaradili na pijaci, da bi zadobili naklonost drugog pola, da bi napredovali na poslu... Pošto ljudi nisu apsolutno moralna bića, jer lažu i kada znaju istinu, onda ljudima ne možemo verovati.
Ljudi ne mogu da budu autoritet za određivanje istine i zato što im često ponos i oholost (zbog visokog mišljenja o sebi, zbog svoje titule, obrazovanja, ranijih uspeha...) pomute razum, pa ne žele da priznaju da su pogrešili, da ne znaju istinu. Čak i kad im se objavi istina, oholi ljudi često postaju progonitelji nosioca istine, zato što smatraju da ih on ugrožava (njihov položaj, ugled, šta će drugi ljudi misliti o njima...).
Dakle, ljudi ne znaju sve; ljudi greše i ispravljaju svoje stavove; ljudi su iracionalni i kad znaju istinu jer je ne slušaju, ne žive po njoj; ljudi lažu i kada znaju istinu; ljudi odbaciju istinu ako je iznosi osoba koju smatraju nižom od sebe.
Apsolutna istinaIpak, iako smo mi ljudi svesni svoje ograničenosti u razumevanju sveta oko nas, u nama postoji ideja da postoji apsolutna istina. Nešto unutar nas govori nam da postoji istina u kojoj nema ni jedne laži, ni jednog pogrešnog verovanja. Isto tako, svesni smo da istina ne može da postoji sama po sebi. Istina je uvek vezana za neko biće. Istina mora da se razume, što znači da biće koje zna istinu mora da bude razumno i inteligentno. Istina podrazumeva da mora postojati mudro biće koje će znati istinu i postupati u skladu sa istinom koju zna.
Dakle, ljudi u svojoj svesti imaju ideju da postoji apsolutna istina, i ta istina mora biti povezana za neko biće, za neku osobu. Biće koje apsolutno sve zna, Biće koje ne greši, Biće koje živi po apsolutnoj istini, Biće koje nije oholo iako sve zna, to Biće zovemo Bog.
Kada ne bi postojao Sveznajući, Nepogrešivi, Postojani, LJubazni Bog, onda ljudi ne bi mogli da u svom umu stvore ideju o apsolutnoj istini. Ljudi ne bi težili apsolutnoj istini, pravdi i ljubavi ako nisu nekad u svom postojanju bili sa takvim Bićem. Gde bi našli uzor, kako bi izmislili taj pojam? Činjenica da ljudi imaju u svojoj svesti ideju o apsolutnoj istini pokazuje nam da postoji uzor, Bog čija je senka apsolutna istina, istina za kojom teži svaki iskreni čovek koji želi da reši suštinske probleme u svom životu (bol, patnju, bolest, smrt...).
Dakle, čovek nije kriterijum istine, Bog je kriterijum istine. Bog koji ima apsolutno znanje objavljuje ljudima šta je istina. Ljudi mogu da budu samo prenosioci Božje istine. To podrazumeva da ljudi ne smeju ništa da dodaju istini koju je objavio Bog, jer postoji mogućnost da dodaju svoje pogrešno mišljenje koje će da obezvredi celu istinu. Jedna laž u 50 istina pretvoriće sve u laž. Zato vrednost ima samo ono što je objavio Bog, bez ljudskih primesa.
istina + najmanja laž = laž
Ljudska "istina" i Božja istinaIsus je rekao: "Poznaćete istinu i istina će vas izbaviti." (Jovan 8.32) Međutim, danas ima mnogo religija koje pod pojmom istina podrazumevaju potpuno različite stvari (kao i pod pojmom pravda, ljubav, dobrota, isl.). To znači da u svetu danas ima mnogo religija koje imaju primese ljudskih ideja. Te ljudske "istine" obezvredile su religiju u očima mnogih ljudi, pa je danas ateizam veoma prisutan. Ipak, to što mnogi ljudi imaju pogrešna verovanja, to ne znači da ne postoji jedno pravo verovanje koje je objavio pravi Bog. Pošto postoji pravi, istiniti Bog, onda je jasno da On može da sačuva istinu u izvornom obliku i da istinu saopšti ljudima.
Bog nije ograničen da mora preko posrednika da objavljuje istinu. Međutim, svi mi ljudi živimo u buntu protiv Boga, i naši karakteri se mnogo, mnogo razlikuju od Božjeg karaktera. Ljudi u grehu ne mogu da podnesu prisustvo Božje svetosti, čistote Božjeg karaktera, pa je Bog istinu objavljivao preko određenih ljudi, kojima se pojavljivao u obličju koje su mogli da podnesu. Ti ljudi su bili prenosioci Božje istine a ne autoriteti kojima treba verovati, niti tumači istine. Neki ljudi više cene ljude koji prenose Božju istinu nego Boga koji je objavio tu istinu.
Istina koju je Bog objavljivao preko ljudi je jednostavna, lako shvatljiva. Postoje istine koje su ljudima nedostupne zbog ograničenosti naše moći razumevanja. Na primer: kako to da je Bog svuda prisutan? Kako je Bog stvarao svet? Kako je Isus Hristos utelovljen? Kako je Hristos vaskrsao? Mi ne razumemo kako se to dešava, ali možemo i dalje da imamo poverenje u Boga. Mnogo je važnije da znamo da nam Isus svojim vaskrsenjem garantuje da ćemo i mi vaskrsnuti i dobiti večni život, nego da znamo mehanizam kojim Bog vraća mrtve u život.
Izopačenje religije nastaje kada ljudi žele da budu religiozni zbog tereta svoje krivice, ali i dalje žele da žive u određenim gresima. Zato ljudi stvaraju religije koje tolerišu grehe da bi umirili nečistu savest, i obezbedili prihvatanje od drugih ljudi. Kada lažni vernik koji ne želi da ostavi greh dođe u dodir sa nosiocem Božje istine, on izbegava da s njim govori, vređa ga, pa čak i fizički napada. Na primer, Isusa Hrista su progonili i osudili iako je pomagao, lečio, hranio, činio samo dobro i ispravno tumačio Sveto Pismo. Osudili su ga na smrt sveštenici i obrazovani ljudi, koji su u očima naroda izgledali kao najpobožniji. Ali jedno je verovati u istinu, a drugo je živeti po istini.
Mnoštvo religija je zasnovano na tome kako ljudi zamišljaju Boga. Prava religija je zasnovana na tome kako se Bog objavio čoveku.
Zašto su važne istine zapisane?Prvi ljudi koje je Bog stvorio bili su veoma inteligentni, jer su iz Božjih ruku izašli savršeni. Lako i tačno su mogli da pamte, pa nije bilo potrebno da se istina zapiše.
Posle pada u greh (protivljenja Stvoritelju), inteligencija čoveka je opadala, ali je još uvek bila dovoljna da se istina zna bez zapisivanja. Međutim, posle Potopa došlo je do naglog pada životnih funkcija i sposobnosti čoveka, zbog drastičnih promena u prirodnom okruženju. Životni vek se postepeno ali drastično smanjivao (od preko 900 godina života pre Potopa, Sim je živeo 600g.; 3 generacije oko 440g.; pa oko 200g.; a danas oko 70 godina). Logično je da je i u pogledu inteligencije došlo do velikog pada. Ljudi su pamtili neprecizno, zaboravljali su, pa je postalo potrebno da se istina zapiše.
Danas ima mnoštvo knjiga koje razne religije smatraju nadahnutim od Boga. Mnoge od tih knjiga predstavljaju Boga onako kako ga grešan čovek zamišlja: sudija, osvetnik, pun gneva, nemilosrdan - Bog bez prave ljubavi. Drugi ga opet zamišljaju kao Boga koji će sve da oprosti svima, bez obzira da li u ljudima postoji želja da se pokaju, prestanu da čine zlo i vrate Bogu - zamišljaju Boga koji nije pravedan. Neke religije zamišljaju Boga sa osobinama koje više odgovaraju Sotoni, "boga" koji laže, krade, koji je istovremeno i dobar i zao, kao u istočnjačkim religijama.
Lažni vernici su izmislili onakve bogove kakvi su i oni sami, sa osobinama koje oni imaju. Izmislili su "boga" koji toleriše njihove grehe, a religija im je služila u sebične ciljeve. Prave vernike su proganjali.
Međutim, pravi Bog nije odraz čovekovih misli, pogotovo ne grešnih misli. Karakter pravog Boga je u suprotnosti sa karakterom čoveka. Zato čovek nikad ne bi izmislio Boga koji ga stalno opominje da ne krade, ne laže, ne čini preljube, ne mrzi; nego da voli neprijatelje, poštuje roditelje, pomaže svima i da voli Boga. Takav Bog je opisan samo u Svetom Pismu - pravedan i milostiv u isto vreme. Pravedan je jer ne prašta krivome koji se ne kaje, a milostiv je jer je dao svog Sina da umre umesto nas, umesto da mi primimo presudu za kršenje Božjih zapovesti. Čovek nikad ne bi izmislio takvog Boga koje će stalno da ga opominje da je grešnik, i da ga poziva da se pokaje. Upravo zato je Biblija napadana sa svih strana, jer postoji i đavo koji ne želi da saznamo istinu.
Sveto Pismo je Božja Reč koja nam je objavljena.
Biblija sadrži istinu koju Bog želi da znamo.
Čuda BiblijeDokaz da je Biblija inspirisana je i čudesan način na koji je sačuvana. Jevreji su je prepisivali slovo po slovo. Kopija je morala da ima isti broj slova u svakom redu, isti broj redova na svakoj strani. Kopija na kojoj je nađena greška se uništavala.
Neke crkve su sprečavale vernike da čitaju Sveto Pismo. Bibliju su imali pravo da čitaju i tumače samo sveštenici. Inkvizicija je proganjala sve koji su Sveto Pismo posedovali, čitali ili nudili drugima. Ni pod pretnjom smrću, ni pod surovim progonstvom Biblija nije uništena, ni sklonjena od ljudi.
Neke crkve su zabranjivale prevođenje Biblije na maternji jezik. Ako neko živi po istini koju je Bog objavio u Svetom Pismu, on nikad ne bi zabranio da ga narod čita. Svako ko progoni ljude koji ističu autoritet Svetog Pisma na taj način pokazuje da ne živi u skladu sa istinom koju je Bog objavio. Jer da živi u skladu sa Božjom istinom, istina iz Biblije kada se otkrije, ne bi mogla da mu naudi. Samo ljudi koji ne žele da se pokore Bogu i Božjoj istini brane citiranje Biblije i progone vernike koji su verni Bogu.
Izopačenja Božjih porukaBog je svoju pisanu poruku (Sveto Pismo) objavio Jevrejskom narodu. Trebalo je da Jevreji žive po istini koja im je objavljena. Blagoslovi koje je Bog izlivao kada su živeli po Njegovoj volji bili su poziv ostalim narodima da ostave svoj način života i izaberu Božje savete i pomoć. Međutim, Jevreji su uz Sveto Pismo pridodali mnogo detaljnih propisa i pravila koje nije objavio Bog. Njihova želja je možda bila da budu još pobožniji, ali su postali kruti i agresivni prema svima koji se ne slažu sa njima. Uvek kada čovek pokuša da menja sebe ili druge ljude, umesto da dopusti Bogu da Bog to učini, rađa se fanatizam koji je prepoznatljiv po agresivnosti i izopačenom karakteru "vernika".
Isto tako, Božji narod je u dodiru sa drugim narodima poprimao razna verovanja okolnih naroda i uključivao ih u religiju koju su dobili direktnim Božjim otkrivenjem. Tako je i danas vrlo česta situacija pomešane ispravne religije sa lažnom, kao što je opisano u Bibliji: "Bojahu se Gospoda, ali i svojim bogovima služahu po običaju onih naroda iz kojih ih preseliše. I do današnjega dana rade po starim običajima. Ne boje se Gospoda, a ne rade ni po svojim uredbama i običajima; ni po zakonu i zapovesti što je zapovedio Gospod... Ali ne poslušaše, nego radiše po starom svom običaju. Tako ovi narodi bojahu se Gospoda i idolima svojim služahu; i sinovi njihovi i sinovi sinova njihovih čine do današnjeg dana onako kako su činili oci njihovi." 2. Carevima 17.33,34,40,41
Isus Hristos i tradicijaHristos je kritikovao tradiciju. Govorio je da postoji veliki nesklad između Božjih objava i ljudskih propisa i tumačenja, ma koliko se ti propisi ljudima činili ispravnim. Tradicija koju su pisali ljudi donosi pogrešnu sliku o Bogu, o našem stanju, i načinu kako da se spasemo.
"Tada pristupiše k Isusu književnici i fariseji od Jerusalima govoreći: "Zašto učenici tvoji prestupaju običaje starih? Jer ne umivaju ruku svojih kad hleb jedu. A on odgovarajući reče im: zašto i vi prestupate zapovest Božju za običaje svoje? Jer Bog zapoveda govoreći: poštuj oca i mater; i koji opsuje oca ili mater smrću da umre. A vi kažete: ako koji reče ocu ili materi: prilog je čim bi ti ja mogao pomoći; može i da ne poštuje oca svojega ili matere. I ukidoste zapovest Božju za običaje svoje. Licemeri! Dobro je za vas prorokovao Isaija govoreći: Ovi ljudi približavaju se k meni ustima svojim, i usnama poštuju me; a srce njihovo daleko stoji od mene. No zaludu me poštuju učeći naukama i zapovestima ljudskim." (Matej 15.1-9; Marko 7.3-13)
Šta je za Isusa Hrista bio autoritet istine? Isus je citirao samo Sveto Pismo kao autoritet istine. Nije citirao apokrife, ni sveštenike, ni teologe, nego je samo citirao Božju objavu u Bibliji. Isusova česta rečenica bila je: "Pisano je...". Tako nam je stavio jasno do znanja da svi drugi Spisi ne nose pečat Božje istine. Hristos se odbranio od Sotoninih napada stalno citirajući Sveto Pismo. To je uputstvo i za nas kako da se držimo istine. Ovde treba biti oprezan, jer je i Sotona kušao Hrista citirajući Sveto Pismo.
Tradicija danasDanas pod rečju tradicija mnogi vernici podrazumevaju pisanu i usmenu tradiciju. Pod pisanom tradicijom ne podrazumevaju samo Sveto Pismo već i druge spise (predanje, spisi crkvenih otaca, žitija).
Apostoli nisu u prvih 20 godina pisali evanđelja ni poslanice koje su u Bibliji. Ono što su videli u vezi sa Isusom Hristom, Njegove reči, dela, vaskrsenje, prenosili su usmeno. Javno su govorili da su svedoci svih tih događaja, i ljudi su se pokoravali Bogu. Jasno je da je usmena tradicija nastala pre pisane tradicije. Ali da li je istina i ono što su ljudi usmeno prenosili, a kasnije apostoli nisu zapisali u spisima "Novog Zaveta"?
Da li je usmena tradicija istinitija od pisane zato što je ranije nastala? Neki kažu da je usmena tradicija ispravnija zato što su apostoli za tih 20 godina mogli da zaborave šta su videli, a oni koji su to odmah zapisali sačuvali su to od zaborava. Oni zaboravljaju da je Bog objavio istinu preko ljudi (proroka i apostola), i da je Bog nadahnuo pisanje Svetog Pisma. Bogu je u interesu da nam objavi čistu istinu, i Bog ne bi dopustio da nešto netačno uđe u Sveto Pismo. Da ste videli Isusovo vaskrsenje, ili neko Isusovo čudo, ili čuli Isusove reče, da li biste mogli da to zaboravite?
Posle Isusovog vaskrsenja, apostoli su verovali da će se Isus brzo vratiti da spase Bogu verne ljude, i da učini kraj grehu. Zato ništa nisu zapisivali. Svako je mogao da ih pita šta je istina. Međutim, mnogi ljudi su počeli "da uče drugačije" od apostola, da "javljaju drugo evanđelje", pa su apostoli shvatili da radi očuvanja istine moraju da zapišu događaje čiji su svedoci bili.
Zbog izopačivanja usmene tradicije, apostol Pavle je pisao: "Čudim se da se tako odmah odvraćate na drugo jevanđelje od onoga koji vas pozva blagodaću Hristovom, koji nije drugo, samo što neki smetaju vas, i hoće da izvrnu jevađelje Hristovo. Ali ako i mi, ili anđeo s neba javi vam jevanđelje drukčije nego što vam javismo, proklet da bude! Kao što pre rekosmo i sad opet velim: ako vam ko javi jevanđelje drukčije nego što primiste, proklet da bude! Zar ja sad ljude nagovaram ili Boga? Ili tražim ljudima da ugađam? Jer kad bih ja još ljudima ugađao, onda ne bih bio sluga Hristov. Ali vam dajem na znanje, braćo, da ono jevanđelje koje sam ja javio, nije po čoveku. Jer ga ja ne primih od čoveka, niti naučih, nego otkrivenjem Isusa Hrista." (Galatima 1.6-12)
Apostol Pavle kaže da čak i kad bi apostoli govorili drugačije od onoga kako su javili, ne samo da im ne treba verovati, nego bi na njima bilo i prokletstvo. Čak i kad bi anđeli govorili suprotno, to ne bi bila vest od Boga. Pavle nije izmislio to što govori, nego je istinu dobio otkrivenu direktno od Isusa Hrista.
U ovim tekstovima reč koja je podvučena u grčkom rukopisu je reč "paradosis", što znači predanje, tradicija. Ta grčka reč stoji i u Mt. 15 gde Isus govori o tradiciji. Pavle upozorava: "Braćo! čuvajte se da vas ko ne zarobi filozofijom i praznom prevarom, po kazivanju čovečijem, po nauci sveta, a ne po Hristu." (Kološanima 2.8) "Tako dakle, braćo, stojte i držite uredbe kojima se naučiste ili rečju ili iz poslanice naše." (2.Solunjanima 2.15) Ono što su ljudi naučili rečju odnosi se na usmeno predanje koje su iznosili apostoli, kao direktni svedoci tih događaja. Usmeno predanje koje bi došlo od nekoga ko prepričava događaj bilo bi iskrivljeno.
Napravite ovakav test: neka 5 vaših prijatelja izađe iz sobe, i onda neka uđe samo jedan. Ispričajte mu priču punu detalja od samo 5 minuta. Onda neka uđe drugi prijatelj, a prvi neka mu prepriča ono što je zapamtio. Drugi neka ispriča trećem, treći četvrtom, i četvrti petom. Već posle prvog priča je dobila drugi izgled, a ono što će peti da ispriča često se i suštinski razlikuje od originalne priče. Probajte!
Svedok događaja ne može da ima naslednika koji će apsolutno istinito da zna sve o Hristu. Naslednik svedoka, kada svedok više nije živ, mogu da budu samo spisi tog svedoka. Apostoli su svedoci događaja vezanih za Hrista, a naslednik apostola su njihovi spisi - Novi Zavet.
Šta kažu apostoli?I apostol Petar prvo ističe da je Biblija najpouzdanija proročka reč, da je dobro paziti na nju kao na videlo koje svetli u tami (2.Petrova 1.19-21), a zatim upozorava na lažne proroke i lažne učitelje koji unose jeresi pogibli, koje su očigledno u suprotnosti sa Svetim Pismom (2.Petrova 2.1).
Jevreji su na sudu optužili apostola Pavla da je kolovođa jeresi iz Nazareta, ali im je Pavle odgovorio da nije jeretik jer služi Bogu otačkome, i veruje sve što je napisano u zakonu i u prorocima, i ima nadu da će Bog vaskrsnuti mrtve pravednike i grešnike (Dela 24.5,14,15). Drugom prilikom, apostol Pavle je rekao da je on bio jeretik dok je bio farisej (Dela 26.5), dakle dok je ljudsku tradiciju stavljao ispred Svetog Pisma kao autoritet istine. Pavle je naglasio da jeretici neće ući u Božje Carstvo (Galatima 5.19-21), i da će pojava jeresi pokazati ko su pošteni vernici (1.Korinćanima 11.19). Pavle je naglasio da vernici treba da budu "nazidani na temelju apostola i proroka, gde je kamen od ugla sam Isus Hristos (Efescima 2.20)
Božji zakon, spisi proroka i apostola su temelj prave religije
Tako je u stvari pisana tradicija nastala da bi poništila laži koje su usmeno širili lažni vernici. Sveto Pismo Novog Zaveta nastalo je da bi se sprečilo širenje neistina o Bogu, Isusu Hristu i spasenju.
Međutim, neke crkve tvrde da su njihovi viši sveštenici obdareni istim moćima kao i apostoli. Tako po njima samo sveštenici mogu da tumače Bibliju. Na primer: Matej je tumačio proroka Isaiju, pa onda sveštenik može da tumači šta su apostoli i proroci pisali, dok obični vernici to ne mogu. Po njima, tumačenje Svetog Pisma povereno je samo sveštenstvu. Ovi stavovi su očigledno u suprotnosti sa već navedenim citatima. Reformacija je nastala upravo kao odbacivanje onoga što su sveštenici izmenili u učenju apostola i proroka, i povratak učenju Isusa Hrista objavljenom preko proroka i apostola. Pavle je izrekao prokletstvo nad onima koji uče drugačije. Vernici u Veriji bili su plemenitiji od vernika u Solunu jer su primili reč svim srcem i svaki dan istraživali po Pismu da li je to tako (Dela 17.10,11). Dakle, obični vernici (a ne sveštenici) istraživali su šta je istina u Svetom Pismu, i pisac Dela Apostolskih tvrdi da je to donelo pozitivne promene u njihovom karakteru.
KanonNovozavetni spisi su bili poznati još u prvom veku. U 2. veku kanon je manje - više, već bio definisan, već se znalo koje će knjige ući u kanon. U 3. veku se ponovo preispituju, da bi ga u 4. veku bio konačno definisan. Crkvene vođe su pod vođstvom Svetog Duha uvrstile u kanon knjige koje su očigledno nastale kao Božja objava, a ostale su kao apokrifne odbacili.
Radi toga što je crkva odredila koje knjige spadaju u kanon, crkve koje se smatraju naslednicima apostola smatraju da je crkva iznad Svetog Pisma, jer su verske vođe odredili šta je Sveto Pismo a šta nije.
Reč kanon znači merilo, mera. Kanon je nastao da bi na osnovu njega, to jest Svetog Pisma, moglo da se meri da li su drugi spisi nadahnuti od Boga. Određivanjem kanona, crkva je ograničila i sebe da neće učiti ništa što je suprotno Božjoj objavi - kanonu - Svetom Pismu. Kanon je stvoren da bi se sprečile jeresi, pa makar jeresi dolazile i od samih crkvenih vođa. Svako ko za sebe kaže da ima vlast koju ima samo Bog, time je odbacio Boga i pobunio se protiv Božje vlasti.
Postavlja se pitanje da li je Bog odredio kroz crkvu šta je kanon, ili je to crkva sama odredila? Naravno, crkva je radila onako kako ju je vodio Bog, što znači da je crkva ispod Božjeg autoriteta, a Božja volja je do danas zapisana u Svetom Pismu da bi nam služila kao kanon, merilo istinitosti. Svemoćni Bog ne bi dopustio da Njegova istina zavisi od ljudi, ma koliko ti ljudi bili religiozni.
Istorijski spisi u Bibliji sadrže puno izveštaja o otpadu sveštenstva, jer Bog ne prisiljava sveštenike da mu služe na ispravan način. I sveštenici imaju slobodnu volju da izaberu da li će da poslušaju Boga ili sebe.
Čak i kroz prvosveštenike koji su otpali od Boga, Bog je progovarao da bi objavio svoju istinu. Kajafa je u nameri da osudi Hrista na smrt rekao: "I ne mislite da je nama bolje da jedan čovek umre za narod, negoli da narod sav propadne. A ovo ne reče sam od sebe, nego budući poglavar sveštenički one godine, proreče da Isusu valja umreti za narod; I ne samo za narod, nego da i rasejanu decu Božju skupi ujedno. Od toga dakle dana dogovaraše se da ga ubiju." (Jovan 11.49-53) Dakle, rukopoloženi sveštenik koji je detaljno i uredno vršio tradicionalne obrede, hteo je da ubije Onog koji je dao te obrede da ukazuju na Spasitelja. Ipak, Bog je govorio i kroz ovog bezbožnog sveštenika, jer Božja istina ne zavisi od ljudi.
Ne gledajte da li vam se sviđa ili ne sviđa onaj ko govori o Bogu, nego da li je to što on govori u skladu sa onim što je Bog objavio u Svetom Pismu. "Ne treba li narod da pita Boga svojega? Ili će pitati mrtve mesto živih? Zakon i svedočanstvo tražite. Ako li ko ne govori tako, njemu nema zore." (Isaija 8.19,20)
To što je Bog upotrebio crkvu da na saboru ozvaniči kanon, merilo istine, ne znači da crkva ima vlast da taj kanon menja, ili da mu dodaje druge knjige suprotnog sadržaja. Koliko su ljudi nepouzdani kao kriterijum istine vidi se iz dva sabora koja su se bavila pitanjem ikona. Na saboru u Hereji 10. februara 754. godine, 333 episkopa je odlučilo da se obožavanje slika suproti nauci Svetog Pisma, što se jasno vidi iz stihova Jovan 4.24; 1.15; 20.29; 5.Mojsijeva 5.8,9; Rim. 1.23; 10.17; 2.Korinćanima 5.7. Već 787. godine, na saboru u Nikeji ukinuti su zaključci od 754. godine, i uspostavljen je kult ikona. Dakle, odluke sabora su promenljive i diskutabilne, jer im kriterijum nije uvek Božja istina, nego ljudski interesi.
Šta da radimo kad naiđemo na suprotnosti između Biblije i ostale pisane tradicije? Katolička crkva otvoreno kaže da im je kriterijum istine Sveti Magisterij (skup sveštenika), tradicija, pa tek onda Sveto Pismo. Na primer, dan odmora koji je propisan u 4. Božjoj zapovesti. Sve crkve se slažu da je Bog za dan odmora odredio sedmi dan, subotu. Ali pošto je Isus vaskrsao u nedelju, neke crkve smatraju da treba svetkovati nedelju a ne subotu. Ako u tradiciji tražimo odgovor, naći ćemo da su prvi vernici posle Hristovog vaznesenja svetkovali subotu, da su kasnije svetkovali i subotu i nedelju, a onda samo nedelju. Ako pretražimo celu Bibliju, videćemo da se nedelja nigde ne spominje kao sedmični dan koji treba svetkovati. Isus je zapovedio da čak i posle NJegovog vaskrsenja Božji narod svetkuje subotu, time što je rekao: "Nego se molite Bogu da ne bude bježan vaša u zimu ni u subotu." (Matej 24.20) Treba se moliti Bogu, da kad dođe progonstvo pred Hristov drugi dolazak, ne bude bežanje u zimu - jer su uslovi za preživljavanje teški, ni u subotu - jer po zakonu treba da se odmaramo tog dana, da se posebno posvetimo Bogu i primimo blagoslov. Kome verovati: Bogu ili ljudima? Bibliji ili tradiciji?
Čak i kad se drže ispravne tradicije koje je Bog dao, čovek često iskrivljuje smisao simboličkih obreda. Ljudi drže obrede da bi "otplatili" svoje grehe, umesto da u simbolici vide sliku spasenja koje im je Bog dao u Isusu Hristu.
RukopoloženjePosle izlivanja Svetog Duha na apostole, Sveti Duh se simbolički prenosio rukopoloženjem, čime su ljudi koji su se pokajali i obraćali Bogu dobijali darove Duha, kako bi efikasno propovedali o spasenju kroz žrtvu Isusa Hrista. Darovi Duha su na primer: da neko bude apostol, ili prorok, učitelj, čudotvorac, da isceljuje, da pomaže, upravlja, ali i da mudro govori, da je veran, da razlikuje duhove, da govori jezike (1. Kor. 12.4-11,28-31). Naravno Sveti Duh nije ograničen da deluje samo kroz onoga koji je rukopoložen. Bog je svemoćan, i može da deluje na koji god način On izabere.
Neki kažu da je u njihovoj crkvi rukopoloženje vršeno kontinuirano do današnjih dana, pa je to pokazatelj da su oni prava crkva. Pitanje je: da li posle rukopoloženja vernik može da greši, i da otpadne od Boga? Vera u Boga je zasnovana na slobodnoj volji, pa su tako neki vernici u apostolskoj crkvi učili jeresi i grešili. Grešio je čak i apostol Petar (Galatima 2.12) koga smatraju prvim čovekom apostolske crkve. Bog je u Bibliji realno opisao ljude kao slabe i nepouzdane. Jedino je Bog dostojan potpunog poverenja. Crkva koju čine pogrešivi ljudi je u pravu onoliko koliko uči ono što Bog, koji je uvek u pravu, govori preko Svetog Pisma.
Merilo po kojem ćemo da odredimo koja je crkva Božja crkva nije kontinuitet rukopoloženja od apostola do danas, nego koja crkva danas ima učenje Isusa Hrista, i koja crkva živi tako.
Rukopoloženje nije magijski čin koji ljudima daje vlast da mogu da se uče stvari suprotne Božjem učenju objavljenom u Bibliji, ili da krše Božje zapovesti. Rukopoloženi vernik je time obavezniji da se drži Božje istine i Božjih zapovesti, ali Bog rukopoloženjem nije zarobio njegovu slobodnu volju da ne može da greši.
Na primer, sinovi prvosveštenika Ilija koji su bili pomazani za svešteničku službu, otpali su od Boga, pa su potkradali narod koji je dolazio na bogosluženje. Bog je poslao proroka da Iliju prenese poruku, da iako je rekao da će Aronovi potomci da budu sveštenici, neće biti tako nego će bezbožni sveštenici da budu odbačeni, "jer one ću poštovati koji mene poštuju, a koji mene preziru biće prezreni." 1.Samuilova 2.27-30 I zaista, Bog je postavio za sveštenika vernog Samuila koji nije bio Levit, ni Aronov potomak, a odbacio neverne sveštenike. Time je Bog pokazao da kriterijum po kojem On postavlja sveštenike nije obred rukopoloženja, jer su i Ilijevi sinovi bili rukopoloženi, pa su ipak odbačeni zbog greha, nego poslušnost Bogu.
Mnoge crkve pojavile su se tek u 18-om i 19-om veku, ali je njihovo učenje približnije učenju Isusa Hrista i apostola nego što je učenje crkava koje navodno imaju kontinuitet rukopoloženja. Rukopoloženje je simbolički obred, i ako neko ko ne poštuje Boga bude rukopoložen, takav čovek sigurno neće dobiti darove Svetog Duha.
Nije potrebno da neko bude rukopoložen (da se nad njim izvrši simbolički obred) da bi čitao Sveto Pismo i propovedao drugima. Dovoljno je da se pokori uticaju Božjeg Duha, i da živi pod Božjim vođstvom (da izvršava suštinu, smisao obreda, a ne da drži spoljašnju formu obreda). Jevrejski sveštenici su imali potpuno očuvanu tradiciju rukopoloženja sveštenika za službu, ali su ipak osudili Hrista na smrt, iako je On autor obreda za rukopoloženje. To znači da simbolički obredi, ako se vrše bez stvarnog predanja Bogu, nemaju vrednosti.
Jovan Krstitelj je krstio Isusa Hrista. Jovanov otac je bio sveštenik, pa je po Mojsijevom zakonu i Jovan kao najstariji sin trebalo da nasledi svešteničku službu. Međutim, Jovan se nije učio u hramu, nije bio rukopoložen od drugih sveštenika, nije ni služio u hramu, a ipak je Isus za njega rekao da je najveći čovek. Jovana je učio Sveti Duh u pustinji, i pozvao ga u za ljude neobičnu svešteničku službu tačno u tridesetoj godini kad su sveštenici počinjali da služe u hramu. Iako Jovan Krstitelj nije rukopoložen od ljudi, jasno je da je bio dovoljan Božji poziv da bi njegova služba imala vrednost.
Odnos između Boga i vernika je u zavisnosti od poslušnosti i poverenja vernika, a ne od obreda. Zato je ta veza uslovna i promenljiva.
BogosluženjeAko uporedimo bogosluženje apostola i bogosluženje crkava koje tvrde da imaju kontinuitet rukopoloženja, videćemo bitne razlike. Apostoli su ušli u crkvu i sa uverenjem propovedali da su oni svedoci Hristovog učenja, njegove smrti i vaskrsenja. Posle njihovih govora ljudi su bili ukoreni za greh, pokajali su se i obraćali se Bogu. Da li naslednici apostola mogu da budu oni koji vrše obrede u kojima narod koji dođe na bogosluženje ne može da prepozna Hristovo učenje? Zašto danas kaditi kandilom kad kađenje simbolički predstavlja Hristove zasluge koje Hristos iznosi pred Boga zajedno sa našim molitvama, da bi molitve nas grešnih ljudi mogle očišćene od greha da izađu pred našeg Svetog Nebeskog Oca? Zar nije bolje reći ljudima da se mole Bogu u Hristovo ime, jer Hristove zasluge očišćavaju naše molitve?
Vršenje simboličkih obreda (čak i obreda koje je Bog naredio) nema nikakvu vrednost ako ljudi ne odluče da se pokore Bogu, što se vrlo jasno vidi iz prakse. Za Božić se, prema novinskim izveštajima, pred najvećom crkvom skupi čak oko 500.000 ljudi. Ljudi prisustvuju simboličkim obredima koje ne razumeju, odu kući neukoreni za greh, nepokajani i neobraćeni Bogu, i nastave da psuju Boga. To je potpuno suprotno od efekta propovedanja apostola. Posle govora apostola u crkvi, ljudi su se kajali za učinjene grehe, molili su se Bogu da im oprosti, i odlučivali da promene svoj život, da žive po Božjoj volji.
Osim toga, vršenje simboličke službe je Starozavetni prikaz Božjeg plana spasenja čoveka. U Novom Zavetu ispunjavaju se simbolički obredi u stvarnosti. Pashalno jagnje je Hristos na krstu, na praznik Beskvasnih Hlebova Hristos je bio bez "kvasca" koji simboliše greh, na Obrtni Snop Hristos je vaskrsao, na Pedesetnicu se izlio Sveti Duh na crkvu, idr. Neki simbolički obredi su zadržani, ali je Bog uvek stavljao naglasak na poslušnost i poverenje u Njega, a ne na spoljašnju religioznost u obredima.
PrvosveštenikTako je i prvosveštenik predstavljao Isusa Hrista koji će pred Bogom biti naš branilac, Otkupitelj. Danas kada Hristos stvarno posreduje pred Ocem, nije potrebno da se to prikazuje u ceremonijama. Prvosveštenik je predslika Hrista samo dok vrši simboličke obrede koje je Bog propisao. Čim bi prvosveštenik uradio na svoju ruku nešto što Bog nije propisao, to bi bio otpad od Boga, a ne nova tradicija. Tako i danas prvi sveštenik bilo koje crkve nema vlast da menja ono što je Bog uspostavio.
Neki tvrde da je apostol Petar kamen na kojem je sazidana crkva, na osnovu teksta Matej 16.13-19. Navodno je Petar bio prvi čovek crkve, a tu svoju navodnu neograničenu vlast preneo je i na svoje naslednike. Međutim, u celom ovom tekstu se postavlja pitanje: ko je Isus? Petar ispravno kaže: "Ti si Hristos, sin Boga živoga." I Isus odgovarajući reče mu: blago tebi Simone, sine Jonin! Jer telo i krv nisu tebi to javili, nego otac moj koji je na nebesima. A i ja tebi kažem: ti si Petar, i na ovome kamenu sazidaću crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati." Kako je Petar razumeo ovu rečenicu? Posle Isusovog vaznesenja sam Petar tvrdi da Isus nije mislio da je Petar ugaoni kamen, nego je mislio na sebe (Dela 4.8.10-12). Isto je ponovio u 1. Petrovoj 2.4-8. Isus je sam izjavio da je on taj kamen (Matej 21.42-44). U Starom zavetu Jahve je označen kao KAHAL - stena spasenja. Kada apostoli nazivaju Isusa stenom, oni zapravo aludiraju na ovaj starozavetni izraz. Apostoli, koji su bili Jevreji i koji su znali za ovo, ne bi nikada pristali da Petra nazovu stenom. I zaista, ni na jednom mestu, nijedan od apostola nije napisao da je Petar stena. U 1 Kor 10:4 nalazimo odgovor ko je "petra": "a stena (kahal) beše Hristos."
U Novom Jerusalimu u kojem je Bog sjedinjen sa crkvom (Otk 21.22) kamen temeljac ne čini samo apostol Petar, nego svih 12 apostola (Otk 21.14).
Ni ostali apostoli nisu onu Hristovu rečenicu upućenu Petru shvatili kao uzdizanje Petra iznad ostalih apostola. Da su mislili da je Isus proglasio Petra prvim čovekom crkve, ne bi se posle Pashalne večere prepirali ko je među njima najveći (Luka 22.24). Osim toga, Petar se 3 puta odrekao Hrista,a jednom ga je apostol Pavle ukorio da se ponaša dvolično (Galatima 2.11-14), i to posle Hristovog obraćanja Petru kao kamenu i posle izlivanja Svetog Duha na Petra.
Petar jeste bio jedan od apostola preko koga je Bog činio velike stvari, ali nije nepogrešivi autoritet čiji sud bi se izjednačio sa Božjim kao što neke crkve tvrde, da bi svoje sadašnje vođe stavili kao autoritete ravne Božjem glasu.
Petru je Isus dao "ključeve od carstva nebeskoga: i što svežeš na zemlji biće svezano i na nebesima; i što razdrešiš na zemlji biće radrešeno na nebesima." (Matej 16.19) Međutim, Isus je isto to rekao i ostalim apostolima (Matej 18.18)! Isto tako su fariseji kao lažni vernici "zatvarali carstvo nebesko od ljudi" (Matej 23.13). Šta su ključevi koji otvaraju ili zatvaraju carstvo nebesko? "Teško vama zakonici što uzeste ključ od znanja: sami ne ulazite, a koji šćadijahu da uđu, zabraniste im." (Luka 11.52) Bog je ljudima poverio reči istine. Trebalo je da ljudi objavljuju istinu drugima, i tako ih pozivaju da izaberu Boga i zakone Božjeg carstva. Ključevi nebeskog carstva su Hristove reči, istine o spasenju čoveka koje svako od nas može da izabere ili odbaci. Ključevi nebeskog carstva nisu neograničena vlast koju bi Bog dao jednom čoveku da po svom nahođenju prima ili odbacuje ljude, da kažnjava ili spasava. To su zloupotrebe koje pokazuju koji duh vodi tog čoveka, Božji Duh milosti i pravde, ili duh nemilosrdnosti i agresije.
Crkva objavljuje kako neko može da se spase ili propadne, ali nema moć da nekoga spase ili uništi.
Nigde u Novom Zavetu apostoli nisu koristili autoritet koji bi bio apsolutan, nego su govorili o načinu spasenja. Crkva ne sme da zavisi od čoveka, niti čovek sme da vlada crkvom. "Prođite se čoveka kome je dah u nosu, jer šta vredi?" Isaija 2.22
ZaključakBog je preko proroka Osije vrlo direktno objasnio ko može da bude Božji narod, a ko ne može: "Izgibe moj narod jer je bez znanja. Kad si ti odbacio znanje, i ja ću tebe odbaciti da mi ne vršiš službe svešteničke. Kad si zaboravio Boga svojega i ja ću zaboraviti sinove tvoje." Osija 4.6 Dakle, merilo da li smo Božji narod nije koliko dugo držimo obrede koje ne razumemo, nego da li prihvatamo znanje koje nam je Bog svima dao i da li živimo po tim otkrivenjima.
"A rod je duhovni ljubav, radost, mir, trpljenje, dobrota, milost, vera, krotost, uzdržanje." Duhovan čovek koji sledi Boga imaće ove osobine. Čovek koji samo govori o Bogu a mrzi, svađa se, agresivan je, nema milosti i nije krotak, takav čovek nema ni veru u Boga. Vera u Boga podrazumeva ne samo da verujemo da Bog postoji, nego da imamo poverenje u Boga i da budemo verni Bogu.
Ako želimo da poslušamo Boga, budimo otvoreni da čujemo Njegov glas koji nam govori iz Svetog Pisma koje je nama upućeno. Bog može da govori preko ljudi, ali budimo oprezni. Dobro ispitajmo da li je poruka zaista od Boga ili od čoveka. Nemojte da se oslonite na svoja osećanja, nego upotrebite razum koji nam je Bog dao, da razlučite istinu od laži.
Mnogi danas čim vide da čitate ili citirate Bibliju pomisle da ste "sektaš". Čitati Bibliju i verovati u Božju istinu je vera otaca, vera koju nam je Bog ostavio. Biblija je merilo na osnovu kojeg možete da odredite koliko su bilo koja verovanja istinita. Ako se učenje bilo kog ljudskog autoriteta ili crkve razlikuje od istine koju je Bog objavio u Svetom Pismu, jasno je koga treba poslušati. Bez obzira da li su to crkveni oci ili savremeni evanđelisti. "Nego Bog neka bude istinit, a čovek svaki laža" (Rimljanima 3.4).
Sigurno je da svaki narod ima tradicionalne vrednosti koje su njihova lična karta, po kojima ih prepoznajemo. Tradicija ima kulturnu vrednost. Ali lako je primetiti da ono što se ljudi dogovore da rade može da bude dobro, ali može da bude i loše.
Da li religija može da nastane tako što jedan narod razvija kroz generacije ideju o Bogu? Može. Ali da li je ta tradicija ispravna? Možda jeste, možda nije. Ljudi nisu apsolutni kriterijum šta je istina. Logika nam govori da religija treba da nastane tako što Bog otkrije istinu ljudima, a ljudi koji prihvate Božje otkrivenje počnu da žive po toj istini.
Gde je istina?Ako tražimo istinu, moramo da budemo spremni da je prihvatimo bez obzira da li nam se ta istina sviđa ili nam se ne sviđa. Ako želimo istinu, onda treba da budemo spremni da se menjamo ako otkrijemo da je naš život u suprotnosti sa istinom.
Upravo zbog toga što ljudi često ne žele da se menjaju, mnoge istine su proglašene za laž, a mnoge laži proglašene su za istinu. Međutim, bez obzira koliko dugo se neka laž smatra za istinu, vreme neće promeniti činjenicu da je to ipak laž. Bez obzira koliko ljudi neku laž smatraju za istinu, laž nikad neće postati istina zato što u nju veruje mnogo ljudi. Verovanje većine nije merilo istine. Dužina verovanja u neka tvrđenja i broj generacija koje su u nešto verovale, neće učiniti da ta tvrđenja postanu istina. Šta je merilo istine?
Da li možemo da verujemo ljudima?Ljudi često greše u svojim stavovima. Ljudi često menjaju svoje stavove o određenim pojavama i ponašanjima, čak i naučnici. Iz toga možemo da zaključimo da je ljudsko mišljenje nedovoljno pouzdano da bi smo tvrdili da je nešto istinito.
Ljudi su nepostojani, ljudi ne znaju sve. Ljudska čula ne registruju sve pojave oko nas (ne čuju iznad 20000 Hz ni ispod 16 Hz; ne vidimo mikrosvet i makrosvet, isl), i često pod utiskom čula donosimo pogrešne zaključke (npr. trik mađioničara nam izgleda kao čudo). Zato ljudi nisu autoritet za proveru istinitosti.
Ljudi imaju slobodu izbora i zato često i kada znaju istinu postupaju suprotno od te istine. Mudrost je znati istinu i živeti u skladu sa istinom. Ludost je znati istinu a postupati suprotno od istine. Na primer, lekar zna da su duvan i alkohol štetni, ali ipak puši i pije; laik za medicinu čuje od lekara da su duvan i alkohol štetni i mudro sprovede tu istinu u život, to jest ne puši duvan i ne pije alkohol. Dakle, ljudi ne mogu da budu autoritet za određivanje šta je istina i zato što se ponašaju iracionalno, suprotno znanju koje imaju.
Ljudi koji znaju istinu iz različitih sebičnih razloga lažu da bi sebi obezbedili neku korist. Ljudi lažu da bi izbegli odgovornost za grešku, da bi zaradili na pijaci, da bi zadobili naklonost drugog pola, da bi napredovali na poslu... Pošto ljudi nisu apsolutno moralna bića, jer lažu i kada znaju istinu, onda ljudima ne možemo verovati.
Ljudi ne mogu da budu autoritet za određivanje istine i zato što im često ponos i oholost (zbog visokog mišljenja o sebi, zbog svoje titule, obrazovanja, ranijih uspeha...) pomute razum, pa ne žele da priznaju da su pogrešili, da ne znaju istinu. Čak i kad im se objavi istina, oholi ljudi često postaju progonitelji nosioca istine, zato što smatraju da ih on ugrožava (njihov položaj, ugled, šta će drugi ljudi misliti o njima...).
Dakle, ljudi ne znaju sve; ljudi greše i ispravljaju svoje stavove; ljudi su iracionalni i kad znaju istinu jer je ne slušaju, ne žive po njoj; ljudi lažu i kada znaju istinu; ljudi odbaciju istinu ako je iznosi osoba koju smatraju nižom od sebe.
Apsolutna istinaIpak, iako smo mi ljudi svesni svoje ograničenosti u razumevanju sveta oko nas, u nama postoji ideja da postoji apsolutna istina. Nešto unutar nas govori nam da postoji istina u kojoj nema ni jedne laži, ni jednog pogrešnog verovanja. Isto tako, svesni smo da istina ne može da postoji sama po sebi. Istina je uvek vezana za neko biće. Istina mora da se razume, što znači da biće koje zna istinu mora da bude razumno i inteligentno. Istina podrazumeva da mora postojati mudro biće koje će znati istinu i postupati u skladu sa istinom koju zna.
Dakle, ljudi u svojoj svesti imaju ideju da postoji apsolutna istina, i ta istina mora biti povezana za neko biće, za neku osobu. Biće koje apsolutno sve zna, Biće koje ne greši, Biće koje živi po apsolutnoj istini, Biće koje nije oholo iako sve zna, to Biće zovemo Bog.
Kada ne bi postojao Sveznajući, Nepogrešivi, Postojani, LJubazni Bog, onda ljudi ne bi mogli da u svom umu stvore ideju o apsolutnoj istini. Ljudi ne bi težili apsolutnoj istini, pravdi i ljubavi ako nisu nekad u svom postojanju bili sa takvim Bićem. Gde bi našli uzor, kako bi izmislili taj pojam? Činjenica da ljudi imaju u svojoj svesti ideju o apsolutnoj istini pokazuje nam da postoji uzor, Bog čija je senka apsolutna istina, istina za kojom teži svaki iskreni čovek koji želi da reši suštinske probleme u svom životu (bol, patnju, bolest, smrt...).
Dakle, čovek nije kriterijum istine, Bog je kriterijum istine. Bog koji ima apsolutno znanje objavljuje ljudima šta je istina. Ljudi mogu da budu samo prenosioci Božje istine. To podrazumeva da ljudi ne smeju ništa da dodaju istini koju je objavio Bog, jer postoji mogućnost da dodaju svoje pogrešno mišljenje koje će da obezvredi celu istinu. Jedna laž u 50 istina pretvoriće sve u laž. Zato vrednost ima samo ono što je objavio Bog, bez ljudskih primesa.
istina + najmanja laž = laž
Ljudska "istina" i Božja istinaIsus je rekao: "Poznaćete istinu i istina će vas izbaviti." (Jovan 8.32) Međutim, danas ima mnogo religija koje pod pojmom istina podrazumevaju potpuno različite stvari (kao i pod pojmom pravda, ljubav, dobrota, isl.). To znači da u svetu danas ima mnogo religija koje imaju primese ljudskih ideja. Te ljudske "istine" obezvredile su religiju u očima mnogih ljudi, pa je danas ateizam veoma prisutan. Ipak, to što mnogi ljudi imaju pogrešna verovanja, to ne znači da ne postoji jedno pravo verovanje koje je objavio pravi Bog. Pošto postoji pravi, istiniti Bog, onda je jasno da On može da sačuva istinu u izvornom obliku i da istinu saopšti ljudima.
Bog nije ograničen da mora preko posrednika da objavljuje istinu. Međutim, svi mi ljudi živimo u buntu protiv Boga, i naši karakteri se mnogo, mnogo razlikuju od Božjeg karaktera. Ljudi u grehu ne mogu da podnesu prisustvo Božje svetosti, čistote Božjeg karaktera, pa je Bog istinu objavljivao preko određenih ljudi, kojima se pojavljivao u obličju koje su mogli da podnesu. Ti ljudi su bili prenosioci Božje istine a ne autoriteti kojima treba verovati, niti tumači istine. Neki ljudi više cene ljude koji prenose Božju istinu nego Boga koji je objavio tu istinu.
Istina koju je Bog objavljivao preko ljudi je jednostavna, lako shvatljiva. Postoje istine koje su ljudima nedostupne zbog ograničenosti naše moći razumevanja. Na primer: kako to da je Bog svuda prisutan? Kako je Bog stvarao svet? Kako je Isus Hristos utelovljen? Kako je Hristos vaskrsao? Mi ne razumemo kako se to dešava, ali možemo i dalje da imamo poverenje u Boga. Mnogo je važnije da znamo da nam Isus svojim vaskrsenjem garantuje da ćemo i mi vaskrsnuti i dobiti večni život, nego da znamo mehanizam kojim Bog vraća mrtve u život.
Izopačenje religije nastaje kada ljudi žele da budu religiozni zbog tereta svoje krivice, ali i dalje žele da žive u određenim gresima. Zato ljudi stvaraju religije koje tolerišu grehe da bi umirili nečistu savest, i obezbedili prihvatanje od drugih ljudi. Kada lažni vernik koji ne želi da ostavi greh dođe u dodir sa nosiocem Božje istine, on izbegava da s njim govori, vređa ga, pa čak i fizički napada. Na primer, Isusa Hrista su progonili i osudili iako je pomagao, lečio, hranio, činio samo dobro i ispravno tumačio Sveto Pismo. Osudili su ga na smrt sveštenici i obrazovani ljudi, koji su u očima naroda izgledali kao najpobožniji. Ali jedno je verovati u istinu, a drugo je živeti po istini.
Mnoštvo religija je zasnovano na tome kako ljudi zamišljaju Boga. Prava religija je zasnovana na tome kako se Bog objavio čoveku.
Zašto su važne istine zapisane?Prvi ljudi koje je Bog stvorio bili su veoma inteligentni, jer su iz Božjih ruku izašli savršeni. Lako i tačno su mogli da pamte, pa nije bilo potrebno da se istina zapiše.
Posle pada u greh (protivljenja Stvoritelju), inteligencija čoveka je opadala, ali je još uvek bila dovoljna da se istina zna bez zapisivanja. Međutim, posle Potopa došlo je do naglog pada životnih funkcija i sposobnosti čoveka, zbog drastičnih promena u prirodnom okruženju. Životni vek se postepeno ali drastično smanjivao (od preko 900 godina života pre Potopa, Sim je živeo 600g.; 3 generacije oko 440g.; pa oko 200g.; a danas oko 70 godina). Logično je da je i u pogledu inteligencije došlo do velikog pada. Ljudi su pamtili neprecizno, zaboravljali su, pa je postalo potrebno da se istina zapiše.
Danas ima mnoštvo knjiga koje razne religije smatraju nadahnutim od Boga. Mnoge od tih knjiga predstavljaju Boga onako kako ga grešan čovek zamišlja: sudija, osvetnik, pun gneva, nemilosrdan - Bog bez prave ljubavi. Drugi ga opet zamišljaju kao Boga koji će sve da oprosti svima, bez obzira da li u ljudima postoji želja da se pokaju, prestanu da čine zlo i vrate Bogu - zamišljaju Boga koji nije pravedan. Neke religije zamišljaju Boga sa osobinama koje više odgovaraju Sotoni, "boga" koji laže, krade, koji je istovremeno i dobar i zao, kao u istočnjačkim religijama.
Lažni vernici su izmislili onakve bogove kakvi su i oni sami, sa osobinama koje oni imaju. Izmislili su "boga" koji toleriše njihove grehe, a religija im je služila u sebične ciljeve. Prave vernike su proganjali.
Međutim, pravi Bog nije odraz čovekovih misli, pogotovo ne grešnih misli. Karakter pravog Boga je u suprotnosti sa karakterom čoveka. Zato čovek nikad ne bi izmislio Boga koji ga stalno opominje da ne krade, ne laže, ne čini preljube, ne mrzi; nego da voli neprijatelje, poštuje roditelje, pomaže svima i da voli Boga. Takav Bog je opisan samo u Svetom Pismu - pravedan i milostiv u isto vreme. Pravedan je jer ne prašta krivome koji se ne kaje, a milostiv je jer je dao svog Sina da umre umesto nas, umesto da mi primimo presudu za kršenje Božjih zapovesti. Čovek nikad ne bi izmislio takvog Boga koje će stalno da ga opominje da je grešnik, i da ga poziva da se pokaje. Upravo zato je Biblija napadana sa svih strana, jer postoji i đavo koji ne želi da saznamo istinu.
Sveto Pismo je Božja Reč koja nam je objavljena.
Biblija sadrži istinu koju Bog želi da znamo.
Čuda BiblijeDokaz da je Biblija inspirisana je i čudesan način na koji je sačuvana. Jevreji su je prepisivali slovo po slovo. Kopija je morala da ima isti broj slova u svakom redu, isti broj redova na svakoj strani. Kopija na kojoj je nađena greška se uništavala.
Neke crkve su sprečavale vernike da čitaju Sveto Pismo. Bibliju su imali pravo da čitaju i tumače samo sveštenici. Inkvizicija je proganjala sve koji su Sveto Pismo posedovali, čitali ili nudili drugima. Ni pod pretnjom smrću, ni pod surovim progonstvom Biblija nije uništena, ni sklonjena od ljudi.
Neke crkve su zabranjivale prevođenje Biblije na maternji jezik. Ako neko živi po istini koju je Bog objavio u Svetom Pismu, on nikad ne bi zabranio da ga narod čita. Svako ko progoni ljude koji ističu autoritet Svetog Pisma na taj način pokazuje da ne živi u skladu sa istinom koju je Bog objavio. Jer da živi u skladu sa Božjom istinom, istina iz Biblije kada se otkrije, ne bi mogla da mu naudi. Samo ljudi koji ne žele da se pokore Bogu i Božjoj istini brane citiranje Biblije i progone vernike koji su verni Bogu.
Izopačenja Božjih porukaBog je svoju pisanu poruku (Sveto Pismo) objavio Jevrejskom narodu. Trebalo je da Jevreji žive po istini koja im je objavljena. Blagoslovi koje je Bog izlivao kada su živeli po Njegovoj volji bili su poziv ostalim narodima da ostave svoj način života i izaberu Božje savete i pomoć. Međutim, Jevreji su uz Sveto Pismo pridodali mnogo detaljnih propisa i pravila koje nije objavio Bog. Njihova želja je možda bila da budu još pobožniji, ali su postali kruti i agresivni prema svima koji se ne slažu sa njima. Uvek kada čovek pokuša da menja sebe ili druge ljude, umesto da dopusti Bogu da Bog to učini, rađa se fanatizam koji je prepoznatljiv po agresivnosti i izopačenom karakteru "vernika".
Isto tako, Božji narod je u dodiru sa drugim narodima poprimao razna verovanja okolnih naroda i uključivao ih u religiju koju su dobili direktnim Božjim otkrivenjem. Tako je i danas vrlo česta situacija pomešane ispravne religije sa lažnom, kao što je opisano u Bibliji: "Bojahu se Gospoda, ali i svojim bogovima služahu po običaju onih naroda iz kojih ih preseliše. I do današnjega dana rade po starim običajima. Ne boje se Gospoda, a ne rade ni po svojim uredbama i običajima; ni po zakonu i zapovesti što je zapovedio Gospod... Ali ne poslušaše, nego radiše po starom svom običaju. Tako ovi narodi bojahu se Gospoda i idolima svojim služahu; i sinovi njihovi i sinovi sinova njihovih čine do današnjeg dana onako kako su činili oci njihovi." 2. Carevima 17.33,34,40,41
Isus Hristos i tradicijaHristos je kritikovao tradiciju. Govorio je da postoji veliki nesklad između Božjih objava i ljudskih propisa i tumačenja, ma koliko se ti propisi ljudima činili ispravnim. Tradicija koju su pisali ljudi donosi pogrešnu sliku o Bogu, o našem stanju, i načinu kako da se spasemo.
"Tada pristupiše k Isusu književnici i fariseji od Jerusalima govoreći: "Zašto učenici tvoji prestupaju običaje starih? Jer ne umivaju ruku svojih kad hleb jedu. A on odgovarajući reče im: zašto i vi prestupate zapovest Božju za običaje svoje? Jer Bog zapoveda govoreći: poštuj oca i mater; i koji opsuje oca ili mater smrću da umre. A vi kažete: ako koji reče ocu ili materi: prilog je čim bi ti ja mogao pomoći; može i da ne poštuje oca svojega ili matere. I ukidoste zapovest Božju za običaje svoje. Licemeri! Dobro je za vas prorokovao Isaija govoreći: Ovi ljudi približavaju se k meni ustima svojim, i usnama poštuju me; a srce njihovo daleko stoji od mene. No zaludu me poštuju učeći naukama i zapovestima ljudskim." (Matej 15.1-9; Marko 7.3-13)
Šta je za Isusa Hrista bio autoritet istine? Isus je citirao samo Sveto Pismo kao autoritet istine. Nije citirao apokrife, ni sveštenike, ni teologe, nego je samo citirao Božju objavu u Bibliji. Isusova česta rečenica bila je: "Pisano je...". Tako nam je stavio jasno do znanja da svi drugi Spisi ne nose pečat Božje istine. Hristos se odbranio od Sotoninih napada stalno citirajući Sveto Pismo. To je uputstvo i za nas kako da se držimo istine. Ovde treba biti oprezan, jer je i Sotona kušao Hrista citirajući Sveto Pismo.
Tradicija danasDanas pod rečju tradicija mnogi vernici podrazumevaju pisanu i usmenu tradiciju. Pod pisanom tradicijom ne podrazumevaju samo Sveto Pismo već i druge spise (predanje, spisi crkvenih otaca, žitija).
Apostoli nisu u prvih 20 godina pisali evanđelja ni poslanice koje su u Bibliji. Ono što su videli u vezi sa Isusom Hristom, Njegove reči, dela, vaskrsenje, prenosili su usmeno. Javno su govorili da su svedoci svih tih događaja, i ljudi su se pokoravali Bogu. Jasno je da je usmena tradicija nastala pre pisane tradicije. Ali da li je istina i ono što su ljudi usmeno prenosili, a kasnije apostoli nisu zapisali u spisima "Novog Zaveta"?
Da li je usmena tradicija istinitija od pisane zato što je ranije nastala? Neki kažu da je usmena tradicija ispravnija zato što su apostoli za tih 20 godina mogli da zaborave šta su videli, a oni koji su to odmah zapisali sačuvali su to od zaborava. Oni zaboravljaju da je Bog objavio istinu preko ljudi (proroka i apostola), i da je Bog nadahnuo pisanje Svetog Pisma. Bogu je u interesu da nam objavi čistu istinu, i Bog ne bi dopustio da nešto netačno uđe u Sveto Pismo. Da ste videli Isusovo vaskrsenje, ili neko Isusovo čudo, ili čuli Isusove reče, da li biste mogli da to zaboravite?
Posle Isusovog vaskrsenja, apostoli su verovali da će se Isus brzo vratiti da spase Bogu verne ljude, i da učini kraj grehu. Zato ništa nisu zapisivali. Svako je mogao da ih pita šta je istina. Međutim, mnogi ljudi su počeli "da uče drugačije" od apostola, da "javljaju drugo evanđelje", pa su apostoli shvatili da radi očuvanja istine moraju da zapišu događaje čiji su svedoci bili.
Zbog izopačivanja usmene tradicije, apostol Pavle je pisao: "Čudim se da se tako odmah odvraćate na drugo jevanđelje od onoga koji vas pozva blagodaću Hristovom, koji nije drugo, samo što neki smetaju vas, i hoće da izvrnu jevađelje Hristovo. Ali ako i mi, ili anđeo s neba javi vam jevanđelje drukčije nego što vam javismo, proklet da bude! Kao što pre rekosmo i sad opet velim: ako vam ko javi jevanđelje drukčije nego što primiste, proklet da bude! Zar ja sad ljude nagovaram ili Boga? Ili tražim ljudima da ugađam? Jer kad bih ja još ljudima ugađao, onda ne bih bio sluga Hristov. Ali vam dajem na znanje, braćo, da ono jevanđelje koje sam ja javio, nije po čoveku. Jer ga ja ne primih od čoveka, niti naučih, nego otkrivenjem Isusa Hrista." (Galatima 1.6-12)
Apostol Pavle kaže da čak i kad bi apostoli govorili drugačije od onoga kako su javili, ne samo da im ne treba verovati, nego bi na njima bilo i prokletstvo. Čak i kad bi anđeli govorili suprotno, to ne bi bila vest od Boga. Pavle nije izmislio to što govori, nego je istinu dobio otkrivenu direktno od Isusa Hrista.
U ovim tekstovima reč koja je podvučena u grčkom rukopisu je reč "paradosis", što znači predanje, tradicija. Ta grčka reč stoji i u Mt. 15 gde Isus govori o tradiciji. Pavle upozorava: "Braćo! čuvajte se da vas ko ne zarobi filozofijom i praznom prevarom, po kazivanju čovečijem, po nauci sveta, a ne po Hristu." (Kološanima 2.8) "Tako dakle, braćo, stojte i držite uredbe kojima se naučiste ili rečju ili iz poslanice naše." (2.Solunjanima 2.15) Ono što su ljudi naučili rečju odnosi se na usmeno predanje koje su iznosili apostoli, kao direktni svedoci tih događaja. Usmeno predanje koje bi došlo od nekoga ko prepričava događaj bilo bi iskrivljeno.
Napravite ovakav test: neka 5 vaših prijatelja izađe iz sobe, i onda neka uđe samo jedan. Ispričajte mu priču punu detalja od samo 5 minuta. Onda neka uđe drugi prijatelj, a prvi neka mu prepriča ono što je zapamtio. Drugi neka ispriča trećem, treći četvrtom, i četvrti petom. Već posle prvog priča je dobila drugi izgled, a ono što će peti da ispriča često se i suštinski razlikuje od originalne priče. Probajte!
Svedok događaja ne može da ima naslednika koji će apsolutno istinito da zna sve o Hristu. Naslednik svedoka, kada svedok više nije živ, mogu da budu samo spisi tog svedoka. Apostoli su svedoci događaja vezanih za Hrista, a naslednik apostola su njihovi spisi - Novi Zavet.
Šta kažu apostoli?I apostol Petar prvo ističe da je Biblija najpouzdanija proročka reč, da je dobro paziti na nju kao na videlo koje svetli u tami (2.Petrova 1.19-21), a zatim upozorava na lažne proroke i lažne učitelje koji unose jeresi pogibli, koje su očigledno u suprotnosti sa Svetim Pismom (2.Petrova 2.1).
Jevreji su na sudu optužili apostola Pavla da je kolovođa jeresi iz Nazareta, ali im je Pavle odgovorio da nije jeretik jer služi Bogu otačkome, i veruje sve što je napisano u zakonu i u prorocima, i ima nadu da će Bog vaskrsnuti mrtve pravednike i grešnike (Dela 24.5,14,15). Drugom prilikom, apostol Pavle je rekao da je on bio jeretik dok je bio farisej (Dela 26.5), dakle dok je ljudsku tradiciju stavljao ispred Svetog Pisma kao autoritet istine. Pavle je naglasio da jeretici neće ući u Božje Carstvo (Galatima 5.19-21), i da će pojava jeresi pokazati ko su pošteni vernici (1.Korinćanima 11.19). Pavle je naglasio da vernici treba da budu "nazidani na temelju apostola i proroka, gde je kamen od ugla sam Isus Hristos (Efescima 2.20)
Božji zakon, spisi proroka i apostola su temelj prave religije
Tako je u stvari pisana tradicija nastala da bi poništila laži koje su usmeno širili lažni vernici. Sveto Pismo Novog Zaveta nastalo je da bi se sprečilo širenje neistina o Bogu, Isusu Hristu i spasenju.
Međutim, neke crkve tvrde da su njihovi viši sveštenici obdareni istim moćima kao i apostoli. Tako po njima samo sveštenici mogu da tumače Bibliju. Na primer: Matej je tumačio proroka Isaiju, pa onda sveštenik može da tumači šta su apostoli i proroci pisali, dok obični vernici to ne mogu. Po njima, tumačenje Svetog Pisma povereno je samo sveštenstvu. Ovi stavovi su očigledno u suprotnosti sa već navedenim citatima. Reformacija je nastala upravo kao odbacivanje onoga što su sveštenici izmenili u učenju apostola i proroka, i povratak učenju Isusa Hrista objavljenom preko proroka i apostola. Pavle je izrekao prokletstvo nad onima koji uče drugačije. Vernici u Veriji bili su plemenitiji od vernika u Solunu jer su primili reč svim srcem i svaki dan istraživali po Pismu da li je to tako (Dela 17.10,11). Dakle, obični vernici (a ne sveštenici) istraživali su šta je istina u Svetom Pismu, i pisac Dela Apostolskih tvrdi da je to donelo pozitivne promene u njihovom karakteru.
KanonNovozavetni spisi su bili poznati još u prvom veku. U 2. veku kanon je manje - više, već bio definisan, već se znalo koje će knjige ući u kanon. U 3. veku se ponovo preispituju, da bi ga u 4. veku bio konačno definisan. Crkvene vođe su pod vođstvom Svetog Duha uvrstile u kanon knjige koje su očigledno nastale kao Božja objava, a ostale su kao apokrifne odbacili.
Radi toga što je crkva odredila koje knjige spadaju u kanon, crkve koje se smatraju naslednicima apostola smatraju da je crkva iznad Svetog Pisma, jer su verske vođe odredili šta je Sveto Pismo a šta nije.
Reč kanon znači merilo, mera. Kanon je nastao da bi na osnovu njega, to jest Svetog Pisma, moglo da se meri da li su drugi spisi nadahnuti od Boga. Određivanjem kanona, crkva je ograničila i sebe da neće učiti ništa što je suprotno Božjoj objavi - kanonu - Svetom Pismu. Kanon je stvoren da bi se sprečile jeresi, pa makar jeresi dolazile i od samih crkvenih vođa. Svako ko za sebe kaže da ima vlast koju ima samo Bog, time je odbacio Boga i pobunio se protiv Božje vlasti.
Postavlja se pitanje da li je Bog odredio kroz crkvu šta je kanon, ili je to crkva sama odredila? Naravno, crkva je radila onako kako ju je vodio Bog, što znači da je crkva ispod Božjeg autoriteta, a Božja volja je do danas zapisana u Svetom Pismu da bi nam služila kao kanon, merilo istinitosti. Svemoćni Bog ne bi dopustio da Njegova istina zavisi od ljudi, ma koliko ti ljudi bili religiozni.
Istorijski spisi u Bibliji sadrže puno izveštaja o otpadu sveštenstva, jer Bog ne prisiljava sveštenike da mu služe na ispravan način. I sveštenici imaju slobodnu volju da izaberu da li će da poslušaju Boga ili sebe.
Čak i kroz prvosveštenike koji su otpali od Boga, Bog je progovarao da bi objavio svoju istinu. Kajafa je u nameri da osudi Hrista na smrt rekao: "I ne mislite da je nama bolje da jedan čovek umre za narod, negoli da narod sav propadne. A ovo ne reče sam od sebe, nego budući poglavar sveštenički one godine, proreče da Isusu valja umreti za narod; I ne samo za narod, nego da i rasejanu decu Božju skupi ujedno. Od toga dakle dana dogovaraše se da ga ubiju." (Jovan 11.49-53) Dakle, rukopoloženi sveštenik koji je detaljno i uredno vršio tradicionalne obrede, hteo je da ubije Onog koji je dao te obrede da ukazuju na Spasitelja. Ipak, Bog je govorio i kroz ovog bezbožnog sveštenika, jer Božja istina ne zavisi od ljudi.
Ne gledajte da li vam se sviđa ili ne sviđa onaj ko govori o Bogu, nego da li je to što on govori u skladu sa onim što je Bog objavio u Svetom Pismu. "Ne treba li narod da pita Boga svojega? Ili će pitati mrtve mesto živih? Zakon i svedočanstvo tražite. Ako li ko ne govori tako, njemu nema zore." (Isaija 8.19,20)
To što je Bog upotrebio crkvu da na saboru ozvaniči kanon, merilo istine, ne znači da crkva ima vlast da taj kanon menja, ili da mu dodaje druge knjige suprotnog sadržaja. Koliko su ljudi nepouzdani kao kriterijum istine vidi se iz dva sabora koja su se bavila pitanjem ikona. Na saboru u Hereji 10. februara 754. godine, 333 episkopa je odlučilo da se obožavanje slika suproti nauci Svetog Pisma, što se jasno vidi iz stihova Jovan 4.24; 1.15; 20.29; 5.Mojsijeva 5.8,9; Rim. 1.23; 10.17; 2.Korinćanima 5.7. Već 787. godine, na saboru u Nikeji ukinuti su zaključci od 754. godine, i uspostavljen je kult ikona. Dakle, odluke sabora su promenljive i diskutabilne, jer im kriterijum nije uvek Božja istina, nego ljudski interesi.
Šta da radimo kad naiđemo na suprotnosti između Biblije i ostale pisane tradicije? Katolička crkva otvoreno kaže da im je kriterijum istine Sveti Magisterij (skup sveštenika), tradicija, pa tek onda Sveto Pismo. Na primer, dan odmora koji je propisan u 4. Božjoj zapovesti. Sve crkve se slažu da je Bog za dan odmora odredio sedmi dan, subotu. Ali pošto je Isus vaskrsao u nedelju, neke crkve smatraju da treba svetkovati nedelju a ne subotu. Ako u tradiciji tražimo odgovor, naći ćemo da su prvi vernici posle Hristovog vaznesenja svetkovali subotu, da su kasnije svetkovali i subotu i nedelju, a onda samo nedelju. Ako pretražimo celu Bibliju, videćemo da se nedelja nigde ne spominje kao sedmični dan koji treba svetkovati. Isus je zapovedio da čak i posle NJegovog vaskrsenja Božji narod svetkuje subotu, time što je rekao: "Nego se molite Bogu da ne bude bježan vaša u zimu ni u subotu." (Matej 24.20) Treba se moliti Bogu, da kad dođe progonstvo pred Hristov drugi dolazak, ne bude bežanje u zimu - jer su uslovi za preživljavanje teški, ni u subotu - jer po zakonu treba da se odmaramo tog dana, da se posebno posvetimo Bogu i primimo blagoslov. Kome verovati: Bogu ili ljudima? Bibliji ili tradiciji?
Čak i kad se drže ispravne tradicije koje je Bog dao, čovek često iskrivljuje smisao simboličkih obreda. Ljudi drže obrede da bi "otplatili" svoje grehe, umesto da u simbolici vide sliku spasenja koje im je Bog dao u Isusu Hristu.
RukopoloženjePosle izlivanja Svetog Duha na apostole, Sveti Duh se simbolički prenosio rukopoloženjem, čime su ljudi koji su se pokajali i obraćali Bogu dobijali darove Duha, kako bi efikasno propovedali o spasenju kroz žrtvu Isusa Hrista. Darovi Duha su na primer: da neko bude apostol, ili prorok, učitelj, čudotvorac, da isceljuje, da pomaže, upravlja, ali i da mudro govori, da je veran, da razlikuje duhove, da govori jezike (1. Kor. 12.4-11,28-31). Naravno Sveti Duh nije ograničen da deluje samo kroz onoga koji je rukopoložen. Bog je svemoćan, i može da deluje na koji god način On izabere.
Neki kažu da je u njihovoj crkvi rukopoloženje vršeno kontinuirano do današnjih dana, pa je to pokazatelj da su oni prava crkva. Pitanje je: da li posle rukopoloženja vernik može da greši, i da otpadne od Boga? Vera u Boga je zasnovana na slobodnoj volji, pa su tako neki vernici u apostolskoj crkvi učili jeresi i grešili. Grešio je čak i apostol Petar (Galatima 2.12) koga smatraju prvim čovekom apostolske crkve. Bog je u Bibliji realno opisao ljude kao slabe i nepouzdane. Jedino je Bog dostojan potpunog poverenja. Crkva koju čine pogrešivi ljudi je u pravu onoliko koliko uči ono što Bog, koji je uvek u pravu, govori preko Svetog Pisma.
Merilo po kojem ćemo da odredimo koja je crkva Božja crkva nije kontinuitet rukopoloženja od apostola do danas, nego koja crkva danas ima učenje Isusa Hrista, i koja crkva živi tako.
Rukopoloženje nije magijski čin koji ljudima daje vlast da mogu da se uče stvari suprotne Božjem učenju objavljenom u Bibliji, ili da krše Božje zapovesti. Rukopoloženi vernik je time obavezniji da se drži Božje istine i Božjih zapovesti, ali Bog rukopoloženjem nije zarobio njegovu slobodnu volju da ne može da greši.
Na primer, sinovi prvosveštenika Ilija koji su bili pomazani za svešteničku službu, otpali su od Boga, pa su potkradali narod koji je dolazio na bogosluženje. Bog je poslao proroka da Iliju prenese poruku, da iako je rekao da će Aronovi potomci da budu sveštenici, neće biti tako nego će bezbožni sveštenici da budu odbačeni, "jer one ću poštovati koji mene poštuju, a koji mene preziru biće prezreni." 1.Samuilova 2.27-30 I zaista, Bog je postavio za sveštenika vernog Samuila koji nije bio Levit, ni Aronov potomak, a odbacio neverne sveštenike. Time je Bog pokazao da kriterijum po kojem On postavlja sveštenike nije obred rukopoloženja, jer su i Ilijevi sinovi bili rukopoloženi, pa su ipak odbačeni zbog greha, nego poslušnost Bogu.
Mnoge crkve pojavile su se tek u 18-om i 19-om veku, ali je njihovo učenje približnije učenju Isusa Hrista i apostola nego što je učenje crkava koje navodno imaju kontinuitet rukopoloženja. Rukopoloženje je simbolički obred, i ako neko ko ne poštuje Boga bude rukopoložen, takav čovek sigurno neće dobiti darove Svetog Duha.
Nije potrebno da neko bude rukopoložen (da se nad njim izvrši simbolički obred) da bi čitao Sveto Pismo i propovedao drugima. Dovoljno je da se pokori uticaju Božjeg Duha, i da živi pod Božjim vođstvom (da izvršava suštinu, smisao obreda, a ne da drži spoljašnju formu obreda). Jevrejski sveštenici su imali potpuno očuvanu tradiciju rukopoloženja sveštenika za službu, ali su ipak osudili Hrista na smrt, iako je On autor obreda za rukopoloženje. To znači da simbolički obredi, ako se vrše bez stvarnog predanja Bogu, nemaju vrednosti.
Jovan Krstitelj je krstio Isusa Hrista. Jovanov otac je bio sveštenik, pa je po Mojsijevom zakonu i Jovan kao najstariji sin trebalo da nasledi svešteničku službu. Međutim, Jovan se nije učio u hramu, nije bio rukopoložen od drugih sveštenika, nije ni služio u hramu, a ipak je Isus za njega rekao da je najveći čovek. Jovana je učio Sveti Duh u pustinji, i pozvao ga u za ljude neobičnu svešteničku službu tačno u tridesetoj godini kad su sveštenici počinjali da služe u hramu. Iako Jovan Krstitelj nije rukopoložen od ljudi, jasno je da je bio dovoljan Božji poziv da bi njegova služba imala vrednost.
Odnos između Boga i vernika je u zavisnosti od poslušnosti i poverenja vernika, a ne od obreda. Zato je ta veza uslovna i promenljiva.
BogosluženjeAko uporedimo bogosluženje apostola i bogosluženje crkava koje tvrde da imaju kontinuitet rukopoloženja, videćemo bitne razlike. Apostoli su ušli u crkvu i sa uverenjem propovedali da su oni svedoci Hristovog učenja, njegove smrti i vaskrsenja. Posle njihovih govora ljudi su bili ukoreni za greh, pokajali su se i obraćali se Bogu. Da li naslednici apostola mogu da budu oni koji vrše obrede u kojima narod koji dođe na bogosluženje ne može da prepozna Hristovo učenje? Zašto danas kaditi kandilom kad kađenje simbolički predstavlja Hristove zasluge koje Hristos iznosi pred Boga zajedno sa našim molitvama, da bi molitve nas grešnih ljudi mogle očišćene od greha da izađu pred našeg Svetog Nebeskog Oca? Zar nije bolje reći ljudima da se mole Bogu u Hristovo ime, jer Hristove zasluge očišćavaju naše molitve?
Vršenje simboličkih obreda (čak i obreda koje je Bog naredio) nema nikakvu vrednost ako ljudi ne odluče da se pokore Bogu, što se vrlo jasno vidi iz prakse. Za Božić se, prema novinskim izveštajima, pred najvećom crkvom skupi čak oko 500.000 ljudi. Ljudi prisustvuju simboličkim obredima koje ne razumeju, odu kući neukoreni za greh, nepokajani i neobraćeni Bogu, i nastave da psuju Boga. To je potpuno suprotno od efekta propovedanja apostola. Posle govora apostola u crkvi, ljudi su se kajali za učinjene grehe, molili su se Bogu da im oprosti, i odlučivali da promene svoj život, da žive po Božjoj volji.
Osim toga, vršenje simboličke službe je Starozavetni prikaz Božjeg plana spasenja čoveka. U Novom Zavetu ispunjavaju se simbolički obredi u stvarnosti. Pashalno jagnje je Hristos na krstu, na praznik Beskvasnih Hlebova Hristos je bio bez "kvasca" koji simboliše greh, na Obrtni Snop Hristos je vaskrsao, na Pedesetnicu se izlio Sveti Duh na crkvu, idr. Neki simbolički obredi su zadržani, ali je Bog uvek stavljao naglasak na poslušnost i poverenje u Njega, a ne na spoljašnju religioznost u obredima.
PrvosveštenikTako je i prvosveštenik predstavljao Isusa Hrista koji će pred Bogom biti naš branilac, Otkupitelj. Danas kada Hristos stvarno posreduje pred Ocem, nije potrebno da se to prikazuje u ceremonijama. Prvosveštenik je predslika Hrista samo dok vrši simboličke obrede koje je Bog propisao. Čim bi prvosveštenik uradio na svoju ruku nešto što Bog nije propisao, to bi bio otpad od Boga, a ne nova tradicija. Tako i danas prvi sveštenik bilo koje crkve nema vlast da menja ono što je Bog uspostavio.
Neki tvrde da je apostol Petar kamen na kojem je sazidana crkva, na osnovu teksta Matej 16.13-19. Navodno je Petar bio prvi čovek crkve, a tu svoju navodnu neograničenu vlast preneo je i na svoje naslednike. Međutim, u celom ovom tekstu se postavlja pitanje: ko je Isus? Petar ispravno kaže: "Ti si Hristos, sin Boga živoga." I Isus odgovarajući reče mu: blago tebi Simone, sine Jonin! Jer telo i krv nisu tebi to javili, nego otac moj koji je na nebesima. A i ja tebi kažem: ti si Petar, i na ovome kamenu sazidaću crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati." Kako je Petar razumeo ovu rečenicu? Posle Isusovog vaznesenja sam Petar tvrdi da Isus nije mislio da je Petar ugaoni kamen, nego je mislio na sebe (Dela 4.8.10-12). Isto je ponovio u 1. Petrovoj 2.4-8. Isus je sam izjavio da je on taj kamen (Matej 21.42-44). U Starom zavetu Jahve je označen kao KAHAL - stena spasenja. Kada apostoli nazivaju Isusa stenom, oni zapravo aludiraju na ovaj starozavetni izraz. Apostoli, koji su bili Jevreji i koji su znali za ovo, ne bi nikada pristali da Petra nazovu stenom. I zaista, ni na jednom mestu, nijedan od apostola nije napisao da je Petar stena. U 1 Kor 10:4 nalazimo odgovor ko je "petra": "a stena (kahal) beše Hristos."
U Novom Jerusalimu u kojem je Bog sjedinjen sa crkvom (Otk 21.22) kamen temeljac ne čini samo apostol Petar, nego svih 12 apostola (Otk 21.14).
Ni ostali apostoli nisu onu Hristovu rečenicu upućenu Petru shvatili kao uzdizanje Petra iznad ostalih apostola. Da su mislili da je Isus proglasio Petra prvim čovekom crkve, ne bi se posle Pashalne večere prepirali ko je među njima najveći (Luka 22.24). Osim toga, Petar se 3 puta odrekao Hrista,a jednom ga je apostol Pavle ukorio da se ponaša dvolično (Galatima 2.11-14), i to posle Hristovog obraćanja Petru kao kamenu i posle izlivanja Svetog Duha na Petra.
Petar jeste bio jedan od apostola preko koga je Bog činio velike stvari, ali nije nepogrešivi autoritet čiji sud bi se izjednačio sa Božjim kao što neke crkve tvrde, da bi svoje sadašnje vođe stavili kao autoritete ravne Božjem glasu.
Petru je Isus dao "ključeve od carstva nebeskoga: i što svežeš na zemlji biće svezano i na nebesima; i što razdrešiš na zemlji biće radrešeno na nebesima." (Matej 16.19) Međutim, Isus je isto to rekao i ostalim apostolima (Matej 18.18)! Isto tako su fariseji kao lažni vernici "zatvarali carstvo nebesko od ljudi" (Matej 23.13). Šta su ključevi koji otvaraju ili zatvaraju carstvo nebesko? "Teško vama zakonici što uzeste ključ od znanja: sami ne ulazite, a koji šćadijahu da uđu, zabraniste im." (Luka 11.52) Bog je ljudima poverio reči istine. Trebalo je da ljudi objavljuju istinu drugima, i tako ih pozivaju da izaberu Boga i zakone Božjeg carstva. Ključevi nebeskog carstva su Hristove reči, istine o spasenju čoveka koje svako od nas može da izabere ili odbaci. Ključevi nebeskog carstva nisu neograničena vlast koju bi Bog dao jednom čoveku da po svom nahođenju prima ili odbacuje ljude, da kažnjava ili spasava. To su zloupotrebe koje pokazuju koji duh vodi tog čoveka, Božji Duh milosti i pravde, ili duh nemilosrdnosti i agresije.
Crkva objavljuje kako neko može da se spase ili propadne, ali nema moć da nekoga spase ili uništi.
Nigde u Novom Zavetu apostoli nisu koristili autoritet koji bi bio apsolutan, nego su govorili o načinu spasenja. Crkva ne sme da zavisi od čoveka, niti čovek sme da vlada crkvom. "Prođite se čoveka kome je dah u nosu, jer šta vredi?" Isaija 2.22
ZaključakBog je preko proroka Osije vrlo direktno objasnio ko može da bude Božji narod, a ko ne može: "Izgibe moj narod jer je bez znanja. Kad si ti odbacio znanje, i ja ću tebe odbaciti da mi ne vršiš službe svešteničke. Kad si zaboravio Boga svojega i ja ću zaboraviti sinove tvoje." Osija 4.6 Dakle, merilo da li smo Božji narod nije koliko dugo držimo obrede koje ne razumemo, nego da li prihvatamo znanje koje nam je Bog svima dao i da li živimo po tim otkrivenjima.
"A rod je duhovni ljubav, radost, mir, trpljenje, dobrota, milost, vera, krotost, uzdržanje." Duhovan čovek koji sledi Boga imaće ove osobine. Čovek koji samo govori o Bogu a mrzi, svađa se, agresivan je, nema milosti i nije krotak, takav čovek nema ni veru u Boga. Vera u Boga podrazumeva ne samo da verujemo da Bog postoji, nego da imamo poverenje u Boga i da budemo verni Bogu.
Ako želimo da poslušamo Boga, budimo otvoreni da čujemo Njegov glas koji nam govori iz Svetog Pisma koje je nama upućeno. Bog može da govori preko ljudi, ali budimo oprezni. Dobro ispitajmo da li je poruka zaista od Boga ili od čoveka. Nemojte da se oslonite na svoja osećanja, nego upotrebite razum koji nam je Bog dao, da razlučite istinu od laži.
Mnogi danas čim vide da čitate ili citirate Bibliju pomisle da ste "sektaš". Čitati Bibliju i verovati u Božju istinu je vera otaca, vera koju nam je Bog ostavio. Biblija je merilo na osnovu kojeg možete da odredite koliko su bilo koja verovanja istinita. Ako se učenje bilo kog ljudskog autoriteta ili crkve razlikuje od istine koju je Bog objavio u Svetom Pismu, jasno je koga treba poslušati. Bez obzira da li su to crkveni oci ili savremeni evanđelisti. "Nego Bog neka bude istinit, a čovek svaki laža" (Rimljanima 3.4).