17 POREKLO SISARA
Sisari žive skoro na svakom delu naše planete, na kopnu i u vodi. Raspon veličine im je od 80mm veličine malih rovčica, do plavih kitova koji dostižu 33m dužine. Postoje 3 potklase sisara: monotremati (sisari koji se legu iz jaja), marsupialni i placentalni sisari. Ali koje je njihovo poreklo? Popularno se veruje da su sisari evoluirali od gmizavaca, ali postoji puno problema oko te teorije.
RAZLIKE: Mada njihove struktura skeleta pokazuju dosta sličnosti, postoje zaista značajne razlike između gmizavaca i sisara. Puno tih razlika je u mekim anatomskim delovima, koji nisu sačuvani u fosilnom zapisu. Na primer, svi sisari imaju dijafragmu, a gmizavci je nemaju. Od čega je evoluirala dijafragma sisara? Svi sisari poseduju važan organ u srednjem uhu - Kortijev organ - kojeg sačinjava 3.000 susednih lukova koji formiraju tunel. Gmizavci nemaju Kortijev organ, ili nešto slično njemu, i kako je on dospeo kod sisara? Sledeća karakteristika jedinstvena za sisare jesu mlečne žlezde, koje obezbeđuju mleko za mladunce. Odakle potiču mlečne žlezde kad ih niko pre sisara nije imao? Neki predlažu da su mlečne žlezde nastale od znojnih žlezda, ali znoj je otpadni produkt, dok je mleko bogato hranljivim sastojcima. Svi sisari, uključujući i monotremate, hrane svoje mladunce mlekom, koje im je neophodno za opstanak.
VILIČNI I UŠNI PROBLEMI: Svi gmizavci, živi i fosilizovani, imaju nekoliko viličnih kostiju i samo jednu ušnu kost, dok svi sisari, živi i fosilizovani, imaju samo jednu viličnu kost i tri ušne kosti. Prema evolucionistima, prilikom prelaska gmizavca u sisara, dve vilične kosti su se same odvojile od vilice i postepeno krenule ka uhu, gde su se povezale sa postojećom kosti i formirale tipično sisarsko uho. Fosilni zapis ne otkriva ovu vrstu prelaza. Zaista, teško je zamisliti kosti koje migriraju za vreme toka evolucije, i čudo je kako je neko stvorenje koje je trpelo ovu vrstu promene moglo ili da jede ili da čuje kako treba.
SISAROLIKI GMIZAVCI: Tvrdnja evolucionista jeste, da je grupa izumrlih životinja, poznatih kao "sisaroliki gmizavci", bila prelazna, naročito dva primerka, Morganucodon i Kuehneotherium, koji su bili oko 10 cm dugi. Ali čak i ovi imaju normalne gmizavačke kosti uređene u vilice i uši. Oni mogu biti "slični sisarima", ali su i pored toga bili gmizavci. Dimetrodon imao je na leđima strukturu nalik na jedro. Ne postoji bilo kakav dokaz odakle je on evoluirao, ili u šta.
Prema evolucionom računanju vremena, sisaroliki gmizavci su se pojavili u permu, pre 280 miliona godina, u isto vreme kada i pravi gmizavci. Veruje se da su oni izumrli u juri, pre 160 miliona godina, ali današnji fosilni ostaci sisarolikih reptila pronađeni su u gornjem paleocenu (vreme pre 60 miliona godina). Tako, prema evolucionoj vremenskoj skali, oni su živeli u isto vreme sa njihovim pretpostavljenim sisarskim potomcima oko 120 miliona godina - 100 miliona godina duže nego što se prethodno mislilo! Pošto u stenama ovog međuperioda nisu pronađeni fosili, mi smatramo da ovih 100 miliona godina nikada nije postojalo.
POREKLO POTKLASA: Sve tri potklase sisara - monotrenati, marsupialni i placentalni sisari, pojavili su se u fosilnom zapisu naglo. Evolucionista Roger Lewin piše: "Evolucioni prelaz ka sisarima, koji se verovatno dogodio u samo jednom ili najviše dva pravca, još uvek je zagonetka." Mada su monotremati (sisari koji se legu iz jaja), kao što su bodljikavi mravojed i kljunar (platipus), često opisivani kao "primitivni", ne postoji dokaz koji bi ih povezao sa nekim gmizavačkim pretkom. Kljunar je zaista neverovatan primer. On ima plovne kožice između prstiju kao patka, nosi jaja kao kornjača, ima dlaku i rep kao dabar, ali su mu mladunci sisari kao i slepom mišu. Ko mu je onda predak?
Marsupialni ili torbarski sisari su sada ograničeni na Australiju (sa jednim izuzetkom - oposumi u Južnoj Americi), ali njihovi fosili su nalaženi na mnogim lokacijama. Međutim, najstariji fosili su čisto marsupialni. Placentalni sisari su najraznovrsniji, sastoje se od 18 odvojenih redova, ali svaki od tih redova je poseban u odnosu na njegovo najranije pojavljivanje u fosilnom zapisu. Pre pola veka George Gaylord Simpson napisao je: "Najstariji i najprimitivniji poznati članovi svakog reda već imaju bazične orinarne karakteristike, i nema slučaja približnog nastavljanja sekvenci jednog reda sa nekim poznatim. U većini slučajeva prekid je tako oštar i jaz tako veliki da je poreklo redova špekulativno i veoma osporavano."
Kada mi razmatramo velike razlike između kitova i žirafa, slonova i slepih miševa, čini se neverovatnim da neko poveruje da su oni mogli da evoluiraju od stvorenja sličnog rovčici u periodu od 200 miliona godina, bez ostavljanja tragova u fosilnom zapisu. Činjenice se, međutim, kompletno slažu sa Biblijskim izveštajem o stvaranju. "I stvori Bog zveri zemaljske po vrstama njihovim, i stoku po vrstama njezinim, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovim. I vide Bog da je dobro."(1.Mojsijeva 1,25)
RAZLIKE: Mada njihove struktura skeleta pokazuju dosta sličnosti, postoje zaista značajne razlike između gmizavaca i sisara. Puno tih razlika je u mekim anatomskim delovima, koji nisu sačuvani u fosilnom zapisu. Na primer, svi sisari imaju dijafragmu, a gmizavci je nemaju. Od čega je evoluirala dijafragma sisara? Svi sisari poseduju važan organ u srednjem uhu - Kortijev organ - kojeg sačinjava 3.000 susednih lukova koji formiraju tunel. Gmizavci nemaju Kortijev organ, ili nešto slično njemu, i kako je on dospeo kod sisara? Sledeća karakteristika jedinstvena za sisare jesu mlečne žlezde, koje obezbeđuju mleko za mladunce. Odakle potiču mlečne žlezde kad ih niko pre sisara nije imao? Neki predlažu da su mlečne žlezde nastale od znojnih žlezda, ali znoj je otpadni produkt, dok je mleko bogato hranljivim sastojcima. Svi sisari, uključujući i monotremate, hrane svoje mladunce mlekom, koje im je neophodno za opstanak.
VILIČNI I UŠNI PROBLEMI: Svi gmizavci, živi i fosilizovani, imaju nekoliko viličnih kostiju i samo jednu ušnu kost, dok svi sisari, živi i fosilizovani, imaju samo jednu viličnu kost i tri ušne kosti. Prema evolucionistima, prilikom prelaska gmizavca u sisara, dve vilične kosti su se same odvojile od vilice i postepeno krenule ka uhu, gde su se povezale sa postojećom kosti i formirale tipično sisarsko uho. Fosilni zapis ne otkriva ovu vrstu prelaza. Zaista, teško je zamisliti kosti koje migriraju za vreme toka evolucije, i čudo je kako je neko stvorenje koje je trpelo ovu vrstu promene moglo ili da jede ili da čuje kako treba.
SISAROLIKI GMIZAVCI: Tvrdnja evolucionista jeste, da je grupa izumrlih životinja, poznatih kao "sisaroliki gmizavci", bila prelazna, naročito dva primerka, Morganucodon i Kuehneotherium, koji su bili oko 10 cm dugi. Ali čak i ovi imaju normalne gmizavačke kosti uređene u vilice i uši. Oni mogu biti "slični sisarima", ali su i pored toga bili gmizavci. Dimetrodon imao je na leđima strukturu nalik na jedro. Ne postoji bilo kakav dokaz odakle je on evoluirao, ili u šta.
Prema evolucionom računanju vremena, sisaroliki gmizavci su se pojavili u permu, pre 280 miliona godina, u isto vreme kada i pravi gmizavci. Veruje se da su oni izumrli u juri, pre 160 miliona godina, ali današnji fosilni ostaci sisarolikih reptila pronađeni su u gornjem paleocenu (vreme pre 60 miliona godina). Tako, prema evolucionoj vremenskoj skali, oni su živeli u isto vreme sa njihovim pretpostavljenim sisarskim potomcima oko 120 miliona godina - 100 miliona godina duže nego što se prethodno mislilo! Pošto u stenama ovog međuperioda nisu pronađeni fosili, mi smatramo da ovih 100 miliona godina nikada nije postojalo.
POREKLO POTKLASA: Sve tri potklase sisara - monotrenati, marsupialni i placentalni sisari, pojavili su se u fosilnom zapisu naglo. Evolucionista Roger Lewin piše: "Evolucioni prelaz ka sisarima, koji se verovatno dogodio u samo jednom ili najviše dva pravca, još uvek je zagonetka." Mada su monotremati (sisari koji se legu iz jaja), kao što su bodljikavi mravojed i kljunar (platipus), često opisivani kao "primitivni", ne postoji dokaz koji bi ih povezao sa nekim gmizavačkim pretkom. Kljunar je zaista neverovatan primer. On ima plovne kožice između prstiju kao patka, nosi jaja kao kornjača, ima dlaku i rep kao dabar, ali su mu mladunci sisari kao i slepom mišu. Ko mu je onda predak?
Marsupialni ili torbarski sisari su sada ograničeni na Australiju (sa jednim izuzetkom - oposumi u Južnoj Americi), ali njihovi fosili su nalaženi na mnogim lokacijama. Međutim, najstariji fosili su čisto marsupialni. Placentalni sisari su najraznovrsniji, sastoje se od 18 odvojenih redova, ali svaki od tih redova je poseban u odnosu na njegovo najranije pojavljivanje u fosilnom zapisu. Pre pola veka George Gaylord Simpson napisao je: "Najstariji i najprimitivniji poznati članovi svakog reda već imaju bazične orinarne karakteristike, i nema slučaja približnog nastavljanja sekvenci jednog reda sa nekim poznatim. U većini slučajeva prekid je tako oštar i jaz tako veliki da je poreklo redova špekulativno i veoma osporavano."
Kada mi razmatramo velike razlike između kitova i žirafa, slonova i slepih miševa, čini se neverovatnim da neko poveruje da su oni mogli da evoluiraju od stvorenja sličnog rovčici u periodu od 200 miliona godina, bez ostavljanja tragova u fosilnom zapisu. Činjenice se, međutim, kompletno slažu sa Biblijskim izveštajem o stvaranju. "I stvori Bog zveri zemaljske po vrstama njihovim, i stoku po vrstama njezinim, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovim. I vide Bog da je dobro."(1.Mojsijeva 1,25)