14 POREKLO VRSTA
Neophodno je klasifikovati ogroman broj živih stvorenja na licu zemlje. Na najnižem nivou ovo ne predstavlja teškoću. Nijedno dete neće nazvati psa mačkom. To možemo da razvrstamo od malena. Isto tako, i dete može da poveže vuka sa psom, i magarca sa ponijem. Da li nam to daje ključ za prototipove?
Darvinova knjiga sa ovim naslovom dala je veliku žestinu drevnoj teoriji evolucije koju su zagovarali još Tales (640 - 546 pre Hrista), Anaksimandar (611 -547 pre H.) i Demokrit (460 -362 pre H.). Učenje Aristotela preživelo je mnoge vekove, jer je on kao i botaničar Teofrast upotrebljavao grčke reči genos i eidos za klasifikaciju grupa. Rimljanin Ciceron koristio je latinske reči specia i forma za grčku reč eidos. Njihovo značenje pojma "vrsta" odnosi se na izgled vrste, sorte (od reči specere = izgledati).
U Jeronimovom prevodu Vulgate nespretno je upotrebljena reč species za jevrejsku reč "min" kod stvaranja, stalno ponavljajući "secundum speciem suam" (po svojim vrstama). Tako je reč species (vrsta) počela da se upotrebljava kao jednaka sa prototipovima, arhetipovima, koje je Bog stvorio na početku. Nažalost, zbog Jeronimovog izbora reči u prevodu, nastala je nelogična ljudska doktrina izjednačavanja koncepta vrste sa prototipovima koji su stvoreni po prvoj Mojsijevoj knjizi.
Pobožni Lineus, osnivač moderne klasifikacije, rekao je: "Mi smatramo da vrsta ima toliko koliko je različitih oblika stvoreno na početku." U njegovo vreme to je izgledalo tako. Ali 1970. godine postojao je spisak od 1,5 miliona vrsta i taj spisak je sve veći, a filološka greška sve jasnija. Već 1742. Lineus je promenio svoj stav, ali se njegova prvobitna greška još uvek ponavlja u Oksfordskom Sažetom Naučnom Rečniku, gde se stvaranje vrsta definiše kao: "verovanje, prema prvoj Mojsijevoj knjizi, da je svaku vrstu individualno stvorio Bog, u obliku u kojem ona postoji i danas, a do danas nije podložna bilo kakvoj promeni..." Ova definicija je izmišljena i pogrešna i kreacionisti je ne prihvataju. Bog je u genetsku strukturu svakog prototipa stavio veliku mogućnost varijacija u zavisnosti od sredine u kojoj žive, ali i granicu unutar vrste koju varijacije ne mogu da pređu.
Složenicu "baramin" predložio je Frenk L. Marš 1944 da bi rešio problem ljudskog koncepta vrsta, rodova i familija. Ta reč je kombinacija jevrejskih reči "bara" (stvoriti) i "min" (tip) - stvoreni tip.
U knjizi "Činjenice života" Ričarda Miltona dati su mnogi primeri prepreka koje imaju ukrštavaoci biljaka i životinja. On kaže: "Broj varijacija koji se može pojaviti unutar vrste ima prirodnu granicu, i činjenica je da nigde u životinjskom ili biljnom carstvu ne postoji vrsta koja je sposobna za beskrajnu biološku rastegljivost koju zahteva teorija evolucije, tj. da je sposobna za neograničeno prilagođavanje različitim sredinama i modusima života. Živi organizmi su sistemi sa ograničenim potencijalom za promene..."
Šta je vrsta?
Moramo da upotrebljavamo reč vrsta sa oprezom. Mnoge prihvaćene vrste su u stvari stopljene različite rase.
Kinsey (Klotz, str 51) očajnički kaže: "Vrsta je nešto nejasno što svi zovu vrsta, ali niko ne može da je definiše, opiše i prepozna na način koji bi bio potpuno prihvatljiv drugim naučnicima u tom polju." Pojam vrsta nije konačno određen. Taksonomi znaju da koncept vrsta ima puno prepreka. J. W. Klotz daje nekoliko definicija vrste:
Darvinova: "u razlučivanju da li je neki oblik vrsta ili varijanta, mišljenje naturalista je da treba odlučiti na osnovu širokog iskustva, koje je izgleda jedini vodič." To znači: vrsta je ono što kompetentni sistematičar odluči da bude vrsta! Ovo je naravno odbačeno.
Haksli je utvrdio 4 kriterijuma: 1) konačni geološki položaj; 2) grupa koja ukrštanjem ponavlja svoj oblik; 3) različitost u obliku i izgledu u odnosu na druge slične grupe; 4) ukrštanjem ne daje plodno potomstvo sa drugim grupama.
Patterson kaže: "Poznavanje genetike nas primorava da ne mislimo da je vrsta skup sličnih jedinki, nego da su to genetski bazeni." Ovo je danas najčešće upotrebljavana definicija. Ona još tačnije označava biblijski stvoreni prototip.
Kriterijum da su pripadnici vrsta sposobni da se ukrštaju i stvaraju plodno potomstvo je opšte prihvaćen i podložan eksperimentalnoj proveri, ali se ne može primeniti ne bespolno razmnožavanje (partenogenezu), i nije primenljiv na Monera i mnoge druge protiste (jednostavne mikro-organizme).
Varijacije
Od varijacija pojedinaca očekuje se da učine da izgled vrste bude promenljiv. U cvetnom polju postoje makovi visoki 45cm, sa brojnim crvenim cvetovima i velikim zelenim lišćem. Ali u procepu pločnika na 4cm prostora nalazi se primerak maka sa malim, dlakavim, plavkastim lišćem, i jednom sićušnom semenom kutijicom iz koje izlazi bledi cvet. I makovi u cvetnom polju i sićušni makovi sa pločnika, koji cvetaju 3 sedmice pre drugih, iznikli su iz istog semena maka koje je prošle godine trotoar sprečio u razvoju! Genetska informacija dopušta široko prilagođavanje, tako da varijacije izgledaju kao odvojene vrste. Ali ne postoji trajna promena.
Francuski botaničar Bonnier podelio je veliki broj višegodišnjih biljaka, zasadivši pola svakog tipa u baštu blizu Pariza, a pola u Alpima. Nekoliko biljaka na velikoj visini je uvenulo, ali su mnoge opstale. Prilagodile su se tako što im je korenov sistem postao deblji, kraći i dlakaviji, a lišće imalo više hlorofila, kraće internode i sve veće cvetove, sve dok se ovih 17 prilagođenih jedinki te vrste nisu približili već poznatoj alpskoj vrsti. Varijacije su bile moguće zato što su već bile omogućene postojećim genetskim materijalom, ali ni jedan gen nije bio izgubljen niti dodat. Da li onda primerci u nižim predelima pripadaju istoj vrsti kao i primerci u Alpima? Naravno da jesu.
Selektivno ukrštanje od strane čoveka ili u prirodi predstavlja eliminisanje gena, i to nije povratni proces dok se ne izvrši povratno ukrštanje. Otud nedavni očajnički napori za zaštitu divljih vrsta koje su od opasnosti od istrebljenja, a usmereni su na čuvanje karakteristika zapisanih u genima, koje će biti potrebne u budućnosti.
Pripitomljavanje i odgajanje pokazuje da divlje vrste imaju ogroman potencijal za nasledne varijacije. Često se upotrebljava primer psa, ukrštenog da se dobije visina, brzina, agresija, idr. Informacije se pažljivo eliminišu stalnim odabiranjem, ali nije stvorena ni jedna nova informacija. Džek Rasel je ukrštanjem dobio manje informacija u genetskom bazenu u potomstvu, nego kod psa meleza od kojeg je počeo.
Varijacije predstavljaju raznovrsnost fizičkih osobina unutar jedne vrste. Npr, psi imaju puno rasa, spolja vrlo različitih: bernardinac, vučjak, pudla, čivava, ali sve su to psi. Od njih ne nastaju ni mačke, a pogotovo ne nastaju međuvrste. Iz semena ruže nikad neće nići ljiljan, bez obzira koliko ljudi veruju da je to moguće. Bog nije stvorio sve vrste pasa, nego jednu sa svim mogućim varijantama zapisanim u genima. Vrsta može da se prilagođava klimatskim uslovima, ali nikad neće nastati nova vrsta.
Veštačkim selektivnim uzgajanjem stvorena je stoka bez rogova, narandže bez semena, isl. Međutim, to nisu nove vrste. Ove varijante u prirodi ne postoje jer bi ih selekcija uništila.
Ukršteno oplođivanje
Stvoreni tipovi reprodukuju se "po svojim vrstama" (prototipovima) sa njihovim semenom unutar njih. Ali da li su vrste nepromenljive? Postoji ukrštanje lav - tigar. Dva hrasta Quercus robur i Quercus lifora u prirodi žive razdvojeni, i dat im je status vrste, ali oni mogu da se ukrste i stvore varijantu.
Ollerenshaw je dao sledeći primer za ukrštenu oplodnju u taksonu koji je rangiran iznad vrste: Rod: domaći pas sa vukom i šakalom; Familija: Indijski gajal sa Brama kravom; Red: domaća kokoška (familija Phasianidae) sa ćuranom (familija Meleagrididae) i sa gvinejskim petlom (familija Numididae).
Moramo da naglasimo da smeštanje živih bića u takse predstavlja izmišljenu klasifikaciju onako kako to ljudima odgovara, a ne na osnovu stvarne situacije u prirodi, gde srećemo stvorene prototipove.
Karpečenko je ukrstio rotkvicu sa kupusom, stvorivši uglavnom sterilne hibride, ali i nekoliko semenki. Tako je dobio drugu generaciju koja uglavnom liči na hibrid, ali mnogo više liči na rotkvicu. Otkriveno je da je to tetraploid, tj. svaki u jezgru ima 4 kompleta hromozoma koji dupliraju istu informaciju. Da li su rotkvica i kupus isti tip?
Muentzing je ukrstio dve konopljaste koprive, veliku cvetnu konopljastu koprivu i zrelu galeopsis. Skoro svi hibridi su bili sterilni, ali je izrasla i jedna triploidna biljka. Ona je ukrštena sa zrelom galeopsis, i kao rezultat nastala je biljka koja se ne može razlikovati od galeopsis tetrahit, obične konopljaste koprive. Ako se na ovaj način galeopsis tetrahit prvi put pojavila u prirodi, da li je to posebna vrsta ili su sve konopljaste koprive jedan prototip? Nikakva nova genetska informacija nije uvedena. Da bi joj bio dat status nove vrste, njenoj genetičkoj strukturi bi morala da bude dodata nova informacija.
Mutacije
Mutacije su oštećenja genetskog materijala, pri čemu dolazi do menjanja karakteristika biljaka ili životinja. Mutacije mogu nastati ozračenjem, ili mutagenim hemikalijama koje dovode na primer do nastanka raka. Mutacije dovode do promene genetičke strukture. U toku mnogih decenija voćne mušice, koje imaju ciklus razmnožavanja od samo tri sedmice, podvrgnute su mutiranju gena. To je prouzrokovalo čudovišna oštećenja na njima, npr. noge su izrasle tamo gde bi trebalo da budu oči, isl. Niko nije nikad napravio poboljšanje njihove strukture, niti ih promenio u nešto što nije voćna mušica. Ovi eksperimenti su propali, pokazujući da mutacije nisu mehanizam za evoluciju kao što misle neodarvinisti. Mutacije su štetne, pa čak i smrtonosne. Mutirane jedinke teže opstaju, pa ih selekcija eliminiše umesto da ih favorizuje. Da bi mutacija bila neškodljiva, mora da bude površna, a ako je površna, onda nema evolucioni značaj. Mutacije su samo sporedne, štetne promene unutar vrste.
Evolucionisti kao primer pozitivne mutacije navode srpastu anemiju. Radi se o mutaciji koja crvena krvna zrnca umesto okruglim, čini srpastim. Zapaženo je da bolesnici koji imaju ovaj oblik anemije ne oboljevaju od malarije. Tako su evolucionisti zaključili da ljudi napreduju na evolucionoj skali kada se razbole od srpaste anemije. Međutim, ako dete nasledi ovu bolest i od oca i od majke, umreće pre vremena polne zrelosti. Zamislite sada situaciju da svi ljudi naslede ovaj genetski "napredak". Cela generacija ljudskog roda nestala bi sa lica Zemlje. Prema tome, mutacije su bolest.
Zdrava osoba eliminiše mutacije koliko god može, pa na taj način produžava svoj život. Čim vidimo zdravu i jaku jedinku, znamo da na njoj ima daleko manje mutacija nego na drugima.
Atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, kao i ozračeni u Černobilu, pokazali su na krajnje surov način da mutacije nisu sredstvo kojim ljudi evoluiraju u nešto bolje. Niko od ozračenih nije dobio veću moždanu masu, jače mišiće ili bolji karakter. Ono što su dobili, poželeli su da niko drugi ne dobije, da nikad ne prenesu na svoje potomstvo.
Mutacije su motor za izumiranje života, a ne za evoluciju života.
Kopiranje gena
Čak i van laboratorije događaju se slučajne mutacije u toku kopiranja DNK. DNK predstavlja duplu traku nukleotida. Ovi nukleotidi rade kao slovne šifre koje diktiraju stvaranje proteina. Šifrovana poruka mora biti prenesena precizno u toku svake deobe ćelije.
Radman i Vagner su opisali ovaj zadivljujući podvig u preciznosti kopiranja genetske informacije: "Za složene organizme kao što su ljudi, postizanje dovoljne tačnosti je značajan podvig. Skup genetskih instrukcija čoveka je niz od oko 3 milijarde slova. Ako bi greške bile retke (jedna u milion), bilo bi 3000 grešaka u toku svake duplikacije ljudskog genoma. Pošto se genom kopira oko milion milijardi puta u toku građenja ljudskog bića od jedne oplođene jajne ćelije, bilo bi neverovatno da ljudski organizam može da toleriše tako mnogo grešaka. Činjenica je da je sadašnji nivo grešaka jedna u 10 milijardi. Kako ćelije postižu toliku preciznost u kopiranju?"
Ovaj članak nam govori o eksperimentima koji pokazuju da u toku replikacije hromozoma (koji su sačinjeni od DNK) jedni enzimi izabiru ispravne nukleotide. Drugi enzimi proveravaju ili vrše probno čitanje novog vlakna, i izbacuju netačne nukleotide. Tako nastane pukotina, ali treći enzim iza toga proverava i popravlja svaki propust koji su napravila prva dva čuvara.
Iako se ove aktivnosti stalno odvijaju, neke greške se ipak dogode. Srpasta anemija i talasemija su bolesti nastale zbog zamene samo jednog pogrešnog slova u genetskoj poruci.
Ovi enzimi za odabiranje, probno čitanje i zamenu DNK su odgovorni za čudesnu tačnost prenošenja genetske informacije iz jedne generacije u drugu, a to podržava stabilnost prototipova - vrsta.
Kada se desi ozbiljna greška, proces održanja prirodne selekcije teži da iskoreni mutiranu nesposobnu jedinku. Vrste (stvoreni tipovi) ostaju stalne tokom generacija, razmnožavajući se "po svojim vrstama (prototipovima)". Ovo vrlo dobro ilustruju insekti zarobljeni u ćilibaru pre više hiljada godina, koji su identični današnjim primercima.
Drugi članak na ovu temu s naslovom "Prirodno sredstvo za čuvanje gena" od dr R. Halliday ovako govori o ovim enzimima: "DNK polimeraza je očigledno evoluirala do ovog veoma mudrog, visoko funkcionalnog stanja, kao da ima razum." Tačno je da informacija mora biti proizvod razuma, ali je jasno da priroda nema razum, nego je prototipove stvorio uzvišeni Mikrobiolog koji je odlučio da se sve živo razmnožava po svojim prototipovima.
Postoji variranje na nivou vrsta u konceptu koji je stvorio čovek, ali nikad ne postoji na nivou klase ili filuma koji je neophodan za evoluciju od molekula do čoveka. Klasifikacionisti nisu dali zadovoljavajuću definiciju šta oni podrazumevaju pod pojmom "vrsta". Ceo genom za stvoreni tip - vrstu uključuje velike mogućnosti za varijacije, kao na primer u vrsti pasa. Ali ukrštavaoci se uvek sreću sa granicama za varijacije. Ponašanje enzima nas uverava da će greške u kopiranju naslednog materijala biti popravljene. Prirodna selekcija teži da iskoreni ove greške. Evolucionisti od Talesa do Darvina pravili su grešku što su primenjivali varijacije unutar vrste na sanjarsku ideju da jedna vrsta može evoluirati u drugu. Riba ni danas ne može da se pretvara u vodozemca, a svi fosilni i genetički dokazi govore nam da se to nije događalo ni u prošlosti. Ovi dokazi podržavaju stvaranje, pri čemu su biljke i životinje stvorene po svojim vrstama (tipovima) sa semenom koje nosi podatke o svim potomcima.
Opšte je poznata činjenica da se stečene osobine ne nasleđuju. Geni nose samo urođene osobine karakteristične za vrstu. Genetski je nemoguće da od amebe postane bilo šta drugo osim amebe. Mutirana ameba (ili druga životinja) postaće bolesna ili mrtva ameba. Eksperimentalno je dokazano da se odsecanjem repa pacovima u više uzastopnih generacija nikad nije pojavio pacov bez repa u potomstvu. Takođe već 3500 godina Jevreji obrezuju svoju decu, i nikad se nije rodio obrezani Jevrej. Jedno pleme vezivalo je novorođenom detetu daščicu oko čela čime su mu deformisali glavu (bila bi pljosnata). Ali i ta deca su imali potomke normalnog čela. To znači da se stečene osobine se ne nasleđuju.
To što su neke vrste spolja slične nije dokaz da su nastale jedna od druge, jer se genetski razlikuju. U genetici nije poznat mehanizam kojim niže vrste postaju više vrste. Prirodna selekcija ne može da stvori novi genetski materijal. Mehanizmi za određivanje naslednih osobina ne teže da menjaju osobine živih bića, nego teže da nasledne osobine održe ravnomernim. Dakle, vrste su postojane i genetski odvojene oštrim granicama.
Svaka vrsta ima različit broj i raspored hromozoma kao ličnu kartu. Ukrštanjem vrsta dobija se sterilan potomak koji prirodnim putem nikad ne bi ni nastao (mazga, mula). Čovek ima 46 hromozoma; kunić=44; magarac=62; konj=64; majmun=54; paradajz=24; a protozoon aulokanta=1600! Jednoćelijski organizam ima mnogo više hromozoma od čoveka, iako bi broj hromozoma i količina DNK trebalo da raste što su vrste složenije. Najviše hromozoma imaju organizmi koji se smatraju primitivnim.
Svaki bolji matematičar može da izračuna koliko je nemoguće da se slučajno amino kiseline slože u belančevinu. Ako bakterije Esherichia Coli poređamo po celoj površini Zemlje u 2 cm debelom sloju, 1000 bakterija stane jedna na drugu u tih 2cm. Ipak, za 5 milijardi godina postoji šansa da samo 2 njena gena dođu na svoje mesto. A šta je sa ostalim genima? A da bi bakterija funkcionisala, potrebno je da svaki gen bude tačno na svom mestu.
PRIRODNA SELEKCIJAU prirodi postoji borba za opstanak i postoji prirodna selekcija u kojoj određene jedinke lakše preživljavaju, dok druge umiru. Na primer, jedna vrsta leptira koja živi u Engleskoj ima svetlu i tamnu formu. Ona uglavnom živi na drveću obraslom lišajevima svetle boje. Zato su tamne jedinke bile malobrojne jer su na svetloj podlozi bile lako uočljive. Sa razvojem industrije sa drveća su nestajali lišajevi, tako da su na tamnoj podlozi lakše uočljive bile svetle jedinke, pa su bile malobrojne jer su ih predatori pojeli.
Očigledno je da neke vrste izumiru. Međutim, za evoluciju je potrebno da nastaju nove vrste, bez obzira da li stare odumiru, a to se u prirodi ne događa.
Postojanje prirodne selekcije nije dokaz da postoji evolucija. Mi samo saznajemo da neke jedinke lakše preživljavaju a druge nestaju, ali time nije stvorena nijedna nova vrsta. Prirodna selekcija ne stvara nove vrste i ne objašnjava kako su nastale vrste koje već postoje. Za stvaranje novih vrsta potrebno je nešto drugo, jer spontano same od sebe vrste nikad ne nastaju. Potreban je Stvoritelj.
Darvinova knjiga sa ovim naslovom dala je veliku žestinu drevnoj teoriji evolucije koju su zagovarali još Tales (640 - 546 pre Hrista), Anaksimandar (611 -547 pre H.) i Demokrit (460 -362 pre H.). Učenje Aristotela preživelo je mnoge vekove, jer je on kao i botaničar Teofrast upotrebljavao grčke reči genos i eidos za klasifikaciju grupa. Rimljanin Ciceron koristio je latinske reči specia i forma za grčku reč eidos. Njihovo značenje pojma "vrsta" odnosi se na izgled vrste, sorte (od reči specere = izgledati).
U Jeronimovom prevodu Vulgate nespretno je upotrebljena reč species za jevrejsku reč "min" kod stvaranja, stalno ponavljajući "secundum speciem suam" (po svojim vrstama). Tako je reč species (vrsta) počela da se upotrebljava kao jednaka sa prototipovima, arhetipovima, koje je Bog stvorio na početku. Nažalost, zbog Jeronimovog izbora reči u prevodu, nastala je nelogična ljudska doktrina izjednačavanja koncepta vrste sa prototipovima koji su stvoreni po prvoj Mojsijevoj knjizi.
Pobožni Lineus, osnivač moderne klasifikacije, rekao je: "Mi smatramo da vrsta ima toliko koliko je različitih oblika stvoreno na početku." U njegovo vreme to je izgledalo tako. Ali 1970. godine postojao je spisak od 1,5 miliona vrsta i taj spisak je sve veći, a filološka greška sve jasnija. Već 1742. Lineus je promenio svoj stav, ali se njegova prvobitna greška još uvek ponavlja u Oksfordskom Sažetom Naučnom Rečniku, gde se stvaranje vrsta definiše kao: "verovanje, prema prvoj Mojsijevoj knjizi, da je svaku vrstu individualno stvorio Bog, u obliku u kojem ona postoji i danas, a do danas nije podložna bilo kakvoj promeni..." Ova definicija je izmišljena i pogrešna i kreacionisti je ne prihvataju. Bog je u genetsku strukturu svakog prototipa stavio veliku mogućnost varijacija u zavisnosti od sredine u kojoj žive, ali i granicu unutar vrste koju varijacije ne mogu da pređu.
Složenicu "baramin" predložio je Frenk L. Marš 1944 da bi rešio problem ljudskog koncepta vrsta, rodova i familija. Ta reč je kombinacija jevrejskih reči "bara" (stvoriti) i "min" (tip) - stvoreni tip.
U knjizi "Činjenice života" Ričarda Miltona dati su mnogi primeri prepreka koje imaju ukrštavaoci biljaka i životinja. On kaže: "Broj varijacija koji se može pojaviti unutar vrste ima prirodnu granicu, i činjenica je da nigde u životinjskom ili biljnom carstvu ne postoji vrsta koja je sposobna za beskrajnu biološku rastegljivost koju zahteva teorija evolucije, tj. da je sposobna za neograničeno prilagođavanje različitim sredinama i modusima života. Živi organizmi su sistemi sa ograničenim potencijalom za promene..."
Šta je vrsta?
Moramo da upotrebljavamo reč vrsta sa oprezom. Mnoge prihvaćene vrste su u stvari stopljene različite rase.
Kinsey (Klotz, str 51) očajnički kaže: "Vrsta je nešto nejasno što svi zovu vrsta, ali niko ne može da je definiše, opiše i prepozna na način koji bi bio potpuno prihvatljiv drugim naučnicima u tom polju." Pojam vrsta nije konačno određen. Taksonomi znaju da koncept vrsta ima puno prepreka. J. W. Klotz daje nekoliko definicija vrste:
Darvinova: "u razlučivanju da li je neki oblik vrsta ili varijanta, mišljenje naturalista je da treba odlučiti na osnovu širokog iskustva, koje je izgleda jedini vodič." To znači: vrsta je ono što kompetentni sistematičar odluči da bude vrsta! Ovo je naravno odbačeno.
Haksli je utvrdio 4 kriterijuma: 1) konačni geološki položaj; 2) grupa koja ukrštanjem ponavlja svoj oblik; 3) različitost u obliku i izgledu u odnosu na druge slične grupe; 4) ukrštanjem ne daje plodno potomstvo sa drugim grupama.
Patterson kaže: "Poznavanje genetike nas primorava da ne mislimo da je vrsta skup sličnih jedinki, nego da su to genetski bazeni." Ovo je danas najčešće upotrebljavana definicija. Ona još tačnije označava biblijski stvoreni prototip.
Kriterijum da su pripadnici vrsta sposobni da se ukrštaju i stvaraju plodno potomstvo je opšte prihvaćen i podložan eksperimentalnoj proveri, ali se ne može primeniti ne bespolno razmnožavanje (partenogenezu), i nije primenljiv na Monera i mnoge druge protiste (jednostavne mikro-organizme).
Varijacije
Od varijacija pojedinaca očekuje se da učine da izgled vrste bude promenljiv. U cvetnom polju postoje makovi visoki 45cm, sa brojnim crvenim cvetovima i velikim zelenim lišćem. Ali u procepu pločnika na 4cm prostora nalazi se primerak maka sa malim, dlakavim, plavkastim lišćem, i jednom sićušnom semenom kutijicom iz koje izlazi bledi cvet. I makovi u cvetnom polju i sićušni makovi sa pločnika, koji cvetaju 3 sedmice pre drugih, iznikli su iz istog semena maka koje je prošle godine trotoar sprečio u razvoju! Genetska informacija dopušta široko prilagođavanje, tako da varijacije izgledaju kao odvojene vrste. Ali ne postoji trajna promena.
Francuski botaničar Bonnier podelio je veliki broj višegodišnjih biljaka, zasadivši pola svakog tipa u baštu blizu Pariza, a pola u Alpima. Nekoliko biljaka na velikoj visini je uvenulo, ali su mnoge opstale. Prilagodile su se tako što im je korenov sistem postao deblji, kraći i dlakaviji, a lišće imalo više hlorofila, kraće internode i sve veće cvetove, sve dok se ovih 17 prilagođenih jedinki te vrste nisu približili već poznatoj alpskoj vrsti. Varijacije su bile moguće zato što su već bile omogućene postojećim genetskim materijalom, ali ni jedan gen nije bio izgubljen niti dodat. Da li onda primerci u nižim predelima pripadaju istoj vrsti kao i primerci u Alpima? Naravno da jesu.
Selektivno ukrštanje od strane čoveka ili u prirodi predstavlja eliminisanje gena, i to nije povratni proces dok se ne izvrši povratno ukrštanje. Otud nedavni očajnički napori za zaštitu divljih vrsta koje su od opasnosti od istrebljenja, a usmereni su na čuvanje karakteristika zapisanih u genima, koje će biti potrebne u budućnosti.
Pripitomljavanje i odgajanje pokazuje da divlje vrste imaju ogroman potencijal za nasledne varijacije. Često se upotrebljava primer psa, ukrštenog da se dobije visina, brzina, agresija, idr. Informacije se pažljivo eliminišu stalnim odabiranjem, ali nije stvorena ni jedna nova informacija. Džek Rasel je ukrštanjem dobio manje informacija u genetskom bazenu u potomstvu, nego kod psa meleza od kojeg je počeo.
Varijacije predstavljaju raznovrsnost fizičkih osobina unutar jedne vrste. Npr, psi imaju puno rasa, spolja vrlo različitih: bernardinac, vučjak, pudla, čivava, ali sve su to psi. Od njih ne nastaju ni mačke, a pogotovo ne nastaju međuvrste. Iz semena ruže nikad neće nići ljiljan, bez obzira koliko ljudi veruju da je to moguće. Bog nije stvorio sve vrste pasa, nego jednu sa svim mogućim varijantama zapisanim u genima. Vrsta može da se prilagođava klimatskim uslovima, ali nikad neće nastati nova vrsta.
Veštačkim selektivnim uzgajanjem stvorena je stoka bez rogova, narandže bez semena, isl. Međutim, to nisu nove vrste. Ove varijante u prirodi ne postoje jer bi ih selekcija uništila.
Ukršteno oplođivanje
Stvoreni tipovi reprodukuju se "po svojim vrstama" (prototipovima) sa njihovim semenom unutar njih. Ali da li su vrste nepromenljive? Postoji ukrštanje lav - tigar. Dva hrasta Quercus robur i Quercus lifora u prirodi žive razdvojeni, i dat im je status vrste, ali oni mogu da se ukrste i stvore varijantu.
Ollerenshaw je dao sledeći primer za ukrštenu oplodnju u taksonu koji je rangiran iznad vrste: Rod: domaći pas sa vukom i šakalom; Familija: Indijski gajal sa Brama kravom; Red: domaća kokoška (familija Phasianidae) sa ćuranom (familija Meleagrididae) i sa gvinejskim petlom (familija Numididae).
Moramo da naglasimo da smeštanje živih bića u takse predstavlja izmišljenu klasifikaciju onako kako to ljudima odgovara, a ne na osnovu stvarne situacije u prirodi, gde srećemo stvorene prototipove.
Karpečenko je ukrstio rotkvicu sa kupusom, stvorivši uglavnom sterilne hibride, ali i nekoliko semenki. Tako je dobio drugu generaciju koja uglavnom liči na hibrid, ali mnogo više liči na rotkvicu. Otkriveno je da je to tetraploid, tj. svaki u jezgru ima 4 kompleta hromozoma koji dupliraju istu informaciju. Da li su rotkvica i kupus isti tip?
Muentzing je ukrstio dve konopljaste koprive, veliku cvetnu konopljastu koprivu i zrelu galeopsis. Skoro svi hibridi su bili sterilni, ali je izrasla i jedna triploidna biljka. Ona je ukrštena sa zrelom galeopsis, i kao rezultat nastala je biljka koja se ne može razlikovati od galeopsis tetrahit, obične konopljaste koprive. Ako se na ovaj način galeopsis tetrahit prvi put pojavila u prirodi, da li je to posebna vrsta ili su sve konopljaste koprive jedan prototip? Nikakva nova genetska informacija nije uvedena. Da bi joj bio dat status nove vrste, njenoj genetičkoj strukturi bi morala da bude dodata nova informacija.
Mutacije
Mutacije su oštećenja genetskog materijala, pri čemu dolazi do menjanja karakteristika biljaka ili životinja. Mutacije mogu nastati ozračenjem, ili mutagenim hemikalijama koje dovode na primer do nastanka raka. Mutacije dovode do promene genetičke strukture. U toku mnogih decenija voćne mušice, koje imaju ciklus razmnožavanja od samo tri sedmice, podvrgnute su mutiranju gena. To je prouzrokovalo čudovišna oštećenja na njima, npr. noge su izrasle tamo gde bi trebalo da budu oči, isl. Niko nije nikad napravio poboljšanje njihove strukture, niti ih promenio u nešto što nije voćna mušica. Ovi eksperimenti su propali, pokazujući da mutacije nisu mehanizam za evoluciju kao što misle neodarvinisti. Mutacije su štetne, pa čak i smrtonosne. Mutirane jedinke teže opstaju, pa ih selekcija eliminiše umesto da ih favorizuje. Da bi mutacija bila neškodljiva, mora da bude površna, a ako je površna, onda nema evolucioni značaj. Mutacije su samo sporedne, štetne promene unutar vrste.
Evolucionisti kao primer pozitivne mutacije navode srpastu anemiju. Radi se o mutaciji koja crvena krvna zrnca umesto okruglim, čini srpastim. Zapaženo je da bolesnici koji imaju ovaj oblik anemije ne oboljevaju od malarije. Tako su evolucionisti zaključili da ljudi napreduju na evolucionoj skali kada se razbole od srpaste anemije. Međutim, ako dete nasledi ovu bolest i od oca i od majke, umreće pre vremena polne zrelosti. Zamislite sada situaciju da svi ljudi naslede ovaj genetski "napredak". Cela generacija ljudskog roda nestala bi sa lica Zemlje. Prema tome, mutacije su bolest.
Zdrava osoba eliminiše mutacije koliko god može, pa na taj način produžava svoj život. Čim vidimo zdravu i jaku jedinku, znamo da na njoj ima daleko manje mutacija nego na drugima.
Atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, kao i ozračeni u Černobilu, pokazali su na krajnje surov način da mutacije nisu sredstvo kojim ljudi evoluiraju u nešto bolje. Niko od ozračenih nije dobio veću moždanu masu, jače mišiće ili bolji karakter. Ono što su dobili, poželeli su da niko drugi ne dobije, da nikad ne prenesu na svoje potomstvo.
Mutacije su motor za izumiranje života, a ne za evoluciju života.
Kopiranje gena
Čak i van laboratorije događaju se slučajne mutacije u toku kopiranja DNK. DNK predstavlja duplu traku nukleotida. Ovi nukleotidi rade kao slovne šifre koje diktiraju stvaranje proteina. Šifrovana poruka mora biti prenesena precizno u toku svake deobe ćelije.
Radman i Vagner su opisali ovaj zadivljujući podvig u preciznosti kopiranja genetske informacije: "Za složene organizme kao što su ljudi, postizanje dovoljne tačnosti je značajan podvig. Skup genetskih instrukcija čoveka je niz od oko 3 milijarde slova. Ako bi greške bile retke (jedna u milion), bilo bi 3000 grešaka u toku svake duplikacije ljudskog genoma. Pošto se genom kopira oko milion milijardi puta u toku građenja ljudskog bića od jedne oplođene jajne ćelije, bilo bi neverovatno da ljudski organizam može da toleriše tako mnogo grešaka. Činjenica je da je sadašnji nivo grešaka jedna u 10 milijardi. Kako ćelije postižu toliku preciznost u kopiranju?"
Ovaj članak nam govori o eksperimentima koji pokazuju da u toku replikacije hromozoma (koji su sačinjeni od DNK) jedni enzimi izabiru ispravne nukleotide. Drugi enzimi proveravaju ili vrše probno čitanje novog vlakna, i izbacuju netačne nukleotide. Tako nastane pukotina, ali treći enzim iza toga proverava i popravlja svaki propust koji su napravila prva dva čuvara.
Iako se ove aktivnosti stalno odvijaju, neke greške se ipak dogode. Srpasta anemija i talasemija su bolesti nastale zbog zamene samo jednog pogrešnog slova u genetskoj poruci.
Ovi enzimi za odabiranje, probno čitanje i zamenu DNK su odgovorni za čudesnu tačnost prenošenja genetske informacije iz jedne generacije u drugu, a to podržava stabilnost prototipova - vrsta.
Kada se desi ozbiljna greška, proces održanja prirodne selekcije teži da iskoreni mutiranu nesposobnu jedinku. Vrste (stvoreni tipovi) ostaju stalne tokom generacija, razmnožavajući se "po svojim vrstama (prototipovima)". Ovo vrlo dobro ilustruju insekti zarobljeni u ćilibaru pre više hiljada godina, koji su identični današnjim primercima.
Drugi članak na ovu temu s naslovom "Prirodno sredstvo za čuvanje gena" od dr R. Halliday ovako govori o ovim enzimima: "DNK polimeraza je očigledno evoluirala do ovog veoma mudrog, visoko funkcionalnog stanja, kao da ima razum." Tačno je da informacija mora biti proizvod razuma, ali je jasno da priroda nema razum, nego je prototipove stvorio uzvišeni Mikrobiolog koji je odlučio da se sve živo razmnožava po svojim prototipovima.
Postoji variranje na nivou vrsta u konceptu koji je stvorio čovek, ali nikad ne postoji na nivou klase ili filuma koji je neophodan za evoluciju od molekula do čoveka. Klasifikacionisti nisu dali zadovoljavajuću definiciju šta oni podrazumevaju pod pojmom "vrsta". Ceo genom za stvoreni tip - vrstu uključuje velike mogućnosti za varijacije, kao na primer u vrsti pasa. Ali ukrštavaoci se uvek sreću sa granicama za varijacije. Ponašanje enzima nas uverava da će greške u kopiranju naslednog materijala biti popravljene. Prirodna selekcija teži da iskoreni ove greške. Evolucionisti od Talesa do Darvina pravili su grešku što su primenjivali varijacije unutar vrste na sanjarsku ideju da jedna vrsta može evoluirati u drugu. Riba ni danas ne može da se pretvara u vodozemca, a svi fosilni i genetički dokazi govore nam da se to nije događalo ni u prošlosti. Ovi dokazi podržavaju stvaranje, pri čemu su biljke i životinje stvorene po svojim vrstama (tipovima) sa semenom koje nosi podatke o svim potomcima.
Opšte je poznata činjenica da se stečene osobine ne nasleđuju. Geni nose samo urođene osobine karakteristične za vrstu. Genetski je nemoguće da od amebe postane bilo šta drugo osim amebe. Mutirana ameba (ili druga životinja) postaće bolesna ili mrtva ameba. Eksperimentalno je dokazano da se odsecanjem repa pacovima u više uzastopnih generacija nikad nije pojavio pacov bez repa u potomstvu. Takođe već 3500 godina Jevreji obrezuju svoju decu, i nikad se nije rodio obrezani Jevrej. Jedno pleme vezivalo je novorođenom detetu daščicu oko čela čime su mu deformisali glavu (bila bi pljosnata). Ali i ta deca su imali potomke normalnog čela. To znači da se stečene osobine se ne nasleđuju.
To što su neke vrste spolja slične nije dokaz da su nastale jedna od druge, jer se genetski razlikuju. U genetici nije poznat mehanizam kojim niže vrste postaju više vrste. Prirodna selekcija ne može da stvori novi genetski materijal. Mehanizmi za određivanje naslednih osobina ne teže da menjaju osobine živih bića, nego teže da nasledne osobine održe ravnomernim. Dakle, vrste su postojane i genetski odvojene oštrim granicama.
Svaka vrsta ima različit broj i raspored hromozoma kao ličnu kartu. Ukrštanjem vrsta dobija se sterilan potomak koji prirodnim putem nikad ne bi ni nastao (mazga, mula). Čovek ima 46 hromozoma; kunić=44; magarac=62; konj=64; majmun=54; paradajz=24; a protozoon aulokanta=1600! Jednoćelijski organizam ima mnogo više hromozoma od čoveka, iako bi broj hromozoma i količina DNK trebalo da raste što su vrste složenije. Najviše hromozoma imaju organizmi koji se smatraju primitivnim.
Svaki bolji matematičar može da izračuna koliko je nemoguće da se slučajno amino kiseline slože u belančevinu. Ako bakterije Esherichia Coli poređamo po celoj površini Zemlje u 2 cm debelom sloju, 1000 bakterija stane jedna na drugu u tih 2cm. Ipak, za 5 milijardi godina postoji šansa da samo 2 njena gena dođu na svoje mesto. A šta je sa ostalim genima? A da bi bakterija funkcionisala, potrebno je da svaki gen bude tačno na svom mestu.
PRIRODNA SELEKCIJAU prirodi postoji borba za opstanak i postoji prirodna selekcija u kojoj određene jedinke lakše preživljavaju, dok druge umiru. Na primer, jedna vrsta leptira koja živi u Engleskoj ima svetlu i tamnu formu. Ona uglavnom živi na drveću obraslom lišajevima svetle boje. Zato su tamne jedinke bile malobrojne jer su na svetloj podlozi bile lako uočljive. Sa razvojem industrije sa drveća su nestajali lišajevi, tako da su na tamnoj podlozi lakše uočljive bile svetle jedinke, pa su bile malobrojne jer su ih predatori pojeli.
Očigledno je da neke vrste izumiru. Međutim, za evoluciju je potrebno da nastaju nove vrste, bez obzira da li stare odumiru, a to se u prirodi ne događa.
Postojanje prirodne selekcije nije dokaz da postoji evolucija. Mi samo saznajemo da neke jedinke lakše preživljavaju a druge nestaju, ali time nije stvorena nijedna nova vrsta. Prirodna selekcija ne stvara nove vrste i ne objašnjava kako su nastale vrste koje već postoje. Za stvaranje novih vrsta potrebno je nešto drugo, jer spontano same od sebe vrste nikad ne nastaju. Potreban je Stvoritelj.