Vaskrsenje Jairove ćerke
(Mt 9.18-26; Mk 5.21-43; Lk 8.40-56)
I kad pređe Isus u lađi opet na one strane, srete Ga narod mnogi i skupi se oko Njega, jer Ga svi očekivahu; i beše kraj mora.
Dok On tako govoraše njima, gle, knez nekakav dođe po imenu Jair, koji beše jedan od starešina u zbornici, i videvši Ga pade pred noge Isusove, i moljaše Ga vrlo da uđe u kuću njegovu, govoreći: Kći je moja na samrti (sad umre); da dođeš i da metneš na nju ruke (ruku svoju) da ozdravi i živi (i oživeće). Jer u njega beše jedinica kći od dvanaest godina, i ona umiraše.
I ustavši Isus za njim pođe i učenici Njegovi. I pođe s njim; A kad iđaše Isus, za Njim iđaše naroda mnogo, i turkaše Ga narod.
I beše jedna bolesna žena koja je dvanaest godina bolovala od tečenja krvi, i veliku muku podnela od mnogih lekara, koja je sve svoje imanje, sve što je imala, potrošila na lekare i nijedan je nije mogao izlečiti. Ništa joj nisu pomogli, nego još gore načinili,
Kad je čula za Isusa, dođe u narodu i pristupi sastrag, i dotače se skuta od haljine Njegove, jer govoraše u sebi: Samo ako se dotaknem haljine Njegove (haljina Njegovih), ozdraviću.
I odmah stade tečenje krvi njene, presahnu izvor krvi njene, i oseti u telu da ozdravi od bolesti.
I odmah Isus oseti u sebi silu što izađe iz Njega, i obazrevši se na narod reče: Ko je to što se dotače mene, mojih haljina? A kad se svi odgovarahu, rekoše Mu učenici Njegovi, Petar i koji behu s njim: Učitelju! Narod Te opkolio i turka Te, a Ti kažeš: Ko je to što se dotače mene?
A Isus reče: Neko se dotače mene; jer ja osetih silu koja iziđe iz mene. I On se obaziraše da vidi onu koja to učini.
A kad vide žena da se nije sakrila, uplašivši se pristupi drhćući, i znajući šta joj se dogodi, dođe i kleče pred Njim, i kaza Mu pred svim narodom svu istinu zašto Ga se dotače i kako odmah ozdravi.
A Isus obazrevši se i videvši je reče: Ne boj se, kćeri. Vera tvoja pomogla ti je, idi s mirom i budi zdrava od bolesti svoje. I ozdravi žena od tog časa.
Dok On još govoraše, dođe neko od kuće starešine zborničkog govoreći mu: Kći tvoja umre; što već trudiš učitelja?
A kad Isus ču reč što rekoše, odmah odgovori starešini govoreći: Ne boj se, samo veruj, i oživeće. I ne dade za sobom ići nikome osim Petra i Jakova i Jovana brata Jakovljevog.
I došavši Isus u dom knežev, u kuću starešine zborničkog, i vide vrevu i plač i jauk veliki, i videvši svirače i ljude zabunjene A kad dođe u kuću, ne dade nijednome ući osim Petra i Jovana i Jakova, i devojčinog oca i matere.
A svi plakahu i jaukahu za njom; a On reče: Šta ste uzavreli te plačete? Odstupite, ne plačite, jer devojka nije umrla nego spava. I podsmevahu Mu se znajući da je umrla.
A kad istera sve ljude, uze oca devojčinog i mater i koji behu s Njim, i uđe gde ležaše devojka. I uhvati je za ruku, i zovnu govoreći: Talita kumi, koje znači: Devojko, tebi govorim, ustani! I povrati se duh njen, i ustade odmah devojka i hođaše; a beše od dvanaest godina. I zapovedi da joj daju neka jede. I začudiše se čudom velikim. I diviše se roditelji njeni.
A On im zapovedi (zapreti im vrlo) da nikome ne kazuju šta je bilo, da niko ne dozna za to. I otide glas ovaj po svoj zemlji onoj.
(Mt 9.18-26; Mk 5.21-43; Lk 8.40-56)
I kad pređe Isus u lađi opet na one strane, srete Ga narod mnogi i skupi se oko Njega, jer Ga svi očekivahu; i beše kraj mora.
Dok On tako govoraše njima, gle, knez nekakav dođe po imenu Jair, koji beše jedan od starešina u zbornici, i videvši Ga pade pred noge Isusove, i moljaše Ga vrlo da uđe u kuću njegovu, govoreći: Kći je moja na samrti (sad umre); da dođeš i da metneš na nju ruke (ruku svoju) da ozdravi i živi (i oživeće). Jer u njega beše jedinica kći od dvanaest godina, i ona umiraše.
I ustavši Isus za njim pođe i učenici Njegovi. I pođe s njim; A kad iđaše Isus, za Njim iđaše naroda mnogo, i turkaše Ga narod.
I beše jedna bolesna žena koja je dvanaest godina bolovala od tečenja krvi, i veliku muku podnela od mnogih lekara, koja je sve svoje imanje, sve što je imala, potrošila na lekare i nijedan je nije mogao izlečiti. Ništa joj nisu pomogli, nego još gore načinili,
Kad je čula za Isusa, dođe u narodu i pristupi sastrag, i dotače se skuta od haljine Njegove, jer govoraše u sebi: Samo ako se dotaknem haljine Njegove (haljina Njegovih), ozdraviću.
I odmah stade tečenje krvi njene, presahnu izvor krvi njene, i oseti u telu da ozdravi od bolesti.
I odmah Isus oseti u sebi silu što izađe iz Njega, i obazrevši se na narod reče: Ko je to što se dotače mene, mojih haljina? A kad se svi odgovarahu, rekoše Mu učenici Njegovi, Petar i koji behu s njim: Učitelju! Narod Te opkolio i turka Te, a Ti kažeš: Ko je to što se dotače mene?
A Isus reče: Neko se dotače mene; jer ja osetih silu koja iziđe iz mene. I On se obaziraše da vidi onu koja to učini.
A kad vide žena da se nije sakrila, uplašivši se pristupi drhćući, i znajući šta joj se dogodi, dođe i kleče pred Njim, i kaza Mu pred svim narodom svu istinu zašto Ga se dotače i kako odmah ozdravi.
A Isus obazrevši se i videvši je reče: Ne boj se, kćeri. Vera tvoja pomogla ti je, idi s mirom i budi zdrava od bolesti svoje. I ozdravi žena od tog časa.
Dok On još govoraše, dođe neko od kuće starešine zborničkog govoreći mu: Kći tvoja umre; što već trudiš učitelja?
A kad Isus ču reč što rekoše, odmah odgovori starešini govoreći: Ne boj se, samo veruj, i oživeće. I ne dade za sobom ići nikome osim Petra i Jakova i Jovana brata Jakovljevog.
I došavši Isus u dom knežev, u kuću starešine zborničkog, i vide vrevu i plač i jauk veliki, i videvši svirače i ljude zabunjene A kad dođe u kuću, ne dade nijednome ući osim Petra i Jovana i Jakova, i devojčinog oca i matere.
A svi plakahu i jaukahu za njom; a On reče: Šta ste uzavreli te plačete? Odstupite, ne plačite, jer devojka nije umrla nego spava. I podsmevahu Mu se znajući da je umrla.
A kad istera sve ljude, uze oca devojčinog i mater i koji behu s Njim, i uđe gde ležaše devojka. I uhvati je za ruku, i zovnu govoreći: Talita kumi, koje znači: Devojko, tebi govorim, ustani! I povrati se duh njen, i ustade odmah devojka i hođaše; a beše od dvanaest godina. I zapovedi da joj daju neka jede. I začudiše se čudom velikim. I diviše se roditelji njeni.
A On im zapovedi (zapreti im vrlo) da nikome ne kazuju šta je bilo, da niko ne dozna za to. I otide glas ovaj po svoj zemlji onoj.
MATEJ: 9.18 Dok On tako govoraše njima, gle, knez nekakav dođe i klanjaše Mu se govoreći: Kći moja sad umre; nego dođi i metni na nju ruku svoju, i oživeće. 9.19 I ustavši Isus za njim pođe i učenici Njegovi. 9.20 I gle, žena koja je dvanaest godina bolovala od tečenja krvi pristupi sastrag i dohvati Mu se skuta od haljine Njegove. 9.21 Jer govoraše u sebi: Samo ako se dotaknem haljine Njegove, ozdraviću. 9.22 A Isus obazrevši se i videvši je reče: Ne boj se, kćeri; vera tvoja pomogla ti je. I ozdravi žena od tog časa. 9.23 I došavši Isus u dom knežev i videvši svirače i ljude zabunjene 9.24 Reče im: Odstupite, jer devojka nije umrla, nego spava. I podsmevahu Mu se. 9.25 A kad istera ljude, uđe, i uhvati je za ruku, i usta devojka. 9.26 I otide glas ovaj po svoj zemlji onoj. |
MARKO: 5.21 I kad pređe Isus u lađi opet na one strane, skupi se narod mnogi oko Njega; i beše kraj mora. 5.22 I gle, dođe jedan od starešina zborničkih po imenu Jair; i videvši Ga pade pred noge Njegove. 5.23 I moljaše Ga vrlo govoreći: Kći je moja na samrti; da dođeš i da metneš na nju ruke da ozdravi i živi. 5.24 I pođe s njim; i za Njim iđaše naroda mnogo i turkahu Ga. 5.25 I žena nekakva koja je dvanaest godina bolovala od tečenja krvi 5.26 I veliku muku podnela od mnogih lekara, i potrošila sve što je imala, i ništa joj nisu pomogli, nego još gore načinili, 5.27 Kad je čula za Isusa, dođe u narodu sastrag, i dotače se haljine Njegove. 5.28 Jer govoraše: Ako se samo dotaknem haljina Njegovih ozdraviću. 5.29 I odmah presahnu izvor krvi njene, i oseti u telu da ozdravi od bolesti. 5.30 I odmah Isus oseti u sebi silu što izađe iz Njega, i obazrevši se na narod reče: Ko se to dotače mojih haljina? 5.31 I rekoše Mu učenici Njegovi: Vidiš narod gde Te turka, pa pitaš: Ko se dotače mene? 5.32 I On se obaziraše da vidi onu koja to učini. 5.33 A žena uplašivši se drhtaše, i znajući šta joj se dogodi, dođe i kleče pred Njim, i kaza Mu svu istinu. 5.34 A On reče joj: Kćeri! Vera tvoja pomože ti; idi s mirom, i budi zdrava od bolesti svoje. 5.35 Još On govoraše, a dođoše od starešine zborničkog govoreći: Kći tvoja umre; što već trudiš učitelja? 5.36 A Isus odmah čuvši reč što rekoše reče starešini: Ne boj se, samo veruj. 5.37 I ne dade za sobom ići nikome osim Petra i Jakova i Jovana brata Jakovljevog. 5.38 I dođe u kuću starešine zborničkog, i vide vrevu i plač i jauk veliki. 5.39 I ušavši reče im: Šta ste uzavreli te plačete? Devojka nije umrla, nego spava. 5.40 I podsmevahu Mu se. A On isteravši sve uze oca devojčinog i mater i koji behu s Njim, i uđe gde ležaše devojka. 5.41 I uzevši devojku za ruku reče joj: Talita kumi, koje znači: Devojko, tebi govorim, ustani. 5.42 I odmah usta devojka i hođaše; a beše od dvanaest godina. I začudiše se čudom velikim. 5.43 I zapreti im vrlo da niko ne dozna za to, i reče: Podajte joj nek jede. |
LUKA: 8.40 A kad se vrati Isus, srete Ga narod, jer Ga svi očekivahu. 8.41 I gle, dođe čovek po imenu Jair, koji beše starešina u zbornici, i pade pred noge Isusove, i moljaše Ga da uđe u kuću njegovu; 8.42 Jer u njega beše jedinica kći od dvanaest godina, i ona umiraše. A kad iđaše Isus, turkaše Ga narod. 8.43 I beše jedna bolesna žena od tečenja krvi dvanaest godina, koja je sve svoje imanje potrošila na lekare i nijedan je nije mogao izlečiti, 8.44 I pristupivši sastrag dotače se skuta od haljine Njegove, i odmah stade tečenje krvi njene. 8.45 I reče Isus: Ko je to što se dotače mene? A kad se svi odgovarahu, reče Petar i koji behu s njim: Učitelju! Narod Te opkolio i turka Te, a Ti kažeš: Ko je to što se dotače mene? 8.46 A Isus reče: Neko se dotače mene; jer ja osetih silu koja iziđe iz mene. 8.47 A kad vide žena da se nije sakrila, pristupi drhćući, i pade pred Njim, i kaza Mu pred svim narodom zašto Ga se dotače i kako odmah ozdravi. 8.48 A On joj reče: Ne boj se, kćeri! Vera tvoja pomože ti; idi s mirom. 8.49 Dok On još govoraše, dođe neko od kuće starešine zborničkog govoreći mu: Umre kći tvoja, ne trudi učitelja. 8.50 A kad ču Isus, odgovori mu govoreći: Ne boj se, samo veruj, i oživeće. 8.51 A kad dođe u kuću, ne dade nijednome ući osim Petra i Jovana i Jakova, i devojčinog oca i matere. 8.52 A svi plakahu i jaukahu za njom; a On reče: Ne plačite, nije umrla nego spava. 8.53 I podsmevahu Mu se znajući da je umrla. 8.54 A On izagnavši sve uze je za ruku, i zovnu govoreći: Devojko! Ustani! 8.55 I povrati se duh njen, i ustade odmah; i zapovedi da joj daju neka jede. 8.56 I diviše se roditelji njeni. A On im zapovedi da nikome ne kazuju šta je bilo. |