Unikat ili duplikat? Kloniranje, istraživanje matičnih ćelija i etika danas
Tehnologija veštačke oplodnje razvija se mnogo brže nego što je društvo u stanju da donese odluku da li je ta tehnologija etički ispravna ili nije. Svakome od nas može da se dogodi da ga član porodice ili prijatelj koji razmišlja o korištenju najnovije tehnike veštačke oplodnje, pita za mišljenje da li je to etički ispravno. Najviše diskusija vodi se po pitanju ispravnosti kloniraja ljudi.
Kloniranje ljudi
Postoje dva razloga za kloniranje ljudi: 1) terapeutsko i 2) reproduktivno kloniranje.
Terapeutsko kloniranje bilo bi u medicinske svrhe, dakle za lečenje da se izbegne imunološko odbacivanje tkiva. Iz somatske ćelije, na primer iz ćelije kože, bilo bi izvađeno jedro i ubačeno u neoplođenu jajnu ćeliju iz koje je prethodno izvađeno njeno jedro. Jajna ćelija bila bi stimulisana da se razvije u embrion, a matične ćelije bile bi genetski identične davaocu ćelije, pa ne bi došlo do imunološkog odbacivanja.
Pošto se upotrebljavaju matične ćelije iz embriona koji ima potencijal za razvoj života, postavlja se ista etička dilema kao i kod matičnih ćelija: uništi se embrion – to jest potencijal za jedno živo biće, da bi se lečilo drugo živo biće.
Reproduktivno kloniranje ima daleko ozbiljnije etičke prigovore.
Klon bi bile dve ili više osoba koje su genetski potpuno identične, kao jednojajčani blizanci, ali stvorene u laboratoriji.
Otkako je rođena klonirana ovca Doli 1996 u Škotskoj, ljudi se pitaju da li je moguće klonirati ljude, pošto su ovce sisari kao i ljudi. Ovca Doli je genetski identična kopija 6 godina stare ovce – prvi uspešno klonirani sisar, tako što je jedro iz vimena ubačeno u jajnu ćeliju ovce, iz koje je prethodno izvađeno jedro.
Za kloniranje je upotrebljena diferencirana, dakle specijalizovana ćelija vimena, što se do tada smatralo nemogućim.
Sada izgleda moguće stvaranje blizanca koji bi bio mnogo mlađi od svog brata ili sestre, ali ostaje pitanje da li je to etički ispravno.
Ovaj tip kloniranja zove se prebacivanje jedra somatske ćelije (SCNT – somatic cell nuclear transfer).
Kloniranje može da se izvrši i procesom fisije, to jest cepanjem mladog embriona na identične blizance ili trojke, čime se od jednog embriona stvara 2 ili 3 nova.
Kloniranje životinja radi se već 20 godina.
Dobijene su krave, ovce, koze, miševi, svinje, zečevi i mačke. Dato im je ime ”CC”, što je skraćeno od ugljenična kopija ili imitacija (carbon copy, copycat).
Milioner iz Arizone Sperling, platio je istraživanja koja su rezultirala kloniranjem njegovog psa ljubimca.
Od 2004 - 2006 godine za $50.000 mogli ste da klonirate mačku, a za $295 - $1395 možete obezbediti čuvanje genetskog materijala vaše mačke. Vlasnici tvrde da klonirane mačke imaju i sličnosti i razlike.
Samo 1-4% prebacivanja jedra rezultuje rađanjem kloniranog psa. Klonovi imaju potomstvo na prirodan način.
Ovca Doli imala je 6 naizgled normalnih jaganjaca.
Klonovi su pravljeni i od mišijih repova, ćelija embriona i fetusa.
U Italiji je 2005 dobijeno ždrebe – klon trkačkog konja koji je pobeđivao na trkama.
Međutim, kloniranje životinja nije uvek ni efikasno ni bezbedno.
Za ovcu Doli je od 277 jajnih ćelija samo jedna rezultovala rođenjem ovce.
Klonirane životinje imaju razne abnormalnosti. U jednom istraživanju kloniranih miševa umrlo je za 1-2 godine, 6 od upale pluća, 4 od oštećenja jetre, od leukemije i raka pluća.
Mišljenje je da abnormalnosti nastaju zato što se uzima genetski material odrasle osobe.
Doli je “uspavana” u februaru 2003., jer je dobila terminalnu bolest pluća.
Kloniranje čoveka predstavlja stvaranje identičnog blizanca osobi koja je donator ćelije.
Zagovornici kažu da bi to bila samo još jedna nova reproduktivna tehnologija, kao što je na primer beba “iz epruvete” ili surogat majka koja je samo nosioc fetusa.
Iako su druge metode oplodnje uglavnom prihvaćene kao etički ispravne, postoji skoro opšte odbacivanje reproduktivnog kloniranja ljudi.
Britanija, Kina, Japan i Singapur zakonom su zabranili reproduktivno kloniranje ljudi, ali aktivno podržavaju terapijsko kloniranje, dok su Nemačka, Austrija, Francuska i Holandija zabranile oba. Neki političari se boje da će njihova država zaostati za drugima ako uvedu previše restriktivne zakone. Jedan od razloga zašto u Americi predloženi zakon nije izglasan jeste nemogućnost da se napravi razlika između terapijskog i reproduktivnog kloniranja.
Na osnovu defekata na kloniranim životinjama, postoji strah da bi kloniranje prouzrokovalo defekte i na deci, i pored velikog iskustva sa ljudskim embrionima koje imaju klinike za lečenje steriliteta.
Već ovo je dovoljan razlog za oprez.
Jedan etički prigovor jeste da se ljudi kloniranjem “igraju Boga”. Ideja je da samo Bog treba da reprodukuje život, a da su ljudi na veoma opasnom terenu kad pokušavaju da to sami rade. Ovaj stav nemaju samo religiozni ljudi.
Prirodnim putem život dolazi na svet, a kloniranjem život postaje način proizvodnje, nova grana industrije.
Smatra se da treba poštovati prirodna rešenja, jer manipulacija stvaranja života može doneti strašne posledice. Rađanje dece kloniranjem bio bi industrijski proces proizvodnje, stvaranje veštačkih ljudi koji nikad u prirodi ne bi nastali. To je tehnološko nasilje nad prirodom.
Prirodni način razmnožavanja je seksualini, to jest polni, a kloniranje je askeskualna (to jest bespolna) reprodukcija.
Umesto polnog razmnožavanja, dete bi se rodilo bespolnim putem.
Bespolno razmnožavanje nalazimo samo kod najnižih oblika života – kod bakterija, algi, gljivica i nižih beskičmenjaka.
Svi viši oblici života razmnožavaju se isključivo polnim putem. Seksualnost donosi bitni aspekt našeg bića, da tražimo osobu koja nas najbolje nadopunjuje.
Seksualna reprodukcija dva različita pola nije uspostavljena ljudskom odlukom, kulturom ili tradicijom, nego nalazimo da je u prirodi to jedini način razmnožavanja sisara.
Frankenštajnovska oholost krije se iza želje čoveka da glumi Boga. Teško je naći osobu koja kloniranje smatra neodoljivim, jer skoro svi vide veliki potencijal za zloupotrebe i drastično odstupanje od prirodnog.
Kloniranje samog sebe neki smatraju bezočnim i narcisoidnim pokušajem da čovek ponovo stvori sebe.
Zamislite bogataša koji plati da ima 100 blizanaca - ljudi koji izgledaju potpuno isto kao on. U najmanju ruku bilo bi arogantno smatrati sebe toliko dobrim da bi bio kloniran u nekoliko dodatnih primeraka.
Bizarno je i zamisliti ženu koja rađa genetsku kopiju same sebe, ili kopiju svog muža.
Neki bi rađali kopiju svoje majke, oca, dede ili babe – kao zamenu za osobu koja je umrla.
Neko bi želeo da rodi klon poznate osobe i da ga uzgaja kao svoje dete.
Neki smatraju da je kloniranje problem ljudske oholosti, da mislimo da smo dovoljno mudri za ovo iako nismo, i da kloniranje može da nanese ogromnu štetu budućim generacijama.
Zagovornici smatraju da se kloniranje ne razlikuje puno od bilo kog drugog načina na koji ljudi menjaju prirodu oko sebe, na primer medicinom.
Oni kažu da nam je Bog dao razum da ga koristimo, i da proslavljamo Boga time što kloniranjem pomažemo ljudima.
Drugi važan prigovor jeste da klonirana osoba nije unikat, nije jedinstveni pojedinac, nego mlađa kopija postojeće osobe.
Ljudi bi bili genetski duplikati.
Naše dostojanstvo i vrednost vezano je za to što smo unikati, što se vidi čak i u jedinstvenim otiscima prstiju i imunim sistemom koji odbacuje tuđe ćelije. Međutim, ako postoji više kopija istog genetskog materijala, ljudi mogu da snize vrednost čoveka, da smatraju samo jedan “primerak” vrednim, dok bi navodno manje vredne kopije koristili za sebične svrhe, na primer kao rezervne delove.
Druga strana tvrdi da se klonovi razvijaju u drugačiju ličnost od originala, kao i blizanci.
Smatra se da bi klonovi kao ličnosti bili različitiji od identičnih blizanaca, jer se razvijaju od istog jedra i u istoj materici.
Klonovi nastaju od različitih mitohondrija, rastu u različitim matericama, u drugim okolnostima I sredinama.
Na primer, klonirane trobojne mačke odgajane u različitim sredinama imaju različita krzna, jer izgleda da geni nisu jedini koji regulišu boju krzna.
Godinu dana kasnije, razlika je bila još vidljivija. Najrazličitije je ponašanje kloniranih mačaka.
Original je rezervisanog ponašanja, zdepastog izgleda, dok klon voli da se igra, i ima uglađeno krzno. Iako su slični, klonovi nisu identični.
Svi ljudi su dalji ili bliži rođaci, ali svi smo genetski unikati,
Treći prigovor je da ljudski klon ne bi imao pravo izbora za svoju budućnost.
Klon nema izbor da bude unikat, i postoji bojazan da bi bio samo prazna ljuštura koju bi donator ćelije ili istraživači želeli da oblikuju kako oni žele.
Donator ćelije bi želeo da on bude model prema kojem će usmeriti svoj klon da ostvaruje njegove neispunjene ciljeve.
Istina je da svi roditelji rade to isto, na primer odlučuju u koju školu će ići njihovo dete, na koji sport i aktivnosti će ga upisati.
Ipak, bojazan je da bi klon bio u većoj meri pod ovim pritiskom nego što roditelji kontrolišu svoju decu.
Decu treba voleti baš zato što su jedinstvena, a ne ostvarivati svoje sebične ambicije preko svojih klonova.
Kloniranje bi unelo zbrku po pitanju identiteta i individualnosti. To je preoblikovanje genotipa koji već postoji, a ne jedinstvena osoba.
Klonirano dete bi imalo problem sa depersonalizacijom - ko je ono: samo nečija kopija i nastavak tuđeg života ili novo biće koje ima pravo na svoj životni put?
Postoji bojazan da bi klonovi mogli da budu iskorištavani u razne svrhe, radi koristi drugih ljudi.
Pojam neželjeno i željeno dete kloniranjem bi dobilo novi značaj, jer bi ljudi mogli unapred da znaju kakvo dete će se roditi, da li će imati talenat za muziku, sport ili nešto drugo.
Neki ljudi bi želeli da proizvode klonove koji će raditi ropski posao, ili da budu njihovi vojnici ili sportisti.
Ne bi bilo moralno složiti sa idejom da neko klonira ljude da bi s njima postupao kao ličnom svojinom, a ne kao sa ličnostima koje imaju svoja prava.
Vrednost čoveka nije u tome da li donosi korist drugima, nego čovek ima vrednost sam po sebi.
Kloniranje bi unelo dodatnu konfuziju u porodicu. Iako današnja društva već imaju razne netradicionalne porodice, prvi put bi postojala porodica od samo jednog roditelja, jer ženi za rađanje deteta više ne bi bio potreban muškarac, dok bi muškarci i dalje zavisili od žena za reprodukciju.
Porodica bi bila redukovana samo na jednu osobu. Klonirana deca imala bi samo jednog roditelja – majku ako je ona donator, ili oca ako je on donator (dok bi žena bila samo surogat – nosilac tuđeg deteta).
Takođe, linija između generacija roditelja i dece bila bi nejasna.
Majka bi u isto vreme bila svoja sestra bliznakinja, a ćerka ne bi imala oca jer je genetski materijal uzet samo od majke.
Ako bi donator ćelije bio muškarac, dete bi bilo istovremeno očev brat blizanac, a žena bi bila surogat, ali ne i genetska majka.
Blizanci bi bili decenijama mlađi i stariji jedan od drugoga.
Širi porodični odnosi bili bi još komplikovaniji: deda bi imao istovremeno i unuka i blizanca svog sina, a pometnja bi se nastavila i na tetke, ujake i ostalu rodbinu.
Ne treba zaboraviti ni bračne drugove: žena bi rodila brata blizanca svom suprugu ili svoju sestru bliznakinju, a suprug bi bio oženjen sestrom bliznakinjom njegove ćerke.
Ljudi sve više kontrolišu kakva deca će se rađati.
Pogledajte ovaj web sajt koji reklamira da ima već 30 godina iskustva u ovom poslu: http://www.cryobank.com/
Na ovom web sajtu za veštačku oplodnju možete da naručite kakvo dete želite, kao kad uđete u prodavnicu i izaberete model auta koji kupujete.
Možete da tražite donatora određene boje kose, boje očiju, etničkog porekla, a onda da suzite izbor na tip kose, krvnu grupu, obrazovni nivo, kojim se zanimanjem bavi, ko su mu preci, koje je religije, i na koga od poznatih ličnosti liči.
Na kraju izaberete jednu osobu, i tako ste izabrali kako će vaše dete izgledati.
Zagovornici ovog načina oplodnje kažu da ljudi na sličan način izaberu svog bračnog druga, pa onda mogu da biraju i genetiku deteta, samo što na ovaj način drugi roditelj nema nikakvu ulogu u odgajanju deteta.
Epruveta sa propranim genetskim materijalom košta oko 650-750 $, zavisno od donatora.
Pošto je sve svedeno na kupovinu i prodaju, nadamo se da nezadovoljni kupac neće vratiti dete jer mu kosa nije kovrdžava kako je kupac tražio.
Neki smatraju da je kloniranje želja da se potpuno kontroliše kakav tip ljudi je u budućnosti poželjan na Zemlji.
Ljudi bi želeli da kloniranjem uklone neizvesnost kakvo će dete dobiti.
Oni žele da unapred odrede kako će njihovo dete da izgleda.
Ovo nas dovodi do takozvanog „fuj“ prigovora, to jest reakcije stomaka na nešto odvratno.
Danas i među intelektualcima i među većinom ljudi kloniranje se doživljava kao uvredljivo, groteskno i odvratno. Mi smo uvređeni i kad pomislimo na to.
Čak i kada ne možemo da objasnimo razlog za našu reakciju, instinktivno odbacujemo nešto kao pogrešno.
Mnogi ljudi imaju „fuj“ reakciju na kloniranje. Ideja da neko klonira sebe u više primeraka ili hoće da rodi poznatu ličnost, zvuči bizarno, gadno i odbojno. Naša emocionalna reakcija kaže nam da postoji nešto pogrešno u tome, čak iako ne znamo da objasnimo šta je to.
Emocionalne reakcije mogu imati ulogu u moralnom odlučivanju, ali zaključivanje ne može biti zasnovano samo na osećanjima.
Odvratnost je spontana emotivna reakcija koju razum ne može potpuno da kontroliše.
Ljudi su imali „fuj“ reakcije u stomaku i za nešto što je danas opšte prihvaćeno, kao što je brak osoba različite boje kože.
Međutim, postoje stvari koje će uvek ostati odvratne, na primer incest, ili odnos sa životinjom, ili jedenje ljudskog mesa, ili ubistvo.
Iako ne možemo da racionalno obrazložimo odvratnost prema svemu nabrojanom, to ne znači da su ova gnusna dela etički diskutabilna.
Nasuprot, bilo bi čudno da neko i pokuša da racionalno opravda ove gnusne činove.
Odvratnost ljudskog kloniranja spada u ovu kategoriju.
Mi se ne bojimo novog i nepoznatog, nego osećamo intuitivno kršenje univerzalnih principa.
Odvratnost nas upozorava na neopisivo kršenje ljudske prirode. Urođena odvratnost ovde brani srž ljudskosti.
Postavlja se pitanje da li je kloniranje vrhunac ljudskog stvaranja, ili njegovo zagađenje i perverzija. Naša automatska „fuj“ reakcija ukazuje na izopačenje razmnožavanja ljudi.
Etički prigovori vezani za kloniranje i istraživanje matičnih ćelija vezani su za postupanje sa embrionom, kao i prigovori za abortus.
Neki predlažu mešanje svih embriona, tako da embrion nikako ne bi mogao da se razvije u ljudsko biće, a proizvodio bi matične ćelije. Oni smatraju da uništavanje tog materijala ne bi bilo problematično.
Postoji mogućnost da se matične ćelije proizvedu partenogenezom (dakle bespolnim putem) samo od jajne ćelije, pa to ne bi bilo isto što i upotreba embriona (mada bi to bio samo genetski materijal majke).
Iako je u Americi zabranjeno da država finansira kloniranje, nije zabranjeno istraživanje koje neko drugi finansira, pa se nekoliko nevladinih organizacija time bavi.
Zbog mnoštva etičkih prigovora većina ljudi je protiv kloniranja, ali ipak ni većina ljudi ne može da spreči da se kloniranje ljudi uskoro dogodi.
U aprilu 2009, Panayiotis Zavos je u Kentakiju usadio 11 ljudskih kloniranih embriona. Nijedan nije preživeo, ali Zavos tvrdi da će uskoro uspeti da klonira dete.
Zavos kaže: „Ja nisam Bog, ja samo radim Božji posao“. U intervjuu CNN-u, Zavos je rekao da je abortus zakonom odobren način da se ukloni eventualna greška u kloniranju.
Zavos je motivisan zaradom, i želi da klonira ljude po narudžbini, a opravdanje nalazi u tome da pomaže ljudima koji na drugi način ne mogu da imaju decu.
Britanski Independent tvrdi da ne postoji način da se kloniranje ljudi ne dogodi.
Postavlja se i pitanje prava ljudi čiji se genetski materijal koristi u istraživanjima, a da oni o tome ništa ne znaju.
Klinike za veštačku oplodnju višak oplođenih jajnih ćelija čuvaju zamrznute ili ih koriste u druge svrhe, a ne za potrebe roditelja.
Pogledajmo sada probleme roditeljstva koji nastaju primenom veštačke oplodnje.
Šta je po vašoj definiciji „majka“? Zakon je do skoro definisao pojam majka kao osobu koja je rodila dete.
Međutim, žena koja je rodila dete danas može da bude samo surogat - nosioc tuđeg embriona.
Tako su neke surogat majke poništile ugovor sa bračnim parom i uzele dete koje nema njen genetski materijal, dok su genetski roditelji ostali bez svog deteta.
U nekim zemljama osoba koja je rodila dete ima pravo da 48 sati od rođenja deteta promeni mišljenje i zadrži dete za sebe.
U današnjem društvu majkom se smatra: 1) osoba koja je rodila dete, ili
2) osoba čiji genetski materijal dete nosi,
3) osoba koju dete smatra svojom majkom, a neki smatraju da
4) majka ne mora da bude ni ženskog roda.
Pitanje je da li je etički ispravno da rađanje beba postane predmet trgovine. Surogat majka dobija novac od roditelja koji na drugi način ne mogu da imaju bebu, ali postoji mogućnost da bogata žena plati nekome da nosi njenu bebu samo zato što ne želi neprijatnosti vezane za trudnoću i porođaj.
Drugu vrstu problema predstavlja sterilnost jednog roditelja. Postoje slučajevi u kojima surogat majka pored nošenja trudnoće daje i svoju jajnu ćeliju, pa je ona i genetska majka. U jednom sudskom sporu, par koji nije mogao da ima dece platio je surogat majci i za doniranje jajne ćelije, ali se par u toku trudnoće razveo. Tri osobe su tražile starateljstvo nad detetom:
žena koja ne može da ima decu jer ima potpisani ugovor i platila je,
surogat majka jer dete ima njen nasledni materijal,
i suprug koji je genetski otac, ima ugovor i platio je za dete.
Konfuziju u porodici stvara i situacija kada rođena sestra donira svojoj sestri jajnu ćeliju, ili brat donira nasledni materijal svom bratu.
Dete bi svog oca trebalo da nazove stricem, ili da majku zove tetkom.
Jedan stariji bračni par kome je stradala ćerka sa 17 godina, tražio je da sačuvaju jajne ćelije njihove ćerke kako bi pronašli donora i surogat majku da bi eventualno dobili unuka ili unuku. Sud je njihovu molbu odobrio pod uslovom da dokažu da je njihova ćerka želela da ima decu.
Pošto je poginula ćerka bila maloletna, po zakonu su njeni roditelji imali pravo da donesu odluku umesto nje.
To bi značilo da će dete biti začeto i rođeno posle majčine smrti.
Komercijalizacija veštačke oplodnje stvara sve više etičkih dilema sa kojima će društvo sve više morati da se suoči.
Čitanje ljudskog genoma
Projekat čitanja ljudskog genoma dovršen je 2000. godine kada je napravljena mapa svih naslednih informacija jednog ljudskog bića.
Ovi eksperimenti pokrenuli su niz pitanja u vezi moralnosti eksperimenata sa matičnim ćelijama, kloniranjem ljudi, genetskim inžinjeringom, genetskim modifikovanjem biljaka i životinja, i genetskim testiranjima.
Prvi problem predstavlja mišljenje da geni ne određuju samo naše fizičke osobine i nasledne bolesti, nego i ljudsko ponašanje.
Naši izbori bi zavislili u velikoj meri od rasporeda hemijskih elemenata u genima, i to bi zacrtalo našu budućnost. Naše ponašanje bi bilo svedeno na zacrtanu genetsku strukturu.
Ovakvo mišljenje bi dovelo do pitanja da li su kriminalci uopšte krivi za svoje zločine, ili oni samo rade ono na šta ih genetska struktura usmerava.
Ljudi bi na sudu mogli da kažu da nisu odgovorni za prestup, jer su rođeni takvi- genetski predodređeni za takvo ponašanje.
Ovakvo mišljenje svodi čoveka na nivo mašine. Kao što kompjuter ima napisani program koji reguliše njegov rad, tako neki ljudi preuveličavaju ulogu genetike u našem ponašanju.
Čak iako bi smo imali nasleđene sklonosti, na primer prema alkoholizmu, mi bi i dalje imali izbor da uopšte ne pijemo alkohol.
Predispozicija za alkoholizam bi se pokazala ako osoba ipak počne da pije, jer bi tada mnogo teže mogla da se odupre zavisnosti od alkohola.
Neki genetičari zamišljaju sebe kao mehaničare koji treba da poprave kvar na našim genima.
Ljudi jesu pročitali genom, ali mi još uvek ne znamo kako naše ćelije donose odluku kako ćemo se ponašati u određenoj situaciji.
Ljudske mašine jesu predodređene da rade samo ono za šta su napravljene. Međutim, mašine je napravio čovek, a genom reprodukuje sam sebe u ljudsko biće. U prirodi ne postoji mašina koja sama sebe stvara i sama odlučuje.
Čak i blizanci koji imaju isti genetski material imaju različito ponašanje. Blizanci imaju slične izbore, ali očigledne razlike ukazuju da oni nisu mašine, nego usmeravaju svoje ponašanje onako kako žele.
Takođe, naše reakcije nisu predvidive, jer smo sposobni za pun opseg reakcija, za svaki oblik ponašanja.
Mi izaberemo onaj koji želimo i usmeravamo razvoj našeg karaktera kako mi želimo, iako ne znamo koji hemijski procesi se odvijaju u našim ćelijama.
Eksperimenti sa matičnim ćelijama
Šta su to matične ćelije? Matične ćelije postoje u ranim fazama razvoja embriona, dok ćelije još nisu potpuno diferencirane, to jest još se nisu potpuno razvile u ćelije kože, mišića, mozga i drugih delova tela.
Embrinske matične ćelije su 50-100 ćelija koje čine unutrašnjost blastocista (ostale formiraju spoljašnji deo koji postaje placenta), koje nastanu u prvoj sedmici razvoja embriona. Matične ćelije su nediferencirane samo 5-7 dana posle oplodnje.
Istraživač izvadi ove ćelije i stavi ih u kulturu gde one nastave da se razmnožavaju.
Ove ćelije imaju potencijal da se razviju u sve organe ljudskog tela, to jest u ljudsko biće.
Međutim, jednom kad su izvađene, od njih više ne može da nastane fetus.
Zagovornici eksperimanata sa matičnim ćelijama veruju da će eksperimenti naći lek za diabetes, Alchajmerovu bolest, parkinsonizam, povrede kičme.
Eksperimente obično propagiraju ljudi oboleli od ovih bolesti, kao što je to radio bivši predsednik SAD Ronald Regan, glumci Michael J Fox I Christopher Reeve.
Ideja je da matične ćelije mogu da regenerišu potpuno uništeno tkivo koje ne može samo da se regeneriše, kao što su na primer ćelije mozga.
Transplantacija matičnih ćelija koštane srži da bi se izlečila leukemija.
Istraživači pokušavaju da nađu način da kontrolišu diferencijaciju, tako da na primer stvore beta ćelije pankreasa koje proizvode insulin i izleče diabetes; ili neurone za lečenje sada neizlečivih povreda kičme.
Matične ćelije ne mogu da se direktno implantiraju u pancreas, jer tako izazivaju maligne tumore.
Britanski istraživači su 2007. godine od matičnih ćelija razvili srčane zaliske, pa sada nastoje da to primene u lečenju bolesti srca.
Međutim, i ćelije nastale iz matičnih ćelija takođe mogu da budu oštećene.
Glavno etičko pitanje u vezi matičnih ćelija jeste moralni status embriona od kojeg se matične ćelije uzimaju.
Ako ljudsko biće nastaje u trenutku začeća, onda i blastocist ima puni moralni status zbog potencijala da može da se razvije u ljudsko biće.
To bi značilo da je ubijeno jedno potencijalno ljudsko biće da bi se lečilo drugo ljudsko biće.
Iz ovog ugla ne bi bilo opravdana upotreba matičnih ćelija čak ni da se spasi nečiji život.
Oni koji podržavaju istraživanje matičnih ćelija kažu da oni koriste koriste samo material iz klinika za lečenje neplodnosti koji bi inače bili bačeni, a kojih u SAD zamrznutih ima preko pola miliona. Umesto da budu bačeni, oni ih koriste za lečenje.
Da bi mogli da rade eksperimente na embrionima u ranom stadijumu, ljudi su promenili definicije pojmova osoba i trudnoća.
Osoba je zaštićena zakonom, ali onaj koga ne smatraju osobom, sa njim može po zakonu da se postupa drugačije nego sa ljudima.
Životinje ne smatraju osobom. U nekim delovima sveta ljude tamne boje kože nisu smatrali osobama, pa su bili tretirani kao robovi, kao lična svojina s kojom je vlasnik mogao da uradi šta god hoće.
Takođe, pod pojmom osoba u mnogim državama ne smatra se ni ljudski fetus. On je vredan kao kamen ili neka stvar koja može da se razbije bez odgovornosti.
Dakle beba mlađa od 3 meseca ne smatra se osobom, pa zakon ne kažnjava abortus kao ubistvo.
Kad napuni 3 meseca starosti, beba postaje zaštićena zakonom i abortus postaje krivično delo kažnjivo zakonom.
Ljudi različito tumače i pojam trudnoća. Za jedne trudnoća počinje od implantacije oplođene jajne ćelije u matericu, a za druge to je trenutak začeća, dakle spajanja jajne ćelije i spermatozoida.
Oplođenoj jajnoj ćeliji treba oko 48 sati da iz jajovoda dođe do materice i ugnezdi se. Zbog različitih definicija pojma trudnoća, prva grupa smatra da je etički ispravno koristiti sredstva koja mogu da unište oplođenu jajnu ćeliju do 48 sati posle odnosa. Druga grupa smatra da je to takođe abortus.
Zakon i etički problemi
Zakonodavci širom sveta imaju dilemu oko zabrane ili zakonskog regulisanja okvira istraživanja matičnih ćelija.
U većini zemalja zakoni ne postoje ili su neprecizni. Negde je zabranjeno da država finansira ova istraživanja, ali zakon ne zabranjuje privatno istraživanje.
U SAD je 2007 zabranjeno kloniranje ljudi. Da bi rešili etičke dileme o moralnom status embriona, predložena je upotreba odraslih matičnih ćelija koje se nalaze u koštanoj srži, a moguće i u mozgu, koži, mišićima i masnom tkivu.
Nemci su upotrebom matičnih ćelija masnog tkiva i koštane srži obnovili kožu jedne devojke.
Odrasle matične ćelije deo su prirodnog mehanizma obnove tela, ali su ograničene samo na određene vrste tkiva, i nisu tako efikasne kao matične ćelije.
Nedavno je otkriveno da matične ćelije možda postoje u amnionskoj tečnosti u kojoj embrion pluta, što bi bio obilan izvor matičnih ćelija, a ne bi bile etički problematične. Međutim, nije izvesno da imaju isti potencijal kao matične ćelije embriona.
Kada vodenjak, mali vodozemac, izgubi jedan ekstremitet, njemu izraste novi. Postoji ideja da se istraži da li već diferencirane ćelije mogu da budu reprogramirane, ili da razvijene ćelije budu vraćene u stanje matičnih ćelija.
Takođe istražuje se urođena sposobnost tela da se regeneriše, kao prilikom zarastanja rane.
U istraživanju matičnih ćelija u Americi za sada postoje samo uputstva Nacionalne Akademije Nauka (NAS), a to su samo preporuke koje istraživači treba dobrovoljno da primene.
Ove preporuke su bazirane uputstvima za istraživanje rekombinantne DNK iz 1975. Ljudska tkiva i organi dobijeni od matičnih ćelija moraju prvo da se testiraju na životinjama, što dovodi do stvaranja himera – životinja sa ljudskim organima i ćelijama.
Opravdanje i za to je želja da se nađe lek za danas neizlečive bolesti, a ne da se stvore mitološka bića, kao što su kentauri i sirene.
Lekari već sada u lečenju koriste svinjske srčane zaliske koje sadrže i ljudske ćelije.
NAS dozvoljava ovakve testove uz sledeća ograničenja: 1) himera životinje ne smeju da se razmnožavaju, jer izmenjene ćelije mogle da zahvate nasledni material i stvore polu ljudsko biće;
2) ljudske matične ćelije ne smeju da postanu deo mozga životinje, ili da se ubrizgaju u druge primate;
3) embrion ne sme da se razvija duže od 14 dana;
4) žena koja donira jajnu ćeliju ne sme biti plaćena, da se izbegnu finansijski problemi.
I međunarodno društvo za istraživanje matičnih ćelija objavilo je 2007. svoja uputstva istraživačima, po uputstvima etičara, naučnika i pravnih stručnjaka iz 14 zemalja.
Kao i u SAD, oni dozvoljavaju neka istraživanja na himera životinjama, dakle na životinjama koje imaju ljudske gamete, ako istraživanja nadgleda komitet.
Takođe opravdavaju 14 dana limit za razvoj embriona, tvrdnjom da do ovog trenutka još nije došlo do stvaranja organa.
Zaključak
Mnogi su u početku videli u kloniranju mogućnost da čovek živi večno.
Međutim, kloniranje ne može da pomogne čoveku da pobegne od smrti,
jer klonirano dete ne bi bila ista osoba kao davaoc naslednog materijala.
Teško je zamisliti kakvu korist čovečanstvo može imati od narcisoidne želje ljudi da vide sebe u više primeraka, nasuprot procesima uspostavljenim od stvaranja sveta.
Štetu ne moramo da zamišljamo, jer za početak užasna oštećenja fetusa i mrtvorođeni mladunci kloniranih životinja velika su opomena protiv kloniranja ljudi.
Hteli mi to ili ne, genetski inžinjeri kreiraju novi svet, i ne pomaže nam da zakopamo glavu u pesak.
Gde će čovečanstvo odvesti avantura sa kloniranjem, nije teško naslutiti.
Svet ulazi u maglu iz koje se ne nazire da se na kraju puta nalazi nešto dobro.
Genetski inžinjering
Genetičari su 2000 napravili mapu celog ljudskog genoma. Umesto očekivanih 100.000 gena, sada se veruje da imamo oko 20.000 gena, približno isti broj gena kao životinje. U odnosi na miša, čovek ima 300 jedinstvenih gena. Međutim, ljudi dodatno imaju mali set regulišućih gena koji kontrolišu sve ostale gene.
Svrha ovog projekta jeste da se razjasni uloga naslednih elemenata. Ljudski genom je niz od 3 milijarde hemijskih slova koje određuju svaku naslednu osobinu ljudi. Neke razlike u prepisivanju, takozvani SNPs ili snips (single nucleotide polymorphisms) koriste se za otkrivanje genetskih bolesti. Snips nose varijacije…
Genetski modifikovane biljke - Frankenfood
Genetski modifikovanu hranu neki zovu Frankenštajn hrana, po romanu Meri Šeli o doktoru koji je stvorio čudovište koje više nije mogao da kontroliše. Kritičari GM hrane veruju će se to dogoditi sa GM proizvodima. GM biljke se genetski menjaju tako da na primer podnose sušu ili smrzavanje. Genetičari kažu da ubrzavaju proces prilagođavanja biljaka, ali se neke genetske promene u prirodi nikad ne bi desile bez ljuskog mešanja.
Genetski inžinjering predstavlja ubacivanje specifičnog gena iz jednog organizma u drugi. U širem smislu reči, sva hrana koju jedemo danas genetski je modifikovana ukrštanjem biljaka. Genetičari kažu da ljudi ukrštaju biljke iako ne znaju koji geni će se ukrstiti, dok oni ciljano menjaju gene čiju funkciju znaju. Međutim, mutacije se postižu „bombardovanjem semena hemikalijama ili zračenjem“, pa se onda sagleda šta će se dogoditi. Tako se modifikuju salata, pasulj i grejpfrut.
U SAD, 2002. je trećina kukuruza bila genetski izmenjena, a sada preko 79 miliona jutara zasejano je GM kukuruzom i sojom. 71% pamuka je GM. Skoro 2/3 proizvoda na policama supermarketa u SAD sadrži GM biljke. GM biljke je lakše i jeftinije uzgajati, a donose više hrane sa manje površine zemlje. Na GM biljke se stavlja manje hemikalija jer su već genetski izmenjene da budu otrovne za insekte štetočine, i otporne na hemikalije koje se prskaju protiv korova. Proizvođači tvrde da time bacaju manje herbicida na GM biljku.
Za novu varijantu „zlatni pirinača“ tvrde da će rešiti problem gladi na svetu, i nedostatak vitamina A - čest problem u siromašnim zemljama.
Sve su češći protesti protiv GM hrane u Evropi, Japanu, a i u SAD. Iako su neki strahovi neopravdani, postoje rizici koji su realni. GM biljke koje su otporne na herbicide mogu da utiču na nastanak super-korova koji će biti otporan na sve. Susedna polja mogu da se kontaminiraju stranim genima. Mogu da nastanu insekti otporni na herbicide. Otpornost biljaka na antibiotike može da se prenese i na ljude. Sterilne biljke se navodno prave da bi se izbegla kontaminacija susednih polja.
Debate o GM hrani se uglavnom vode upoređivanjem koristi i rizika, da se utvrdi da li je korist toliko velika da nadmašuje negativne posledice, na primer štetnost po zdravlje. Neki rizici GM hrane su još nedovoljno poznati.
Problem predstavlja mešanje čoveka u prirodne tokove stvari. Međutim, ljudi ne modu da se slože oko definicije šta predstavlja neprihvatljivo manipulisanje genima. Prigovor se stavlja na transfer između različitih vrsta, međutim ljudi koji veruju u evoluciju kažu da se slični transferi dešavaju u prirodi, i da tako nastaju nove vrste. Transfer gena između vrsta radi se da bi životinje davale više mesa, da bi bile otpornije na bolesti, ili da bi našli lek za neke bolesti.
Stvorene su svinje koje imaju i ljudske gene. Organi svinja slični su ljudskim, pa se ovo radi da bi se izbegla autoimuna reakcija ljudskog organizma na transplantaciju organa, da telo ne bi odbacilo presađeni organ. To je takozvana ksenotransplantacija. Kloniranje je isto genetsko modifikovanje životinja. GM životinje koriste se za istraživanje. Postoje rizici GM. Na primer, ako se GM losos odgajan na farmi pusti u divljinu, to može da naudi drugim vrstama ribe. Kombinovanjem gena različitih vrsta ruše se prirodno postavljene granice. I ovde postoji „fuj“ prigovor. Zamislite kako biste reagovali da vam presade srce svinje, i kako bi drugi ljudi reagovali.
Genetički pregled
Napredak u znanju genetike doveo nas je pred nove etičke dileme. Poslodavac bi mogao da pristupi genetičkim podacima ljudi koji konkurišu za posao radi svojih ciljeva, što bi moglo da bude na štetu radnika. Postavlja se pitanje privatnosti genetskih podataka. Zdravstveni radnici ne smeju da odaju privatne podatke pacijenata, ali za 5 dana u bolnici sa studentima do 150 ljudi ima pristup podacima jednog pacijenta. Ako bi postojala tehnologija koja čita misli ljudi ili zdravstveno stanje njihovih organa, ili da čuje šta se događa u nečijoj kući, kupatilu ili spavaćoj sobi, mogućnost zloupotrebe bila bi ogromna. Mi imamo pravo na privatnost, na deo života koji se nikog drugog ne tiče. Mogućnost da neko zna našu privatnost unosi nemir u naš život. Mi želimo da kontrolišemo informacije koje drugi dobijaju o nama, a da sami odlučujemo kome da ih otkrijemo. To je autonomija, ili upravljanje sobom, granica kojom smo odvojeni od drugih. Zatvori i psihijatrijske bolnice moraju da uskrate ljudima pravo na potpunu privatnost, što mnogi doživljavaju kao ubijanje ličnosti. Privatne informacije saopštavamo samo prijateljima, jer se bojimo da bi stranci mogli da zloupotrebe informacije o nama i nanesu nam štetu.
Genetska diskriminacija bi bila ako zbog neke genetske osobine poslodavac ne želi nekog da primi na posao, ili osiguravajuće društvo ne bi osiguralo osobu koja ima genetsku predispoziciju da se razboli. Ovo je diskriminacija zato što mi ne možemo da kontrolišemo svoje gene, takvi smo rođeni. Ako bi informacije o lečenju postale javne, bolesni ljudi ne bi dolazili na lečenje da se ne bi saznalo za njihove probleme. Genetski pregledi mogu da imaju konflikt interesa, a neki bi mogli da imaju ekonomski interes. Neki interesi su opravdani jer putnici u javnom saobraćaju bi voleli da znaju da li vozač autobusa ili aviona može bezbedno da ih vozi.
Kloniranje ljudi
Postoje dva razloga za kloniranje ljudi: 1) terapeutsko i 2) reproduktivno kloniranje.
Terapeutsko kloniranje bilo bi u medicinske svrhe, dakle za lečenje da se izbegne imunološko odbacivanje tkiva. Iz somatske ćelije, na primer iz ćelije kože, bilo bi izvađeno jedro i ubačeno u neoplođenu jajnu ćeliju iz koje je prethodno izvađeno njeno jedro. Jajna ćelija bila bi stimulisana da se razvije u embrion, a matične ćelije bile bi genetski identične davaocu ćelije, pa ne bi došlo do imunološkog odbacivanja.
Pošto se upotrebljavaju matične ćelije iz embriona koji ima potencijal za razvoj života, postavlja se ista etička dilema kao i kod matičnih ćelija: uništi se embrion – to jest potencijal za jedno živo biće, da bi se lečilo drugo živo biće.
Reproduktivno kloniranje ima daleko ozbiljnije etičke prigovore.
Klon bi bile dve ili više osoba koje su genetski potpuno identične, kao jednojajčani blizanci, ali stvorene u laboratoriji.
Otkako je rođena klonirana ovca Doli 1996 u Škotskoj, ljudi se pitaju da li je moguće klonirati ljude, pošto su ovce sisari kao i ljudi. Ovca Doli je genetski identična kopija 6 godina stare ovce – prvi uspešno klonirani sisar, tako što je jedro iz vimena ubačeno u jajnu ćeliju ovce, iz koje je prethodno izvađeno jedro.
Za kloniranje je upotrebljena diferencirana, dakle specijalizovana ćelija vimena, što se do tada smatralo nemogućim.
Sada izgleda moguće stvaranje blizanca koji bi bio mnogo mlađi od svog brata ili sestre, ali ostaje pitanje da li je to etički ispravno.
Ovaj tip kloniranja zove se prebacivanje jedra somatske ćelije (SCNT – somatic cell nuclear transfer).
Kloniranje može da se izvrši i procesom fisije, to jest cepanjem mladog embriona na identične blizance ili trojke, čime se od jednog embriona stvara 2 ili 3 nova.
Kloniranje životinja radi se već 20 godina.
Dobijene su krave, ovce, koze, miševi, svinje, zečevi i mačke. Dato im je ime ”CC”, što je skraćeno od ugljenična kopija ili imitacija (carbon copy, copycat).
Milioner iz Arizone Sperling, platio je istraživanja koja su rezultirala kloniranjem njegovog psa ljubimca.
Od 2004 - 2006 godine za $50.000 mogli ste da klonirate mačku, a za $295 - $1395 možete obezbediti čuvanje genetskog materijala vaše mačke. Vlasnici tvrde da klonirane mačke imaju i sličnosti i razlike.
Samo 1-4% prebacivanja jedra rezultuje rađanjem kloniranog psa. Klonovi imaju potomstvo na prirodan način.
Ovca Doli imala je 6 naizgled normalnih jaganjaca.
Klonovi su pravljeni i od mišijih repova, ćelija embriona i fetusa.
U Italiji je 2005 dobijeno ždrebe – klon trkačkog konja koji je pobeđivao na trkama.
Međutim, kloniranje životinja nije uvek ni efikasno ni bezbedno.
Za ovcu Doli je od 277 jajnih ćelija samo jedna rezultovala rođenjem ovce.
Klonirane životinje imaju razne abnormalnosti. U jednom istraživanju kloniranih miševa umrlo je za 1-2 godine, 6 od upale pluća, 4 od oštećenja jetre, od leukemije i raka pluća.
Mišljenje je da abnormalnosti nastaju zato što se uzima genetski material odrasle osobe.
Doli je “uspavana” u februaru 2003., jer je dobila terminalnu bolest pluća.
Kloniranje čoveka predstavlja stvaranje identičnog blizanca osobi koja je donator ćelije.
Zagovornici kažu da bi to bila samo još jedna nova reproduktivna tehnologija, kao što je na primer beba “iz epruvete” ili surogat majka koja je samo nosioc fetusa.
Iako su druge metode oplodnje uglavnom prihvaćene kao etički ispravne, postoji skoro opšte odbacivanje reproduktivnog kloniranja ljudi.
Britanija, Kina, Japan i Singapur zakonom su zabranili reproduktivno kloniranje ljudi, ali aktivno podržavaju terapijsko kloniranje, dok su Nemačka, Austrija, Francuska i Holandija zabranile oba. Neki političari se boje da će njihova država zaostati za drugima ako uvedu previše restriktivne zakone. Jedan od razloga zašto u Americi predloženi zakon nije izglasan jeste nemogućnost da se napravi razlika između terapijskog i reproduktivnog kloniranja.
Na osnovu defekata na kloniranim životinjama, postoji strah da bi kloniranje prouzrokovalo defekte i na deci, i pored velikog iskustva sa ljudskim embrionima koje imaju klinike za lečenje steriliteta.
Već ovo je dovoljan razlog za oprez.
Jedan etički prigovor jeste da se ljudi kloniranjem “igraju Boga”. Ideja je da samo Bog treba da reprodukuje život, a da su ljudi na veoma opasnom terenu kad pokušavaju da to sami rade. Ovaj stav nemaju samo religiozni ljudi.
Prirodnim putem život dolazi na svet, a kloniranjem život postaje način proizvodnje, nova grana industrije.
Smatra se da treba poštovati prirodna rešenja, jer manipulacija stvaranja života može doneti strašne posledice. Rađanje dece kloniranjem bio bi industrijski proces proizvodnje, stvaranje veštačkih ljudi koji nikad u prirodi ne bi nastali. To je tehnološko nasilje nad prirodom.
Prirodni način razmnožavanja je seksualini, to jest polni, a kloniranje je askeskualna (to jest bespolna) reprodukcija.
Umesto polnog razmnožavanja, dete bi se rodilo bespolnim putem.
Bespolno razmnožavanje nalazimo samo kod najnižih oblika života – kod bakterija, algi, gljivica i nižih beskičmenjaka.
Svi viši oblici života razmnožavaju se isključivo polnim putem. Seksualnost donosi bitni aspekt našeg bića, da tražimo osobu koja nas najbolje nadopunjuje.
Seksualna reprodukcija dva različita pola nije uspostavljena ljudskom odlukom, kulturom ili tradicijom, nego nalazimo da je u prirodi to jedini način razmnožavanja sisara.
Frankenštajnovska oholost krije se iza želje čoveka da glumi Boga. Teško je naći osobu koja kloniranje smatra neodoljivim, jer skoro svi vide veliki potencijal za zloupotrebe i drastično odstupanje od prirodnog.
Kloniranje samog sebe neki smatraju bezočnim i narcisoidnim pokušajem da čovek ponovo stvori sebe.
Zamislite bogataša koji plati da ima 100 blizanaca - ljudi koji izgledaju potpuno isto kao on. U najmanju ruku bilo bi arogantno smatrati sebe toliko dobrim da bi bio kloniran u nekoliko dodatnih primeraka.
Bizarno je i zamisliti ženu koja rađa genetsku kopiju same sebe, ili kopiju svog muža.
Neki bi rađali kopiju svoje majke, oca, dede ili babe – kao zamenu za osobu koja je umrla.
Neko bi želeo da rodi klon poznate osobe i da ga uzgaja kao svoje dete.
Neki smatraju da je kloniranje problem ljudske oholosti, da mislimo da smo dovoljno mudri za ovo iako nismo, i da kloniranje može da nanese ogromnu štetu budućim generacijama.
Zagovornici smatraju da se kloniranje ne razlikuje puno od bilo kog drugog načina na koji ljudi menjaju prirodu oko sebe, na primer medicinom.
Oni kažu da nam je Bog dao razum da ga koristimo, i da proslavljamo Boga time što kloniranjem pomažemo ljudima.
Drugi važan prigovor jeste da klonirana osoba nije unikat, nije jedinstveni pojedinac, nego mlađa kopija postojeće osobe.
Ljudi bi bili genetski duplikati.
Naše dostojanstvo i vrednost vezano je za to što smo unikati, što se vidi čak i u jedinstvenim otiscima prstiju i imunim sistemom koji odbacuje tuđe ćelije. Međutim, ako postoji više kopija istog genetskog materijala, ljudi mogu da snize vrednost čoveka, da smatraju samo jedan “primerak” vrednim, dok bi navodno manje vredne kopije koristili za sebične svrhe, na primer kao rezervne delove.
Druga strana tvrdi da se klonovi razvijaju u drugačiju ličnost od originala, kao i blizanci.
Smatra se da bi klonovi kao ličnosti bili različitiji od identičnih blizanaca, jer se razvijaju od istog jedra i u istoj materici.
Klonovi nastaju od različitih mitohondrija, rastu u različitim matericama, u drugim okolnostima I sredinama.
Na primer, klonirane trobojne mačke odgajane u različitim sredinama imaju različita krzna, jer izgleda da geni nisu jedini koji regulišu boju krzna.
Godinu dana kasnije, razlika je bila još vidljivija. Najrazličitije je ponašanje kloniranih mačaka.
Original je rezervisanog ponašanja, zdepastog izgleda, dok klon voli da se igra, i ima uglađeno krzno. Iako su slični, klonovi nisu identični.
Svi ljudi su dalji ili bliži rođaci, ali svi smo genetski unikati,
Treći prigovor je da ljudski klon ne bi imao pravo izbora za svoju budućnost.
Klon nema izbor da bude unikat, i postoji bojazan da bi bio samo prazna ljuštura koju bi donator ćelije ili istraživači želeli da oblikuju kako oni žele.
Donator ćelije bi želeo da on bude model prema kojem će usmeriti svoj klon da ostvaruje njegove neispunjene ciljeve.
Istina je da svi roditelji rade to isto, na primer odlučuju u koju školu će ići njihovo dete, na koji sport i aktivnosti će ga upisati.
Ipak, bojazan je da bi klon bio u većoj meri pod ovim pritiskom nego što roditelji kontrolišu svoju decu.
Decu treba voleti baš zato što su jedinstvena, a ne ostvarivati svoje sebične ambicije preko svojih klonova.
Kloniranje bi unelo zbrku po pitanju identiteta i individualnosti. To je preoblikovanje genotipa koji već postoji, a ne jedinstvena osoba.
Klonirano dete bi imalo problem sa depersonalizacijom - ko je ono: samo nečija kopija i nastavak tuđeg života ili novo biće koje ima pravo na svoj životni put?
Postoji bojazan da bi klonovi mogli da budu iskorištavani u razne svrhe, radi koristi drugih ljudi.
Pojam neželjeno i željeno dete kloniranjem bi dobilo novi značaj, jer bi ljudi mogli unapred da znaju kakvo dete će se roditi, da li će imati talenat za muziku, sport ili nešto drugo.
Neki ljudi bi želeli da proizvode klonove koji će raditi ropski posao, ili da budu njihovi vojnici ili sportisti.
Ne bi bilo moralno složiti sa idejom da neko klonira ljude da bi s njima postupao kao ličnom svojinom, a ne kao sa ličnostima koje imaju svoja prava.
Vrednost čoveka nije u tome da li donosi korist drugima, nego čovek ima vrednost sam po sebi.
Kloniranje bi unelo dodatnu konfuziju u porodicu. Iako današnja društva već imaju razne netradicionalne porodice, prvi put bi postojala porodica od samo jednog roditelja, jer ženi za rađanje deteta više ne bi bio potreban muškarac, dok bi muškarci i dalje zavisili od žena za reprodukciju.
Porodica bi bila redukovana samo na jednu osobu. Klonirana deca imala bi samo jednog roditelja – majku ako je ona donator, ili oca ako je on donator (dok bi žena bila samo surogat – nosilac tuđeg deteta).
Takođe, linija između generacija roditelja i dece bila bi nejasna.
Majka bi u isto vreme bila svoja sestra bliznakinja, a ćerka ne bi imala oca jer je genetski materijal uzet samo od majke.
Ako bi donator ćelije bio muškarac, dete bi bilo istovremeno očev brat blizanac, a žena bi bila surogat, ali ne i genetska majka.
Blizanci bi bili decenijama mlađi i stariji jedan od drugoga.
Širi porodični odnosi bili bi još komplikovaniji: deda bi imao istovremeno i unuka i blizanca svog sina, a pometnja bi se nastavila i na tetke, ujake i ostalu rodbinu.
Ne treba zaboraviti ni bračne drugove: žena bi rodila brata blizanca svom suprugu ili svoju sestru bliznakinju, a suprug bi bio oženjen sestrom bliznakinjom njegove ćerke.
Ljudi sve više kontrolišu kakva deca će se rađati.
Pogledajte ovaj web sajt koji reklamira da ima već 30 godina iskustva u ovom poslu: http://www.cryobank.com/
Na ovom web sajtu za veštačku oplodnju možete da naručite kakvo dete želite, kao kad uđete u prodavnicu i izaberete model auta koji kupujete.
Možete da tražite donatora određene boje kose, boje očiju, etničkog porekla, a onda da suzite izbor na tip kose, krvnu grupu, obrazovni nivo, kojim se zanimanjem bavi, ko su mu preci, koje je religije, i na koga od poznatih ličnosti liči.
Na kraju izaberete jednu osobu, i tako ste izabrali kako će vaše dete izgledati.
Zagovornici ovog načina oplodnje kažu da ljudi na sličan način izaberu svog bračnog druga, pa onda mogu da biraju i genetiku deteta, samo što na ovaj način drugi roditelj nema nikakvu ulogu u odgajanju deteta.
Epruveta sa propranim genetskim materijalom košta oko 650-750 $, zavisno od donatora.
Pošto je sve svedeno na kupovinu i prodaju, nadamo se da nezadovoljni kupac neće vratiti dete jer mu kosa nije kovrdžava kako je kupac tražio.
Neki smatraju da je kloniranje želja da se potpuno kontroliše kakav tip ljudi je u budućnosti poželjan na Zemlji.
Ljudi bi želeli da kloniranjem uklone neizvesnost kakvo će dete dobiti.
Oni žele da unapred odrede kako će njihovo dete da izgleda.
Ovo nas dovodi do takozvanog „fuj“ prigovora, to jest reakcije stomaka na nešto odvratno.
Danas i među intelektualcima i među većinom ljudi kloniranje se doživljava kao uvredljivo, groteskno i odvratno. Mi smo uvređeni i kad pomislimo na to.
Čak i kada ne možemo da objasnimo razlog za našu reakciju, instinktivno odbacujemo nešto kao pogrešno.
Mnogi ljudi imaju „fuj“ reakciju na kloniranje. Ideja da neko klonira sebe u više primeraka ili hoće da rodi poznatu ličnost, zvuči bizarno, gadno i odbojno. Naša emocionalna reakcija kaže nam da postoji nešto pogrešno u tome, čak iako ne znamo da objasnimo šta je to.
Emocionalne reakcije mogu imati ulogu u moralnom odlučivanju, ali zaključivanje ne može biti zasnovano samo na osećanjima.
Odvratnost je spontana emotivna reakcija koju razum ne može potpuno da kontroliše.
Ljudi su imali „fuj“ reakcije u stomaku i za nešto što je danas opšte prihvaćeno, kao što je brak osoba različite boje kože.
Međutim, postoje stvari koje će uvek ostati odvratne, na primer incest, ili odnos sa životinjom, ili jedenje ljudskog mesa, ili ubistvo.
Iako ne možemo da racionalno obrazložimo odvratnost prema svemu nabrojanom, to ne znači da su ova gnusna dela etički diskutabilna.
Nasuprot, bilo bi čudno da neko i pokuša da racionalno opravda ove gnusne činove.
Odvratnost ljudskog kloniranja spada u ovu kategoriju.
Mi se ne bojimo novog i nepoznatog, nego osećamo intuitivno kršenje univerzalnih principa.
Odvratnost nas upozorava na neopisivo kršenje ljudske prirode. Urođena odvratnost ovde brani srž ljudskosti.
Postavlja se pitanje da li je kloniranje vrhunac ljudskog stvaranja, ili njegovo zagađenje i perverzija. Naša automatska „fuj“ reakcija ukazuje na izopačenje razmnožavanja ljudi.
Etički prigovori vezani za kloniranje i istraživanje matičnih ćelija vezani su za postupanje sa embrionom, kao i prigovori za abortus.
Neki predlažu mešanje svih embriona, tako da embrion nikako ne bi mogao da se razvije u ljudsko biće, a proizvodio bi matične ćelije. Oni smatraju da uništavanje tog materijala ne bi bilo problematično.
Postoji mogućnost da se matične ćelije proizvedu partenogenezom (dakle bespolnim putem) samo od jajne ćelije, pa to ne bi bilo isto što i upotreba embriona (mada bi to bio samo genetski materijal majke).
Iako je u Americi zabranjeno da država finansira kloniranje, nije zabranjeno istraživanje koje neko drugi finansira, pa se nekoliko nevladinih organizacija time bavi.
Zbog mnoštva etičkih prigovora većina ljudi je protiv kloniranja, ali ipak ni većina ljudi ne može da spreči da se kloniranje ljudi uskoro dogodi.
U aprilu 2009, Panayiotis Zavos je u Kentakiju usadio 11 ljudskih kloniranih embriona. Nijedan nije preživeo, ali Zavos tvrdi da će uskoro uspeti da klonira dete.
Zavos kaže: „Ja nisam Bog, ja samo radim Božji posao“. U intervjuu CNN-u, Zavos je rekao da je abortus zakonom odobren način da se ukloni eventualna greška u kloniranju.
Zavos je motivisan zaradom, i želi da klonira ljude po narudžbini, a opravdanje nalazi u tome da pomaže ljudima koji na drugi način ne mogu da imaju decu.
Britanski Independent tvrdi da ne postoji način da se kloniranje ljudi ne dogodi.
Postavlja se i pitanje prava ljudi čiji se genetski materijal koristi u istraživanjima, a da oni o tome ništa ne znaju.
Klinike za veštačku oplodnju višak oplođenih jajnih ćelija čuvaju zamrznute ili ih koriste u druge svrhe, a ne za potrebe roditelja.
Pogledajmo sada probleme roditeljstva koji nastaju primenom veštačke oplodnje.
Šta je po vašoj definiciji „majka“? Zakon je do skoro definisao pojam majka kao osobu koja je rodila dete.
Međutim, žena koja je rodila dete danas može da bude samo surogat - nosioc tuđeg embriona.
Tako su neke surogat majke poništile ugovor sa bračnim parom i uzele dete koje nema njen genetski materijal, dok su genetski roditelji ostali bez svog deteta.
U nekim zemljama osoba koja je rodila dete ima pravo da 48 sati od rođenja deteta promeni mišljenje i zadrži dete za sebe.
U današnjem društvu majkom se smatra: 1) osoba koja je rodila dete, ili
2) osoba čiji genetski materijal dete nosi,
3) osoba koju dete smatra svojom majkom, a neki smatraju da
4) majka ne mora da bude ni ženskog roda.
Pitanje je da li je etički ispravno da rađanje beba postane predmet trgovine. Surogat majka dobija novac od roditelja koji na drugi način ne mogu da imaju bebu, ali postoji mogućnost da bogata žena plati nekome da nosi njenu bebu samo zato što ne želi neprijatnosti vezane za trudnoću i porođaj.
Drugu vrstu problema predstavlja sterilnost jednog roditelja. Postoje slučajevi u kojima surogat majka pored nošenja trudnoće daje i svoju jajnu ćeliju, pa je ona i genetska majka. U jednom sudskom sporu, par koji nije mogao da ima dece platio je surogat majci i za doniranje jajne ćelije, ali se par u toku trudnoće razveo. Tri osobe su tražile starateljstvo nad detetom:
žena koja ne može da ima decu jer ima potpisani ugovor i platila je,
surogat majka jer dete ima njen nasledni materijal,
i suprug koji je genetski otac, ima ugovor i platio je za dete.
Konfuziju u porodici stvara i situacija kada rođena sestra donira svojoj sestri jajnu ćeliju, ili brat donira nasledni materijal svom bratu.
Dete bi svog oca trebalo da nazove stricem, ili da majku zove tetkom.
Jedan stariji bračni par kome je stradala ćerka sa 17 godina, tražio je da sačuvaju jajne ćelije njihove ćerke kako bi pronašli donora i surogat majku da bi eventualno dobili unuka ili unuku. Sud je njihovu molbu odobrio pod uslovom da dokažu da je njihova ćerka želela da ima decu.
Pošto je poginula ćerka bila maloletna, po zakonu su njeni roditelji imali pravo da donesu odluku umesto nje.
To bi značilo da će dete biti začeto i rođeno posle majčine smrti.
Komercijalizacija veštačke oplodnje stvara sve više etičkih dilema sa kojima će društvo sve više morati da se suoči.
Čitanje ljudskog genoma
Projekat čitanja ljudskog genoma dovršen je 2000. godine kada je napravljena mapa svih naslednih informacija jednog ljudskog bića.
Ovi eksperimenti pokrenuli su niz pitanja u vezi moralnosti eksperimenata sa matičnim ćelijama, kloniranjem ljudi, genetskim inžinjeringom, genetskim modifikovanjem biljaka i životinja, i genetskim testiranjima.
Prvi problem predstavlja mišljenje da geni ne određuju samo naše fizičke osobine i nasledne bolesti, nego i ljudsko ponašanje.
Naši izbori bi zavislili u velikoj meri od rasporeda hemijskih elemenata u genima, i to bi zacrtalo našu budućnost. Naše ponašanje bi bilo svedeno na zacrtanu genetsku strukturu.
Ovakvo mišljenje bi dovelo do pitanja da li su kriminalci uopšte krivi za svoje zločine, ili oni samo rade ono na šta ih genetska struktura usmerava.
Ljudi bi na sudu mogli da kažu da nisu odgovorni za prestup, jer su rođeni takvi- genetski predodređeni za takvo ponašanje.
Ovakvo mišljenje svodi čoveka na nivo mašine. Kao što kompjuter ima napisani program koji reguliše njegov rad, tako neki ljudi preuveličavaju ulogu genetike u našem ponašanju.
Čak iako bi smo imali nasleđene sklonosti, na primer prema alkoholizmu, mi bi i dalje imali izbor da uopšte ne pijemo alkohol.
Predispozicija za alkoholizam bi se pokazala ako osoba ipak počne da pije, jer bi tada mnogo teže mogla da se odupre zavisnosti od alkohola.
Neki genetičari zamišljaju sebe kao mehaničare koji treba da poprave kvar na našim genima.
Ljudi jesu pročitali genom, ali mi još uvek ne znamo kako naše ćelije donose odluku kako ćemo se ponašati u određenoj situaciji.
Ljudske mašine jesu predodređene da rade samo ono za šta su napravljene. Međutim, mašine je napravio čovek, a genom reprodukuje sam sebe u ljudsko biće. U prirodi ne postoji mašina koja sama sebe stvara i sama odlučuje.
Čak i blizanci koji imaju isti genetski material imaju različito ponašanje. Blizanci imaju slične izbore, ali očigledne razlike ukazuju da oni nisu mašine, nego usmeravaju svoje ponašanje onako kako žele.
Takođe, naše reakcije nisu predvidive, jer smo sposobni za pun opseg reakcija, za svaki oblik ponašanja.
Mi izaberemo onaj koji želimo i usmeravamo razvoj našeg karaktera kako mi želimo, iako ne znamo koji hemijski procesi se odvijaju u našim ćelijama.
Eksperimenti sa matičnim ćelijama
Šta su to matične ćelije? Matične ćelije postoje u ranim fazama razvoja embriona, dok ćelije još nisu potpuno diferencirane, to jest još se nisu potpuno razvile u ćelije kože, mišića, mozga i drugih delova tela.
Embrinske matične ćelije su 50-100 ćelija koje čine unutrašnjost blastocista (ostale formiraju spoljašnji deo koji postaje placenta), koje nastanu u prvoj sedmici razvoja embriona. Matične ćelije su nediferencirane samo 5-7 dana posle oplodnje.
Istraživač izvadi ove ćelije i stavi ih u kulturu gde one nastave da se razmnožavaju.
Ove ćelije imaju potencijal da se razviju u sve organe ljudskog tela, to jest u ljudsko biće.
Međutim, jednom kad su izvađene, od njih više ne može da nastane fetus.
Zagovornici eksperimanata sa matičnim ćelijama veruju da će eksperimenti naći lek za diabetes, Alchajmerovu bolest, parkinsonizam, povrede kičme.
Eksperimente obično propagiraju ljudi oboleli od ovih bolesti, kao što je to radio bivši predsednik SAD Ronald Regan, glumci Michael J Fox I Christopher Reeve.
Ideja je da matične ćelije mogu da regenerišu potpuno uništeno tkivo koje ne može samo da se regeneriše, kao što su na primer ćelije mozga.
Transplantacija matičnih ćelija koštane srži da bi se izlečila leukemija.
Istraživači pokušavaju da nađu način da kontrolišu diferencijaciju, tako da na primer stvore beta ćelije pankreasa koje proizvode insulin i izleče diabetes; ili neurone za lečenje sada neizlečivih povreda kičme.
Matične ćelije ne mogu da se direktno implantiraju u pancreas, jer tako izazivaju maligne tumore.
Britanski istraživači su 2007. godine od matičnih ćelija razvili srčane zaliske, pa sada nastoje da to primene u lečenju bolesti srca.
Međutim, i ćelije nastale iz matičnih ćelija takođe mogu da budu oštećene.
Glavno etičko pitanje u vezi matičnih ćelija jeste moralni status embriona od kojeg se matične ćelije uzimaju.
Ako ljudsko biće nastaje u trenutku začeća, onda i blastocist ima puni moralni status zbog potencijala da može da se razvije u ljudsko biće.
To bi značilo da je ubijeno jedno potencijalno ljudsko biće da bi se lečilo drugo ljudsko biće.
Iz ovog ugla ne bi bilo opravdana upotreba matičnih ćelija čak ni da se spasi nečiji život.
Oni koji podržavaju istraživanje matičnih ćelija kažu da oni koriste koriste samo material iz klinika za lečenje neplodnosti koji bi inače bili bačeni, a kojih u SAD zamrznutih ima preko pola miliona. Umesto da budu bačeni, oni ih koriste za lečenje.
Da bi mogli da rade eksperimente na embrionima u ranom stadijumu, ljudi su promenili definicije pojmova osoba i trudnoća.
Osoba je zaštićena zakonom, ali onaj koga ne smatraju osobom, sa njim može po zakonu da se postupa drugačije nego sa ljudima.
Životinje ne smatraju osobom. U nekim delovima sveta ljude tamne boje kože nisu smatrali osobama, pa su bili tretirani kao robovi, kao lična svojina s kojom je vlasnik mogao da uradi šta god hoće.
Takođe, pod pojmom osoba u mnogim državama ne smatra se ni ljudski fetus. On je vredan kao kamen ili neka stvar koja može da se razbije bez odgovornosti.
Dakle beba mlađa od 3 meseca ne smatra se osobom, pa zakon ne kažnjava abortus kao ubistvo.
Kad napuni 3 meseca starosti, beba postaje zaštićena zakonom i abortus postaje krivično delo kažnjivo zakonom.
Ljudi različito tumače i pojam trudnoća. Za jedne trudnoća počinje od implantacije oplođene jajne ćelije u matericu, a za druge to je trenutak začeća, dakle spajanja jajne ćelije i spermatozoida.
Oplođenoj jajnoj ćeliji treba oko 48 sati da iz jajovoda dođe do materice i ugnezdi se. Zbog različitih definicija pojma trudnoća, prva grupa smatra da je etički ispravno koristiti sredstva koja mogu da unište oplođenu jajnu ćeliju do 48 sati posle odnosa. Druga grupa smatra da je to takođe abortus.
Zakon i etički problemi
Zakonodavci širom sveta imaju dilemu oko zabrane ili zakonskog regulisanja okvira istraživanja matičnih ćelija.
U većini zemalja zakoni ne postoje ili su neprecizni. Negde je zabranjeno da država finansira ova istraživanja, ali zakon ne zabranjuje privatno istraživanje.
U SAD je 2007 zabranjeno kloniranje ljudi. Da bi rešili etičke dileme o moralnom status embriona, predložena je upotreba odraslih matičnih ćelija koje se nalaze u koštanoj srži, a moguće i u mozgu, koži, mišićima i masnom tkivu.
Nemci su upotrebom matičnih ćelija masnog tkiva i koštane srži obnovili kožu jedne devojke.
Odrasle matične ćelije deo su prirodnog mehanizma obnove tela, ali su ograničene samo na određene vrste tkiva, i nisu tako efikasne kao matične ćelije.
Nedavno je otkriveno da matične ćelije možda postoje u amnionskoj tečnosti u kojoj embrion pluta, što bi bio obilan izvor matičnih ćelija, a ne bi bile etički problematične. Međutim, nije izvesno da imaju isti potencijal kao matične ćelije embriona.
Kada vodenjak, mali vodozemac, izgubi jedan ekstremitet, njemu izraste novi. Postoji ideja da se istraži da li već diferencirane ćelije mogu da budu reprogramirane, ili da razvijene ćelije budu vraćene u stanje matičnih ćelija.
Takođe istražuje se urođena sposobnost tela da se regeneriše, kao prilikom zarastanja rane.
U istraživanju matičnih ćelija u Americi za sada postoje samo uputstva Nacionalne Akademije Nauka (NAS), a to su samo preporuke koje istraživači treba dobrovoljno da primene.
Ove preporuke su bazirane uputstvima za istraživanje rekombinantne DNK iz 1975. Ljudska tkiva i organi dobijeni od matičnih ćelija moraju prvo da se testiraju na životinjama, što dovodi do stvaranja himera – životinja sa ljudskim organima i ćelijama.
Opravdanje i za to je želja da se nađe lek za danas neizlečive bolesti, a ne da se stvore mitološka bića, kao što su kentauri i sirene.
Lekari već sada u lečenju koriste svinjske srčane zaliske koje sadrže i ljudske ćelije.
NAS dozvoljava ovakve testove uz sledeća ograničenja: 1) himera životinje ne smeju da se razmnožavaju, jer izmenjene ćelije mogle da zahvate nasledni material i stvore polu ljudsko biće;
2) ljudske matične ćelije ne smeju da postanu deo mozga životinje, ili da se ubrizgaju u druge primate;
3) embrion ne sme da se razvija duže od 14 dana;
4) žena koja donira jajnu ćeliju ne sme biti plaćena, da se izbegnu finansijski problemi.
I međunarodno društvo za istraživanje matičnih ćelija objavilo je 2007. svoja uputstva istraživačima, po uputstvima etičara, naučnika i pravnih stručnjaka iz 14 zemalja.
Kao i u SAD, oni dozvoljavaju neka istraživanja na himera životinjama, dakle na životinjama koje imaju ljudske gamete, ako istraživanja nadgleda komitet.
Takođe opravdavaju 14 dana limit za razvoj embriona, tvrdnjom da do ovog trenutka još nije došlo do stvaranja organa.
Zaključak
Mnogi su u početku videli u kloniranju mogućnost da čovek živi večno.
Međutim, kloniranje ne može da pomogne čoveku da pobegne od smrti,
jer klonirano dete ne bi bila ista osoba kao davaoc naslednog materijala.
Teško je zamisliti kakvu korist čovečanstvo može imati od narcisoidne želje ljudi da vide sebe u više primeraka, nasuprot procesima uspostavljenim od stvaranja sveta.
Štetu ne moramo da zamišljamo, jer za početak užasna oštećenja fetusa i mrtvorođeni mladunci kloniranih životinja velika su opomena protiv kloniranja ljudi.
Hteli mi to ili ne, genetski inžinjeri kreiraju novi svet, i ne pomaže nam da zakopamo glavu u pesak.
Gde će čovečanstvo odvesti avantura sa kloniranjem, nije teško naslutiti.
Svet ulazi u maglu iz koje se ne nazire da se na kraju puta nalazi nešto dobro.
Genetski inžinjering
Genetičari su 2000 napravili mapu celog ljudskog genoma. Umesto očekivanih 100.000 gena, sada se veruje da imamo oko 20.000 gena, približno isti broj gena kao životinje. U odnosi na miša, čovek ima 300 jedinstvenih gena. Međutim, ljudi dodatno imaju mali set regulišućih gena koji kontrolišu sve ostale gene.
Svrha ovog projekta jeste da se razjasni uloga naslednih elemenata. Ljudski genom je niz od 3 milijarde hemijskih slova koje određuju svaku naslednu osobinu ljudi. Neke razlike u prepisivanju, takozvani SNPs ili snips (single nucleotide polymorphisms) koriste se za otkrivanje genetskih bolesti. Snips nose varijacije…
Genetski modifikovane biljke - Frankenfood
Genetski modifikovanu hranu neki zovu Frankenštajn hrana, po romanu Meri Šeli o doktoru koji je stvorio čudovište koje više nije mogao da kontroliše. Kritičari GM hrane veruju će se to dogoditi sa GM proizvodima. GM biljke se genetski menjaju tako da na primer podnose sušu ili smrzavanje. Genetičari kažu da ubrzavaju proces prilagođavanja biljaka, ali se neke genetske promene u prirodi nikad ne bi desile bez ljuskog mešanja.
Genetski inžinjering predstavlja ubacivanje specifičnog gena iz jednog organizma u drugi. U širem smislu reči, sva hrana koju jedemo danas genetski je modifikovana ukrštanjem biljaka. Genetičari kažu da ljudi ukrštaju biljke iako ne znaju koji geni će se ukrstiti, dok oni ciljano menjaju gene čiju funkciju znaju. Međutim, mutacije se postižu „bombardovanjem semena hemikalijama ili zračenjem“, pa se onda sagleda šta će se dogoditi. Tako se modifikuju salata, pasulj i grejpfrut.
U SAD, 2002. je trećina kukuruza bila genetski izmenjena, a sada preko 79 miliona jutara zasejano je GM kukuruzom i sojom. 71% pamuka je GM. Skoro 2/3 proizvoda na policama supermarketa u SAD sadrži GM biljke. GM biljke je lakše i jeftinije uzgajati, a donose više hrane sa manje površine zemlje. Na GM biljke se stavlja manje hemikalija jer su već genetski izmenjene da budu otrovne za insekte štetočine, i otporne na hemikalije koje se prskaju protiv korova. Proizvođači tvrde da time bacaju manje herbicida na GM biljku.
Za novu varijantu „zlatni pirinača“ tvrde da će rešiti problem gladi na svetu, i nedostatak vitamina A - čest problem u siromašnim zemljama.
Sve su češći protesti protiv GM hrane u Evropi, Japanu, a i u SAD. Iako su neki strahovi neopravdani, postoje rizici koji su realni. GM biljke koje su otporne na herbicide mogu da utiču na nastanak super-korova koji će biti otporan na sve. Susedna polja mogu da se kontaminiraju stranim genima. Mogu da nastanu insekti otporni na herbicide. Otpornost biljaka na antibiotike može da se prenese i na ljude. Sterilne biljke se navodno prave da bi se izbegla kontaminacija susednih polja.
Debate o GM hrani se uglavnom vode upoređivanjem koristi i rizika, da se utvrdi da li je korist toliko velika da nadmašuje negativne posledice, na primer štetnost po zdravlje. Neki rizici GM hrane su još nedovoljno poznati.
Problem predstavlja mešanje čoveka u prirodne tokove stvari. Međutim, ljudi ne modu da se slože oko definicije šta predstavlja neprihvatljivo manipulisanje genima. Prigovor se stavlja na transfer između različitih vrsta, međutim ljudi koji veruju u evoluciju kažu da se slični transferi dešavaju u prirodi, i da tako nastaju nove vrste. Transfer gena između vrsta radi se da bi životinje davale više mesa, da bi bile otpornije na bolesti, ili da bi našli lek za neke bolesti.
Stvorene su svinje koje imaju i ljudske gene. Organi svinja slični su ljudskim, pa se ovo radi da bi se izbegla autoimuna reakcija ljudskog organizma na transplantaciju organa, da telo ne bi odbacilo presađeni organ. To je takozvana ksenotransplantacija. Kloniranje je isto genetsko modifikovanje životinja. GM životinje koriste se za istraživanje. Postoje rizici GM. Na primer, ako se GM losos odgajan na farmi pusti u divljinu, to može da naudi drugim vrstama ribe. Kombinovanjem gena različitih vrsta ruše se prirodno postavljene granice. I ovde postoji „fuj“ prigovor. Zamislite kako biste reagovali da vam presade srce svinje, i kako bi drugi ljudi reagovali.
Genetički pregled
Napredak u znanju genetike doveo nas je pred nove etičke dileme. Poslodavac bi mogao da pristupi genetičkim podacima ljudi koji konkurišu za posao radi svojih ciljeva, što bi moglo da bude na štetu radnika. Postavlja se pitanje privatnosti genetskih podataka. Zdravstveni radnici ne smeju da odaju privatne podatke pacijenata, ali za 5 dana u bolnici sa studentima do 150 ljudi ima pristup podacima jednog pacijenta. Ako bi postojala tehnologija koja čita misli ljudi ili zdravstveno stanje njihovih organa, ili da čuje šta se događa u nečijoj kući, kupatilu ili spavaćoj sobi, mogućnost zloupotrebe bila bi ogromna. Mi imamo pravo na privatnost, na deo života koji se nikog drugog ne tiče. Mogućnost da neko zna našu privatnost unosi nemir u naš život. Mi želimo da kontrolišemo informacije koje drugi dobijaju o nama, a da sami odlučujemo kome da ih otkrijemo. To je autonomija, ili upravljanje sobom, granica kojom smo odvojeni od drugih. Zatvori i psihijatrijske bolnice moraju da uskrate ljudima pravo na potpunu privatnost, što mnogi doživljavaju kao ubijanje ličnosti. Privatne informacije saopštavamo samo prijateljima, jer se bojimo da bi stranci mogli da zloupotrebe informacije o nama i nanesu nam štetu.
Genetska diskriminacija bi bila ako zbog neke genetske osobine poslodavac ne želi nekog da primi na posao, ili osiguravajuće društvo ne bi osiguralo osobu koja ima genetsku predispoziciju da se razboli. Ovo je diskriminacija zato što mi ne možemo da kontrolišemo svoje gene, takvi smo rođeni. Ako bi informacije o lečenju postale javne, bolesni ljudi ne bi dolazili na lečenje da se ne bi saznalo za njihove probleme. Genetski pregledi mogu da imaju konflikt interesa, a neki bi mogli da imaju ekonomski interes. Neki interesi su opravdani jer putnici u javnom saobraćaju bi voleli da znaju da li vozač autobusa ili aviona može bezbedno da ih vozi.