Ko je stvorio Boga?
Ko je stvorio Boga? (Kako je nastao Bog)
Ako je tebe stvorio svemir, ko je stvorio tvog stvoritelja – svemir?
Ovo pitanje religiozni ljudi postavljaju ateistima znajući da prema postojećim prirodnim zakonima materija i energija ne mogu da budu stvoreni niti uništeni.
Tako ateisti ne mogu da odgovore na pitanje kako je nastala materija i energija koja je eksplodirala u Velikom Prasku, jer prema zakonu održanja, materija i energija ne mogu da nastanu ni iz čega.
Međutim, na ovo pitanje ateisti obično uzvraćaju kontra pitanjem: „Ko je stvorio Boga?“ Na prvi pogled, izgleda da je rezultat nerešen, da u pat poziciji svako zadržava svoj raniji stav.
Pre nego što damo logičan odgovor na pitanje „Ko je stvorio Boga?“, pokušaćemo da objasnimo najčešće predrasude koje većina ljudi ima o pojmu Boga. Zbog pogrešne predstave o Bogu, ljudi i postavljaju ovakva pitanja.
Ljudi obično Boga zamišljaju kao čoveka duge, sede brade i kose, kako lebdi u oblacima okružen anđelima.
Dakle, ljudi zamišljaju Boga u ljudskom telu, ograničenog vremenom i prostorom, u naše 3 dimenzije.
Ljudi na Boga gledaju antropocentrično, jer mu pripisuju ljudske osobine i ljudska ograničenja, pa misle da sve što je čoveku nemoguće, to po ljudima mora da bude nemoguće i Bogu.
Međutim, ako je Bog biće iz druge dimenzije, ako živi van vremena i prostora za razliku od nas, ako je čovek telesno biće a Bog duhovno, onda bi čovek imao u startu veliki problem da shvati ko Bog jeste, kakav je, to jest kakve osobine ima.
Čovek iz Pljosnate zemlje
Da bismo razumeli koliko je čoveku teško da razume Boga, kao ilustraciju ćemo upotrebiti priču o čoveku u zamišljenoj Pljosnatoj zemlji.
Zamislite čoveka koji živi u svetu sa dve dimenzije. Njegov svet je kao list papira. Ima samo dužinu i širinu. U njegovom svetu ne postoji visina.
Mi ljudi živimo u svetu sa 3 dimenzije. Mi imamo dužinu, širinu i visinu. Visina je ono što razlikuje svet sa 2 dimenzije od sveta sa 3 dimenzije.
Čoveka iz 3 dimenzije ne možemo da uguramo u svet sa dve dimezije, ne možemo da ga ubacimo u papir, jer papir nema visinu.
Mi možemo da nacrtamo čoveka u dve dimenzije, da nacrtamo portret ili profil, ali slika ne prikazuje čoveka u punini u sve 3 dimenzije, nego pokazuje samo njegove dve dimenzije, samo jedan deo tog čoveka.
Možemo da nacrtamo čoveka i sa strane, iz profila, ili s leđa, ili odozgo. Čovek viđen odozgo izgledao bi neprepoznatljivo osobi iz dve dimenzije, pošto tamo nema visine i nikad nisu videli čoveka odozgo.
Dakle, kako god da nacrtamo čoveka u dve dimenzije, ne možemo da prikažemo sve osobine tog čoveka, to je samo deo tog čoveka i deo njegovih osobina, ali taj čovek je mnogo više od te nacrtane dve dimenzije.
Predstaviti biće sa 3 dimenzije u 2 dimenzije uvek je nepotpuno, uvek nedostaje dosta toga.
Zato bi biću koje živi u dve dimenzije bilo veoma teško da shvati biće iz 3 dimenzije, slično kao što je ljudima teško da shvate Boga koji živi u nekim višim dimenzijama od naše.
Čovek koji živi u dve dimenzije može samo donekle da shvati osobine trodimenzionalnog bića, i to samo osobine koje postoje u njegove dve dimezije.
Aspekte treće dimenzije doživljavao bi kao čudo, kao kršenje prirodnih zakona i kao nešto nemoguće za razumevanje, isto kao što ljudi doživljavaju Boga kao nemoguće biće jer krši prirodne zakone našeg ograničenog trodimenzionalnog sveta.
Da bi to ilustrovali, zamislite da čiča Gliša iz dve dimenzije sretne loptu, dakle da sretne loptu koja ima 3 dimenzije, za razliku od kruga koji ima dve dimenzije.
Kada bi trodimenzionalno biće ušlo u svet sa dve dimenzije, moralo bi da zauzme dvodimezionalni oblik koji ne odražava sve njegove osobine iz tri dimenzije.
Čak i tada, postupci bića iz tri dimenzije izgledali bi kao čudo za biće iz dve dimenzije. Da to objasnimo.
Lopta bi se pretvorila u krug, da bi bila vidljiva u svetu sa dve dimenzije. Mi ne bismo videli visinu lopte, i imali bismo predrasudu da je lopta ograničena samo sa dve dimenzije kao i čiča Gliša.
Međutim, lopta ima osobine koje čovek iz dve dimenzije teško može i da zamisli da postoje, pošto je njegovo razumevanje ograničeno na dužinu i širinu, a ne razume treću dimenziju.
Isto tako je ljudima teško da zamisle osobine Boga koji živi u dimenzijama kojih nismo ni svesni i koje nam je teško i da zamislimo da postoje.
Veliki šok za čoveka iz dve dimenzije bio bi kada bi lopta iz sveta sa 3 dimenzije tek počela da ulazi u njegov svet sa dve dimenzije.
Čovek bi prvo video samo jednu malu tačku, gde je lopta svojim vrhom dodirnula papir na kome se nalazi čovek iz Pljosnate zemlje.
To je kao kad loptu umočite u boju i dodirnete papir; ostao bi kružić na mestu gde je boja dodirnula papir.
Čovek je začuđen, jer se tačka iznenada ni iz čega pojavila u svetu sa dve dimezije i postala materija.
To mu izgleda kao kršenje prirodnih zakona, pa bi čovek iz Pljosnate zemlje mislio da halucinira, da mu se priviđa, jer ono što vidi ne može spontano da nastane u svetu sa dve dimezije.
Ako ova lopta dublje uđe u svet sa dve dimenzije, njen presek će od jedne tačke postati mali kružić, koji će postajati sve veći dok lopta sve više prolazi kroz papir.
Tako početno čudo postaje sve veće čudo, koje je sve nerazumljivije čoveku iz Pljosnate zemlje.
Čovek iz dve dimenzije sačinjen je od niza tačaka. I krug je kriva linija, koju sačinjava niz spojenih tačaka.
Međutim, čovek iz pljosnate zemlje se vara ako misli da razume u potpunosti krug koji se pojavljuje pred njim.
On ne zna da je taj krug samo presek lopte, da se vidi samo krug u dve dimenzije, a da ostale osobine lopte nisu ni vidljive čoveku iz Pljosnate zemlje.
Kad bi se Bog ili anđeo i materijalizovao u našoj dimenziji, mi bi videli samo jedan aspekt Njegovog bića, dok bi sve ostale osobine duhovnog bića iz druge dimenzije ostale neshvatljive čoveku.
I što više lopta ulazi u dve dimenzije, na papiru se vidi sve veći krug.
A kad prođe svoj ekvator, krug postaje sve manji, dok ne postane jedna tačka koja zatim nestane.
Sve ovo u svetu sa dve dimenzije izgleda kao da je deo materije i energije stvoren a zatim uništen, što je po prirodnim zakonima sveta dve dimenzije nemoguće.
U stvarnosti, nije ni došlo do stvaranja i uništenja materije, nego do preklapanja dve različite dimenzije.
Sve što nauka sveta sa dve dimenzije zna o stvarnosti, nije dovoljno da objasni loptu iz tri dimenzije.
Tako ni svo naše znanje o naše 3 dimenzije nije dovoljno da shvati Božju prirodu, ako Bog ima mnoštvo dimenzija koje mi ne poznajemo. Bog izgleda naučno nemoguć za čoveka, kao čudo, samo zato što je naše znanje o stvarnosti ograničeno na ono što mi znamo o našem svetu.
Ma koliko čovek iz dve dimenzije ne veruje u čuda, čudo se događa pred njegovim očima.
Zamislite da lopta dok je u ekvatoru ispuni celu sobu, i progovori čoveku iz Pljosnate zemlje u svetu sa dve dimenzije.
Čovek bi čuo glas koji dolazi ne iz jednog pravca, nego iz svih pravaca oko njega. Glas bića iz 3 dimenzije bio bi šok za biće iz dve dimenzije.
Baš tako apostol Jovan opisuje Božji glas “kao huku mnogih voda” Otkrivenje 1:15, ili kao “glas veliki kao trube koje govoraše” Otkrivenje 1:10.
Posle nekog vremena kad se čovek iz Pljosnate zemlje privikao na glas kruga, zamislite da lopta želi da se predstavi čoveku iz dve dimenzije i da mu objasni kako ona stvarno izgleda.
To bi čoveku iz dve dimenzije bilo neshvatljivo. Ono što za um ograničenog znanja izgleda kao psihotična halucinacija, u stvari ima racionalno objašnjenje dostupno inteligentnijim bićima.
Šta je u umu čoveka iz Pljosnate zemlje kad mu neko kaže lopta? Ljudi iz 3 dimenzije lako mogu da ilustruju loptu na papiru jednim krugom, i da zamislimo treću dimenziju lopte koju ne vidimo.
Međutim, za čoveka iz sveta 2 dimenzije, lopta je iracionalni predmet iz sveta mašte, nešto što u tom svetu niko nije video i što neko može samo da veruje da tako nešto postoji, ali lopta u dve dimenzije ne može da se vidi u punini njene prirode.
Zato bi čiča Gliša mislio da lopta ne postoji, nego bi mislio da će jednog dana naći naučni odgovor unutar svog dvodimenzionalnog sveta, na pitanje zašto ove tačke i linije izgledaju kao čudo pred njim, a da u stvari predstavljaju neki krug koji je optička varka za njega.
Zamislite da ste u svetu dve dimezije, u ravni i da iz horizonalnog ugla gledate krug ispred sebe. Iz horizontale krug izgleda kao prava linija.
Ako pogledate krug sa desne i sa leve strane, i dalje bi videli samo jednu zakrivljenu liniju. Čovek u dve dimenzije ne bi mogao da vidi ni pravu sliku kruga, koju vidimo mi koji papir gledamo odozgo, a kamoli da zamisli loptu koja izlazi izvan njegovog sveta.
Ako bi čovek video da zakrivljena linija završava tamo gde je i počela, on bi mogao bi da u glavi zamisli izgled kruga.
Međutim, ako je čovek iskustveno ograničen sa dve dimenzije, on nikako ne može da zamisli predmet sa 3 dimenzije kao što je lopta, jer je to izvan njegove sposobnosti razumevanja, nešto što nikada nije video, za šta bi mislio da je čudo.
A tek kad bi video poprečni presek složenog bića kao što je 3D čovek, iz tog preseka čovek iz dve dimenzije nikako ne bi mogao da ima ispravnu predstavu o fizičkom izgledu celog bića iz više dimenzije, a kamoli njegove intelektualne procese i njegov duhovni svet.
Za čoveka iz dve dimenzije, nemoguće je da postoji čovek iz 3 dimenzije, jer on nije intelektualno u stanju ni da ga zamisli.
Jedini način da čovek iz dve dimenzije zamisli loptu, jeste da zamisli da se nacrtani krug na papiru veoma brzo rotira po vertikali. Međutim, on ni u mislima ne može da zamisli da postoji treća dimenzija - visina.
Čovek u dve dimenzije pokušao bi da rotira papir po horizontali u levo ili u desno, čime bi i dalje video samo krug.
On bi tvrdio da lopta uopšte ne postoji jer ne postoji treća dimenzija, da to u prirodi nikad nije viđeno, da to nije naučno moguće niti je dokazivo.
Kao što čovek iz dve dimenzije ne bi mogao da zamisli osobine lopte zbog svoje iskustvene i intelektualne ograničenosti, isto kao što ni ljudi ne mogu da zamisle Boga koji postoji u dimenzijama koje su nama nepoznate.
U svetu sa dve dimenzije, verovanje da postoji lopta bila bi religija koja veruje u čuda, a ne egzaktna nauka.
Jedini argument koji je prihvatljiv čoveku u dve dimenzuje je argument na njegovom nivou razumevanja, ma koliko postojala istina iznad tog razumevanja.
Čovek iz sveta dve dimenzije ne želi da prihvati mogućnost da lopta postoji, jer to za njegov um izgleda nemoguće.
Čak i ako se lopta pokaže pred njim i objasni mu prirodu sveta tri dimenzije u okviru njegove dve dimenzije,
čovek bi ostao skeptik koji ne prihvata da mu neko kaže da on nije najpametnije biće na svetu.
Ova priča o dve i tri dimenzije pokazuje nam koliko je naše razumevanje sveta oko nas ograničeno, a naročito koliko ne razumemo pojam i prirodu Boga.
Dakle, ko je stvorio Boga?
Pitanje ko je stvorio Boga, nosi u sebi osnovno nerazumevanje ko Bog jeste.
Pitanje „ko je stvorio Boga“ je iracionalno, jer pojam Boga podrazumeva Biće van vremena i prostora, Biće koje ne poleže zakonima kojima podležu ljudi, Biće koje postoji oduvek i koje nema početak ni kraj svog postojanja, Biće koje je svuda prisutno Duhom i koje sve zna.
Večno Biće ne može da ima uzrok postojanja. Bog je samopostojeći, postoji sam po sebi i Njegovo postojanje ne zavisi ni od čega.
Ljudi ne razumeju ideju da Bogu ne treba uzrok postojanja, jer čovek nema tu osobinu.
Bog kao biće daleko je komplikovaniji od čoveka, Biće drugih dimenzija koje mi ne poznajemo, i koje nam je teško i da zamislimo.
Pitanje “ko je stvorio Boga” postavljaju ljudi koji izjednačavaju Boga sa čovekom, i misle da i Bog podleže zakonima u prirodi kojima mi podležemo.
Ljudi su skloni da Boga ograniče samo na ono što mi kao ljudi možemo. Ako ljudi nešto ne mogu da urade, veoma često oni smatraju da ni Bog to ne može. Ako zakoni u prirodi ograničavaju nas, ljudi misle da zakoni u prirodi ograničavaju i Boga.
Ako se pitamo šta je uzrok nastanka materije, energije i života, jasno nam je da taj uzrok nije u našem trodimenzionalnom svetu, nego izvan njega.
Mi znamo neke zakonitosti sveta 3 dimenzije, i znamo da materija, energija i život ne nastaju spontano sami od sebe, pa niko ne zna kako je nastala materija i energija koja je navodno eksplodirala u Velikom Prasku i formirala svemir.
Čak i ako je vreme četvrta dimenzija, uz visinu, širinu i dužinu, to nam ne daje odgovor na pitanje porekla materije i energije.
Šta god da je uzrok vremena, visine, širine i dužine, i dalje mora biti u višoj dimenziji, koja je nama teško razumljiva.
Svet ne može da se stvori iznutra, ne može da stvori sam sebe, nego je potreban neko spolja, izvan kosmosa, da bi mogao da stvori kosmos. Bog nije stvorio svemir iznutra, jer bi to značilo da je svemir već postojao.
Moralo je da ne postoji ništa, da ne postoji svemir, da ne postoji energija, materija ni vreme, da postoji jedino Bog,
i da Bog onda stvori svemir, to jest materiju i energiju, prostor i vreme.
Ako je to tako, ako je logički neophodno da je Bog izvan svemira, onda to znači da Bog ne podleže zakonima kojima podleže materija i energija.
Bog je iznad svih prirodnih zakona. Boga ne mogu da ograniče prirodni zakoni. Nasuprot, Bog je stvorio prirodne zakone.
Da nisu stvoreni zakoni u prirodi, očekivali bismo haotično kretanje materije, nesposobno da formira bilo šta svrsishodno ili korisno.
Činjenica da u prirodi postoje zakonitosti po kojima se ponaša materija i energija, ukazuje na inteligentno stvaranje, na stvaranje od strane inteligentnog bića.
Nastanak svemira je morao da bude singularitet, jedinstveni događaj u istoriji u kojem su nastali materija, energija i život.
Ljudi koji veruju u spontanu evoluciju veruju u uniformizam i negiraju postojanje singulariteta, jer veruju da su svi procesi u priodi oduvek su bili onakvi kakvi su danas. Međutim, mi ne vidimo da danas nastaju materija, energija i život.
Kako je onda nastao Bog? Ovo pitanje odnosi se na pogrešnu osobu, jer na Boga opisanog u Bibliji ne utiče vreme, materija ili prostor. Ako na nekoga utiče vreme, materija ili prostor, to je dokaz da to nije Bog.
Vreme, materija i prostor moraju da nastanu zajedno, odjednom, oni ne mogu da postoje jedno bez drugog.
Ako postoji materija a ne postoji prostor, gde ćete staviti materiju?
Ako postoje materija i prostor a ne postoji vreme, KADA ćete staviti materiju u prostor? Sve bi bilo smrznuto u jednom trenutku.
Vreme, materija i prostor ne postoje nezavisno jedno od drugoga, morali su da nastanu istovremeno.
To Biblija opisuje u prvoj rečenici: “U početku (to je vreme) stvori Bog nebo (prostor) i zemlju (materija).”
Vreme opisujemo kao prošlost, sadašnjost i budućnost;
Prostor je opisan kao dužina, širina i visina;
Materija je opisana kao čvrsta materija, tečnost i gas. Dakle tri osnovna elementa svemira opisana su sa tri osnovne osobine.
Onda ne čudi da je Bog u Bibliji opisan kao Otac, Sin to jest Reč, i Sveti Duh.
Dakle, Bog koji je stvorio materiju, prostor i vreme, mora da postoji izvan njih. Ako je neko ograničen materijom, prostorom i vremenom, onda to nije Bog.
Na primer, slikar nije deo slike koju je naslikao i nema iste osobine koje ima slika koju je napravio, tako ni Boga ne možemo tumačiti po zakonima koji vladaju u svemiru koji je Bog stvorio.
Čovek koji je napravio kompjuter nije u kompjuteru, pa da stalno menja brojeve i slova na ekranu.
Tako i Bog koji je stvorio svet mora da bude izvan svemira, i svemir na Boga ne može da utiče, a Bog može da utiče na svemir.
Tako zakoni svemira ne vaze za Boga, kao što zakoni funkcionisanja kompjutera ne važe za autora kompjutera.
Tvorac kompjutera može da govori i druge jezike osim kompjuterskog, može da diše, da jede, da razmišlja o apstraktnim pojmovima, dok je kompjuter ograničen na program koji je njegov autor napravio za njega.
Problem u razumevanju ljudi imaju kada pokušavaju zakonitosti koje vaze za ljude i druga stvorenja, fizičko-hemijske procese – primene na Boga – koji je izvan svemira.
Da bi mogao da stvori svemir, Bog je morao da bude izvan svemira, i samim tim nezavisan od zakona u prirodi koji je stvorio.
Ako auto mora da koristi benzin kao gorivo, to ne znači da dizajner auta mora da radi na benzin.
Dizajner je nezavisan od onoga što je stvorio i ne podleže pravilima svoje tvorevine.
Tako Bog ne podleže zakonima prirode. Ako materija i energija ne mogu da budu stvoreni ni uništeni, to ne znači da Bog ne može da ih stvori ili uništi.
Ako bi beskranog Boga stavili u naš ograničeni um, onda takav “bog” ne bi bio vredan da ga obožavaju. Ako bi Bog bio stvoren, to bi bio dokaz da to nije Bog.
Ako Bog postoji, On nije entitet unutar sveta prirode, nego Tvorac sveta prirode i uzrok svih procesa.
Zato Boga nije moguće objasniti prirodnim procesima, jer Bog prethodi prirodnim procesima.
Sva objašnjenja u nauci pozivaju se na dimenziju iznad naše. Teorija struna (String theory) govori o postojanju oko 10 različitih dimenzija. To još više komplikuje istinu za biće iz 3 ili 4 dimenzije, koji pokušava da razume poreklo svemira i uzrok postanka koji mora biti izvan svemira.
Šta je peta dimezija? Znamo za širinu, dužinu, visinu i vreme, a nam je teško da zamislimo petu dimenziju, za koju kažu da je paralelni svet sličan našem.
Još teže nam je da zamislimo šestu dimenziju, ili sedmu, osmu, devetu ili desetu dimenziju, koju opisuju kao beskrajne mogućnosti.
Jednačine u matematici sugerišu da postoji još više dimenzija. Teorija bozona i kvantna teorija sugerišu da postoji čak 26 dimenzija. Te jednačine su neproverljive u našem svetu od 3 ili 4 dimenzije.
To nam pokazuje koliko je komplikovano razumeti koncept šta Bog jeste, jer je Bog različit od čoveka do te mere da nam je teško da shvatimo i delić Božje prirode koja je izvan svih dimenzija.
Pitanje ko je stvorio Boga, ili kako je Bog nastao, polazi od pogrešne pretpostavke da je Bog ograničen prirodnim zakonima kojima smo mi ljudi ograničeni, pa se na to pitanje ne može dati racionalan odgovor. Bog u kojeg iskreni ljudi veruju nije ograničen prirodnim zakonima.
Ko Bog jeste?
Ako Bog nije čovekoliko biće sa sedom bradom i kosom, ko Bog jeste?
Bog nije ograničen oblikom kao čovek, pa se u Bibliji pojavljivao u raznim obliicima (na primer kao golubica prilikom krštenja Mesije, u stubu od oblaka i od vatre, pa i u ljudskom obliku).
Ljudi su od malena indoktrinisani pogrešnom slikom o Bogu. Naši koncepti su pod velikim uticajem pogrešne slike o Bogu koju ima većina ljudi, i religiozni i ateisti. Ljudi Bogu pripisuju ljudske osobine, iako Bog ima daleko uzvišenije osobine.
Na primer, Isus kaže da je “Bog Duh” Jovan 4.24 Iako mi koristimo reč duh, mi ne znamo šta je to duh, osim da je duh nešto nematerijalne prirode.
Čoveku je teško da razume ko Bog jeste, jer je Bog duhovno Biće, a duh nije nešto što smo mi ljudi u stanju da definišemo.
Pošto mi ne možemo da znamo ko Bog jeste, potrebno je nam On sam kaže za sebe šta On jeste.
Ako u Bibliji tražite definiciju Boga, Bog sebe ne opisuje fizičkim osobinama, nego apstraknim, i za nas teško shvatljivim osobinama.
Osim toga da je Bog duh, nama je neshvatljivo da u Bibliji piše da je Bog svetlost (1.Jovanova 1.5). Čoveku je neshvatljivo da ličnost može da bude svetlost.
Bog jeste figurativno svetlost, jer istinom prosvetljava ljude, ali ovde se isto misli na Božju prirodu koja nadilazi sve ljudske osobine. To znači da Bog ima brzinu od bar 300.000 km/sekundi.
Neshvatljivo nam je i kako ličnost može da bude reč (“I Bog beše Reč” Jovan 1.1) i da tom Rečju stvara svet.
Isus kaže da Bog nije telo ili krv (Matej 16.17).
Mojsije kaže da “Bog nije čovek” 4.Mojsijeva 23.1
Apostol Jovan kaže: “Boga niko nije video” 1.Jovanova 4.12 Mi se pitamo kako neko može da bude ličnost, a da bude nevidljiv, jer je to u svetu sa 3 dimenzije nemoguće.
Kako ličnost može da bude ljubav: “Bog je ljubav” 1.Jovanova 4.8,16
Neshvatljivo nam je kako Bog može da bude večan (1.Mojsijeva 21.33); što znači da živi van vremena, van sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, a da može i da uđe u vreme.
Psalam 90.2 kaže: „Pre nego se gore rodiše i sazda se zemlja i vasiljena, i od veka i do veka ti si Bog.“ Dakle, Bog postoji “Od veka” (dakle od večnosti, jer Bog nema početak), i Bog postoji – “do veka” (do večnosti, što znači da Bog nema kraj) Sve ima početak i kraj osim Boga. On oduvek postoji.
Stvaranje sveta opisano je u 1.Mojsijevoj i u Jovan 1. Kad Biblija govori o početku, ona počinje od činjenice da je na početku Bog već postojao, i da je onda sva materija došla u postojanje preko Boga.
Mi ne možemo da shvatimo kako Bog može sve da zna, i kako od Njega ništa ne može da se sakrije: Jeremija 23:23,24 ”Jesam li ja Bog izbliza, govori Gospod, a nisam Bog i izdaleka? Može li se ko sakriti na tajno mesto da ga ja ne vidim? - govori Gospod; Ne ispunjam li ja nebo i zemlju? - govori Gospod.”
Sve ove Božje osobine pokazuju da je On izvan prostora i vremena, da On nije materijalan, da je duhovne prirode, pa time nije ograničen svemirom i vremenom.
Kad bi Bog bio dovoljno mali da bi ljudi mogli da ga shvate, onda bi ateisti tvrdili da Bog nije dovoljno velik da bi ga obožavali.
Bog izvan vremena i prostora
Pisci Biblije su svesni da materijani svemir ne može da ograniči Boga: 2.Dnevnika 2:6 “A ko bi mogao njemu sazidati dom kad ga nebo i nebesa nad nebesima ne mogu obuhvatiti?”
Ne samo da je u Bibliji Bog opisan da je izvan svemira i prostora, nego je i izvan vremena, jer na Njega protok vremena nema nikakav uticaj.
Ono što nama izgleda kao ogromno vreme od 1000 godina, za Boga je kao jedan dan. Na Boga koji je stvorio vreme, ono ne može da ima nikakav uticaj. (2.Petrova 3:8 “Ali ovo jedno da vam ne bude nepoznato, ljubazni, da je jedan dan pred Gospodom kao hiljada godina, i hiljada godina kao jedan dan.” Psalam 90:4 “Jer je hiljada godina pred očima tvojima kao dan jučerašnji, kad mine, i kao straža noćna.” Psalam 102:27 “Ali ti si taj isti i godine tvoje neće isteći.”)
Ali ako je Bog stvorio vreme, onda je očigledno postojao pre nego što je vreme nastalo, pa mu nije potreban stvoritelj. Zato u Bibliji Bog kaže za sebe: “Ja sam alfa i omega, početak i svršetak, prvi i poslednji” (Otkrivenje 22:13).
Ljudi su bića koja imaju početak i kraj, i nama je teško da shvatimo da bi moglo da postoji Biće koje nema početak i kraj.
Na Boga ne deluju zakoni prirode kao što je toplotna smrt, smanjenje količine vodonika i korisne energije u svemiru, jer je On autor tih procesa. Bog postoji oduvek. On je započeo vreme i On može da ga zaustavi.
Kad Bog učini kraj vremenu, materija i živa bića ući će u večnost – u vremenske uslove u kojima nema negativnih stvari.
Otkrivenje 21:4 “I Bog će otrti svaku suzu od očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više; jer prvo prođe”
Sve ove Božje osobine su nešto što čovek nije, pa nam je teško da shvatimo kako može da postoji Biće koje je Duh, svetlost, ljubav, Reč, nije telo i krv, koji je večan, i niko iz trodimenzionalnog sveta nije video Boga u punini u dimenzjama u kojima On boravi.
Mi smo kao čovek iz Pljosnate zemlje koji ne može da shvati trodimenzionalni objekat, makar bio tako jednostavan kao što je lopta.
Mi kao fizička bića moramo da budemo samo na jednom mestu u prostoru, na određenim koordinatama.
Nama je neshvatljivo kako Bog kao Duh može da bude svuda prisutan, da sve zna, da sve čuje, da na sve može da reaguje, a da ipak istovremeno sedi materijalizovan na jednom mestu, na svom prestolu u nebeskom hramu.
Tako čovek može na bilo kom mestu da uputi molitvu Bogu i da kaže da je izašao pred Božje lice.
Ovo je figurativan govor za apstraktne pojmove koje od živih bića samo čovek može da razume. Ako govorimo o izlasku pred Božje lice, mi govorimo o tome da nas je sveprisutni Bog čuo.
To je kao kad govorimo o licu naše zemlje u svetu, iako država nema doslovno lice. Mi govorimo o opštim osobinama naše nacije, koje vrednosti su nam važne, kako nas druge nacije vide.
Dakle, Bog nikad nije definisan fizičkim opisima. To je samo mali deo Božje složene ličnosti koji je pokazao u naše 3 dimenzije, ali Bog je mnogo više od toga što mi možemo i da zamislimo, jer nemamo predstavu o drugim dimenzijama u kojima Bog takođe postoji.
Naročito ne možemo da zamislimo kako je Bog izvan svemira, izvan prostora, kako je neograničen vremenom, i kako ima pristup svakom delu vremena u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Upravo zato pitanje “ko je stvorio Boga” jeste iracionalno.
To je kao kad bi nastavnik tražio od učenika da nacrta trougao sa 4 strane. Sama terminologija je kontradiktorna sama sebi.
Ljudsko neznanje
Većina stvari koje većina ljudi veruje o Bogu su NETAČNE.
Većina stvari koje većina ljudi NE veruje o Bogu su - TAČNE.
Ljudi razmišljaju u svom plitkom svetu o dubini koju je Bog stvorio.
Ako je vaš mozak samo slučajan skup hemikalija, kako možete da imate poverenje u vaš razum, i vaš proces razmišljanja?
Ma koliko raste ljudsko znanje, ima dosta pojava za koje znamo da postoje, a ne znamo šta u suštini one jesu.
Na primer, šta je svest? Mi imamo svest, ali ne znamo šta je to svest.
Ni profesori neurologije, psihijatrije, anatomije i psihologije ne znaju šta je svest.
Mi možemo da opišemo razliku između svesnog i nesvesnog, da opišemo osobine svesti, ali mi ne znamo šta je svest.
Znamo da nije materijalna, ali ne znamo šta jeste, jer ne razumemo ono što je izvan materijalnog sveta.
Šta je život? Mi ne znamo šta je život. Znamo da ga imamo, ali ne znamo šta je to u nama što čini da smo živi.
Šta je to energija? Mi ne znamo ni šta je energija, čak ni profesori fizike to ne znaju. Mi možemo da opišemo energiju, možemo da je izmerimo, da upotrebimo energiju, ali ne znamo šta je energija.
Sve ove pojmove koji nisu materijalne prirode mi ne znamo šta su. Mi vidimo njihove osobine, možemo da ih opišemo, ali kao da spadaju u svet ideja, ili u drugu dimenziju koju naš um još uvek ne može da shvati.
Donekle razumemo postojanje te druge dimenzije ideja, energije, svesti i života, ali i dalje ne znamo šta su.
Zamislite sada koliko nam je teže da shvatimo Boga koji je stvorio taj nama nedefinisani svet ideja, koji je stvorio našu svest, energiju i život.
Ako verujemo da postoje svest, energija i život a ne znamo šta su, onda ne bi trebalo da nam bude problem da verujemo u postojanje Boga kojeg takođe ne znamo šta je, ali vidimo Njegove osobine, kao što vidimo osobine energije, svesti i života.
Ne treba biti iznenađen da su elementi energije, svesti i života Božje osobine koje je uneo u svet, i koje možemo da razumemo samo onoliko koliko nam je On otkrio.
Mi verujemo da energija, svest i život postoje iako ih ne vidimo, jer možemo da objasnimo kako deluju.
Takođe, u materijalnom svetu teško je objasniti emocije, ljubav, mir, ili pojmove kao što je istina, pravda, milost, razum.
Naravno da niko od nas ne može da objasni kojom tehnologijom je Bog izgovorio Reč i stvorio svet.
Mi ne možemo da objasnimo tehnologiju koju je Bog upotrebio da bi se utelovio, kako je moguće da je živeo savršenim životom u telu čoveka, dopustio da ga stvorenja ubiju i vaskrsao trećeg dana.
Mi vidimo da nam je Bog rekao da se to tako dogodilo, vidimo da su svedoci tih događaja to tako opisali, i da su bili spremni da umru ali se nisu odrekli da je to zaista tako, a da nisu imali nikakav materijalni interes od svojih tvrđenja.
Božja objašnjenja sveta oko nas jesu jedina logična objašnjenja, jer sva ostala objašnjenja imaju više apsurda nego odgovorenih pitanja.
Ako Boga niko nije video, da li to znači da Bog ne postoji?
Ako neko kaže da ne veruje ništa što nije video ili osetio jednim od svojih pet čula, tada ne bi verovao u mnoge činjenice koje smatramo istinitim.
Niko nikada nije video atom, nije ga omirisao, dodirnuo, čuo ili osetio njegov ukus. Nijednim čulom ne možemo da registrujemo atom, ali niko ne može da kaže da ne postoji atomska bomba.
Niko nije video elektron, niti osetio nekim drugim čulom. Imamo u kući TV, mikrotalasne peći, ali nikad nismo videli fotone.
Postoje bežične tehnologije koje se ne vide. Dugačka je lista stvari koje ne vidimo, a ipak verujemo da postoje.
Mi možemo da napravimo eksperiment kojim ćemo dokazati da postoji i ono što ne vidimo, elektroni, atomi, bežični prenos informacija. Mi razumemo da oni postoje preko njihovih osobina.
Isto tako, iako ne vidimo Boga, iz Njegovih osobina kao što je apsolutna ljubav, svetlost, Duh, večan, reč, mi možemo da prepoznamo da Bog postoji.
Bog ima osobine koje ne nastaju spontano u neživoj prirodi, nego je potrebna inteligentna osoba da dizajnira, osmisli i stvori nama neshvatljivom tehnologijom za nas apstraktni svet koji samo možemo da zamislimo, jer je izvan naše 3 dimenzije.
Ako je u nauci prihvatljivo da verujemo u postojanje atoma, elektrona i bežične tehnologije iako ih ne vidimo, istim principom treba da nam bude prihvatljivo i da postoji Bog kojeg ne vidimo, jer preko Njegovih osobina i Njegovog delovanja prepoznajemo i Njegovo postojanje i Njegove principe.
S druge strane, postoje iluzije mađioničara koje nam pokazuju da ne treba verovati sve što vidimo.
Neke percepcije naš mozak ne može da obradi i da nam pravo razumevanje stvarnosti.
Ako znamo da je neko mađioničar, nećemo verovati da je učinio čudo, ali ako nam se neko ne predstavi kao mađioničar, mogao bi lako da nas prevari ako verujemo onome što smo videli, umesto onome što ne vidimo.
Ko je stvorio materiju? Ko je stvorio Boga? – nisu pitanja iste težine
Ateista Carl Sagan je rekao: “Ako ljudi kažu da Bog postoji oduvek, zašto ne bi skratili jedan potez i rekli da materija postoji oduvek?” (Cosmos, page 257).
Postoji razlika između pitanja kako je slučajnim procesima nastala materija koja je eksplodirala u Velikom Prasku, u poređenju sa pitanjem „ko je stvorio Boga“.
Materija podleže zakonima prirode, i ne može da izabere da se ponaša drugačije. S druge strane, Bog ne podleže prirodnim zakonima i može da se ponaša drugačije od prirodnih zakona.
Dakle, razlika između ova dva pitanja je u tome što mrtva materija nema kapacitet da se ponaša svrsishodno i inteligentno, dok živi Bog i te kako može, i to je prirodni način kako Bog funkcioniše.
Ateizam ne može da se osloni na singularitet, događaj koji se dogodio jedan jedini put u istoriji, jer veruju u uniformizam, da su uslovi u prirodi oduvek bili ovakvi kakvi su danas, pa smatra nemogućim događaje koji ne mogu da se ponove i desili su se samo jednom u istoriji.
Ako ateisti prihvate postojanje singulariteta, onda to znači da su sva čuda stvaranja koja je Bog učinio takođe moguća, jer su to jedinstvene intervencije u istoriji koje nauka ne može da proučava.
Bog je jedan jedini put u istoriji stvorio prostor i vreme, materiju i energiju, i raširio ih po stvorenom univerzumu.
Materija nema potencijal da postoji spontano oduvek i da stvori sve ostalo, jer je za stvaranje komplikovanog i funcionalnog svemira potrebna
inteligencija, svemoć, dizajnerske ideje i sposobnost da se izmisli tehnologija koja do tada ne postoji ni kao ideja, i da se ta tehnologija inženjerski precizno napravi da ostvaruje svrhu radi koje je izmišljena.
Lako je posaditi voćku koja u sebi ima ugrađen automatizam listanja, cvetanja, rađanja plodova, sazrevanja i mirovanja, uz komplikovanu razmenu gasova iz vazduha i minerala i vode iz zemlje.
Međutim, pre nego što je postojala prva jabuka, neko je morao da u svom umu zamisli ideju jabuke, specifičnog ukusa, mirisa, boje, oblika listova, visine stabla i krošnje, tehnologiju crpljenja vode i hrane iz zemljišta.
I kad je u svom umu zamislio ovakvu voćku, treba biti dovoljno inteligentan i sposoban da nama potpuno nepoznatom tehnologijom ni iz čega stvori prvo drvo jabuke,
koje će imati potencijal za sve varijetete jabuke kao vrste, koja će iz prvog primerka imati sve funkcije savršeno razvijene.
Zamislite da slučajnim sudaranjem atoma dobijete semenku, koja ima potencijal da iznikne u stablo.
Već postojanje semenke je statistički nemoguće da nastane slučajnim procesima u prirodi, i niko nikada nije video da u prirodi nastane neka nova vrsta slučajnim procesima.
Ali ako u mašti zamislite da iz nove semenke iznikne drvo, iako je drvo izraslo, krenulo je da lista u zimu i svo lišće se smrzlo.
Cvetovi su bili slučajno smešteni na korenu, i insekti nisu mogli da ih opraše, pa ne bi bilo plodova.
Čak i da nekako rodi plod, sunce ne može da mu daje potrebne elemente za rast i sazrevanje, jer je ispod zemlje.
Dakle, svi ovi elementi moraju odjednom da budu istovremeno savršeno funkcionalni, na svom mestu i u skladu sa ciklusom razvoja jabuke, inače bi bili beskorisni i biljka ne bi preživela ni jednu godinu.
Za ovako komplikovani dizajn, neophodna je inteligentna osoba, inženjer i dizajner koji će da osmisli jabuku, da izmisli tehnologiju kojom će je stvoriti, tako da dobijete funkcionalnu biljku kojoj je sve na svom mestu i tačno određeno vreme.
Zato je razumnije verovati da inteligentni Stvoritelj, koji postoji oduvek van prostora i vremena u svom umu dizajnirao i inžinjerski stvorio svemir,
nego da mrtva, neinteligentna materija postoji oduvek, i slučajnim procesima stvara neverovatno komplikovani svemir.
U matematici koristimo beskrajni niz brojeva, ali ni njima ne treba uzrok. Oni nisu nastali, oni su postojali kao ideja, a ljudi su samo otkrili njihove osobine.
Bog postoji kao duhovno Biće u drugoj dimenziji od naše, pa iako ga ne vidimo, mi prepoznajemo ideju postojanja Boga i otkrivamo Njegove osobine.
Uzrok svih uzroka
Mi znamo da prvi uzrok svih uzroka, mora sam da ne bude ničim prouzrokovan, da postoji od večnosti.
Međutim, priroda ima zakone održanja materije i energije koji sprečavaju takozvanu “majku prirodu” da stvori svet koji vidimo, dok inteligentni Stvoritelj bez uzroka svog postojanja, može da inteligentno aranžira svemir u ono što danas vidimo oko nas.
Ako nekada u budućnosti neko u laboratoriji koristeći neživu materiju stvori život, on time ne bi dokazao da je materija spontano mogla da stvori život, nego da je za nastanak života bio neophodan ovaj inteligentni naučnik koji je planirao, osmislio i sproveo taj proces stvaranja.
Zakoni fizike kažu da materija i energija ne mogu da budu stvoreni niti uništeni.
Bilo bi tačnije da se kaže da spontano u prirodi materija i energija ne mogu da budu stvorene ili uništene ili da čovek ne može da stvori niti uništi materiju; ali ako ljudi nešto ne mogu, to ne znači da Bog to ne može da uradi.
Međutim, pošto materija i energija ipak postoje, jasno je da mora postojati Neko ko može da stvori i uništi materiju i energiju, Neko iznad prirodnih zakona.
Niz uzroka mora da se zaustavi na jednom uzroku koji je prouzrokovao sve ostalo, da bi nastao svet koji vidimo.
Zato taj prvi uzrok bez uzroka svog postojanja mora inteligentna ličnost – Stvoritelj sveta, Bog.
Ako treba da po pitanju porekla biram šta je logičnije, da li je mrtva materija stvorila samu sebe, ili je večni, sveznajući i svemoćni Bog aranžirao neverovatno složeni svemir, nemam dovoljno vere da bih bio ateista.
Ako je svemoćan, da li Bog može da stvori kamen koji ne može da podigne?
Ovo pitanje ljudi postavljaju da bi bacilli sumnju da je Bog svemoćan.
Bog može da uradi sve šta naumi (Jov 42.2).
Za ljude postoje nemoguće stvari, ali ne i za Boga (Matej 19.26).
Naravno, svemoć podrazumeva da Bog neće raditi nelogične stvari ili logički kontradiktorne i nesvrsishodne stvari.
Naravno da je nemoguće da Bog stvori moćnije biće od sebe, jer je to logički apsurd.
Nemoguće je stvoriti kvadratni trougao ili kamen koji ne može da se pomeri. Ako je neko dovoljno moćan da stvori kamen, onda je dovoljno moćan i da ga pomeri.
Ovo je začikivanje Svemoćnog Boga da se odrekne svemoći, da prestane da bude svemoćan, što je suprotno razumu.
Bog je uvek svoju moć upotrebljavao za korisne stvari, a nikad na zlo ili na iracionalne stvari.
Besmisleno je pozivati Boga da zgreši, da prekrši svoje zakone logike da bi dokazao da je svemoćan ili da bi dokazao ljudima da postoji.
Bog nije naivan da nasedne na ovako providan i zlonameran trik.
Umesto da izazivamo Boga da uradi besmislene i naopake stvari da bi nam dokazao svoju moć, bolje je da se naučimo da ni mi ne koristimo svoje sposobnosti za zlo. Dobro je što Bog koristi svoje moći samo za dobro.
Neki ljudi kažu da je kamen koji Bog ne želi da pomeri jeste slobodni izbor koji svi ljudi imaju.
Ma koliko ljudi činili loše izbore, Bog nam neće ukinuti slobodnu volju, ali isto tako ne može da ukine posledice zlih izbora, a to je večna smrt.
Ljudima bi bilo pametnije da od Boga traže da u nama popravi ono što smo pokvarili odvojivši se od Njega, umesto da izmišljaju besmislene ideje bez logike i svrhe.
I sam Bog se ponaša u okviru zakona koje je stvorio, ne zato što sebe ograničava, nego zato što je to dobro.
Bog bira da se ponaša logično i zato i mi treba da izaberemo da se ponašamo logično.
Bog koji može da našu planetu od 6 kvantiliona tona obesi ni o čemu u vakuumu, dovoljno nam je isustrovao svoju svemoć, ako želimo da otvorimo oči da je vidimo.
Bog je čoveku teško shvatljiv
Bog je komplikovan. Sve što postoji je komplikovano ili bar komplikovanije nego što izgleda, a Bog koji je sve stvorio mora da bude komplikovaniji od svega što postoji.
Ljudska objašnjenja Boga su pojednostavljenje najkoplikovanijih činjenica u svemiru.
Pogledajte koliko su komplikovana naučna objašnjenja atoma, svetlosnih talasa, prijema svetlosnih nadražaja u oku i prenosa do mozga.
A mi govorimo o osobi koja je sav komplikovani svemir stvorila.
Ateisti obično pojednostave Boga i onda ga napadaju, jer misle da mogu da objasne Božje motive i zamisli u neverovatno komplikovanom rukovodjenju svemira.
Religija nije nešto što su ljudi izmislili, nego je izvedena iz nepromenljivih činjenica u prirodi.
Stvarnost nije jednostavna i lako objašnjiva kako bi ljudi želeli. Odgovore na mnoga pitanja teško je dobiti jer su veoma komplikovani i još neotkriveni.
Stvarnost se ne može otkriti nagadjanjem.
Religija se takođe ne može otkriti nagadjanjem. Problem nije jednostavan i odgovori ne mogu da budu jednostavni.
Izbor: Pljosnata zemlja ili poverenje u Boga
Pitanje “Ko je stvorio Boga?” je pitanje čoveka iz Pljosnate zemlje koji misli da ne postoji svet izvan njegove dve dimenzije,
i veruje da je istina samo ono što njegov ograničeni um može da shvati, i da istina izvan njegovog razumevanja ne može da postoji.
Pitanje je da li ćemo odlučiti da ograničimo istinu samo na našu Pljosnatu dimenziju i da ubeđujemo jedan drugoga kako ne postoji složeniji svet izvan naše dimenzije, i da ne postoji ništa što u naš um ne može da stane.
Umesto ohole umišljenosti da sve znamo i da smo mi merilo istinitosti, druga mogućnost je da shvatimo da postoji duhovni svet iznad našeg, da nam je iz tog sveta javljeno da imamo problem sa svojim moralnim izborima i odbacivanjem svog Stvoritelja.
Mi taj svet iz viših dimenzija ne razumemo zbog naše ograničenosti, pa nam nije objašnjen, nego nam je objašnjeno kako da se vratimo u sklad sa inteligentnim Stvoriteljem sveta izvan naših dimezija.
Bog je izvan vremena i prostora. Bog postoji oduvek. Bog je večan i nudi i ljudima da ih preobrazi da i oni žive večno.
Nije pitanje da li postoji Bog, nego da li čovek želi da poštuje svog nebeskog Oca. Bog je dokazao sebe i svoje postojanje samim stvaranjem sveta.
Božja odsutnost znači smrt za čoveka, a Božja prisutnost znači život za čoveka.
To su dve suprotne paradigme, dva izbora na kojima gradimo sve naše životne izbore.
Izbor je na nama: Pljosnata zemlja ili poverenje u Boga.
Ako je tebe stvorio svemir, ko je stvorio tvog stvoritelja – svemir?
Ovo pitanje religiozni ljudi postavljaju ateistima znajući da prema postojećim prirodnim zakonima materija i energija ne mogu da budu stvoreni niti uništeni.
Tako ateisti ne mogu da odgovore na pitanje kako je nastala materija i energija koja je eksplodirala u Velikom Prasku, jer prema zakonu održanja, materija i energija ne mogu da nastanu ni iz čega.
Međutim, na ovo pitanje ateisti obično uzvraćaju kontra pitanjem: „Ko je stvorio Boga?“ Na prvi pogled, izgleda da je rezultat nerešen, da u pat poziciji svako zadržava svoj raniji stav.
Pre nego što damo logičan odgovor na pitanje „Ko je stvorio Boga?“, pokušaćemo da objasnimo najčešće predrasude koje većina ljudi ima o pojmu Boga. Zbog pogrešne predstave o Bogu, ljudi i postavljaju ovakva pitanja.
Ljudi obično Boga zamišljaju kao čoveka duge, sede brade i kose, kako lebdi u oblacima okružen anđelima.
Dakle, ljudi zamišljaju Boga u ljudskom telu, ograničenog vremenom i prostorom, u naše 3 dimenzije.
Ljudi na Boga gledaju antropocentrično, jer mu pripisuju ljudske osobine i ljudska ograničenja, pa misle da sve što je čoveku nemoguće, to po ljudima mora da bude nemoguće i Bogu.
Međutim, ako je Bog biće iz druge dimenzije, ako živi van vremena i prostora za razliku od nas, ako je čovek telesno biće a Bog duhovno, onda bi čovek imao u startu veliki problem da shvati ko Bog jeste, kakav je, to jest kakve osobine ima.
Čovek iz Pljosnate zemlje
Da bismo razumeli koliko je čoveku teško da razume Boga, kao ilustraciju ćemo upotrebiti priču o čoveku u zamišljenoj Pljosnatoj zemlji.
Zamislite čoveka koji živi u svetu sa dve dimenzije. Njegov svet je kao list papira. Ima samo dužinu i širinu. U njegovom svetu ne postoji visina.
Mi ljudi živimo u svetu sa 3 dimenzije. Mi imamo dužinu, širinu i visinu. Visina je ono što razlikuje svet sa 2 dimenzije od sveta sa 3 dimenzije.
Čoveka iz 3 dimenzije ne možemo da uguramo u svet sa dve dimezije, ne možemo da ga ubacimo u papir, jer papir nema visinu.
Mi možemo da nacrtamo čoveka u dve dimenzije, da nacrtamo portret ili profil, ali slika ne prikazuje čoveka u punini u sve 3 dimenzije, nego pokazuje samo njegove dve dimenzije, samo jedan deo tog čoveka.
Možemo da nacrtamo čoveka i sa strane, iz profila, ili s leđa, ili odozgo. Čovek viđen odozgo izgledao bi neprepoznatljivo osobi iz dve dimenzije, pošto tamo nema visine i nikad nisu videli čoveka odozgo.
Dakle, kako god da nacrtamo čoveka u dve dimenzije, ne možemo da prikažemo sve osobine tog čoveka, to je samo deo tog čoveka i deo njegovih osobina, ali taj čovek je mnogo više od te nacrtane dve dimenzije.
Predstaviti biće sa 3 dimenzije u 2 dimenzije uvek je nepotpuno, uvek nedostaje dosta toga.
Zato bi biću koje živi u dve dimenzije bilo veoma teško da shvati biće iz 3 dimenzije, slično kao što je ljudima teško da shvate Boga koji živi u nekim višim dimenzijama od naše.
Čovek koji živi u dve dimenzije može samo donekle da shvati osobine trodimenzionalnog bića, i to samo osobine koje postoje u njegove dve dimezije.
Aspekte treće dimenzije doživljavao bi kao čudo, kao kršenje prirodnih zakona i kao nešto nemoguće za razumevanje, isto kao što ljudi doživljavaju Boga kao nemoguće biće jer krši prirodne zakone našeg ograničenog trodimenzionalnog sveta.
Da bi to ilustrovali, zamislite da čiča Gliša iz dve dimenzije sretne loptu, dakle da sretne loptu koja ima 3 dimenzije, za razliku od kruga koji ima dve dimenzije.
Kada bi trodimenzionalno biće ušlo u svet sa dve dimenzije, moralo bi da zauzme dvodimezionalni oblik koji ne odražava sve njegove osobine iz tri dimenzije.
Čak i tada, postupci bića iz tri dimenzije izgledali bi kao čudo za biće iz dve dimenzije. Da to objasnimo.
Lopta bi se pretvorila u krug, da bi bila vidljiva u svetu sa dve dimenzije. Mi ne bismo videli visinu lopte, i imali bismo predrasudu da je lopta ograničena samo sa dve dimenzije kao i čiča Gliša.
Međutim, lopta ima osobine koje čovek iz dve dimenzije teško može i da zamisli da postoje, pošto je njegovo razumevanje ograničeno na dužinu i širinu, a ne razume treću dimenziju.
Isto tako je ljudima teško da zamisle osobine Boga koji živi u dimenzijama kojih nismo ni svesni i koje nam je teško i da zamislimo da postoje.
Veliki šok za čoveka iz dve dimenzije bio bi kada bi lopta iz sveta sa 3 dimenzije tek počela da ulazi u njegov svet sa dve dimenzije.
Čovek bi prvo video samo jednu malu tačku, gde je lopta svojim vrhom dodirnula papir na kome se nalazi čovek iz Pljosnate zemlje.
To je kao kad loptu umočite u boju i dodirnete papir; ostao bi kružić na mestu gde je boja dodirnula papir.
Čovek je začuđen, jer se tačka iznenada ni iz čega pojavila u svetu sa dve dimezije i postala materija.
To mu izgleda kao kršenje prirodnih zakona, pa bi čovek iz Pljosnate zemlje mislio da halucinira, da mu se priviđa, jer ono što vidi ne može spontano da nastane u svetu sa dve dimezije.
Ako ova lopta dublje uđe u svet sa dve dimenzije, njen presek će od jedne tačke postati mali kružić, koji će postajati sve veći dok lopta sve više prolazi kroz papir.
Tako početno čudo postaje sve veće čudo, koje je sve nerazumljivije čoveku iz Pljosnate zemlje.
Čovek iz dve dimenzije sačinjen je od niza tačaka. I krug je kriva linija, koju sačinjava niz spojenih tačaka.
Međutim, čovek iz pljosnate zemlje se vara ako misli da razume u potpunosti krug koji se pojavljuje pred njim.
On ne zna da je taj krug samo presek lopte, da se vidi samo krug u dve dimenzije, a da ostale osobine lopte nisu ni vidljive čoveku iz Pljosnate zemlje.
Kad bi se Bog ili anđeo i materijalizovao u našoj dimenziji, mi bi videli samo jedan aspekt Njegovog bića, dok bi sve ostale osobine duhovnog bića iz druge dimenzije ostale neshvatljive čoveku.
I što više lopta ulazi u dve dimenzije, na papiru se vidi sve veći krug.
A kad prođe svoj ekvator, krug postaje sve manji, dok ne postane jedna tačka koja zatim nestane.
Sve ovo u svetu sa dve dimenzije izgleda kao da je deo materije i energije stvoren a zatim uništen, što je po prirodnim zakonima sveta dve dimenzije nemoguće.
U stvarnosti, nije ni došlo do stvaranja i uništenja materije, nego do preklapanja dve različite dimenzije.
Sve što nauka sveta sa dve dimenzije zna o stvarnosti, nije dovoljno da objasni loptu iz tri dimenzije.
Tako ni svo naše znanje o naše 3 dimenzije nije dovoljno da shvati Božju prirodu, ako Bog ima mnoštvo dimenzija koje mi ne poznajemo. Bog izgleda naučno nemoguć za čoveka, kao čudo, samo zato što je naše znanje o stvarnosti ograničeno na ono što mi znamo o našem svetu.
Ma koliko čovek iz dve dimenzije ne veruje u čuda, čudo se događa pred njegovim očima.
Zamislite da lopta dok je u ekvatoru ispuni celu sobu, i progovori čoveku iz Pljosnate zemlje u svetu sa dve dimenzije.
Čovek bi čuo glas koji dolazi ne iz jednog pravca, nego iz svih pravaca oko njega. Glas bića iz 3 dimenzije bio bi šok za biće iz dve dimenzije.
Baš tako apostol Jovan opisuje Božji glas “kao huku mnogih voda” Otkrivenje 1:15, ili kao “glas veliki kao trube koje govoraše” Otkrivenje 1:10.
Posle nekog vremena kad se čovek iz Pljosnate zemlje privikao na glas kruga, zamislite da lopta želi da se predstavi čoveku iz dve dimenzije i da mu objasni kako ona stvarno izgleda.
To bi čoveku iz dve dimenzije bilo neshvatljivo. Ono što za um ograničenog znanja izgleda kao psihotična halucinacija, u stvari ima racionalno objašnjenje dostupno inteligentnijim bićima.
Šta je u umu čoveka iz Pljosnate zemlje kad mu neko kaže lopta? Ljudi iz 3 dimenzije lako mogu da ilustruju loptu na papiru jednim krugom, i da zamislimo treću dimenziju lopte koju ne vidimo.
Međutim, za čoveka iz sveta 2 dimenzije, lopta je iracionalni predmet iz sveta mašte, nešto što u tom svetu niko nije video i što neko može samo da veruje da tako nešto postoji, ali lopta u dve dimenzije ne može da se vidi u punini njene prirode.
Zato bi čiča Gliša mislio da lopta ne postoji, nego bi mislio da će jednog dana naći naučni odgovor unutar svog dvodimenzionalnog sveta, na pitanje zašto ove tačke i linije izgledaju kao čudo pred njim, a da u stvari predstavljaju neki krug koji je optička varka za njega.
Zamislite da ste u svetu dve dimezije, u ravni i da iz horizonalnog ugla gledate krug ispred sebe. Iz horizontale krug izgleda kao prava linija.
Ako pogledate krug sa desne i sa leve strane, i dalje bi videli samo jednu zakrivljenu liniju. Čovek u dve dimenzije ne bi mogao da vidi ni pravu sliku kruga, koju vidimo mi koji papir gledamo odozgo, a kamoli da zamisli loptu koja izlazi izvan njegovog sveta.
Ako bi čovek video da zakrivljena linija završava tamo gde je i počela, on bi mogao bi da u glavi zamisli izgled kruga.
Međutim, ako je čovek iskustveno ograničen sa dve dimenzije, on nikako ne može da zamisli predmet sa 3 dimenzije kao što je lopta, jer je to izvan njegove sposobnosti razumevanja, nešto što nikada nije video, za šta bi mislio da je čudo.
A tek kad bi video poprečni presek složenog bića kao što je 3D čovek, iz tog preseka čovek iz dve dimenzije nikako ne bi mogao da ima ispravnu predstavu o fizičkom izgledu celog bića iz više dimenzije, a kamoli njegove intelektualne procese i njegov duhovni svet.
Za čoveka iz dve dimenzije, nemoguće je da postoji čovek iz 3 dimenzije, jer on nije intelektualno u stanju ni da ga zamisli.
Jedini način da čovek iz dve dimenzije zamisli loptu, jeste da zamisli da se nacrtani krug na papiru veoma brzo rotira po vertikali. Međutim, on ni u mislima ne može da zamisli da postoji treća dimenzija - visina.
Čovek u dve dimenzije pokušao bi da rotira papir po horizontali u levo ili u desno, čime bi i dalje video samo krug.
On bi tvrdio da lopta uopšte ne postoji jer ne postoji treća dimenzija, da to u prirodi nikad nije viđeno, da to nije naučno moguće niti je dokazivo.
Kao što čovek iz dve dimenzije ne bi mogao da zamisli osobine lopte zbog svoje iskustvene i intelektualne ograničenosti, isto kao što ni ljudi ne mogu da zamisle Boga koji postoji u dimenzijama koje su nama nepoznate.
U svetu sa dve dimenzije, verovanje da postoji lopta bila bi religija koja veruje u čuda, a ne egzaktna nauka.
Jedini argument koji je prihvatljiv čoveku u dve dimenzuje je argument na njegovom nivou razumevanja, ma koliko postojala istina iznad tog razumevanja.
Čovek iz sveta dve dimenzije ne želi da prihvati mogućnost da lopta postoji, jer to za njegov um izgleda nemoguće.
Čak i ako se lopta pokaže pred njim i objasni mu prirodu sveta tri dimenzije u okviru njegove dve dimenzije,
čovek bi ostao skeptik koji ne prihvata da mu neko kaže da on nije najpametnije biće na svetu.
Ova priča o dve i tri dimenzije pokazuje nam koliko je naše razumevanje sveta oko nas ograničeno, a naročito koliko ne razumemo pojam i prirodu Boga.
Dakle, ko je stvorio Boga?
Pitanje ko je stvorio Boga, nosi u sebi osnovno nerazumevanje ko Bog jeste.
Pitanje „ko je stvorio Boga“ je iracionalno, jer pojam Boga podrazumeva Biće van vremena i prostora, Biće koje ne poleže zakonima kojima podležu ljudi, Biće koje postoji oduvek i koje nema početak ni kraj svog postojanja, Biće koje je svuda prisutno Duhom i koje sve zna.
Večno Biće ne može da ima uzrok postojanja. Bog je samopostojeći, postoji sam po sebi i Njegovo postojanje ne zavisi ni od čega.
Ljudi ne razumeju ideju da Bogu ne treba uzrok postojanja, jer čovek nema tu osobinu.
Bog kao biće daleko je komplikovaniji od čoveka, Biće drugih dimenzija koje mi ne poznajemo, i koje nam je teško i da zamislimo.
Pitanje “ko je stvorio Boga” postavljaju ljudi koji izjednačavaju Boga sa čovekom, i misle da i Bog podleže zakonima u prirodi kojima mi podležemo.
Ljudi su skloni da Boga ograniče samo na ono što mi kao ljudi možemo. Ako ljudi nešto ne mogu da urade, veoma često oni smatraju da ni Bog to ne može. Ako zakoni u prirodi ograničavaju nas, ljudi misle da zakoni u prirodi ograničavaju i Boga.
Ako se pitamo šta je uzrok nastanka materije, energije i života, jasno nam je da taj uzrok nije u našem trodimenzionalnom svetu, nego izvan njega.
Mi znamo neke zakonitosti sveta 3 dimenzije, i znamo da materija, energija i život ne nastaju spontano sami od sebe, pa niko ne zna kako je nastala materija i energija koja je navodno eksplodirala u Velikom Prasku i formirala svemir.
Čak i ako je vreme četvrta dimenzija, uz visinu, širinu i dužinu, to nam ne daje odgovor na pitanje porekla materije i energije.
Šta god da je uzrok vremena, visine, širine i dužine, i dalje mora biti u višoj dimenziji, koja je nama teško razumljiva.
Svet ne može da se stvori iznutra, ne može da stvori sam sebe, nego je potreban neko spolja, izvan kosmosa, da bi mogao da stvori kosmos. Bog nije stvorio svemir iznutra, jer bi to značilo da je svemir već postojao.
Moralo je da ne postoji ništa, da ne postoji svemir, da ne postoji energija, materija ni vreme, da postoji jedino Bog,
i da Bog onda stvori svemir, to jest materiju i energiju, prostor i vreme.
Ako je to tako, ako je logički neophodno da je Bog izvan svemira, onda to znači da Bog ne podleže zakonima kojima podleže materija i energija.
Bog je iznad svih prirodnih zakona. Boga ne mogu da ograniče prirodni zakoni. Nasuprot, Bog je stvorio prirodne zakone.
Da nisu stvoreni zakoni u prirodi, očekivali bismo haotično kretanje materije, nesposobno da formira bilo šta svrsishodno ili korisno.
Činjenica da u prirodi postoje zakonitosti po kojima se ponaša materija i energija, ukazuje na inteligentno stvaranje, na stvaranje od strane inteligentnog bića.
Nastanak svemira je morao da bude singularitet, jedinstveni događaj u istoriji u kojem su nastali materija, energija i život.
Ljudi koji veruju u spontanu evoluciju veruju u uniformizam i negiraju postojanje singulariteta, jer veruju da su svi procesi u priodi oduvek su bili onakvi kakvi su danas. Međutim, mi ne vidimo da danas nastaju materija, energija i život.
Kako je onda nastao Bog? Ovo pitanje odnosi se na pogrešnu osobu, jer na Boga opisanog u Bibliji ne utiče vreme, materija ili prostor. Ako na nekoga utiče vreme, materija ili prostor, to je dokaz da to nije Bog.
Vreme, materija i prostor moraju da nastanu zajedno, odjednom, oni ne mogu da postoje jedno bez drugog.
Ako postoji materija a ne postoji prostor, gde ćete staviti materiju?
Ako postoje materija i prostor a ne postoji vreme, KADA ćete staviti materiju u prostor? Sve bi bilo smrznuto u jednom trenutku.
Vreme, materija i prostor ne postoje nezavisno jedno od drugoga, morali su da nastanu istovremeno.
To Biblija opisuje u prvoj rečenici: “U početku (to je vreme) stvori Bog nebo (prostor) i zemlju (materija).”
Vreme opisujemo kao prošlost, sadašnjost i budućnost;
Prostor je opisan kao dužina, širina i visina;
Materija je opisana kao čvrsta materija, tečnost i gas. Dakle tri osnovna elementa svemira opisana su sa tri osnovne osobine.
Onda ne čudi da je Bog u Bibliji opisan kao Otac, Sin to jest Reč, i Sveti Duh.
Dakle, Bog koji je stvorio materiju, prostor i vreme, mora da postoji izvan njih. Ako je neko ograničen materijom, prostorom i vremenom, onda to nije Bog.
Na primer, slikar nije deo slike koju je naslikao i nema iste osobine koje ima slika koju je napravio, tako ni Boga ne možemo tumačiti po zakonima koji vladaju u svemiru koji je Bog stvorio.
Čovek koji je napravio kompjuter nije u kompjuteru, pa da stalno menja brojeve i slova na ekranu.
Tako i Bog koji je stvorio svet mora da bude izvan svemira, i svemir na Boga ne može da utiče, a Bog može da utiče na svemir.
Tako zakoni svemira ne vaze za Boga, kao što zakoni funkcionisanja kompjutera ne važe za autora kompjutera.
Tvorac kompjutera može da govori i druge jezike osim kompjuterskog, može da diše, da jede, da razmišlja o apstraktnim pojmovima, dok je kompjuter ograničen na program koji je njegov autor napravio za njega.
Problem u razumevanju ljudi imaju kada pokušavaju zakonitosti koje vaze za ljude i druga stvorenja, fizičko-hemijske procese – primene na Boga – koji je izvan svemira.
Da bi mogao da stvori svemir, Bog je morao da bude izvan svemira, i samim tim nezavisan od zakona u prirodi koji je stvorio.
Ako auto mora da koristi benzin kao gorivo, to ne znači da dizajner auta mora da radi na benzin.
Dizajner je nezavisan od onoga što je stvorio i ne podleže pravilima svoje tvorevine.
Tako Bog ne podleže zakonima prirode. Ako materija i energija ne mogu da budu stvoreni ni uništeni, to ne znači da Bog ne može da ih stvori ili uništi.
Ako bi beskranog Boga stavili u naš ograničeni um, onda takav “bog” ne bi bio vredan da ga obožavaju. Ako bi Bog bio stvoren, to bi bio dokaz da to nije Bog.
Ako Bog postoji, On nije entitet unutar sveta prirode, nego Tvorac sveta prirode i uzrok svih procesa.
Zato Boga nije moguće objasniti prirodnim procesima, jer Bog prethodi prirodnim procesima.
Sva objašnjenja u nauci pozivaju se na dimenziju iznad naše. Teorija struna (String theory) govori o postojanju oko 10 različitih dimenzija. To još više komplikuje istinu za biće iz 3 ili 4 dimenzije, koji pokušava da razume poreklo svemira i uzrok postanka koji mora biti izvan svemira.
Šta je peta dimezija? Znamo za širinu, dužinu, visinu i vreme, a nam je teško da zamislimo petu dimenziju, za koju kažu da je paralelni svet sličan našem.
Još teže nam je da zamislimo šestu dimenziju, ili sedmu, osmu, devetu ili desetu dimenziju, koju opisuju kao beskrajne mogućnosti.
Jednačine u matematici sugerišu da postoji još više dimenzija. Teorija bozona i kvantna teorija sugerišu da postoji čak 26 dimenzija. Te jednačine su neproverljive u našem svetu od 3 ili 4 dimenzije.
To nam pokazuje koliko je komplikovano razumeti koncept šta Bog jeste, jer je Bog različit od čoveka do te mere da nam je teško da shvatimo i delić Božje prirode koja je izvan svih dimenzija.
Pitanje ko je stvorio Boga, ili kako je Bog nastao, polazi od pogrešne pretpostavke da je Bog ograničen prirodnim zakonima kojima smo mi ljudi ograničeni, pa se na to pitanje ne može dati racionalan odgovor. Bog u kojeg iskreni ljudi veruju nije ograničen prirodnim zakonima.
Ko Bog jeste?
Ako Bog nije čovekoliko biće sa sedom bradom i kosom, ko Bog jeste?
Bog nije ograničen oblikom kao čovek, pa se u Bibliji pojavljivao u raznim obliicima (na primer kao golubica prilikom krštenja Mesije, u stubu od oblaka i od vatre, pa i u ljudskom obliku).
Ljudi su od malena indoktrinisani pogrešnom slikom o Bogu. Naši koncepti su pod velikim uticajem pogrešne slike o Bogu koju ima većina ljudi, i religiozni i ateisti. Ljudi Bogu pripisuju ljudske osobine, iako Bog ima daleko uzvišenije osobine.
Na primer, Isus kaže da je “Bog Duh” Jovan 4.24 Iako mi koristimo reč duh, mi ne znamo šta je to duh, osim da je duh nešto nematerijalne prirode.
Čoveku je teško da razume ko Bog jeste, jer je Bog duhovno Biće, a duh nije nešto što smo mi ljudi u stanju da definišemo.
Pošto mi ne možemo da znamo ko Bog jeste, potrebno je nam On sam kaže za sebe šta On jeste.
Ako u Bibliji tražite definiciju Boga, Bog sebe ne opisuje fizičkim osobinama, nego apstraknim, i za nas teško shvatljivim osobinama.
Osim toga da je Bog duh, nama je neshvatljivo da u Bibliji piše da je Bog svetlost (1.Jovanova 1.5). Čoveku je neshvatljivo da ličnost može da bude svetlost.
Bog jeste figurativno svetlost, jer istinom prosvetljava ljude, ali ovde se isto misli na Božju prirodu koja nadilazi sve ljudske osobine. To znači da Bog ima brzinu od bar 300.000 km/sekundi.
Neshvatljivo nam je i kako ličnost može da bude reč (“I Bog beše Reč” Jovan 1.1) i da tom Rečju stvara svet.
Isus kaže da Bog nije telo ili krv (Matej 16.17).
Mojsije kaže da “Bog nije čovek” 4.Mojsijeva 23.1
Apostol Jovan kaže: “Boga niko nije video” 1.Jovanova 4.12 Mi se pitamo kako neko može da bude ličnost, a da bude nevidljiv, jer je to u svetu sa 3 dimenzije nemoguće.
Kako ličnost može da bude ljubav: “Bog je ljubav” 1.Jovanova 4.8,16
Neshvatljivo nam je kako Bog može da bude večan (1.Mojsijeva 21.33); što znači da živi van vremena, van sadašnjosti, prošlosti i budućnosti, a da može i da uđe u vreme.
Psalam 90.2 kaže: „Pre nego se gore rodiše i sazda se zemlja i vasiljena, i od veka i do veka ti si Bog.“ Dakle, Bog postoji “Od veka” (dakle od večnosti, jer Bog nema početak), i Bog postoji – “do veka” (do večnosti, što znači da Bog nema kraj) Sve ima početak i kraj osim Boga. On oduvek postoji.
Stvaranje sveta opisano je u 1.Mojsijevoj i u Jovan 1. Kad Biblija govori o početku, ona počinje od činjenice da je na početku Bog već postojao, i da je onda sva materija došla u postojanje preko Boga.
Mi ne možemo da shvatimo kako Bog može sve da zna, i kako od Njega ništa ne može da se sakrije: Jeremija 23:23,24 ”Jesam li ja Bog izbliza, govori Gospod, a nisam Bog i izdaleka? Može li se ko sakriti na tajno mesto da ga ja ne vidim? - govori Gospod; Ne ispunjam li ja nebo i zemlju? - govori Gospod.”
Sve ove Božje osobine pokazuju da je On izvan prostora i vremena, da On nije materijalan, da je duhovne prirode, pa time nije ograničen svemirom i vremenom.
Kad bi Bog bio dovoljno mali da bi ljudi mogli da ga shvate, onda bi ateisti tvrdili da Bog nije dovoljno velik da bi ga obožavali.
Bog izvan vremena i prostora
Pisci Biblije su svesni da materijani svemir ne može da ograniči Boga: 2.Dnevnika 2:6 “A ko bi mogao njemu sazidati dom kad ga nebo i nebesa nad nebesima ne mogu obuhvatiti?”
Ne samo da je u Bibliji Bog opisan da je izvan svemira i prostora, nego je i izvan vremena, jer na Njega protok vremena nema nikakav uticaj.
Ono što nama izgleda kao ogromno vreme od 1000 godina, za Boga je kao jedan dan. Na Boga koji je stvorio vreme, ono ne može da ima nikakav uticaj. (2.Petrova 3:8 “Ali ovo jedno da vam ne bude nepoznato, ljubazni, da je jedan dan pred Gospodom kao hiljada godina, i hiljada godina kao jedan dan.” Psalam 90:4 “Jer je hiljada godina pred očima tvojima kao dan jučerašnji, kad mine, i kao straža noćna.” Psalam 102:27 “Ali ti si taj isti i godine tvoje neće isteći.”)
Ali ako je Bog stvorio vreme, onda je očigledno postojao pre nego što je vreme nastalo, pa mu nije potreban stvoritelj. Zato u Bibliji Bog kaže za sebe: “Ja sam alfa i omega, početak i svršetak, prvi i poslednji” (Otkrivenje 22:13).
Ljudi su bića koja imaju početak i kraj, i nama je teško da shvatimo da bi moglo da postoji Biće koje nema početak i kraj.
Na Boga ne deluju zakoni prirode kao što je toplotna smrt, smanjenje količine vodonika i korisne energije u svemiru, jer je On autor tih procesa. Bog postoji oduvek. On je započeo vreme i On može da ga zaustavi.
Kad Bog učini kraj vremenu, materija i živa bića ući će u večnost – u vremenske uslove u kojima nema negativnih stvari.
Otkrivenje 21:4 “I Bog će otrti svaku suzu od očiju njihovih, i smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više; jer prvo prođe”
Sve ove Božje osobine su nešto što čovek nije, pa nam je teško da shvatimo kako može da postoji Biće koje je Duh, svetlost, ljubav, Reč, nije telo i krv, koji je večan, i niko iz trodimenzionalnog sveta nije video Boga u punini u dimenzjama u kojima On boravi.
Mi smo kao čovek iz Pljosnate zemlje koji ne može da shvati trodimenzionalni objekat, makar bio tako jednostavan kao što je lopta.
Mi kao fizička bića moramo da budemo samo na jednom mestu u prostoru, na određenim koordinatama.
Nama je neshvatljivo kako Bog kao Duh može da bude svuda prisutan, da sve zna, da sve čuje, da na sve može da reaguje, a da ipak istovremeno sedi materijalizovan na jednom mestu, na svom prestolu u nebeskom hramu.
Tako čovek može na bilo kom mestu da uputi molitvu Bogu i da kaže da je izašao pred Božje lice.
Ovo je figurativan govor za apstraktne pojmove koje od živih bića samo čovek može da razume. Ako govorimo o izlasku pred Božje lice, mi govorimo o tome da nas je sveprisutni Bog čuo.
To je kao kad govorimo o licu naše zemlje u svetu, iako država nema doslovno lice. Mi govorimo o opštim osobinama naše nacije, koje vrednosti su nam važne, kako nas druge nacije vide.
Dakle, Bog nikad nije definisan fizičkim opisima. To je samo mali deo Božje složene ličnosti koji je pokazao u naše 3 dimenzije, ali Bog je mnogo više od toga što mi možemo i da zamislimo, jer nemamo predstavu o drugim dimenzijama u kojima Bog takođe postoji.
Naročito ne možemo da zamislimo kako je Bog izvan svemira, izvan prostora, kako je neograničen vremenom, i kako ima pristup svakom delu vremena u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Upravo zato pitanje “ko je stvorio Boga” jeste iracionalno.
To je kao kad bi nastavnik tražio od učenika da nacrta trougao sa 4 strane. Sama terminologija je kontradiktorna sama sebi.
Ljudsko neznanje
Većina stvari koje većina ljudi veruje o Bogu su NETAČNE.
Većina stvari koje većina ljudi NE veruje o Bogu su - TAČNE.
Ljudi razmišljaju u svom plitkom svetu o dubini koju je Bog stvorio.
Ako je vaš mozak samo slučajan skup hemikalija, kako možete da imate poverenje u vaš razum, i vaš proces razmišljanja?
Ma koliko raste ljudsko znanje, ima dosta pojava za koje znamo da postoje, a ne znamo šta u suštini one jesu.
Na primer, šta je svest? Mi imamo svest, ali ne znamo šta je to svest.
Ni profesori neurologije, psihijatrije, anatomije i psihologije ne znaju šta je svest.
Mi možemo da opišemo razliku između svesnog i nesvesnog, da opišemo osobine svesti, ali mi ne znamo šta je svest.
Znamo da nije materijalna, ali ne znamo šta jeste, jer ne razumemo ono što je izvan materijalnog sveta.
Šta je život? Mi ne znamo šta je život. Znamo da ga imamo, ali ne znamo šta je to u nama što čini da smo živi.
Šta je to energija? Mi ne znamo ni šta je energija, čak ni profesori fizike to ne znaju. Mi možemo da opišemo energiju, možemo da je izmerimo, da upotrebimo energiju, ali ne znamo šta je energija.
Sve ove pojmove koji nisu materijalne prirode mi ne znamo šta su. Mi vidimo njihove osobine, možemo da ih opišemo, ali kao da spadaju u svet ideja, ili u drugu dimenziju koju naš um još uvek ne može da shvati.
Donekle razumemo postojanje te druge dimenzije ideja, energije, svesti i života, ali i dalje ne znamo šta su.
Zamislite sada koliko nam je teže da shvatimo Boga koji je stvorio taj nama nedefinisani svet ideja, koji je stvorio našu svest, energiju i život.
Ako verujemo da postoje svest, energija i život a ne znamo šta su, onda ne bi trebalo da nam bude problem da verujemo u postojanje Boga kojeg takođe ne znamo šta je, ali vidimo Njegove osobine, kao što vidimo osobine energije, svesti i života.
Ne treba biti iznenađen da su elementi energije, svesti i života Božje osobine koje je uneo u svet, i koje možemo da razumemo samo onoliko koliko nam je On otkrio.
Mi verujemo da energija, svest i život postoje iako ih ne vidimo, jer možemo da objasnimo kako deluju.
Takođe, u materijalnom svetu teško je objasniti emocije, ljubav, mir, ili pojmove kao što je istina, pravda, milost, razum.
Naravno da niko od nas ne može da objasni kojom tehnologijom je Bog izgovorio Reč i stvorio svet.
Mi ne možemo da objasnimo tehnologiju koju je Bog upotrebio da bi se utelovio, kako je moguće da je živeo savršenim životom u telu čoveka, dopustio da ga stvorenja ubiju i vaskrsao trećeg dana.
Mi vidimo da nam je Bog rekao da se to tako dogodilo, vidimo da su svedoci tih događaja to tako opisali, i da su bili spremni da umru ali se nisu odrekli da je to zaista tako, a da nisu imali nikakav materijalni interes od svojih tvrđenja.
Božja objašnjenja sveta oko nas jesu jedina logična objašnjenja, jer sva ostala objašnjenja imaju više apsurda nego odgovorenih pitanja.
Ako Boga niko nije video, da li to znači da Bog ne postoji?
Ako neko kaže da ne veruje ništa što nije video ili osetio jednim od svojih pet čula, tada ne bi verovao u mnoge činjenice koje smatramo istinitim.
Niko nikada nije video atom, nije ga omirisao, dodirnuo, čuo ili osetio njegov ukus. Nijednim čulom ne možemo da registrujemo atom, ali niko ne može da kaže da ne postoji atomska bomba.
Niko nije video elektron, niti osetio nekim drugim čulom. Imamo u kući TV, mikrotalasne peći, ali nikad nismo videli fotone.
Postoje bežične tehnologije koje se ne vide. Dugačka je lista stvari koje ne vidimo, a ipak verujemo da postoje.
Mi možemo da napravimo eksperiment kojim ćemo dokazati da postoji i ono što ne vidimo, elektroni, atomi, bežični prenos informacija. Mi razumemo da oni postoje preko njihovih osobina.
Isto tako, iako ne vidimo Boga, iz Njegovih osobina kao što je apsolutna ljubav, svetlost, Duh, večan, reč, mi možemo da prepoznamo da Bog postoji.
Bog ima osobine koje ne nastaju spontano u neživoj prirodi, nego je potrebna inteligentna osoba da dizajnira, osmisli i stvori nama neshvatljivom tehnologijom za nas apstraktni svet koji samo možemo da zamislimo, jer je izvan naše 3 dimenzije.
Ako je u nauci prihvatljivo da verujemo u postojanje atoma, elektrona i bežične tehnologije iako ih ne vidimo, istim principom treba da nam bude prihvatljivo i da postoji Bog kojeg ne vidimo, jer preko Njegovih osobina i Njegovog delovanja prepoznajemo i Njegovo postojanje i Njegove principe.
S druge strane, postoje iluzije mađioničara koje nam pokazuju da ne treba verovati sve što vidimo.
Neke percepcije naš mozak ne može da obradi i da nam pravo razumevanje stvarnosti.
Ako znamo da je neko mađioničar, nećemo verovati da je učinio čudo, ali ako nam se neko ne predstavi kao mađioničar, mogao bi lako da nas prevari ako verujemo onome što smo videli, umesto onome što ne vidimo.
Ko je stvorio materiju? Ko je stvorio Boga? – nisu pitanja iste težine
Ateista Carl Sagan je rekao: “Ako ljudi kažu da Bog postoji oduvek, zašto ne bi skratili jedan potez i rekli da materija postoji oduvek?” (Cosmos, page 257).
Postoji razlika između pitanja kako je slučajnim procesima nastala materija koja je eksplodirala u Velikom Prasku, u poređenju sa pitanjem „ko je stvorio Boga“.
Materija podleže zakonima prirode, i ne može da izabere da se ponaša drugačije. S druge strane, Bog ne podleže prirodnim zakonima i može da se ponaša drugačije od prirodnih zakona.
Dakle, razlika između ova dva pitanja je u tome što mrtva materija nema kapacitet da se ponaša svrsishodno i inteligentno, dok živi Bog i te kako može, i to je prirodni način kako Bog funkcioniše.
Ateizam ne može da se osloni na singularitet, događaj koji se dogodio jedan jedini put u istoriji, jer veruju u uniformizam, da su uslovi u prirodi oduvek bili ovakvi kakvi su danas, pa smatra nemogućim događaje koji ne mogu da se ponove i desili su se samo jednom u istoriji.
Ako ateisti prihvate postojanje singulariteta, onda to znači da su sva čuda stvaranja koja je Bog učinio takođe moguća, jer su to jedinstvene intervencije u istoriji koje nauka ne može da proučava.
Bog je jedan jedini put u istoriji stvorio prostor i vreme, materiju i energiju, i raširio ih po stvorenom univerzumu.
Materija nema potencijal da postoji spontano oduvek i da stvori sve ostalo, jer je za stvaranje komplikovanog i funcionalnog svemira potrebna
inteligencija, svemoć, dizajnerske ideje i sposobnost da se izmisli tehnologija koja do tada ne postoji ni kao ideja, i da se ta tehnologija inženjerski precizno napravi da ostvaruje svrhu radi koje je izmišljena.
Lako je posaditi voćku koja u sebi ima ugrađen automatizam listanja, cvetanja, rađanja plodova, sazrevanja i mirovanja, uz komplikovanu razmenu gasova iz vazduha i minerala i vode iz zemlje.
Međutim, pre nego što je postojala prva jabuka, neko je morao da u svom umu zamisli ideju jabuke, specifičnog ukusa, mirisa, boje, oblika listova, visine stabla i krošnje, tehnologiju crpljenja vode i hrane iz zemljišta.
I kad je u svom umu zamislio ovakvu voćku, treba biti dovoljno inteligentan i sposoban da nama potpuno nepoznatom tehnologijom ni iz čega stvori prvo drvo jabuke,
koje će imati potencijal za sve varijetete jabuke kao vrste, koja će iz prvog primerka imati sve funkcije savršeno razvijene.
Zamislite da slučajnim sudaranjem atoma dobijete semenku, koja ima potencijal da iznikne u stablo.
Već postojanje semenke je statistički nemoguće da nastane slučajnim procesima u prirodi, i niko nikada nije video da u prirodi nastane neka nova vrsta slučajnim procesima.
Ali ako u mašti zamislite da iz nove semenke iznikne drvo, iako je drvo izraslo, krenulo je da lista u zimu i svo lišće se smrzlo.
Cvetovi su bili slučajno smešteni na korenu, i insekti nisu mogli da ih opraše, pa ne bi bilo plodova.
Čak i da nekako rodi plod, sunce ne može da mu daje potrebne elemente za rast i sazrevanje, jer je ispod zemlje.
Dakle, svi ovi elementi moraju odjednom da budu istovremeno savršeno funkcionalni, na svom mestu i u skladu sa ciklusom razvoja jabuke, inače bi bili beskorisni i biljka ne bi preživela ni jednu godinu.
Za ovako komplikovani dizajn, neophodna je inteligentna osoba, inženjer i dizajner koji će da osmisli jabuku, da izmisli tehnologiju kojom će je stvoriti, tako da dobijete funkcionalnu biljku kojoj je sve na svom mestu i tačno određeno vreme.
Zato je razumnije verovati da inteligentni Stvoritelj, koji postoji oduvek van prostora i vremena u svom umu dizajnirao i inžinjerski stvorio svemir,
nego da mrtva, neinteligentna materija postoji oduvek, i slučajnim procesima stvara neverovatno komplikovani svemir.
U matematici koristimo beskrajni niz brojeva, ali ni njima ne treba uzrok. Oni nisu nastali, oni su postojali kao ideja, a ljudi su samo otkrili njihove osobine.
Bog postoji kao duhovno Biće u drugoj dimenziji od naše, pa iako ga ne vidimo, mi prepoznajemo ideju postojanja Boga i otkrivamo Njegove osobine.
Uzrok svih uzroka
Mi znamo da prvi uzrok svih uzroka, mora sam da ne bude ničim prouzrokovan, da postoji od večnosti.
Međutim, priroda ima zakone održanja materije i energije koji sprečavaju takozvanu “majku prirodu” da stvori svet koji vidimo, dok inteligentni Stvoritelj bez uzroka svog postojanja, može da inteligentno aranžira svemir u ono što danas vidimo oko nas.
Ako nekada u budućnosti neko u laboratoriji koristeći neživu materiju stvori život, on time ne bi dokazao da je materija spontano mogla da stvori život, nego da je za nastanak života bio neophodan ovaj inteligentni naučnik koji je planirao, osmislio i sproveo taj proces stvaranja.
Zakoni fizike kažu da materija i energija ne mogu da budu stvoreni niti uništeni.
Bilo bi tačnije da se kaže da spontano u prirodi materija i energija ne mogu da budu stvorene ili uništene ili da čovek ne može da stvori niti uništi materiju; ali ako ljudi nešto ne mogu, to ne znači da Bog to ne može da uradi.
Međutim, pošto materija i energija ipak postoje, jasno je da mora postojati Neko ko može da stvori i uništi materiju i energiju, Neko iznad prirodnih zakona.
Niz uzroka mora da se zaustavi na jednom uzroku koji je prouzrokovao sve ostalo, da bi nastao svet koji vidimo.
Zato taj prvi uzrok bez uzroka svog postojanja mora inteligentna ličnost – Stvoritelj sveta, Bog.
Ako treba da po pitanju porekla biram šta je logičnije, da li je mrtva materija stvorila samu sebe, ili je večni, sveznajući i svemoćni Bog aranžirao neverovatno složeni svemir, nemam dovoljno vere da bih bio ateista.
Ako je svemoćan, da li Bog može da stvori kamen koji ne može da podigne?
Ovo pitanje ljudi postavljaju da bi bacilli sumnju da je Bog svemoćan.
Bog može da uradi sve šta naumi (Jov 42.2).
Za ljude postoje nemoguće stvari, ali ne i za Boga (Matej 19.26).
Naravno, svemoć podrazumeva da Bog neće raditi nelogične stvari ili logički kontradiktorne i nesvrsishodne stvari.
Naravno da je nemoguće da Bog stvori moćnije biće od sebe, jer je to logički apsurd.
Nemoguće je stvoriti kvadratni trougao ili kamen koji ne može da se pomeri. Ako je neko dovoljno moćan da stvori kamen, onda je dovoljno moćan i da ga pomeri.
Ovo je začikivanje Svemoćnog Boga da se odrekne svemoći, da prestane da bude svemoćan, što je suprotno razumu.
Bog je uvek svoju moć upotrebljavao za korisne stvari, a nikad na zlo ili na iracionalne stvari.
Besmisleno je pozivati Boga da zgreši, da prekrši svoje zakone logike da bi dokazao da je svemoćan ili da bi dokazao ljudima da postoji.
Bog nije naivan da nasedne na ovako providan i zlonameran trik.
Umesto da izazivamo Boga da uradi besmislene i naopake stvari da bi nam dokazao svoju moć, bolje je da se naučimo da ni mi ne koristimo svoje sposobnosti za zlo. Dobro je što Bog koristi svoje moći samo za dobro.
Neki ljudi kažu da je kamen koji Bog ne želi da pomeri jeste slobodni izbor koji svi ljudi imaju.
Ma koliko ljudi činili loše izbore, Bog nam neće ukinuti slobodnu volju, ali isto tako ne može da ukine posledice zlih izbora, a to je večna smrt.
Ljudima bi bilo pametnije da od Boga traže da u nama popravi ono što smo pokvarili odvojivši se od Njega, umesto da izmišljaju besmislene ideje bez logike i svrhe.
I sam Bog se ponaša u okviru zakona koje je stvorio, ne zato što sebe ograničava, nego zato što je to dobro.
Bog bira da se ponaša logično i zato i mi treba da izaberemo da se ponašamo logično.
Bog koji može da našu planetu od 6 kvantiliona tona obesi ni o čemu u vakuumu, dovoljno nam je isustrovao svoju svemoć, ako želimo da otvorimo oči da je vidimo.
Bog je čoveku teško shvatljiv
Bog je komplikovan. Sve što postoji je komplikovano ili bar komplikovanije nego što izgleda, a Bog koji je sve stvorio mora da bude komplikovaniji od svega što postoji.
Ljudska objašnjenja Boga su pojednostavljenje najkoplikovanijih činjenica u svemiru.
Pogledajte koliko su komplikovana naučna objašnjenja atoma, svetlosnih talasa, prijema svetlosnih nadražaja u oku i prenosa do mozga.
A mi govorimo o osobi koja je sav komplikovani svemir stvorila.
Ateisti obično pojednostave Boga i onda ga napadaju, jer misle da mogu da objasne Božje motive i zamisli u neverovatno komplikovanom rukovodjenju svemira.
Religija nije nešto što su ljudi izmislili, nego je izvedena iz nepromenljivih činjenica u prirodi.
Stvarnost nije jednostavna i lako objašnjiva kako bi ljudi želeli. Odgovore na mnoga pitanja teško je dobiti jer su veoma komplikovani i još neotkriveni.
Stvarnost se ne može otkriti nagadjanjem.
Religija se takođe ne može otkriti nagadjanjem. Problem nije jednostavan i odgovori ne mogu da budu jednostavni.
Izbor: Pljosnata zemlja ili poverenje u Boga
Pitanje “Ko je stvorio Boga?” je pitanje čoveka iz Pljosnate zemlje koji misli da ne postoji svet izvan njegove dve dimenzije,
i veruje da je istina samo ono što njegov ograničeni um može da shvati, i da istina izvan njegovog razumevanja ne može da postoji.
Pitanje je da li ćemo odlučiti da ograničimo istinu samo na našu Pljosnatu dimenziju i da ubeđujemo jedan drugoga kako ne postoji složeniji svet izvan naše dimenzije, i da ne postoji ništa što u naš um ne može da stane.
Umesto ohole umišljenosti da sve znamo i da smo mi merilo istinitosti, druga mogućnost je da shvatimo da postoji duhovni svet iznad našeg, da nam je iz tog sveta javljeno da imamo problem sa svojim moralnim izborima i odbacivanjem svog Stvoritelja.
Mi taj svet iz viših dimenzija ne razumemo zbog naše ograničenosti, pa nam nije objašnjen, nego nam je objašnjeno kako da se vratimo u sklad sa inteligentnim Stvoriteljem sveta izvan naših dimezija.
Bog je izvan vremena i prostora. Bog postoji oduvek. Bog je večan i nudi i ljudima da ih preobrazi da i oni žive večno.
Nije pitanje da li postoji Bog, nego da li čovek želi da poštuje svog nebeskog Oca. Bog je dokazao sebe i svoje postojanje samim stvaranjem sveta.
Božja odsutnost znači smrt za čoveka, a Božja prisutnost znači život za čoveka.
To su dve suprotne paradigme, dva izbora na kojima gradimo sve naše životne izbore.
Izbor je na nama: Pljosnata zemlja ili poverenje u Boga.