Samo mu jedno nedostaje…
Jestira – Aman
Sukob koji nije zaboravljen
Telesni čovek progoni duhovnog 3.deo
Jestira – Aman
Sukob koji nije zaboravljen
Telesni čovek progoni duhovnog 3.deo
Da bi ste bolje razumeli ovaj video, preporuka je da prvo pogledate prethodna dva videa na ovom kanalu: „Prevareni varalica - prvenac koji vodi do Mesije“ i „Telesni čovek progoni duhovnog“.
Događaji koji opisuju Jakova i Isava u 1.Mojsijevoj više od 1700 godina pre Hrista, upadljivo su paralelni po mnogim detaljima sa njihovim potomcima - caricom Jestirom i bezbožnim Amanom, oko 360 godina pre Hrista.
Glavne ličnosti iz knjige o Jestiri bili su baš potomci Jakova i Isava.
Centralni događaj u knjizi o Jestiri, jeste sukob između Jakovljevih potomaka Mardoheja i Jestire,sa Isavovim potomkom Amanom, koji je hteo da pobije sve Izraelce, da potpuno istrebi ceo narod, čime je pokušao da spreči i rođenje Mesije.
Sukob Isava i Jakova nastavlja se kroz Bibliju, jer Isavovi potomci ne odustaju od progonstva ljudi koji imaju poverenje u Boga kao Jakov.
Amanova mržnja nije bila slučajno usmerena baš na Judejce. Da bismo saznali gde je izvor tolike Amanove mržnje, dovoljno je da pogledamo njegovo poreklo. Aman je bio potomak cara Agaga, Amalika, koji je bio Isavov unuk. ----„…podiže car Asvir Amana sina Amedatina, Agageja“ Jestira 3.1
Mardohej i Jestira bili su iz Venijaminovog plemena, Jakovljevi potomci (Jestira 2.5).
Iz Venijaminovog plemena je bio i prvi car Izraela Saul (1.Samuilova 10.21).
Nekoliko vekova ranije, Bog je Saulu naredio da istrebi Amalike uključujući i njihovog cara Agaga, Amanovog pretka (1.Samuilova 15.2,3). Saulova neposlušnost mogla je da izgleda banalna, čak i humana, ali zlo koje je namerio Agagov potomak Aman – da pobije sve Izraelce – pokazalo je da Bog zna budućnost i da ga je trebalo poslušati.
Saul kao i svi ljudi nije video budućnost koju je Bog video, pa je trebalo da posluša Boga.
Tamo gde je Saul iz Venijaminovog plemena pao i odbacio Boga, tu su Mardohej i Jestira iz istog Venijaminovog plemena trebalo da veruju Bogu, da ga poslušaju i isprave ono što je car Saul propustio da učini.
Ovo je sukob koji nije zaboravljen. Knjiga o Jestiri je nastavak sukoba Isavovih i Jakovljevih potomaka.
Ko stoji iza Edomaca
Čak i kad je Amalik Aman bio na najvišem položaju u državi posle cara, kada je imao sve, nije mogao da se obuzda svoju mržnju prema Jakovljevim potomcima, koji su bili zarobljenici u Persiji.
Bog je dao Jakovljevim potomcima duhovnu prednost nad Isavovim potomcima radi njihove pobožnosti, ali Aman nije mogao da se pomiri sa činjenicom da sve ima, a da mu to jedno nedostaje.
Ta želja za posedovanjem nečega što ne zaslužuje, ukazuje na sličnost Lucifera i Amana, koja ih vodi u smrt.
Pogledajte u kom trenutku je Isavov potomak Aman odlučio da ubije ne samo Mardoheja, nego sve Judejce:
„Ali mišljaše da nije vredno da digne ruku na Mardoheja samoga, jer mu kazaše kojega naroda beše Mardohej, nego gledaše da istrebi sve Judejce što behu po svemu carstvu Asvirovu, narod Mardohejev.“ Jestira 3.6
Dakle, u trenutku kad je Aman saznao da je Mardohej Jakovljev potomak koji je njegovom pretku Isavu preuzeo prvenaštvo, baš tada Aman smišlja da ne naudi samo Mardoheju, nego da traži od cara naredbu da pobiju sve Jakovljeve potomke u 127 zemalja carstva.
Tako bi Jakovljevi potomci bili istrebljeni, Isavovi potomci bi preuzeli primat, a Božje proročanstvo da spasi ljude Mesijinom smrću i vaskrsenjem ne bi se ispunilo.
Kada je Isavov potomak Aman shvatio da je Mardohej Jakovljev potomak, oživeo je stari sukob koji se svodi na borbu oko duhovnog prvenaštva.
Knjiga o Jestiri pokazuje kako će i pred drugi Hristov dolazak, svetovne vlasti da proglase smrtni dekret nad Božjim narodom, samo zato što drži Božji zakon.
U knjizi o Jestiri postoje mnogi odjeci sukoba Jakova i Isava. Pogledajmo mnoštvo paralela između Isava i Jakova, i sličnosti sa Amanom i Mardohejem, to jest Jestirom.
Možda nekome ove paralele izgledaju kao niz slučajnosti. Jedna ili dve paralele mogle bi da se dogode slučajno.
Međutim, kada vidimo čitav niz paralela, da su čak i strukture događaja paralelne, onda lako možemo da uočimo kako je inteligentni um inspirisao i vodio ove događaje kako bi nama dao važne poruke. Sve navodne slučajnosti daju osmišljenu i duboku poruku.
Potomci najmlađih sinova postaju desna ruka caru
Naizgled nevažne sitnice u tekstu Biblije mogu da nam ukažu da postoje paralele koje nam daju važnu poruku. Mardohej i Jestira bili su Judejci, potomci Jakovljevog najmlađeg sina Venijamina.
Aman je bio Isavov potomak preko Amalika, njegovog najmlađeg unuka. Amalik je najmlađi u svojoj genealogiji, a i Venijamin je najmlađi Jakovljev sin. Dakle, najmlađi sin se bori protiv drugog najmlađeg sina.
Aman je bio desna ruka zemaljskog cara Asvira, a Mardohej se uzdao u nebeskog cara, u Boga.
Mardohej je iz Venijaminovog plemena. Reč Venijamin znači „Sin desne ruke“, i bio je predslika Hrista koji je nakon vaznesenja kao Božji Sin seo je Ocu s desne strane.
Prvo ime koje je Venijamin dobio bilo je Ben Oni ili Venonija, što znači „Sin mog bola,“ što takođe ukazuje na misiju Mesije, i proživljeni bol precizno prorečen u čuvenom 53-ećem poglavlju knjige proroka Isaije.
Mardohej je kasnije preuzeo Amanovo mesto i postao desna ruka tog istog Persijskog cara Asvira.
Mardohejeva je desna ruka u ovom događaju bila Jestira, preko koje je Bog zaštitio svoj narod.
Dolaze na visoki položaj u isto vreme: Jestira prva, pa Aman
I Jestira i Aman bili su prvi do cara, i dolaze na ovaj položaj jedno za drugim. Prvo je je Adasa (to jest Jestira) postala carica Persije, dakle prva osoba do cara: --- Jestira 2:17 I caru omilje Jestira mimo sve druge žene… te joj metnu carski venac na glavu i učini je caricom...
A odmah zatim, nekoliko rečenica kasnije, car Asvir uzdiže Amana Agagita na najviši zvanični položaj, da bude prvi posle cara. ---Jestira 3:1 Posle toga podiže car Asvir Amana sina Amedatina, Agageja, i uzvisi ga, i namesti mu presto više svih knezova što behu kod njega.
U ovoj situaciji oni veoma podsećaju na njihove pretke, blizanace Jakova i Isava koji se bore za prvenaštvo:
Isav, kojeg interesuje materijalni aspekt, očevo nasledstvo, i Jakov koji želi da bude duhovni vođa porodice iz koje će se u budućnosti roditi Mesija.
Tako su i Jestira i Aman uticali na cara. Aman je vodio materijalne poslove koje je vukao na zlo, a Jestira je svojom duhovnošću i dobrim karakterom navela cara da učini dobro.
Klanjanje
Ceo sukob je nastao tako što je slavoljubivi Isavov potomak Aman, izdejstvovao carevu naredbu da mu se svi klanjaju. I zaista su mu se svi klanjali osim jedne osobe – Jakovljevog potomka Mardoheja.
U to vreme bilo je normalno priznati nečiji položaj poklanjanjem, pa su to činili i Judejci. Mardohej je bio kraljev službenik koji je znao ovaj protokol oko klanjanja visokim zvaničnicima.
Da bi razumeli zašto Mardohej nije hteo da se klanja Amanu, potrebno je da se setimo Božjeg proročanstva Jakovu: „Narodi ti služili i plemena ti se klanjala! Bio gospodar braći svojoj i klanjali ti se sinovi matere tvoje!“ 1.Mojsijeva 27,29
Bog je prorekao da će se Isavovi potomci kao telesni, klanjati Jakovljevim potomcima koji su duhovni. Bog je prorekao da će Isav i njegovi potomci (uključujući i Amana) da se klanjaju Jakovu i njegovim potomcima (uključujući Mardoheja), a ne obrnuto, kako je Aman tražio.
Mardohej jer je znao proročanstvo da će se dogoditi obrnuto: Isavovi potomci će se klanjati Jakovljevim potomcima. Po proročanstvu Aman treba da se pokloni Mardoheju, a ne obrnuto. Stariji će služiti mlađem.
Osim toga, Mardohej je znao da je Aman Amalik, Božji neprijatelj, pa nije želeo da oda poštovanje Božjem protivniku.
Pošto je car naredio da se ljudi klanjaju Amanu, bilo je dovoljno da Aman tuži caru Mardoheja za neposlušnost carevoj zapovesti, i to bi bio Mardohejev kraj.
Međutim, Amanovo zlo bilo je mnogo veće od osvete nad jednim pojedincem. Aman je hteo da se osveti za sve potomke od Jakova do tada, koji su bili duhovno superiorniji od Isavovih potomaka.
Kad je saznao kom narodu pripada Mardohej, onda je odlučio da pobije sve Jakovljeve potomke.
Aman je želeo da poništi Božji blagoslov za Jakova i da poništi Božje proročanstvo, tako što će pobiti sve Jakovljeve potomke. (ponovljeno???)
Međutim, događaji su se kasnije odvijali baš onako kako je Bog to i prorekao. Car je pitao Amana kakvu čast zaslužuje neko koga car želi da proslavi, a Aman je misleći da je to namenjeno njemu, tražio počast kakva dolikuje samo caru. (Jestira 6.7-9)
Aman je bio šokiran kada je car rekao da se takva počast ukaže Mardoheju, a da mu Aman vodi konja i viče: „Ovako biva čoveku koga car hoće da proslavi“ Jestira 6.11
Stariji je služio mlađemu, baš kako je Bog prorekao.
Prvenaštvo
Kao što su se telesni Isav i duhovni Jakov borili za prvenaštvo, ta borba se nastavila i na Amana i Mardoheja.
Aman je kao i Isav dobio vlast i imovinu, Mardohej je kao i Jakov bio duhovni vođa Božjeg naroda.
Amana interesuje materijalno, karijera i slava – kao i nekad Isava, a Mardohej spasava cara od ubica i kasnije spasava svoj narod od istrebljenja.
Aman se brine samo za svoje sebične intersese, dok se duhovni Mardohej brine za interese svojih bližnjih, a naročito onih koji čekaju Mesiju, to jest Spasitelja.
Iako je Aman imao svetovnu čast, izgubio je sve, pa je na kraju bio ponižen i doživeo je potpuni krah.
Iako Mardohej nije tražio svetovnu čast, car mu spasava mu život, i uzdiže ga na najviše mesto.
Zanimljivo je da čak i prorok Valam, vekovima ranije proriče da će Jakovljevo potomstvo biti uzdignuto iznad – ne samo Edomaca, nego je precizno rekao iznad Agaga – dakle, Amanovog pretka: „…i car će se njegov (Jakovljev) podignuti svrh Agaga...“ 4.Mojsijeva 24:7
Međutim, Amalici i Edomci nisu se mirili sa Božjom odlukom. Aman odlučuje da prkosi Božjem proročanstvu, umesto da prihvati Božje sveznanje, da su Jakovljevi potomci duhovniji, i da će biti duhovne vođe Božjeg naroda.
Kao što je nekada Isav mislio da će preoteti prvenaštvo tako što je planirao da ubije Jakova, tako Aman odlučuje da preotme prvenaštvo tako što će pobiti sve Jakovljeve potomke, da dovrši ono što je Isav započeo.
Slava - proslavljen
Amanova glavna slabost bila je kao i Isavova – želja da se uzdigne iznad drugih, iznad svoje realne vrednosti.
On je znao da, kao i Sotona, po svom karakteru ne zaslužuje toliko uzdizanje, ali je ipak tražio tu nezasluženu slavu.
Kad je car hteo da iz zahvalnosti proslavi Mardoheja koji mu je spasao život, Aman nije ni pomislio da car želi da proslavi nekog drugog, nego je rekao: „Koga bi car hteo proslaviti ako ne mene?“ Jestira 6.6
Zato je Aman tražio da osobi koju car hoće da proslavi odaju carsku čast: da nosi carevo odelo, da jaše carevog konja i da na glavi ima carevu krunu – sve ono što je Aman želeo da dobije. --- „Treba doneti carsko odelo koje car nosi, i dovesti konja na kom car jaše, i metnuti mu na glavu venac carski.“ Jestira 6.8 – kao i da ga najveći carev knez provede ulicama razglašujući njegovu slavu.
Kao što se Sotona otimao da se izjednači sa Bogom, iako je samo ograničeno stvorenje, tako su neduhovni Isav i Aman tražili slavu koju ne zaslužuju, ali je Bog proslavio duhovnog Jakova, to jest Mardoheja.
U to vreme Jakovljevi potomci uglavnom su bili Judejci. Reč Juda znači proslavljen. Judina majka dala je svom sinu ime proslavljen, jer je bila zahvalna proslavila Boga zato što je dobila sina: „…sada ću hvaliti Gospoda. Zato mu nadede ime Juda.“ 1.Mojsijeva 29:35
Umesto da Aman slavi Boga umesto da uzdiže sebe, Aman ne prihvata Božji sud o njemu, i želi da na silu uzme ono što mu Bog nije dao.
Aman je slika modernih ljudi koji su spremni da učine svako zlo da bi stekli slavu koju realno ne zaslužuju.
Na kraju, proročanstvo je ispunjeno: Aman iako je bio politički veoma moćan, gubi i slavu koju je imao i ponižen je zbog svog zla. On je bio taj koji je vodio konja, umesto nezaslužene slave koju je želeo, a Mardohej je bio na konju.
Judejci su bili porobljeni narod u Persiji, ali pobedom nad svojim neprijateljima na kraju doslovno postaju proslavljeni.
Tako Jakovljevi potomci proslavljaju Boga pa i Bog njih proslavlja, a Isavovi potomci odbacuju Boga pa i Bog njih odbacuje.
Želja za nezasluženom slavom donela je Amanu najveću sramotu, a car je na kraju uzdigao Mardoheja na Amanovo mesto.
Gnev i plan za ubistvo sa predumišljajem
Još jedna paralela u obe priče jeste gnev koji kulminira planom da se ubije Jakov ili Jakovjevo potomstvo.
Setite kako je reagovao Isav kada je Jakov preuzeo prvenaštvo i Božji blagoslov: „I Isav omrze ljuto na Jakova radi blagoslova… i govoraše u srcu svojem: blizu su žalosni dani oca mojega, tada ću ubiti Jakova brata svojega.“ 1.Mojsijeva 27,41.
Iako se Isav razgnevio na brata i hteo da ga ubije, nije postupio impulsivno, nego je napravio plan s predumišljajem da ubije brata u budućnosti, kad njihov otac umre.
Aman je nastavio Isavovu mržnju do smrti prema pobožnim Jakovljevim potomcima. Aman se napunio gneva prema Mardoheju, kao što se Isav razgnevio na duhovnijeg brata Jakova.
„A kad vide Aman da se Mardohej ne klanja niti pada pred njim, napuni se gneva Aman. Ali mišljaše da nije vredno da digne ruku na Mardoheja samoga… nego gledaše da istrebi sve Judejce što behu po svemu carstvu Asvirovu, narod Mardohejev.“ Jestira 3.5,6
Aman je preslikani Isav: gnevan do smrti, pun mržnje prema bratu, ali takođe kao ni njegov predak Isav nije postupio impulsivno, nego tajno planira ubistvo s predomišljajem – istrebljenje svih Jakovljevih potomaka.
Kad neko napusti Boga, onda se zlo sve više akumulira u njemu. Aman je toliko mrzeo Mardoheja da nije napravio spletku da ubije samo njega, nego je hteo da pobije sve Jakovljeve potomke, planirao je genocid.
Ono što nije Isav uspeo, to je njegov potomak Aman želeo da uradi vekovima kasnije. Da je Isav ubio Jakova, ubio bi i celo Jakovljevo potomstvo iz kojeg je trebalo da se rodi Mesija.
Međutim, Amanov gnev i pokušaj holokausta, koji je uključio caricu Jestiru i Mardoheja koji je caru spasao život, rezultovao je da se car razgnevi na Amana i osudi ga na smrt. „Tada car gnevan usta… I tako obesiše Amana na vešala koja beše pripravio Mardoheju. I gnev carev utiša se.“ (Jestira 7.7,10) Ono što je u gnevu namenio Jakovljevim potomcima, došlo je na njegovu glavu.
Prezreo i prodao = smrt
U oba slučaja telesni potomak je nešto prezreo i prodao, a rezultat je bio da smrt preti duhovnom bratu.
Isav je potcenio svoje prvenaštvo koje je vodilo do Mesije, pa je svoje prvenaštvo prodao za jedno crveno jelo, da bi zatim odlučio da ubije svog brata Jakova. ----„A Isav odgovori: evo, hoću da umrem, pa što će mi prvenaštvo… Tako Isav nije mario za (בָּזָה bazah - prezreo je) prvenaštvo svoje.“ 1.Mojsijeva 25:31-34,41,42
Ista reč „bazah“ kojom je opisano kako je Isav prezreo svoje prvenaštvo, upotrebljena je da opiše kako je Aman toliko prezreo Mardoheja, da mu za osvetu nije dovoljna samo smrt jedne osobe: „Ali mišljaše da nije vredno (בָּזָה bazah - prezreo je) da digne ruku na Mardoheja samoga…“ Jestira 3:6
Zapazite da to što je Isav prezreo i prodao svoje prvenaštvo, kao rezultat ima da je napravio plan da ubije svog brata Jakova.
Isto tako je Aman potcenio vrednost Judejca Mardoheja, pa kao rezultat pravi plan da ubije celu naciju koju su činili potomci njegovog brata Jakova.
Dok je u prvom slučaju Jakov dao crveno jelo da bi mu Isav prodao prvenaštvo, u drugom slučaju Isavov potomak Aman čak je bio spreman da plati caru 10.000 talanata srebra kako bi izdao dekret da pobiju sve Jakovljeve potomke, čime je Aman mislio da će povratiti prvenaštvo. Izgleda kao da je Aman kupio Judejce kako bi ih ubio. ---- „Ako je caru ugodno, da se piše da se istrebe; i ja ću izmeriti 10.000 talanata srebra u ruke pristavima da donesu u carevu riznicu.“ Jestira 3:9
Da su Judejci prodani, to caru kaže sama carica Jestira - da su prodani na smrt, čime asocira na Isava koji radi materijalnih stvari želi da ubije Jakova. „Jer smo prodani ja i moj narod da nas potru, pobiju i istrebe...“ Jestira 7,4
Jestira caru kaže da ne bi prigovarala da su prodani da budu robovi, jer bi tada car imao koristi, a oni bi ostali u životu, iako bi bili potlačeni. „Da smo prodani da budemo sluge i sluškinje, mučala bih…“ Jestira 7:3,4
Isto tako se ni Jakov nije žalio što je kao sin bogatog oca Isaka, morao da služi ujaku Lavanu, kada je bežao da ga Isav ne bi ubio.
Dakle, u oba slučaja postoji prezrenje Isavovog karakternog tipa ljudi prema duhovnosti, što ga radi materijalnog interesa navodi da planira ubistvo iskreno pobožnih ljudi.
Kao i drugi genocidi u istoriji, i Aman je svoj genocid predstavio kao brigu o državi, pa čak nudi svoj novac da plati istrebljenje jednog naroda, kako car zbog materijalnog gubitka ne bi pomislio da odbaci holokaust.
Da Aman nije planirao da bude na materijalnom gubitku onih 10.000 talanata srebra, vidi se iz toga što je u smrtnom dekretu naglasio da se dozvoljava pljačka imovine Jakovljevih potomaka, čime ne samo ne bi bio na gubitku, nego bi se obogatio pljačkom pobožnih ljudi!
„…da potru, pobiju i istrebe sve Judejce… i da razgrabe imanje njihovo.“ Jestira 3.13
Kao što je Isav prezreo prvenaštvo, a Aman prezreo Mardoheja i Božji narod, čime je prezreo i potcenio i Mesiju, dugo čekanog prvenca, koji se rodio kao Jakovljev potomak, a samim tim i Boga.
Progonstvo duhovnih ljudi od strane telesnih došlo je do vrhunca.
Čitavim nizom sličnosti sukoba Isava i Jakova sa sukobom Amana i Mardoheja, inspirisani pisci nam ovim paralelama ukazuju i na buduće sukobe telesnih i duhovnih ljudi koji će se događati sve do drugog Hristovog dolaska.
Samo mu jedno nedostaje
Isavovi potomci su kao prioritet uvek želeli materijane vrednosti, bogatstvo i položaj. Tako je i Aman svojim spletkama postao bogat i na najvišem položaju. Isavov cilj bio je bogatstvo i vlast, a Aman je u tom trenutku ostvario taj cilj više od svih drugih Isavovih potomaka.
Međutim, umesto da bude srećan zbog ostvarenog cilja, on je i dalje nesrećan. Čak misli da će postati srećan ako pobije sve Jakovljeve potomke.
Zamislite koliko materijanog bogatstva i moći je imao Aman kao prvi iza Persijskog cara, u carstvu koje je vladalo velikim delom sveta u to vreme.
Koliko god je Aman imao u materijalnom smislu sve što poželi i bio na najuzvišenijem društvenom položaju posle cara, nikada mu nije bilo dosta.
Kad se pojavila jedna stvar koju nije imao, reagovao ja kao da ništa nema, kao da mu je život besmislen ako nema baš tu jednu jedinu stvar koja mu nedostaje.
Aman je prvi do cara i svi su mu se klanjali, ali to što mu se nije poklonio Jakovljev potomak Mardohej, učinilo mu se kao da sve što ima nije vredno kao to što mu nedostaje.
Aman kaže: “Ali sve to nije mi ni na što dokle god gledam onoga Mardoheja Judejca gde sedi na vratima carevim.” Jestira 5:13
Da bi povratila raspoloženje Amanu, njegova žena Seresa daje mu surov savet: „Neka načine vešala visoka pedeset lakata, i ujutru reci caru da se na njima obesi Mardohej, pa idi s carem veseo na obed. I to bi po volji Amanu i pripravi vešala.“ Jestira 5.14
Apsurd je da bi Amana učinilo veselim da ubije čoveka koji se drži Božjih principa, što bi normalnog čoveka zgrozilo, a ne obradovalo.
Adam i Eva bili su u sličnoj situaciji, da im je u vrtu svo voće dozvoljeno da jedu, a samo jedno im je Bog rekao da ne jedu, jer bi im donelo zlo i smrt.
I baš to što nisu mogli da jedu taj zabranjeni plod, baš to što nemaju, tu želju stavili su iznad sveg izobilja koje su imali.
Zbog toga što nisu imali prvenaštvo, Isavovi potomci su odlučili da učine veliko zlo Božjem narodu.
Setimo se da je Aman na carevo pitanje koja bi bila najuzvišenija slava za čoveka kog car želi da proslavi, Aman opisuje proslavljanje koje je jednako carevoj slavi, jer je mislio da je jedino on dostojan da dobije carske počasti.
To što je Amanu nedostajalo, car je dao Mardoheju, a Aman se ponašao kao da mu je život omrzao, kao da ništa nema, i ništa nije vredno kad mu to jedno nedostaje, a to je dobio neko drugi.
Isto tako je Sotona bio najuzvišeniji od svih stvorenih bića, heruvim koji je stajao uz Božji presto.
Sve to što je imao bilo mu je malo, pa je poželeo ono jedino što mu nedostaje – da sedne na Božji presto, da se izjednači sa Bogom. Luciferova ljubomora prema Hristu, dovela ga je do pada kao i Amanova ljubomora prema Mardoheju.
Tako i Aman radi svog zla, iako je bio drugi čovek u carstvu, polako gubi kontrolu nad sobom, a zatim gubi kontrolu i uticaj na događaje oko njega, jer ga zla želja vodi u propast.
Aman se još nije ni povratio od šoka što je umesto carske slave doživeo poniženje da vodi konja Mardoheju za kojeg je pripremio vešala, a već je završio na vešalima koje je pripremao Jakovljevom potomku Mardoheju.
Svi imaju tajne
Sledeća paralela jeste da sve glavne ličnosti imaju neku tajnu, bar jedna osoba zna njihovu tajnu, a sve tajne se na kraju saznaju.
Jakov se tajno predstavlja kao Isav da bi mu uzeo prvenaštvo. Jakovljevu tajnu zna njegova majka, a kasnije i svi ostali.
Isav je tajno isplanirao da ubije Jakova kad im otac bude umro. Isavovu tajnu saznaje majka, i javlja Jakovu da mora da beži od kuće, pa je i otac saznao zašto Jakov mora da ode od kuće.
U knjizi o Jestiri tajne glavnih ličnosti igraju glavnu ulogu u događajima. Jestirina tajna je njeno etničko poreklo. „Jestira ne kaza naroda svojega ni roda svojega, jer joj Mardohej beše zabranio da ne kazuje.“ Jestira 2:10 Jestirinu tajnu zna jedino Mardohej, ali je kasnije otkrila i caru i Amanu.
Mardohej joj savetuje da nikome ne govori da je Jevrejka, i možda je radi toga ušla u izbor za caricu, što je na kraju i postala. Pošto su Jevreji bili porobljen narod, možda kao Jevrejka ne bi ni ušla u izbor.
Takođe, da je Aman znao da je carica Judejka, možda bi mnogo lukavije sakrio svoje zle namere, pa bi njegov zločin bilo teže raskrinkati.
Ovako je Jestirina tajna pomogla da Amanova zla tajna bude raskrinkana, da bi zlo bilo sprečeno.
Mardohejeva tajna je njegovo čvrsto poverenje u Boga, i na početku niko nije znao da je bogobojazni Judejac, ali on to nije krio, nego je drugima rekao da je Judejac („…jer im beše kazao da je Judejac.“ Jestira 3:4)
Mardohejevu tajnu veru u Boga znala je Jestira, a kasnije saznaje Aman, i na kraju car i celo carstvo.
Mardohej nigde nije nijednom rečju spomenuo Boga, ali je stalno aludirao da jedino Bog može da ih spasi. Mardohej kaže Jestiri da ako ona ne pomogne svom narodu, doći će im pomoć i izbavljenje s druge strane. ----„Jer ako ti uzmučiš sada, doći će pomoć i izbavljenje Judejcima s druge strane“. Jestira 4.14
Pomoć s druge strane u ovoj bezizlaznoj situaciji mogla je da dođe samo od Boga.
Amanova tajna jeste da od cara krije svoje prave motive za etničko čišćenje. Bio je motivisan vekovnom porodičnom mržnjom Isavovih potomaka prema Jakovljevim potomcima, zbog preuzetog prvenaštva, a caru je predstavio da radi za interes carstva.
Amanove tajne motive znala je njegova supruga Seresa, koja ga je savetovala da traži smrtnu kaznu za Mardoheja. Na kraju svi su saznali za Amanov zli plan.
Car je kasnije saznao da je Aman zli klevetnik koji je prevario cara da potpiše naredbu kojom je osudi na smrt: caricu, caru odanog Mardoheja i mnoštvo nevinih ljudi.
Careva tajna jeste da Amanu nije hteo odmah da kaže koga želi da proslavi, nego je tražio da mu Aman prvo kaže kakvu počast ta osoba zaslužuje, pa je tek tada otkrio da misli na Mardoheja.
Carevu tajnu znali su službenici koji su mu čitali da mu je Mardojeh spasao život, a kasnije je sam car svima otkrio svoju tajnu.
Svi su neposlušni, svi krše konvencije
Aman je neposlušan caru, a razlog je to što svoj lični interes da se osveti Jakovljevim potomcima predstavlja caru kao državni interes, neophodan za funkcionisanje tadašnjeg svetskog carstva. ---„Ima narod …i ne izvršuje zakona carevih…“ Jestira 3:8
Mardohej je neposlušan Amanu i odbija da mu se pokloni, zato što iskreno poštuje Boga, kome se Aman protivi. „I sve sluge careve što behu na vratima carevim klanjahu se i padahu pred Amanom... Ali Mardohej ne klanjaše se niti padaše.“ Jestira 3.2,3
Car nije mogao da poništi svoj smrtni dekret za Božji narod, pa je objavio protiv-dekret, naredbu suprotnu prvoj – da Judejci imaju legalno pravo da se brane. Tako izgleda kao da je car bio neposlušan sam sebi.
Jestira je bila neposlušna carskom protokolu, jer je odlučila da nepozvana izađe pred cara, čime je rizikovala svoj život; u suprotnom bi bila neposlušna Bogu koji ju je postavio da bude carica baš radi ovog trenutka.
U Persiji je bio zakon ako nepozvana dođe pred cara, car može da je osudi na smrtnu kaznu. “Znaju sve sluge careve i narod po zemljama carevim da ko bi god, čovek ili žena, ušao k caru unutra u dvor ne budući pozvan, jedan je zakon za nj, da se pogubi, osim kome bi car pružio zlatnu palicu, taj ostaje živ; a ja nisam zvana da uđem k caru, ovo je trideset dana.” Jestira 4:11
Kao carica, Jestira je bila u položaju da može da posreduje pred carem za svoj narod. Ćutanjem je mogla da pokuša da spasi sebe, pošto niko nije znao da po nacionalnosti i ona potpada pod smrtni dekret.
Međutim, Mardohej joj kaže da ćutanjem neće spasiti sebe, jer će biti odgovorna pred Bogom koji ju je u ovu svrhu doveo do položaja carice: „Nemoj misliti da ćeš se mimo sve Judejce izbaviti u domu carevu… Ko zna nisi li za ovako vreme došla do carstva.“ Jestira 4.13,14
Jestira je postala carica baš radi prilike da u budućnosti spasi svoj narod. Bog je planirao da Jestira postane carica kako bi uticala da Izraelci budu spaseni od smrtnog dekreta.
Mardohej joj kaže da Bog može da spase svoj narod i na drugi način, ali je bolje za nju da Bog spasi svoj narod njenim posredovanjem: „…Ako ti uzmučiš sada, doći će pomoć i izbavljenje Judejcima s druge strane, a ti i dom oca tvojega poginućete…“ Jestira 4.14
Od Jestirine poslušnosti ili neposlušnosti Bogu, zavisio je opstanak Božjeg naroda. Trebalo je da bira da li da posluša Boga ili cara.
Jestira je odlučila da posluša Boga, a da ne posluša cara, pa je nepozvana izašla pred cara, čime je rizikovala svoj život. „…pa ću onda otići k caru, ako i nije po zakonu, i ako poginem, neka poginem.“ Jestira 4:15,16
Car je mogao da je osudi na smrt i zato što je Jevrejskog porekla, a to je sakrila od njega, a već postoji smrtni dekret i naređenje za istrebljenje naroda kojem je pripadala.
Na kraju Mardohej i Jestira biraju da poslušaju Boga i po cenu smrti, bez obzira šta drugi ljudi uradili. Međutim, car joj se smilovao:
“I kad car ugleda caricu Jestiru gde stoji u tremu, ona nađe milost pred njim, te car pruži prema Jestiri zlatnu palicu koja mu beše u ruci, i Jestira pristupi i dotače se kraja od palice.” Jestira 5:2,3
Kao što je Jestira postala carica tačno u određeno vreme, tako je mnogo kasnije, car Irod je došao do carstva baš u određeno vreme, kada se pojavio Mesija, ali da bi učinio zlo i pokušao da spreči Bogžji plan spasenja. O tome će biti reči u videu o Irodovoj dinastiji.
Mirisi
Sledeća paralela je da u oba slučaja koriste miris da bi neko bio uzdignut na viši položaj.
Kad je Jakovljev otac osetio miris Isavove odeće koja je mirisala „kao miris od polja koje blagoslovi Gospod.“ 1.Mojsijeva 27:27; odlučio je da Jakovu da prvenački blagoslov.
Kada je car Asvir osetio Jestirin miris posle ulepšavanja „…šest meseci uljem od smirne a šest meseci mirisima i drugim stvarima za lepotu žensku“ Jestira 2.12 odlučio je da ona bude carica.
Ova smirna korištena je u Svetinji u pustinji za „sveto pomazanje“ (2.Mojsijeva 30.23-30) za posvećenje. Odeća Mesije miriše na smirnu (Psalam 45.8). Reč Mesija, kao i grčka reč Hristos ima značenje “pomazanik”, a smirna je korištena za “sveto pomazanje”.
Smirna se čak 7 puta pominje u Pesmi nad pesmama gde simboliše Mesiju i Božji narod koji koji su posvećeni uljem smirne (Pesma 1.13; 3.6; 4.6,14; 5.1,5,13).
Treba spomenuti da je Jestirino prvo ime Adasa, od korena reči „hadas“ što znači mirta, što je mirisna biljka koja se spominje u Bibliji.
Preoblačenje odeće
U oba događaja presvlačenje odeće dovodi do značajne promene položaja osobe koja menja odeću.
Jakov je obukao Isavovu odeću, njegove „najlepše haljine“ (1.Mojsijeva 27:15,27), pa je tako dobio od oca blagoslov prvenca, kad je otac prepoznao miris Isavove odeće.
Međutim, Mardohejev put počeo je oblačenjem u kostret zbog velike nevolje, da bi na kraju obukao carsku odeću, i postao prvi čovek do cara.
Mardohej je zbog Amanovog smrtnog dekreta za njegov narod razderao svoje haljine i obukao se u kostret, što je bila svojevrsna molitva Bogu. ---„A Mardohej doznav sve šta bi, razdre haljine svoje i obuče se u kostret…“ Jestira 4:1
Zatim carica Jestira nudi Mardoheju drugu običnu odeću, ali on odbija. Mardohej je odbio da obuče haljine koje mu je Jestira poslala, jer nije hteo da prekine vapaj Bogu zbog pretnje smrću Božjem narodu. ---- „…i carica se ožalosti veoma, i posla haljine da preobuku Mardoheja i da skinu s njega kostret; ali on ne primi.“ Jestira 4.4
Međutim, sam Aman daje caru ideju kako da proslavi Mardoheja. Car daje Mardoheju svoju carsku odeću kako bi ga proslavio, i lično Aman je morao da mu da tu odeću:
„I reče Aman caru: …Treba doneti carsko odelo koje car nosi… Tada reče car Amanu: brže uzmi odelo… i učini tako Mardoheju… I uze Aman odelo i konja, i obuče Mardoheja…“ Jestira 6:7-11
Na kraju, Mardohej nosi carsku odeću kad proglašava kontra-dekret kojim je car dao pravo Božjem narodu da se brani od napadača: „A Mardohej otide od cara u carskom odelu ljubičastom i belom i pod zlatnim vencem velikim…“ Jestira 8:15
Zapazite da dve negativne osobe u oba događaja žele bolji položaj, ali ne dobijaju drugu, bolju odeću.
Isav ima prepoznatljivu odeću, ali ostaje u istoj odeći koja mu ne donosi nikakav napredak, nego ostaje na istom položaju izgubljenog prvenaštva.
Isto tako Aman želi carsku odeću, ali je ne dobija, nego na kraju gubi i svoju odeću i svoj položaj.
I na kraju, Jestira je obukla carsku odeću kad je išla nepozvana pred cara da moli za svoj narod, da pozove cara na gozbu, čime je dobila spasenje od smrtnog dekreta, i zadržala položaj carice. ---„A treći dan obuče se Jestira u carsko odelo…“ Jestira 5:1
U Bibliji odeća je simbol Božej pravde u koju nas Bog oblači. “…duša će se moja veseliti u Bogu mojem, jer me obuče u haljine spasenja i plaštem pravde ogrte me…” Isaija 61:10
Radi poverenja u Boga koje su imali Mardohej i Jestira, Bog ih je simbolički obukao u svoju pravdu, promenio im odeću i dao im visoki položaj.
Gozba
Ključni događaji u obe priče odigravaju se na gozbama. Na svim gozbama donosile su se odluke za život ili smrt, duhovnost ili bezbožnost.
Jakov gozbom od crvenog jela dobija prvenaštvo od Isava, a jelom koje je spremila njegova majka dobija i blagoslov.
Lek za Amanovu smrtonosnu gozbu bio je post Božjeg naroda – što je praktično bila molitva Bogu za izbavljenje.
Reč gozba se u knjizi o Jestiri pojavljuje daleko češće nego u drugim knjigama Biblije.
U Starom Zavetu se za gozbu koristi reč mishteh (מִשְׁתֶּה) koja se pojavljuje 46 puta, a od toga samo u knjizi o Jestiri 20 puta, što je skoro polovina od svih slučajeva u Starom Zavetu.
U knjizi o Jestiri spominje se 10 različitih gozbi, koje su opisane jevrejskom rečju mišteh.
Prvu gozbu organizovao je car Asvir, da pokaže svoje bogatstvo i veličinu (1.3), a drugu gozbu je opet orgranizovao car Asvir jer je želeo da gostima pokaže tadašnju caricu Astinu, koja je odbila da se pojavi na gozbi (1.5).
Carica Astina u isto vreme je organizovala gozbu za žene, i nakon te gozbe gubi položaj carice (1.9).
Četvrta gozba je napravljena u čast nove carice Jestire (2.18).
Petu privatnu gozbu napravio je Aman samo za cara, kako bi ga nagovorio da odobri smrtni dekret za sve Jakovljeve potomke (3.15).
Šestu, takođe privatnu gozbu pravi Jestira samo za cara i Amana, ali je to jedina gozba na kojoj je Jestira prećutala svrhu gozbe (5.4-8).
Na šestoj gozbi Jestira poziva cara i Amana da dođu na još jednu njenu gozbu, sedmu u knjizi o Jestiri. Svrha gozbe jeste da razotkrije zlo Amana, i da traži milost za Božji narod (7.2).
Osma gozba je proslava Judejaca nakon što je Mardohej postavljen na Amanovo mesto, pa je izdejstvovao dekret za samoodbranu (8.17).
Devetu gozbu prave svi Judejci, kada slave pobedu u provincijama (9.17) nakon uspešne odbrane.
I poslednju desetu gozbu opet slavi ceo Božji narod, ali ovog puta u glavnom gradu Susanu (9.18)
Iako ima čak 10 gozbi u knjizi o Jestiri, način kako je Božji narod spasen bio je savim suprotan od gozbe – post.
Pre nego što je Jestira otišla da moli cara da ih ostavi u životu, svi Judejci su postili, što indirektno znači da su od Boga tražili da ih izbavi. „Idi, skupi sve Judejce što se nalaze u Susanu, i postite za me, i ne jedite ni pijte“. Jestira 4:16
Upadljivo je da su gozbe u parovima, po dve gozbe sličnog sadržaja, i da su uglavnom uzastopne.
Prve dve gozbe organizuje car Asvir da pokaže svoju veličinu.
Druge dve gozbe su svrgavanje jedne carice i postavljanje druge carice.
Zatim sledi Amanova gozbe na kojoj traži smrtni dekret, i na prvi pogled deluje usamljena, bez paralelne gozbe.
Slede dve Jestirine gozbe čija je svrha molba za oslobođenje Božjeg naroda.
Zatim sledi opet jedna usamljena gozba, nakon što je Mardohej kod cara izdejstvovao dekret za samoodbranu, što Jakovljevi potomci proslavljaju na gozbi.
Poslednje dve gozbe su radost Božjeg naroda radi spasenja od smrti, koje su postale praznik Purim.
Ako pogledamo pažljivo dve usamljene gozbe, lako je uočiti da su i one takođe paralelne jedna drugoj. Obe gozbe uključuju carski dekret, jednom za smrt Božjeg naroda, a drugi kao dozvola da se brane od napadača.
Dakle, svih 10 gozbi u knjizi o Jestiri imaju jednu paralelnu gozbu. Neke dvostruke gozbe deluju nepotrebno ponovljene, ali sve zajedno čine smisaonu strukturu, i svaka ima cilj.
Sve zajedno deluje kao komplikovani problem za koji je neko veoma inteligentan u pozadini smislio razrešenje i ostvario plan.
Reč Bog se ne spominje nigde u knjizi o Jestiri, ali je svima jasno da je Bog u pozadini vodio sve ove događaje. Isto tako neki ljudi prigovaraju što ne mogu da vide Boga, iako je očigledno da Bog vidljivo deluje i sve planski vodi ka konačnom cilju – spasenju Božjeg naroda.
Postavlja se pitanje zašto Jestira nije odmah na prvoj gozbi tražila od cara da spasi Božji narod, nego je ćutala i tražila još jednu gozbu (5.4-8).
Na prvoj večeri postigla je da joj car obeća i do pola carstva, obezbedila je carevu naklonost, i car je razumeo da nje Jestirina molba veoma važna.
Caru je jasno da carica nije rizikovla svoj život da nepozvana dođe pred njega samo da bi ga pozvala na večeru. Car shvata da postoji veći i dublji razlog iza te večere, nešto što veoma zabrinjava caricu.
Baš zbog misterioznog razloga za caričinu brigu, car te noći nije mogao da zaspi, pa radi nesanice, car traži da mu čitaju dnevnike.
Tako mu neverovatnim spletom okolnosti čitaju baš o tome kako mu je Mardohej spasao život od zaverenika koji su hteli da ga ubiju. Car shvata da ničim nije zahvalio Mardoheju što mu je spasao život. Događaji se vremenski odigravaju dramatično kao triler.
Tako vidimo da je glavni razlog što je Jestira napravila dve gozbe umesto jednu, to što se car te noći setio da mu je život spasao Jevrej, a na sutrašnjoj gozbi će car saznati da zli Aman planira da ubije i dokazanog carevog prijatelja Mardoheja i caricu Jestiru, koja je otkrila da po nacionalnosti i ona potpada pod smrtni dekret.
„A Jestira reče: protivnik i neprijatelj ovaj je zlikovac Aman…“ Jestira 7:6 Međutim, trebalo je ubediti cara da je napravio grešku, cara kojeg smatraju nepogrešivim, da Aman u koga car ima najviše poverenja, jeste u stvari zločinac kome ni malo ne sme da veruje.
Bilo je veoma teško argumentovati da Aman ne misli dobro ni caru ni za njegovo carstvo. Međutim, baš između dve gozbe, Amanova oholost i zlo kulminira pravljenjem vešala za Mardoheja – koja su postala dokaz Amanove krivice.
Osim toga, na drugoj gozbi Jestira nije ni tražila Amanovo ubistvo, nego samo zaštitu za svoj narod. Car Asvir je sam doneo zaključak ko je Aman i kakvu kaznu zaslužuje.
Kao što u knjizi o Jestiri postoje slične gozbe u parovima, postoje dve večere i kod Jakova i Isava.
Jakov organizuje dve večere na kojima je Isav izgubio prvenaštvo i očev blagoslov. Jednom za crveno jelo, a drugi put kad je Jakov ocu spremio gozbu umesto Isava.
Kao što smo videli, i Aman je na dve gozbe koje je organizovala Jestira, izgubio svoj uzvišeni položaj, i bio osuđen na smrt. Po dve gozbe bile su potrebne da Isav izgubi prvenaštvo i blagoslov, a da Aman izgubi život.
Slično tome, u Bibliji su opisane dve najznačajnije gozbe u istoriji čovečanstva, od kojih je Božjim duhovnim prvencima zavisio blagoslov i večni život.
Adam i Eva pali su na iskušenju zabranjenom hranom, pa su time izgubili položaj u Rajskom vrtu I život, jer su od tada ljudi postali smrtni.
Druga najvažnija gozba u istoriji čovečanstva, bila je kada Isus na poslednjoj večeri nudi spasenje svim ljudima koji prihvate hleb života i grožđani sok kao simbol Hristove krvi, kojim je ljudima obećao izgubljeni blagoslov i večni život.
Pored poslednje večere, druga, krajnja gozba za Božji narod je u Otkrivenju nazvana večera svadbe Jagnjetove, kada Bog ponovo u skladu živi sa svojim narodom.
Pored ove dve Božje spasonosne gozbe, postoji i druga apokaliptična gozba: pored večere svadbe Jagnjetove, a druga je gozba za ptice koje jedu tela svih koji su osuđeni na večnu smrt jer se nisu pokajali za zlo koje su činili.
Nepromenljiva odluka
Interesantno je zapaziti da u događajima oko Jakova, Isava i Jestire, kada su jednom uspostavljene neke odluke, više se nisu mogle opovrgnuti.
Koliko god je nešto dobijeno na nepošten način, u oba slučaja nije poreknut rezultat prevare.
Kada je Isav izgubio blagoslov i prvenaštvo, otac nije opovrgao izrečeni blagoslov, iako ga je Jakov dobio na prevaru.
Slično tome, Isavov potomak Aman je na prevaru izdejstvovao smrtni dekret za Jakovljeve potomke, i car nije mogao da ukine smrtni dekret iako je želeo to da uradi. ---- „…I napisa se sve kako zapovedi Aman… u ime cara Asvira napisa se i prstenom carevim zapečati se.“ Jestira 3:12
„…jer što se piše u ime carevo i zapečati prstenom carevim ne može se poreći.“ Jestira 8:8
Jakovljeva prevara je mnogo vekova kasnije doprinela da i njegovi potomci budu prevareni što je i njih dovelo u smrtnu opasnost. Prolazili su kroz nepravdu kakvu je njihov praotac Jakov naneo Edomu.
Međutim, careva nepromenljiva odluka nije sprečila Boga da izbavi svoj narod koji je postio i molio se. Kad se Božji narod oslonio na Boga i molio se za izbavljenje, car je objavio još jedan nepromenljivi dekret - da Judejci mogu da se brane od svojih napadača. To ih je i spasilo od istrebljenja.
„Vi dakle pišite za Judejce …u ime carevo i zapečatite prstenom carevim; jer što se piše u ime carevo i zapečati prstenom carevim ne može se poreći… da je car dopustio Judejcima što su u kome god gradu da se skupe i brane život svoj.“ Jestira 8.8,11
Kao vrhunac nepromenljivih odluka, Mardohej je preko cara Asvira objavio nepromenljivu odluku da se slavi praznik Purim bez prestanka i tačno na vreme, u svim naraštajima:
„Jer Mardohej napisa ovo… Naređujući im da praznuju dan četrnaesti meseca Adara i petnaesti dan istoga meseca svake godine; …da je nepromenito da slave ta dva dana …I da se ti dani spominju i slave u svakom naraštaju, u svakoj porodici, u svakoj zemlji i u svakom gradu; i ti dani Purim da ne prestanu među Judejcima …Da tvrdo drže dane Purim na vreme…“ Jestira 9:20-32
Plač i zamena mesta
Paralelno je u oba događaja da su svi gorko plakali slomljeni duševnim bolom, ali je na kraju došlo do zamene mesta. Prvi su postali poslednji, a poslednji su postali prvi.
Isav je plakao gorko kad je izgubio i prvenaštvo i Božji blagoslov, pa je preklinjao oca u suzama da i njega blagoslovi. --- „A kad ču Isav reči oca svojega, vrište iza glasa i ožalosti se veoma... Blagoslovi i mene, oče. I stade iza glasa plakati Isav.“ 1.Mojsijeva 27:34,38
Jakov neutešno plače kada su ga sinovi prevarili da misli da je Josif, njegov prvorođeni sin od Rahele, rastrgnut od zveri. 1.Mojsijeva 37.33-35
Kada je Mardohej čuo da je proglašen smrtni dekret protiv Božjeg naroda, on u kostreti ide ulicama i vapi gorko za pomoć. --- „A Mardohej doznav sve šta bi, razdre haljine svoje i obuče se u kostret i posu se pepelom i pođe po gradu vičući iza glasa gorko.“ Jestira 4.1
Zanimljivo je da Jakov i Mardohej žale na sličan način: razdiru svoju redovnu odeću, oblače kostret, plaču gorko i neutešno, najbliža rodbina dolazi da ih teši, ali obojica odbijaju da prestanu da žale. Mardoheju Jestira šalje drugo odelo, ali on ne želi da skine kostret.
Jakov žali Rahelinog prvenca Josifa, a Mardohej žali narod koji je Bog nazvao svojim prvencem među narodima (2.Mojsijeva 4.22).
Ceo Jevrejski narod plače u kostreti i posti, moleći Boga za čudo izbavljenja. --- „I u svim zemljama, u koje god mesto dođe reč careva i zapovest njegova, bi velika žalost među Jevrejima i post i plač i jauk, i mnogi u kostreti i pepelu ležahu.“ Jestira 4:3
Jestira plače zbog smrtnog dekreta nad njom i njenim narodom, i moli cara za život. --- „Potom Jestira opet govori caru… i plačući moljaše ga da ukloni zloću Amana Agageja i misao njegovu koju beše smislio na Judejce.“ Jestira 8:3 Tako je smrtna presuda sa Božjeg naroda prebačena na Božje neprijatelje.
Međutim, Aman je toliko ogrubeo u svom zlom karakteru, da iako je prepadnut od smrti koja mu preti, iako je osetio gorčinu beznađa i izgubljenosti, nije bio u stanju da zaplače.
„A Aman se uplaši od cara i od carice… Aman osta da moli za život svoj caricu Jestiru…“ Jestira 7.6-8
Praznik Purim uspostavljen je kao sećanje na post i vapaj Božjeg naroda: „Da tvrdo drže dane Purim na vreme… za spomen postu njihovu i vikanju njihovu.“ Jestira 9:31
Tako u oba događaja dolazi do zamene mesta dve suprotne strane, a karakterno bolja osoba dobija položaj onoga ko je izgubio to mesto svojim lošim karakterom.
Pobožni Jakov zamenjuje Isava na mestu prvenca.
Pobožni Mardohej zamenjuje Amana na mestu prvog čoveka posle cara, dobija carev prsten koji je Aman koristio da pečati careve naredbe umesto cara, dobija Amanov položaj, pa čak i Amanovu kuću (Jestira 2) „Mardohej Judejac beše drugi do cara Asvira“ Jestira 10.3.
Padati
Da će Jakov biti iznad Isava, proročkim blagoslovom objavio je njihov otac Isak: „Bio gospodar braći svojoj i klanjali ti se sinovi matere tvoje!“ 1.Mojsijeva 27:29
Isav je bio prvenac, ali je zbog neduhovnosti pao iza Jakova. Božji blagoslov ukazivao je i da će Isavovo potomstvo pasti iza Jakovljevog.
Aman je u društvenoj hijerarhiji bio daleko iznad Mardoheja, ali je Mardohej ipak uzvišen iznad Amana radi svoje odanosti Bogu i caru, dok je Aman ponižen zbog svoje oholosti i bezbožnosti.
Ne samo da Mardohej nije padao pred Amanom da mu se pokloni, nego Aman koji je bio prvi posle cara, vodi konja Mardoheju obučenom u carsko odelo. Zatim Aman gubi svoj položaj i život radi svog zla.
Zanimljivo je da Amanova žena proriče Amanu da će pasti pred Mardohejem u trenutku kada je razumela da je Mardohej Jakovljev potomak.
Amanova žena Seresa očigledno zna Božje proročansto o uzvišenju Jakovljevog potomstva i padu Isavovog potomstva, i prepoznaje da će Aman kao Isavov potomak pasti pred Mardohejem: „Kad je od Judejskoga semena Mardohej pred kojim si počeo padati, nećeš mu odoleti, nego ćeš pasti pred njim“ Jestira 6.13
Znali su da se Božja proročanstva ispunjavaju, znali su da Bog kaže da će Jakov biti iznad Isava, i prepoznali su da Aman neće nadvladati Mardoheja, iako je drugi čovek u carstvu.
Mardohejevo proslavljanje biće Amanov pad. Bog je jači od ljudi koji mu se protive.
Isav je pao, a Jakov je duhovni pobednik. Jakovu je anđeo rekao kad se rvao s njim: "Otsele se nećeš zvati Jakov, nego Izrailj (Božji pobednik); jer si se junački borio i s Bogom i s ljudma, i odolio si." 1.Mojsijeva 32:28 Jakov se uzdao u Boga, i Bog mu je dao pobedu nad grehom, i nad ljudima.
Smrt preti svim glavnim ličnostima
Knjiga o Jestiri opisuje borbu na život i smrt, gde svim glavnim ličnostima preti smrt.
Prva priča počinje banalno, tako što je Isav gladan do „smrti“, da se zbog gladi uplašio da će umreti, pa je potcenio i prezreo svoje prvenaštvo samo da dobije jelo koje je Jakov napravio. --- „A Isav odgovori: evo, hoću da umrem, pa što će mi prvenaštvo?“ 1.Mojsijeva 25:32
Jakovu preti smrt, kada Isav pravi plan da ga ubije jer je izgubio prvenaštvo i blagoslov. Isavu ne uspeva da ubije Jakova, zato što Jakov saznaje Isavovu nameru i beži od kuće.
U knjizi o Jestiri, caru Asviru preti smrt kad su planirali atentat na njega i državni udar, ali je Mardohej caru javio za zaveru, i spasao mu život.
Mardoheju, Jestiri i celom Božjem narodu preti smrt, jer je Aman proglasio smrtni dekret za sve Jevreje. Jakovljev strah od Isava, Jukovljevi potomci ponovo su proživeli od Isavovog potomka Amana. Amanova namera nije uspela.
Kao što je Jakov strepeo da li će njegov brat Isav ubiti njega i njegovu porodicu, tako su Jakovljevi potomci strepeli da li će ih ubiti po naređenju Isavovog potomka Amana.
Jestiri preti smrt kada je nepozvana otišla caru da traži milost za svoj narod (Jestira 4:11). Jestira zna da je postala carica nakon što je car odbacio Astinu radi neposlušnosti. Sada je i ona mogla ne samo da bude odbačena kao prethodna carica, nego i ubijena.
Nikada pre Jevreji nisu bili u opasnosti od totalnog istrebljenja. U Egiptu su bili robovi, ali Egipani nisu nameravali da ih istrebe, pa čak ni u Vavilonu. Aman pokušava ono što ni najbezbožniji narodi pre njega nisu uradili.
Na kraju Amanu i njegovim sinovima preti smrt, kada se otkrila spletka kojom je naveo cara da ozakoni smrtni dekret za Jevreje. Aman pada sa najveće visine na najniže mesto. On je upravljao sudbinama ljudi, a sada mu život visi o koncu.
Smrtna kazna za Amalike
Ako imate dilemu da li Amalici zaslužuju smrtnu kaznu, pogledajte Amanov zahtev caru:
„Ako je caru ugodno, da se piše da se istrebe… I razaslaše se knjige po glasnicima u sve zemlje careve da potru, pobiju i istrebe sve Judejce, staro i mlado, decu i žene u jedan dan… i da razgrabe imanje njihovo.“ Jestira 3.9,13
Stalni napadi na Božji narod bez griže savesti i pokajanja, čak i na starce, žene i decu radi pohlepe i zlobe, naveli su Boga da nad Amalicima izrekne smrtnu kaznu.
Treba se setiti da je napad Amalika na Izraelce koje je tek oslobodio iz ropstva u Egiptu, Bog okarakterisao kao napad na Božji presto, jer su pokušali da ugroze Božji plan spasenja preko Mesije:
„…Što se ruka beše podigla na presto Gospodnji, Gospod će ratovati na Amalika od kolena do kolena.“ 2.Mojsijeva 17.16
Božji narod je upućivao ljude na Mesiju, Spasitelja sveta koji će se roditi među Izraelcima, a Amalici su stalno pokušavali da to spreče.
Kada je Amalik ubio cara Saula, David osuđuje ovog Amalika na smrt i kaže mu: „Kako te nije bilo strah podići ruku svoju i ubiti pomazanika Gospodnjega?“ 2.Samuilova 1.14
Jevrejska reč pomazanik je „mašijah“, znači Mesija ili Hristos na grčkom. Car je kao Božji pomazanik ukazivao na Mesiju koji će doći, da kao car svemira ukloni zlo.
Amalik je besramno ubio Božjeg pomazanika ne mareći što on simbolički ukazuje na Božji plan spasenja, iako je Saul odbacio Božje vođstvo.
U vreme carice Jestire, drugi Amalik Aman ponovo napada Božji narod, čime ponovo podiže ruku na Božji presto, jer ako ne bude bilo Izraelaca, neće po proročanstvu biti ni rođenja Mesije, ni ispunjenja Božjeg plana spasenja.
Tako je vekovima kasnije Edomac car Irod podigao ruku i na samog Mesiju, i prilikom rođenja, i na vrhuncu Hristove misije na Zemlji. Isavovi potomci su sve dublje tonuli u bezboštvo.
Ruka za vratom
Prorečeno je da će Jakovljeva ruka biti za vratom njegovim neprijateljima, koji su poistovećeni sa njegovom braćom, što ukazuje na Isavove potomke. --- „Juda… ruka će ti biti za vratom neprijateljima tvojim, i klanjaće ti se sinovi oca tvojega.“ 1.Mojsijeva 49,8
Aman je pokušao obrnuto, da opovrgne proročanstvo, da svoju ruku stavi na vrat Mardoheju, time što je pripremio vešala za Mardoheja.
Međutim, baš kao što je prorečeno, Mardohejeva ruka bila je za vratom njegovom neprijatelju, i Aman je obešen umesto Mardoheja.
Kako kaže Solomun: „Ko jamu kopa, u nju će pasti.“ Propovednik 10,8
Amanu nije bilo dosta da čeka da Mardohej po carevom dekretu bude ubijen kad i svi Judejci. Za Mardoheja je napravio vešala u svom dvorištu (Jestira 5.14).
Požurio je da od cara traži smrtnu kaznu za Mardoheja, baš u trenutku kad je Bog pokrenuo cara Asvira da se seti kako ga je Mardohej spasao od smrti, pa je požurio u sopstvenu smrt.
Jedan od carevih slugu javio je caru da je Aman napravio vešala na kojima je hteo da ubije Mardoheja, čime je Aman sam sebe osudio. --- „Evo i vešala što je načinio Aman za Mardoheja koji je govorio dobro po cara stoje kod kuće Amanove...“ Jestira 7:9,10
Vešala su bila ključni dokaz pred carem koji je potvrdio Jestirinu optužbu, pa je car naredio da ga obese baš na ta vešala. --- „I reče car: Obesite ga na njih. I tako obesiše Amana na vešala koja beše pripravio Mardoheju.“ Jestira 7:9,10
Amanu je pokušao da stavi Mardoheju ruku na vrat, da mu iskopa jamu, ali je sam upao u tu jamu. Amanu su pokrili glavu, a Mardohej je otišao kući uzdignute glave.
Blagoslov ili prokletstvo
Bog je rekao da je proklet onaj ko je obešen na drvo: „…jer je proklet pred Bogom ko je obešen;“ 5.Mojsijeva 21,23
Tako su dva zaverenika koji su hteli da ubiju cara obešeni su na drvo („biše obešena ona obojica na drvo“ Jestira 2:23) što je bila najsramotnija kazna. Ista ova kazna izrečena je i Amanu.
Božji blagoslov za Jakova bio je „Proklet bio koji tebe u usproklinje a blagosloven koji tebe uzblagosilja!“ 1.Mojsijeva 27:29
Aman je hteo da obesi Jakovljevog potomka Mardoheja na drvo, što je značilo da želi da baci prokletstvo na pobožnog Mardoheja. Tako se ispunio Jakovljev blagoslov – Onaj ko je njega prokleo, bio je proklet. Aman je dobio baš tu istu kaznu koju je namenio Mardoheju.
Treba imati na umu da je i Isus obešen na drvo, jer je uzeo na sebe naše prokletstvo zbog greha koje smo činili, da bi podneo našu kaznu i oslobodio nas prokletstva.
Samoodbrana
Jestira zna da ni car ne može da promeni svoj prethodni dekret, pa se ne uzda u pravdu, nego u milost. Tako je car novim dekretom o samoodbrani dopustio Judejci da se brane, čime je indirektno stavio svima do znanja da je poništio prvi dekret. Jestira 8:3-13
Međutim, i pored ovog dekreta, Božji narod je bio napadnut. Tako su Judejci su braneći svoj život, morali da ubiju sve svoje neprijatelje.
“I tako pobiše Judejci sve neprijatelje svoje mačem i potrše i istrebiše, I učiniše što hteše od nenavidnika svojih.” Jestira 9:5,6
Neverovatno je da su i pored Amanove smrti, i dalje napali Božji narod koji se branio od neprijatelja:
Amanovih 10 sinova
Nije teško pretpostaviti da je Aman baš svoje sinove postavio da rukovode istrebljenjem Izraelaca.
Da su Amanovi sinovi nastavili zlo koje je započeo njihov otac, i da su napali Judejce želeći da ih ubiju, vidi se iz činjenice da su u toj samoodbrani Judejci pobili Amanove sinove. „…te Judejci obladaše svojim nenavidnicima… Deset sinova Amana sina Amedatina neprijatelja Judejskoga pobiše“ Jestira 9.1,10
Amanovi sinovi su od svog oca Amana poprimili Isavovu nepravednu mržnju prema pobožnoj braći, pa su napali Judejce i pored careve zapovesti da Judejci mogu da se brane.
Smrtna kazna nad Amanovim sinovima bila je radi spasavanja Božjeg naroda.
Kada su Amanovi sinovi već bili ubijeni, deluje iznenađujuće da carica Jestira traži od cara Asvira da čak i tela 10 Amanovih ubijenih sinova budu obešena na vešala. „Ako je ugodno caru… deset sinova Amanovih da obese na vešala. I zapovedi car da bude tako.“ Jestira 9:13,14
„…te se zla misao njegova koju smisli na Judejce obrati na njegovu glavu, i obesiše njega i sinove njegove na vešala.“ Jestira 9:25
Aman je hteo da pobije i zatre celo Jakovljevo potomstvo, ali je na kraju celo njegovo potomstvo zatrto. Amanovi sinovi su dobili istu presudu i prokletstvo, jer su ustali protiv Boga i Božjeg naroda.
Carica Jestira je kao Venijaminov potomak znala da car Saul nije poslušao Božju zapovest da pobije sve Amalike, i zato umalo Amalici nisu pobili sve Jakovljeve potomke. Jestira i Mardohej su sada poslušali Boga za razliku od Saula.
Ne uzimaju ništa od neprijatelja
U oba slučaja duhovna osoba ne uzima ništa od telesne osobe.
Upada u oči to što je čak tri puta istaknuto u tekstu da Judejci nisu uzeli ništa od plena svojih neprijatelja: ni od Amanovih sinova, ni u Susanu, ni u drugim delovima carstva. „…ali na plen ne digoše ruke svoje.“ Jestira 9.10,15,16
To pokazuje da im motivacija nije bila da opljačkaju neprijatelje, kao što je to želeo Aman, nego samoodbrana, zaštita od zla.
Isto tako, kada se Jakov vratio iz daleke zemlje, ništa nije uzeo od Isava, iako mu je kao prvencu pripadala duplo veća imovina. Čak je dao bratu i deo svoje imovine.
Venijaminovom potomku, caru Saulu, Bog je u ratu sa Amalicima takođe naredio da ne uzme plen. Međutim, Saul nije poslušao, pa je time pokvario ovu predsliku. Radi toga je Bog odbacio Saula.
Slično se dogodilo kada je Božji narod trebalo da osvoji Jerihon, kada im je Bog zapovedio da ne uzimaju nikakav plen. Ahan nije poštovao ovu zapovest, pa su radi njega mnogi su poginuli.
U vreme Jestire, kao vrhunac svega, Jevreji nisu uzeli ništa od imovine ljudi koji su ih napali na dan smrtnog dekreta, čime su za razliku od Saula poslušali Boga.
Isav je želeo da ubije Jakova da bi mu preoteo prvenaštvo i imovinu.
Tako i Aman nudi caru Asviru da plati troškove genocida, ali u dekretu naređuje pljačku imovine ubijenih, čime bi se u stvari obogatio na krajnje zao način.
Međutim, umesto da on otme imovinu Izraelaca, „istoga dana dade car Asvir carici Jestiri kuću Amana neprijatelja Judejskoga… a Jestira postavi Mardoheja nad kućom Amanovom“ Jestira 8.1,2
Mardohej dobija Amanov prsten, vlast nad Amanovom imovinom, i dobija Amanov položaj, čime Bog ispunjava proročanstva data Jakovu.
Isavov potomak hteo je da otme, ali je izgubio i materijalno i duhovno nasledstvo;
Jakovljev potomak Mardohej služio je Bogu, pa je dobio i duhovno i materijalno. Nad carstvom je postavljen duhovniji brat.
Uloga žena
U ovim događajima, žene su odigrale ključne uloge:
Rebeka je Jakovu organizovala prevaru vezanu za blagoslov prvenca, a potom ga poslala od kuće da se oženi sa devojkom iz njene porodice, i pobegne da ga gnevni, prevareni brat Isav ne bi ubio.
Carica Astina je svojom neposlušnošću caru, stvorila uslove da na njeno mesto dođe bolja carica, Judejka Adasa to jest Jestira, koja je ispunila Božji plan za spasenje pobožnih ljudi.
Jestirin uticaj na cara i razotkrivanje Amanove zavere protiv njenog naroda i nje same, bio je sredstvo kojim je Bog spasao svoj narod.
Seresa, Amanova žena požurila je Amana da traži smrt Mardoheja, čime je u stvari ubrzala Amanovu propast, a ubrzo posle toga i propast njenih 10 sinova.
Mač
Agresivnim Isavovim potomcima prorečeno je da će izabrati da živi od mača, ali da će ipak služiti svom pobožnom bratu. „Ali ćeš živeti od mača svojega i bratu ćeš svojemu služiti;.“ 1.Mojsijeva 27:40
Tako je Isav bio spreman da mačem ubije brata i otme mu imovinu koju mu je prethodno prodao.
Isavov potomak Aman očigledan je primer ispunjenja tog proročanstva, samo što je želeo da mačem pobije sve Judejce.
Međutim, Bog je preokrenuo situaciju, pa su Božji neprijatelji pobijeni mačem. MAČ je oružje kojim su se Judejci borili protiv svojih neprijatelja i nadvladali ih.
„I tako pobiše Judejci sve neprijatelje svoje mačem i potrše i istrebiše.“ Jestira 9:5
Mač je takođe simbol Božje reči. Božja Reč opominje grešnike da se vrate sa zlog puta, a ako više nema nade za popravljanje, onda mač postaje sredstvo izvršenja Božje presude pri drugom Hristovom dolasku.
Mržnja telesnih ljudi prema duhovnim ljudima traje vekovima, i ostaće dok god postoji greh među ljudima. Brat napada brata, i telesni čovek napada duhovnog čoveka.
Paralele
Pogledajmo još jednom šta je sve paralelno u sukobu Isava i Jakova, sa sukobom Amana sa Mardohejem i Jestirom.
- Potomci najmlađih sinova postaju desna ruka caru;
- Postoji sukob oko klanjanja, ko će se pokloniti kome;
- Sukob oko prvenaštva je nastavljen;
- Ohola osoba želi nezasluženu slavu, a krotkija osoba je proslavljena;
- Neko je prezren i prodat, što je kao rezultat imalo nečiju smrt;
- Gnev je doveo do plana za ubistvo s predumišljajem;
- Sve ličnosti imaju tajne koju zna bar jedna osoba, i sve tajne su na kraju otkrivene;
- Svi su neposlušni i krše nečije zakone;
- Mirisi se koriste da bi neko bio uzdignut na viši položaj;
- Preoblačenje odeće dovodi do značajne promene položaja;
- Gozbe su mesto nakojima se odigravaju ključni događaji, i odlučuje život ili smrt;
- Odluke koje su jednom uspostavljene više nisu mogle biti promenjene;
- Svi su gorko plakali, što je izazvalo i zamenu mesta;
- Prorečeni pad neduhovne osobe se ostvario;
- Smrt preti svim glavnim ličnostima;
- Ispunjen je Božji blagoslov i prokletstvo na osnovu odluka pojedinaca;
- Duhovnija osoba ne uzima ništa materijalno od telesne osobe;
- Žene su odigrale važnu ulogu;
- Isavovi potomci su izabrali da žive od doslovnog mača, a Jakovljevi od duhovnog mača, Božje Reči.
Budućnost
Knjiga o Jestiri takođe ukazuje na veliku nevolju Božjeg naroda u budućnosti.
Da bi Aman ubedio cara da uništi Judejce, rekao mu je jednu istinu, jednu poluistinu i jednu laž.
„Ima narod rasejan i rasut po narodima po svim zemljama carstva tvojega, kojega su zakoni drukčiji od zakona svih naroda, i ne izvršuje zakona carevih, pa nije probitačno caru da ih ostavi.“ Jestira 3.8
Istina je bila da su Jevreji zaista rasejani po celom carstvu.
Poluistina je bila da imaju drugačije zakone od ostalih naroda, jer su poštovali pre svega Božji zakon, ali su držali sve persijske zakone koji se nisu sukobljavali sa Božjim zakonom.
Laž je bila da se ne pokoravaju carevom zakonu i da zbog toga zaslužuju smrtnu kaznu.
Od svega što je mogao da navede u optužbi, Aman je naveo držanje Božjeg zakona kao glavni navodni zločin Božjeg naroda.
Isto tako će pred drugi Hristov dolazak svetovne vlasti progoniti ljude koji se drže Božjeg zakona. Države će proglašavati civilne zakone koji zabranjuju Božji zakon, ili naređuju kršenje Božjeg zakona.
„Ko se god pokloni zveri i ikoni njenoj, i primi žig na čelo svoje ili na ruku svoju, i on će piti od vina gneva Božijega… Ovde je trpljenje svetih, koji drže zapovesti Božije i veru Isusovu“. Otkrivenje 14.9-12
U to vreme, Božji narod će kao i u vreme Jestire i Mardoheja, morati da posti i da se moli Bogu za izbavljenje kao što su se Izraelci molili i bili izbavljeni na Purim.
Kao što je Jakov morao da beži u daleku zemlju od bratove mržnje i želje da ga ubije, čim je rođen, i Mesija je morao da se skloni u daleku zemlju Egipat od mržnje Isavovog potomka cara Iroda.
Međutim, kasnije je došlo vreme kada se Mesija više nije sklanjao, nego dozvoljava da ga Edomci osude na smrt, kako bi spasao iskreno religiozne ljude.
Tako i knjiga o Jestiri opisuje vreme kad Božji narod više neće moći da se skloni u daleku zemlju od progonstva svoje neduhovne braće, nego Purim postaje dan života ili smrti.
Zato mnogi ljudi veruju da knjiga o Jestiri opisuje poslednje vreme koje je opisao Isus: „Jer će biti nevolja velika kakva nije bila od postanja sveta dosad niti će biti“. Matej 24,21.
Sukob koji nije zaboravljen
Biblijski tekstovi koji opisuju događaje razdvojene vekovima, detaljno ih povezuju suptilnim i složenim paralelama, koje ukazuju da je Bog inspirisao autore iz različitih epoha da nam prenesu veoma važne poruke.
Knjiga o Jestiri jedina je knjiga Biblije u kojoj se Bog ne spominje. Ljudi su se zbog greha toliko otuđili od Boga, da se čak i Božji narod bojao da spominje Boga.
Međutim, post i molitva Bogu doneli su razliku između života i smrti. Bog je zaštitio ljude koji su u molitvu tražili pomoć od Njega, a osudio one koji ne samo da se nisu molili, nego su planirali zlo Božjem narodu.
Kao što je Bog spasao Jakova od Isavovog gneva i pretnje smrću, tako je Bog spletom okolnosti spasao bogobojazne Jakovljeve potomke od istrebljenja koje je naredio Isavov potomak Aman.
Interesantno je da kada je Božji narod bio spasen od smrtnog dekreta na Purim, ljudi mnogih drugih nacionalnosti odlučili su da slede Boga. --- I mnogi iz naroda zemaljskih postajahu Judejci...” Jestira 8:17
Slično su posle Božjih čuda u Egiptu i oslobođenja Božjeg naroda na Pashu, mnogi drugi ljudi sa njima napustili Egipat i sledili Boga. --- “I drugih ljudi mnogo otide s njima...“ 2.Mojsijeva 12:38
Purim je postao praznik sećanja na žalost koja se pretvorila u radost.
„I da se ti dani spominju i slave u svakom naraštaju, u svakoj porodici, u svakoj zemlji i u svakom gradu…“ Jestira 9.28
Purim je praznik proslave radi spasenja od pretnje smrću neprijatelja Božjeg naroda.
Ovo je praznik sećanja zato što će i u budućnosti bezbožni ljudi pokušati istrebljenje Božjeg naroda pred drugi Hristov dolazak. Ljudi koji veruju Bogu treba da se sete da kako nas je Bog izbavio u prošlosti, tako će nas izbaviti i u budućnosti.
Događaji koji opisuju Jakova i Isava u 1.Mojsijevoj više od 1700 godina pre Hrista, upadljivo su paralelni po mnogim detaljima sa njihovim potomcima - caricom Jestirom i bezbožnim Amanom, oko 360 godina pre Hrista.
Glavne ličnosti iz knjige o Jestiri bili su baš potomci Jakova i Isava.
Centralni događaj u knjizi o Jestiri, jeste sukob između Jakovljevih potomaka Mardoheja i Jestire,sa Isavovim potomkom Amanom, koji je hteo da pobije sve Izraelce, da potpuno istrebi ceo narod, čime je pokušao da spreči i rođenje Mesije.
Sukob Isava i Jakova nastavlja se kroz Bibliju, jer Isavovi potomci ne odustaju od progonstva ljudi koji imaju poverenje u Boga kao Jakov.
Amanova mržnja nije bila slučajno usmerena baš na Judejce. Da bismo saznali gde je izvor tolike Amanove mržnje, dovoljno je da pogledamo njegovo poreklo. Aman je bio potomak cara Agaga, Amalika, koji je bio Isavov unuk. ----„…podiže car Asvir Amana sina Amedatina, Agageja“ Jestira 3.1
Mardohej i Jestira bili su iz Venijaminovog plemena, Jakovljevi potomci (Jestira 2.5).
Iz Venijaminovog plemena je bio i prvi car Izraela Saul (1.Samuilova 10.21).
Nekoliko vekova ranije, Bog je Saulu naredio da istrebi Amalike uključujući i njihovog cara Agaga, Amanovog pretka (1.Samuilova 15.2,3). Saulova neposlušnost mogla je da izgleda banalna, čak i humana, ali zlo koje je namerio Agagov potomak Aman – da pobije sve Izraelce – pokazalo je da Bog zna budućnost i da ga je trebalo poslušati.
Saul kao i svi ljudi nije video budućnost koju je Bog video, pa je trebalo da posluša Boga.
Tamo gde je Saul iz Venijaminovog plemena pao i odbacio Boga, tu su Mardohej i Jestira iz istog Venijaminovog plemena trebalo da veruju Bogu, da ga poslušaju i isprave ono što je car Saul propustio da učini.
Ovo je sukob koji nije zaboravljen. Knjiga o Jestiri je nastavak sukoba Isavovih i Jakovljevih potomaka.
Ko stoji iza Edomaca
Čak i kad je Amalik Aman bio na najvišem položaju u državi posle cara, kada je imao sve, nije mogao da se obuzda svoju mržnju prema Jakovljevim potomcima, koji su bili zarobljenici u Persiji.
Bog je dao Jakovljevim potomcima duhovnu prednost nad Isavovim potomcima radi njihove pobožnosti, ali Aman nije mogao da se pomiri sa činjenicom da sve ima, a da mu to jedno nedostaje.
Ta želja za posedovanjem nečega što ne zaslužuje, ukazuje na sličnost Lucifera i Amana, koja ih vodi u smrt.
Pogledajte u kom trenutku je Isavov potomak Aman odlučio da ubije ne samo Mardoheja, nego sve Judejce:
„Ali mišljaše da nije vredno da digne ruku na Mardoheja samoga, jer mu kazaše kojega naroda beše Mardohej, nego gledaše da istrebi sve Judejce što behu po svemu carstvu Asvirovu, narod Mardohejev.“ Jestira 3.6
Dakle, u trenutku kad je Aman saznao da je Mardohej Jakovljev potomak koji je njegovom pretku Isavu preuzeo prvenaštvo, baš tada Aman smišlja da ne naudi samo Mardoheju, nego da traži od cara naredbu da pobiju sve Jakovljeve potomke u 127 zemalja carstva.
Tako bi Jakovljevi potomci bili istrebljeni, Isavovi potomci bi preuzeli primat, a Božje proročanstvo da spasi ljude Mesijinom smrću i vaskrsenjem ne bi se ispunilo.
Kada je Isavov potomak Aman shvatio da je Mardohej Jakovljev potomak, oživeo je stari sukob koji se svodi na borbu oko duhovnog prvenaštva.
Knjiga o Jestiri pokazuje kako će i pred drugi Hristov dolazak, svetovne vlasti da proglase smrtni dekret nad Božjim narodom, samo zato što drži Božji zakon.
U knjizi o Jestiri postoje mnogi odjeci sukoba Jakova i Isava. Pogledajmo mnoštvo paralela između Isava i Jakova, i sličnosti sa Amanom i Mardohejem, to jest Jestirom.
Možda nekome ove paralele izgledaju kao niz slučajnosti. Jedna ili dve paralele mogle bi da se dogode slučajno.
Međutim, kada vidimo čitav niz paralela, da su čak i strukture događaja paralelne, onda lako možemo da uočimo kako je inteligentni um inspirisao i vodio ove događaje kako bi nama dao važne poruke. Sve navodne slučajnosti daju osmišljenu i duboku poruku.
Potomci najmlađih sinova postaju desna ruka caru
Naizgled nevažne sitnice u tekstu Biblije mogu da nam ukažu da postoje paralele koje nam daju važnu poruku. Mardohej i Jestira bili su Judejci, potomci Jakovljevog najmlađeg sina Venijamina.
Aman je bio Isavov potomak preko Amalika, njegovog najmlađeg unuka. Amalik je najmlađi u svojoj genealogiji, a i Venijamin je najmlađi Jakovljev sin. Dakle, najmlađi sin se bori protiv drugog najmlađeg sina.
Aman je bio desna ruka zemaljskog cara Asvira, a Mardohej se uzdao u nebeskog cara, u Boga.
Mardohej je iz Venijaminovog plemena. Reč Venijamin znači „Sin desne ruke“, i bio je predslika Hrista koji je nakon vaznesenja kao Božji Sin seo je Ocu s desne strane.
Prvo ime koje je Venijamin dobio bilo je Ben Oni ili Venonija, što znači „Sin mog bola,“ što takođe ukazuje na misiju Mesije, i proživljeni bol precizno prorečen u čuvenom 53-ećem poglavlju knjige proroka Isaije.
Mardohej je kasnije preuzeo Amanovo mesto i postao desna ruka tog istog Persijskog cara Asvira.
Mardohejeva je desna ruka u ovom događaju bila Jestira, preko koje je Bog zaštitio svoj narod.
Dolaze na visoki položaj u isto vreme: Jestira prva, pa Aman
I Jestira i Aman bili su prvi do cara, i dolaze na ovaj položaj jedno za drugim. Prvo je je Adasa (to jest Jestira) postala carica Persije, dakle prva osoba do cara: --- Jestira 2:17 I caru omilje Jestira mimo sve druge žene… te joj metnu carski venac na glavu i učini je caricom...
A odmah zatim, nekoliko rečenica kasnije, car Asvir uzdiže Amana Agagita na najviši zvanični položaj, da bude prvi posle cara. ---Jestira 3:1 Posle toga podiže car Asvir Amana sina Amedatina, Agageja, i uzvisi ga, i namesti mu presto više svih knezova što behu kod njega.
U ovoj situaciji oni veoma podsećaju na njihove pretke, blizanace Jakova i Isava koji se bore za prvenaštvo:
Isav, kojeg interesuje materijalni aspekt, očevo nasledstvo, i Jakov koji želi da bude duhovni vođa porodice iz koje će se u budućnosti roditi Mesija.
Tako su i Jestira i Aman uticali na cara. Aman je vodio materijalne poslove koje je vukao na zlo, a Jestira je svojom duhovnošću i dobrim karakterom navela cara da učini dobro.
Klanjanje
Ceo sukob je nastao tako što je slavoljubivi Isavov potomak Aman, izdejstvovao carevu naredbu da mu se svi klanjaju. I zaista su mu se svi klanjali osim jedne osobe – Jakovljevog potomka Mardoheja.
U to vreme bilo je normalno priznati nečiji položaj poklanjanjem, pa su to činili i Judejci. Mardohej je bio kraljev službenik koji je znao ovaj protokol oko klanjanja visokim zvaničnicima.
Da bi razumeli zašto Mardohej nije hteo da se klanja Amanu, potrebno je da se setimo Božjeg proročanstva Jakovu: „Narodi ti služili i plemena ti se klanjala! Bio gospodar braći svojoj i klanjali ti se sinovi matere tvoje!“ 1.Mojsijeva 27,29
Bog je prorekao da će se Isavovi potomci kao telesni, klanjati Jakovljevim potomcima koji su duhovni. Bog je prorekao da će Isav i njegovi potomci (uključujući i Amana) da se klanjaju Jakovu i njegovim potomcima (uključujući Mardoheja), a ne obrnuto, kako je Aman tražio.
Mardohej jer je znao proročanstvo da će se dogoditi obrnuto: Isavovi potomci će se klanjati Jakovljevim potomcima. Po proročanstvu Aman treba da se pokloni Mardoheju, a ne obrnuto. Stariji će služiti mlađem.
Osim toga, Mardohej je znao da je Aman Amalik, Božji neprijatelj, pa nije želeo da oda poštovanje Božjem protivniku.
Pošto je car naredio da se ljudi klanjaju Amanu, bilo je dovoljno da Aman tuži caru Mardoheja za neposlušnost carevoj zapovesti, i to bi bio Mardohejev kraj.
Međutim, Amanovo zlo bilo je mnogo veće od osvete nad jednim pojedincem. Aman je hteo da se osveti za sve potomke od Jakova do tada, koji su bili duhovno superiorniji od Isavovih potomaka.
Kad je saznao kom narodu pripada Mardohej, onda je odlučio da pobije sve Jakovljeve potomke.
Aman je želeo da poništi Božji blagoslov za Jakova i da poništi Božje proročanstvo, tako što će pobiti sve Jakovljeve potomke. (ponovljeno???)
Međutim, događaji su se kasnije odvijali baš onako kako je Bog to i prorekao. Car je pitao Amana kakvu čast zaslužuje neko koga car želi da proslavi, a Aman je misleći da je to namenjeno njemu, tražio počast kakva dolikuje samo caru. (Jestira 6.7-9)
Aman je bio šokiran kada je car rekao da se takva počast ukaže Mardoheju, a da mu Aman vodi konja i viče: „Ovako biva čoveku koga car hoće da proslavi“ Jestira 6.11
Stariji je služio mlađemu, baš kako je Bog prorekao.
Prvenaštvo
Kao što su se telesni Isav i duhovni Jakov borili za prvenaštvo, ta borba se nastavila i na Amana i Mardoheja.
Aman je kao i Isav dobio vlast i imovinu, Mardohej je kao i Jakov bio duhovni vođa Božjeg naroda.
Amana interesuje materijalno, karijera i slava – kao i nekad Isava, a Mardohej spasava cara od ubica i kasnije spasava svoj narod od istrebljenja.
Aman se brine samo za svoje sebične intersese, dok se duhovni Mardohej brine za interese svojih bližnjih, a naročito onih koji čekaju Mesiju, to jest Spasitelja.
Iako je Aman imao svetovnu čast, izgubio je sve, pa je na kraju bio ponižen i doživeo je potpuni krah.
Iako Mardohej nije tražio svetovnu čast, car mu spasava mu život, i uzdiže ga na najviše mesto.
Zanimljivo je da čak i prorok Valam, vekovima ranije proriče da će Jakovljevo potomstvo biti uzdignuto iznad – ne samo Edomaca, nego je precizno rekao iznad Agaga – dakle, Amanovog pretka: „…i car će se njegov (Jakovljev) podignuti svrh Agaga...“ 4.Mojsijeva 24:7
Međutim, Amalici i Edomci nisu se mirili sa Božjom odlukom. Aman odlučuje da prkosi Božjem proročanstvu, umesto da prihvati Božje sveznanje, da su Jakovljevi potomci duhovniji, i da će biti duhovne vođe Božjeg naroda.
Kao što je nekada Isav mislio da će preoteti prvenaštvo tako što je planirao da ubije Jakova, tako Aman odlučuje da preotme prvenaštvo tako što će pobiti sve Jakovljeve potomke, da dovrši ono što je Isav započeo.
Slava - proslavljen
Amanova glavna slabost bila je kao i Isavova – želja da se uzdigne iznad drugih, iznad svoje realne vrednosti.
On je znao da, kao i Sotona, po svom karakteru ne zaslužuje toliko uzdizanje, ali je ipak tražio tu nezasluženu slavu.
Kad je car hteo da iz zahvalnosti proslavi Mardoheja koji mu je spasao život, Aman nije ni pomislio da car želi da proslavi nekog drugog, nego je rekao: „Koga bi car hteo proslaviti ako ne mene?“ Jestira 6.6
Zato je Aman tražio da osobi koju car hoće da proslavi odaju carsku čast: da nosi carevo odelo, da jaše carevog konja i da na glavi ima carevu krunu – sve ono što je Aman želeo da dobije. --- „Treba doneti carsko odelo koje car nosi, i dovesti konja na kom car jaše, i metnuti mu na glavu venac carski.“ Jestira 6.8 – kao i da ga najveći carev knez provede ulicama razglašujući njegovu slavu.
Kao što se Sotona otimao da se izjednači sa Bogom, iako je samo ograničeno stvorenje, tako su neduhovni Isav i Aman tražili slavu koju ne zaslužuju, ali je Bog proslavio duhovnog Jakova, to jest Mardoheja.
U to vreme Jakovljevi potomci uglavnom su bili Judejci. Reč Juda znači proslavljen. Judina majka dala je svom sinu ime proslavljen, jer je bila zahvalna proslavila Boga zato što je dobila sina: „…sada ću hvaliti Gospoda. Zato mu nadede ime Juda.“ 1.Mojsijeva 29:35
Umesto da Aman slavi Boga umesto da uzdiže sebe, Aman ne prihvata Božji sud o njemu, i želi da na silu uzme ono što mu Bog nije dao.
Aman je slika modernih ljudi koji su spremni da učine svako zlo da bi stekli slavu koju realno ne zaslužuju.
Na kraju, proročanstvo je ispunjeno: Aman iako je bio politički veoma moćan, gubi i slavu koju je imao i ponižen je zbog svog zla. On je bio taj koji je vodio konja, umesto nezaslužene slave koju je želeo, a Mardohej je bio na konju.
Judejci su bili porobljeni narod u Persiji, ali pobedom nad svojim neprijateljima na kraju doslovno postaju proslavljeni.
Tako Jakovljevi potomci proslavljaju Boga pa i Bog njih proslavlja, a Isavovi potomci odbacuju Boga pa i Bog njih odbacuje.
Želja za nezasluženom slavom donela je Amanu najveću sramotu, a car je na kraju uzdigao Mardoheja na Amanovo mesto.
Gnev i plan za ubistvo sa predumišljajem
Još jedna paralela u obe priče jeste gnev koji kulminira planom da se ubije Jakov ili Jakovjevo potomstvo.
Setite kako je reagovao Isav kada je Jakov preuzeo prvenaštvo i Božji blagoslov: „I Isav omrze ljuto na Jakova radi blagoslova… i govoraše u srcu svojem: blizu su žalosni dani oca mojega, tada ću ubiti Jakova brata svojega.“ 1.Mojsijeva 27,41.
Iako se Isav razgnevio na brata i hteo da ga ubije, nije postupio impulsivno, nego je napravio plan s predumišljajem da ubije brata u budućnosti, kad njihov otac umre.
Aman je nastavio Isavovu mržnju do smrti prema pobožnim Jakovljevim potomcima. Aman se napunio gneva prema Mardoheju, kao što se Isav razgnevio na duhovnijeg brata Jakova.
„A kad vide Aman da se Mardohej ne klanja niti pada pred njim, napuni se gneva Aman. Ali mišljaše da nije vredno da digne ruku na Mardoheja samoga… nego gledaše da istrebi sve Judejce što behu po svemu carstvu Asvirovu, narod Mardohejev.“ Jestira 3.5,6
Aman je preslikani Isav: gnevan do smrti, pun mržnje prema bratu, ali takođe kao ni njegov predak Isav nije postupio impulsivno, nego tajno planira ubistvo s predomišljajem – istrebljenje svih Jakovljevih potomaka.
Kad neko napusti Boga, onda se zlo sve više akumulira u njemu. Aman je toliko mrzeo Mardoheja da nije napravio spletku da ubije samo njega, nego je hteo da pobije sve Jakovljeve potomke, planirao je genocid.
Ono što nije Isav uspeo, to je njegov potomak Aman želeo da uradi vekovima kasnije. Da je Isav ubio Jakova, ubio bi i celo Jakovljevo potomstvo iz kojeg je trebalo da se rodi Mesija.
Međutim, Amanov gnev i pokušaj holokausta, koji je uključio caricu Jestiru i Mardoheja koji je caru spasao život, rezultovao je da se car razgnevi na Amana i osudi ga na smrt. „Tada car gnevan usta… I tako obesiše Amana na vešala koja beše pripravio Mardoheju. I gnev carev utiša se.“ (Jestira 7.7,10) Ono što je u gnevu namenio Jakovljevim potomcima, došlo je na njegovu glavu.
Prezreo i prodao = smrt
U oba slučaja telesni potomak je nešto prezreo i prodao, a rezultat je bio da smrt preti duhovnom bratu.
Isav je potcenio svoje prvenaštvo koje je vodilo do Mesije, pa je svoje prvenaštvo prodao za jedno crveno jelo, da bi zatim odlučio da ubije svog brata Jakova. ----„A Isav odgovori: evo, hoću da umrem, pa što će mi prvenaštvo… Tako Isav nije mario za (בָּזָה bazah - prezreo je) prvenaštvo svoje.“ 1.Mojsijeva 25:31-34,41,42
Ista reč „bazah“ kojom je opisano kako je Isav prezreo svoje prvenaštvo, upotrebljena je da opiše kako je Aman toliko prezreo Mardoheja, da mu za osvetu nije dovoljna samo smrt jedne osobe: „Ali mišljaše da nije vredno (בָּזָה bazah - prezreo je) da digne ruku na Mardoheja samoga…“ Jestira 3:6
Zapazite da to što je Isav prezreo i prodao svoje prvenaštvo, kao rezultat ima da je napravio plan da ubije svog brata Jakova.
Isto tako je Aman potcenio vrednost Judejca Mardoheja, pa kao rezultat pravi plan da ubije celu naciju koju su činili potomci njegovog brata Jakova.
Dok je u prvom slučaju Jakov dao crveno jelo da bi mu Isav prodao prvenaštvo, u drugom slučaju Isavov potomak Aman čak je bio spreman da plati caru 10.000 talanata srebra kako bi izdao dekret da pobiju sve Jakovljeve potomke, čime je Aman mislio da će povratiti prvenaštvo. Izgleda kao da je Aman kupio Judejce kako bi ih ubio. ---- „Ako je caru ugodno, da se piše da se istrebe; i ja ću izmeriti 10.000 talanata srebra u ruke pristavima da donesu u carevu riznicu.“ Jestira 3:9
Da su Judejci prodani, to caru kaže sama carica Jestira - da su prodani na smrt, čime asocira na Isava koji radi materijalnih stvari želi da ubije Jakova. „Jer smo prodani ja i moj narod da nas potru, pobiju i istrebe...“ Jestira 7,4
Jestira caru kaže da ne bi prigovarala da su prodani da budu robovi, jer bi tada car imao koristi, a oni bi ostali u životu, iako bi bili potlačeni. „Da smo prodani da budemo sluge i sluškinje, mučala bih…“ Jestira 7:3,4
Isto tako se ni Jakov nije žalio što je kao sin bogatog oca Isaka, morao da služi ujaku Lavanu, kada je bežao da ga Isav ne bi ubio.
Dakle, u oba slučaja postoji prezrenje Isavovog karakternog tipa ljudi prema duhovnosti, što ga radi materijalnog interesa navodi da planira ubistvo iskreno pobožnih ljudi.
Kao i drugi genocidi u istoriji, i Aman je svoj genocid predstavio kao brigu o državi, pa čak nudi svoj novac da plati istrebljenje jednog naroda, kako car zbog materijalnog gubitka ne bi pomislio da odbaci holokaust.
Da Aman nije planirao da bude na materijalnom gubitku onih 10.000 talanata srebra, vidi se iz toga što je u smrtnom dekretu naglasio da se dozvoljava pljačka imovine Jakovljevih potomaka, čime ne samo ne bi bio na gubitku, nego bi se obogatio pljačkom pobožnih ljudi!
„…da potru, pobiju i istrebe sve Judejce… i da razgrabe imanje njihovo.“ Jestira 3.13
Kao što je Isav prezreo prvenaštvo, a Aman prezreo Mardoheja i Božji narod, čime je prezreo i potcenio i Mesiju, dugo čekanog prvenca, koji se rodio kao Jakovljev potomak, a samim tim i Boga.
Progonstvo duhovnih ljudi od strane telesnih došlo je do vrhunca.
Čitavim nizom sličnosti sukoba Isava i Jakova sa sukobom Amana i Mardoheja, inspirisani pisci nam ovim paralelama ukazuju i na buduće sukobe telesnih i duhovnih ljudi koji će se događati sve do drugog Hristovog dolaska.
Samo mu jedno nedostaje
Isavovi potomci su kao prioritet uvek želeli materijane vrednosti, bogatstvo i položaj. Tako je i Aman svojim spletkama postao bogat i na najvišem položaju. Isavov cilj bio je bogatstvo i vlast, a Aman je u tom trenutku ostvario taj cilj više od svih drugih Isavovih potomaka.
Međutim, umesto da bude srećan zbog ostvarenog cilja, on je i dalje nesrećan. Čak misli da će postati srećan ako pobije sve Jakovljeve potomke.
Zamislite koliko materijanog bogatstva i moći je imao Aman kao prvi iza Persijskog cara, u carstvu koje je vladalo velikim delom sveta u to vreme.
Koliko god je Aman imao u materijalnom smislu sve što poželi i bio na najuzvišenijem društvenom položaju posle cara, nikada mu nije bilo dosta.
Kad se pojavila jedna stvar koju nije imao, reagovao ja kao da ništa nema, kao da mu je život besmislen ako nema baš tu jednu jedinu stvar koja mu nedostaje.
Aman je prvi do cara i svi su mu se klanjali, ali to što mu se nije poklonio Jakovljev potomak Mardohej, učinilo mu se kao da sve što ima nije vredno kao to što mu nedostaje.
Aman kaže: “Ali sve to nije mi ni na što dokle god gledam onoga Mardoheja Judejca gde sedi na vratima carevim.” Jestira 5:13
Da bi povratila raspoloženje Amanu, njegova žena Seresa daje mu surov savet: „Neka načine vešala visoka pedeset lakata, i ujutru reci caru da se na njima obesi Mardohej, pa idi s carem veseo na obed. I to bi po volji Amanu i pripravi vešala.“ Jestira 5.14
Apsurd je da bi Amana učinilo veselim da ubije čoveka koji se drži Božjih principa, što bi normalnog čoveka zgrozilo, a ne obradovalo.
Adam i Eva bili su u sličnoj situaciji, da im je u vrtu svo voće dozvoljeno da jedu, a samo jedno im je Bog rekao da ne jedu, jer bi im donelo zlo i smrt.
I baš to što nisu mogli da jedu taj zabranjeni plod, baš to što nemaju, tu želju stavili su iznad sveg izobilja koje su imali.
Zbog toga što nisu imali prvenaštvo, Isavovi potomci su odlučili da učine veliko zlo Božjem narodu.
Setimo se da je Aman na carevo pitanje koja bi bila najuzvišenija slava za čoveka kog car želi da proslavi, Aman opisuje proslavljanje koje je jednako carevoj slavi, jer je mislio da je jedino on dostojan da dobije carske počasti.
To što je Amanu nedostajalo, car je dao Mardoheju, a Aman se ponašao kao da mu je život omrzao, kao da ništa nema, i ništa nije vredno kad mu to jedno nedostaje, a to je dobio neko drugi.
Isto tako je Sotona bio najuzvišeniji od svih stvorenih bića, heruvim koji je stajao uz Božji presto.
Sve to što je imao bilo mu je malo, pa je poželeo ono jedino što mu nedostaje – da sedne na Božji presto, da se izjednači sa Bogom. Luciferova ljubomora prema Hristu, dovela ga je do pada kao i Amanova ljubomora prema Mardoheju.
Tako i Aman radi svog zla, iako je bio drugi čovek u carstvu, polako gubi kontrolu nad sobom, a zatim gubi kontrolu i uticaj na događaje oko njega, jer ga zla želja vodi u propast.
Aman se još nije ni povratio od šoka što je umesto carske slave doživeo poniženje da vodi konja Mardoheju za kojeg je pripremio vešala, a već je završio na vešalima koje je pripremao Jakovljevom potomku Mardoheju.
Svi imaju tajne
Sledeća paralela jeste da sve glavne ličnosti imaju neku tajnu, bar jedna osoba zna njihovu tajnu, a sve tajne se na kraju saznaju.
Jakov se tajno predstavlja kao Isav da bi mu uzeo prvenaštvo. Jakovljevu tajnu zna njegova majka, a kasnije i svi ostali.
Isav je tajno isplanirao da ubije Jakova kad im otac bude umro. Isavovu tajnu saznaje majka, i javlja Jakovu da mora da beži od kuće, pa je i otac saznao zašto Jakov mora da ode od kuće.
U knjizi o Jestiri tajne glavnih ličnosti igraju glavnu ulogu u događajima. Jestirina tajna je njeno etničko poreklo. „Jestira ne kaza naroda svojega ni roda svojega, jer joj Mardohej beše zabranio da ne kazuje.“ Jestira 2:10 Jestirinu tajnu zna jedino Mardohej, ali je kasnije otkrila i caru i Amanu.
Mardohej joj savetuje da nikome ne govori da je Jevrejka, i možda je radi toga ušla u izbor za caricu, što je na kraju i postala. Pošto su Jevreji bili porobljen narod, možda kao Jevrejka ne bi ni ušla u izbor.
Takođe, da je Aman znao da je carica Judejka, možda bi mnogo lukavije sakrio svoje zle namere, pa bi njegov zločin bilo teže raskrinkati.
Ovako je Jestirina tajna pomogla da Amanova zla tajna bude raskrinkana, da bi zlo bilo sprečeno.
Mardohejeva tajna je njegovo čvrsto poverenje u Boga, i na početku niko nije znao da je bogobojazni Judejac, ali on to nije krio, nego je drugima rekao da je Judejac („…jer im beše kazao da je Judejac.“ Jestira 3:4)
Mardohejevu tajnu veru u Boga znala je Jestira, a kasnije saznaje Aman, i na kraju car i celo carstvo.
Mardohej nigde nije nijednom rečju spomenuo Boga, ali je stalno aludirao da jedino Bog može da ih spasi. Mardohej kaže Jestiri da ako ona ne pomogne svom narodu, doći će im pomoć i izbavljenje s druge strane. ----„Jer ako ti uzmučiš sada, doći će pomoć i izbavljenje Judejcima s druge strane“. Jestira 4.14
Pomoć s druge strane u ovoj bezizlaznoj situaciji mogla je da dođe samo od Boga.
Amanova tajna jeste da od cara krije svoje prave motive za etničko čišćenje. Bio je motivisan vekovnom porodičnom mržnjom Isavovih potomaka prema Jakovljevim potomcima, zbog preuzetog prvenaštva, a caru je predstavio da radi za interes carstva.
Amanove tajne motive znala je njegova supruga Seresa, koja ga je savetovala da traži smrtnu kaznu za Mardoheja. Na kraju svi su saznali za Amanov zli plan.
Car je kasnije saznao da je Aman zli klevetnik koji je prevario cara da potpiše naredbu kojom je osudi na smrt: caricu, caru odanog Mardoheja i mnoštvo nevinih ljudi.
Careva tajna jeste da Amanu nije hteo odmah da kaže koga želi da proslavi, nego je tražio da mu Aman prvo kaže kakvu počast ta osoba zaslužuje, pa je tek tada otkrio da misli na Mardoheja.
Carevu tajnu znali su službenici koji su mu čitali da mu je Mardojeh spasao život, a kasnije je sam car svima otkrio svoju tajnu.
Svi su neposlušni, svi krše konvencije
Aman je neposlušan caru, a razlog je to što svoj lični interes da se osveti Jakovljevim potomcima predstavlja caru kao državni interes, neophodan za funkcionisanje tadašnjeg svetskog carstva. ---„Ima narod …i ne izvršuje zakona carevih…“ Jestira 3:8
Mardohej je neposlušan Amanu i odbija da mu se pokloni, zato što iskreno poštuje Boga, kome se Aman protivi. „I sve sluge careve što behu na vratima carevim klanjahu se i padahu pred Amanom... Ali Mardohej ne klanjaše se niti padaše.“ Jestira 3.2,3
Car nije mogao da poništi svoj smrtni dekret za Božji narod, pa je objavio protiv-dekret, naredbu suprotnu prvoj – da Judejci imaju legalno pravo da se brane. Tako izgleda kao da je car bio neposlušan sam sebi.
Jestira je bila neposlušna carskom protokolu, jer je odlučila da nepozvana izađe pred cara, čime je rizikovala svoj život; u suprotnom bi bila neposlušna Bogu koji ju je postavio da bude carica baš radi ovog trenutka.
U Persiji je bio zakon ako nepozvana dođe pred cara, car može da je osudi na smrtnu kaznu. “Znaju sve sluge careve i narod po zemljama carevim da ko bi god, čovek ili žena, ušao k caru unutra u dvor ne budući pozvan, jedan je zakon za nj, da se pogubi, osim kome bi car pružio zlatnu palicu, taj ostaje živ; a ja nisam zvana da uđem k caru, ovo je trideset dana.” Jestira 4:11
Kao carica, Jestira je bila u položaju da može da posreduje pred carem za svoj narod. Ćutanjem je mogla da pokuša da spasi sebe, pošto niko nije znao da po nacionalnosti i ona potpada pod smrtni dekret.
Međutim, Mardohej joj kaže da ćutanjem neće spasiti sebe, jer će biti odgovorna pred Bogom koji ju je u ovu svrhu doveo do položaja carice: „Nemoj misliti da ćeš se mimo sve Judejce izbaviti u domu carevu… Ko zna nisi li za ovako vreme došla do carstva.“ Jestira 4.13,14
Jestira je postala carica baš radi prilike da u budućnosti spasi svoj narod. Bog je planirao da Jestira postane carica kako bi uticala da Izraelci budu spaseni od smrtnog dekreta.
Mardohej joj kaže da Bog može da spase svoj narod i na drugi način, ali je bolje za nju da Bog spasi svoj narod njenim posredovanjem: „…Ako ti uzmučiš sada, doći će pomoć i izbavljenje Judejcima s druge strane, a ti i dom oca tvojega poginućete…“ Jestira 4.14
Od Jestirine poslušnosti ili neposlušnosti Bogu, zavisio je opstanak Božjeg naroda. Trebalo je da bira da li da posluša Boga ili cara.
Jestira je odlučila da posluša Boga, a da ne posluša cara, pa je nepozvana izašla pred cara, čime je rizikovala svoj život. „…pa ću onda otići k caru, ako i nije po zakonu, i ako poginem, neka poginem.“ Jestira 4:15,16
Car je mogao da je osudi na smrt i zato što je Jevrejskog porekla, a to je sakrila od njega, a već postoji smrtni dekret i naređenje za istrebljenje naroda kojem je pripadala.
Na kraju Mardohej i Jestira biraju da poslušaju Boga i po cenu smrti, bez obzira šta drugi ljudi uradili. Međutim, car joj se smilovao:
“I kad car ugleda caricu Jestiru gde stoji u tremu, ona nađe milost pred njim, te car pruži prema Jestiri zlatnu palicu koja mu beše u ruci, i Jestira pristupi i dotače se kraja od palice.” Jestira 5:2,3
Kao što je Jestira postala carica tačno u određeno vreme, tako je mnogo kasnije, car Irod je došao do carstva baš u određeno vreme, kada se pojavio Mesija, ali da bi učinio zlo i pokušao da spreči Bogžji plan spasenja. O tome će biti reči u videu o Irodovoj dinastiji.
Mirisi
Sledeća paralela je da u oba slučaja koriste miris da bi neko bio uzdignut na viši položaj.
Kad je Jakovljev otac osetio miris Isavove odeće koja je mirisala „kao miris od polja koje blagoslovi Gospod.“ 1.Mojsijeva 27:27; odlučio je da Jakovu da prvenački blagoslov.
Kada je car Asvir osetio Jestirin miris posle ulepšavanja „…šest meseci uljem od smirne a šest meseci mirisima i drugim stvarima za lepotu žensku“ Jestira 2.12 odlučio je da ona bude carica.
Ova smirna korištena je u Svetinji u pustinji za „sveto pomazanje“ (2.Mojsijeva 30.23-30) za posvećenje. Odeća Mesije miriše na smirnu (Psalam 45.8). Reč Mesija, kao i grčka reč Hristos ima značenje “pomazanik”, a smirna je korištena za “sveto pomazanje”.
Smirna se čak 7 puta pominje u Pesmi nad pesmama gde simboliše Mesiju i Božji narod koji koji su posvećeni uljem smirne (Pesma 1.13; 3.6; 4.6,14; 5.1,5,13).
Treba spomenuti da je Jestirino prvo ime Adasa, od korena reči „hadas“ što znači mirta, što je mirisna biljka koja se spominje u Bibliji.
Preoblačenje odeće
U oba događaja presvlačenje odeće dovodi do značajne promene položaja osobe koja menja odeću.
Jakov je obukao Isavovu odeću, njegove „najlepše haljine“ (1.Mojsijeva 27:15,27), pa je tako dobio od oca blagoslov prvenca, kad je otac prepoznao miris Isavove odeće.
Međutim, Mardohejev put počeo je oblačenjem u kostret zbog velike nevolje, da bi na kraju obukao carsku odeću, i postao prvi čovek do cara.
Mardohej je zbog Amanovog smrtnog dekreta za njegov narod razderao svoje haljine i obukao se u kostret, što je bila svojevrsna molitva Bogu. ---„A Mardohej doznav sve šta bi, razdre haljine svoje i obuče se u kostret…“ Jestira 4:1
Zatim carica Jestira nudi Mardoheju drugu običnu odeću, ali on odbija. Mardohej je odbio da obuče haljine koje mu je Jestira poslala, jer nije hteo da prekine vapaj Bogu zbog pretnje smrću Božjem narodu. ---- „…i carica se ožalosti veoma, i posla haljine da preobuku Mardoheja i da skinu s njega kostret; ali on ne primi.“ Jestira 4.4
Međutim, sam Aman daje caru ideju kako da proslavi Mardoheja. Car daje Mardoheju svoju carsku odeću kako bi ga proslavio, i lično Aman je morao da mu da tu odeću:
„I reče Aman caru: …Treba doneti carsko odelo koje car nosi… Tada reče car Amanu: brže uzmi odelo… i učini tako Mardoheju… I uze Aman odelo i konja, i obuče Mardoheja…“ Jestira 6:7-11
Na kraju, Mardohej nosi carsku odeću kad proglašava kontra-dekret kojim je car dao pravo Božjem narodu da se brani od napadača: „A Mardohej otide od cara u carskom odelu ljubičastom i belom i pod zlatnim vencem velikim…“ Jestira 8:15
Zapazite da dve negativne osobe u oba događaja žele bolji položaj, ali ne dobijaju drugu, bolju odeću.
Isav ima prepoznatljivu odeću, ali ostaje u istoj odeći koja mu ne donosi nikakav napredak, nego ostaje na istom položaju izgubljenog prvenaštva.
Isto tako Aman želi carsku odeću, ali je ne dobija, nego na kraju gubi i svoju odeću i svoj položaj.
I na kraju, Jestira je obukla carsku odeću kad je išla nepozvana pred cara da moli za svoj narod, da pozove cara na gozbu, čime je dobila spasenje od smrtnog dekreta, i zadržala položaj carice. ---„A treći dan obuče se Jestira u carsko odelo…“ Jestira 5:1
U Bibliji odeća je simbol Božej pravde u koju nas Bog oblači. “…duša će se moja veseliti u Bogu mojem, jer me obuče u haljine spasenja i plaštem pravde ogrte me…” Isaija 61:10
Radi poverenja u Boga koje su imali Mardohej i Jestira, Bog ih je simbolički obukao u svoju pravdu, promenio im odeću i dao im visoki položaj.
Gozba
Ključni događaji u obe priče odigravaju se na gozbama. Na svim gozbama donosile su se odluke za život ili smrt, duhovnost ili bezbožnost.
Jakov gozbom od crvenog jela dobija prvenaštvo od Isava, a jelom koje je spremila njegova majka dobija i blagoslov.
Lek za Amanovu smrtonosnu gozbu bio je post Božjeg naroda – što je praktično bila molitva Bogu za izbavljenje.
Reč gozba se u knjizi o Jestiri pojavljuje daleko češće nego u drugim knjigama Biblije.
U Starom Zavetu se za gozbu koristi reč mishteh (מִשְׁתֶּה) koja se pojavljuje 46 puta, a od toga samo u knjizi o Jestiri 20 puta, što je skoro polovina od svih slučajeva u Starom Zavetu.
U knjizi o Jestiri spominje se 10 različitih gozbi, koje su opisane jevrejskom rečju mišteh.
Prvu gozbu organizovao je car Asvir, da pokaže svoje bogatstvo i veličinu (1.3), a drugu gozbu je opet orgranizovao car Asvir jer je želeo da gostima pokaže tadašnju caricu Astinu, koja je odbila da se pojavi na gozbi (1.5).
Carica Astina u isto vreme je organizovala gozbu za žene, i nakon te gozbe gubi položaj carice (1.9).
Četvrta gozba je napravljena u čast nove carice Jestire (2.18).
Petu privatnu gozbu napravio je Aman samo za cara, kako bi ga nagovorio da odobri smrtni dekret za sve Jakovljeve potomke (3.15).
Šestu, takođe privatnu gozbu pravi Jestira samo za cara i Amana, ali je to jedina gozba na kojoj je Jestira prećutala svrhu gozbe (5.4-8).
Na šestoj gozbi Jestira poziva cara i Amana da dođu na još jednu njenu gozbu, sedmu u knjizi o Jestiri. Svrha gozbe jeste da razotkrije zlo Amana, i da traži milost za Božji narod (7.2).
Osma gozba je proslava Judejaca nakon što je Mardohej postavljen na Amanovo mesto, pa je izdejstvovao dekret za samoodbranu (8.17).
Devetu gozbu prave svi Judejci, kada slave pobedu u provincijama (9.17) nakon uspešne odbrane.
I poslednju desetu gozbu opet slavi ceo Božji narod, ali ovog puta u glavnom gradu Susanu (9.18)
Iako ima čak 10 gozbi u knjizi o Jestiri, način kako je Božji narod spasen bio je savim suprotan od gozbe – post.
Pre nego što je Jestira otišla da moli cara da ih ostavi u životu, svi Judejci su postili, što indirektno znači da su od Boga tražili da ih izbavi. „Idi, skupi sve Judejce što se nalaze u Susanu, i postite za me, i ne jedite ni pijte“. Jestira 4:16
Upadljivo je da su gozbe u parovima, po dve gozbe sličnog sadržaja, i da su uglavnom uzastopne.
Prve dve gozbe organizuje car Asvir da pokaže svoju veličinu.
Druge dve gozbe su svrgavanje jedne carice i postavljanje druge carice.
Zatim sledi Amanova gozbe na kojoj traži smrtni dekret, i na prvi pogled deluje usamljena, bez paralelne gozbe.
Slede dve Jestirine gozbe čija je svrha molba za oslobođenje Božjeg naroda.
Zatim sledi opet jedna usamljena gozba, nakon što je Mardohej kod cara izdejstvovao dekret za samoodbranu, što Jakovljevi potomci proslavljaju na gozbi.
Poslednje dve gozbe su radost Božjeg naroda radi spasenja od smrti, koje su postale praznik Purim.
Ako pogledamo pažljivo dve usamljene gozbe, lako je uočiti da su i one takođe paralelne jedna drugoj. Obe gozbe uključuju carski dekret, jednom za smrt Božjeg naroda, a drugi kao dozvola da se brane od napadača.
Dakle, svih 10 gozbi u knjizi o Jestiri imaju jednu paralelnu gozbu. Neke dvostruke gozbe deluju nepotrebno ponovljene, ali sve zajedno čine smisaonu strukturu, i svaka ima cilj.
Sve zajedno deluje kao komplikovani problem za koji je neko veoma inteligentan u pozadini smislio razrešenje i ostvario plan.
Reč Bog se ne spominje nigde u knjizi o Jestiri, ali je svima jasno da je Bog u pozadini vodio sve ove događaje. Isto tako neki ljudi prigovaraju što ne mogu da vide Boga, iako je očigledno da Bog vidljivo deluje i sve planski vodi ka konačnom cilju – spasenju Božjeg naroda.
Postavlja se pitanje zašto Jestira nije odmah na prvoj gozbi tražila od cara da spasi Božji narod, nego je ćutala i tražila još jednu gozbu (5.4-8).
Na prvoj večeri postigla je da joj car obeća i do pola carstva, obezbedila je carevu naklonost, i car je razumeo da nje Jestirina molba veoma važna.
Caru je jasno da carica nije rizikovla svoj život da nepozvana dođe pred njega samo da bi ga pozvala na večeru. Car shvata da postoji veći i dublji razlog iza te večere, nešto što veoma zabrinjava caricu.
Baš zbog misterioznog razloga za caričinu brigu, car te noći nije mogao da zaspi, pa radi nesanice, car traži da mu čitaju dnevnike.
Tako mu neverovatnim spletom okolnosti čitaju baš o tome kako mu je Mardohej spasao život od zaverenika koji su hteli da ga ubiju. Car shvata da ničim nije zahvalio Mardoheju što mu je spasao život. Događaji se vremenski odigravaju dramatično kao triler.
Tako vidimo da je glavni razlog što je Jestira napravila dve gozbe umesto jednu, to što se car te noći setio da mu je život spasao Jevrej, a na sutrašnjoj gozbi će car saznati da zli Aman planira da ubije i dokazanog carevog prijatelja Mardoheja i caricu Jestiru, koja je otkrila da po nacionalnosti i ona potpada pod smrtni dekret.
„A Jestira reče: protivnik i neprijatelj ovaj je zlikovac Aman…“ Jestira 7:6 Međutim, trebalo je ubediti cara da je napravio grešku, cara kojeg smatraju nepogrešivim, da Aman u koga car ima najviše poverenja, jeste u stvari zločinac kome ni malo ne sme da veruje.
Bilo je veoma teško argumentovati da Aman ne misli dobro ni caru ni za njegovo carstvo. Međutim, baš između dve gozbe, Amanova oholost i zlo kulminira pravljenjem vešala za Mardoheja – koja su postala dokaz Amanove krivice.
Osim toga, na drugoj gozbi Jestira nije ni tražila Amanovo ubistvo, nego samo zaštitu za svoj narod. Car Asvir je sam doneo zaključak ko je Aman i kakvu kaznu zaslužuje.
Kao što u knjizi o Jestiri postoje slične gozbe u parovima, postoje dve večere i kod Jakova i Isava.
Jakov organizuje dve večere na kojima je Isav izgubio prvenaštvo i očev blagoslov. Jednom za crveno jelo, a drugi put kad je Jakov ocu spremio gozbu umesto Isava.
Kao što smo videli, i Aman je na dve gozbe koje je organizovala Jestira, izgubio svoj uzvišeni položaj, i bio osuđen na smrt. Po dve gozbe bile su potrebne da Isav izgubi prvenaštvo i blagoslov, a da Aman izgubi život.
Slično tome, u Bibliji su opisane dve najznačajnije gozbe u istoriji čovečanstva, od kojih je Božjim duhovnim prvencima zavisio blagoslov i večni život.
Adam i Eva pali su na iskušenju zabranjenom hranom, pa su time izgubili položaj u Rajskom vrtu I život, jer su od tada ljudi postali smrtni.
Druga najvažnija gozba u istoriji čovečanstva, bila je kada Isus na poslednjoj večeri nudi spasenje svim ljudima koji prihvate hleb života i grožđani sok kao simbol Hristove krvi, kojim je ljudima obećao izgubljeni blagoslov i večni život.
Pored poslednje večere, druga, krajnja gozba za Božji narod je u Otkrivenju nazvana večera svadbe Jagnjetove, kada Bog ponovo u skladu živi sa svojim narodom.
Pored ove dve Božje spasonosne gozbe, postoji i druga apokaliptična gozba: pored večere svadbe Jagnjetove, a druga je gozba za ptice koje jedu tela svih koji su osuđeni na večnu smrt jer se nisu pokajali za zlo koje su činili.
Nepromenljiva odluka
Interesantno je zapaziti da u događajima oko Jakova, Isava i Jestire, kada su jednom uspostavljene neke odluke, više se nisu mogle opovrgnuti.
Koliko god je nešto dobijeno na nepošten način, u oba slučaja nije poreknut rezultat prevare.
Kada je Isav izgubio blagoslov i prvenaštvo, otac nije opovrgao izrečeni blagoslov, iako ga je Jakov dobio na prevaru.
Slično tome, Isavov potomak Aman je na prevaru izdejstvovao smrtni dekret za Jakovljeve potomke, i car nije mogao da ukine smrtni dekret iako je želeo to da uradi. ---- „…I napisa se sve kako zapovedi Aman… u ime cara Asvira napisa se i prstenom carevim zapečati se.“ Jestira 3:12
„…jer što se piše u ime carevo i zapečati prstenom carevim ne može se poreći.“ Jestira 8:8
Jakovljeva prevara je mnogo vekova kasnije doprinela da i njegovi potomci budu prevareni što je i njih dovelo u smrtnu opasnost. Prolazili su kroz nepravdu kakvu je njihov praotac Jakov naneo Edomu.
Međutim, careva nepromenljiva odluka nije sprečila Boga da izbavi svoj narod koji je postio i molio se. Kad se Božji narod oslonio na Boga i molio se za izbavljenje, car je objavio još jedan nepromenljivi dekret - da Judejci mogu da se brane od svojih napadača. To ih je i spasilo od istrebljenja.
„Vi dakle pišite za Judejce …u ime carevo i zapečatite prstenom carevim; jer što se piše u ime carevo i zapečati prstenom carevim ne može se poreći… da je car dopustio Judejcima što su u kome god gradu da se skupe i brane život svoj.“ Jestira 8.8,11
Kao vrhunac nepromenljivih odluka, Mardohej je preko cara Asvira objavio nepromenljivu odluku da se slavi praznik Purim bez prestanka i tačno na vreme, u svim naraštajima:
„Jer Mardohej napisa ovo… Naređujući im da praznuju dan četrnaesti meseca Adara i petnaesti dan istoga meseca svake godine; …da je nepromenito da slave ta dva dana …I da se ti dani spominju i slave u svakom naraštaju, u svakoj porodici, u svakoj zemlji i u svakom gradu; i ti dani Purim da ne prestanu među Judejcima …Da tvrdo drže dane Purim na vreme…“ Jestira 9:20-32
Plač i zamena mesta
Paralelno je u oba događaja da su svi gorko plakali slomljeni duševnim bolom, ali je na kraju došlo do zamene mesta. Prvi su postali poslednji, a poslednji su postali prvi.
Isav je plakao gorko kad je izgubio i prvenaštvo i Božji blagoslov, pa je preklinjao oca u suzama da i njega blagoslovi. --- „A kad ču Isav reči oca svojega, vrište iza glasa i ožalosti se veoma... Blagoslovi i mene, oče. I stade iza glasa plakati Isav.“ 1.Mojsijeva 27:34,38
Jakov neutešno plače kada su ga sinovi prevarili da misli da je Josif, njegov prvorođeni sin od Rahele, rastrgnut od zveri. 1.Mojsijeva 37.33-35
Kada je Mardohej čuo da je proglašen smrtni dekret protiv Božjeg naroda, on u kostreti ide ulicama i vapi gorko za pomoć. --- „A Mardohej doznav sve šta bi, razdre haljine svoje i obuče se u kostret i posu se pepelom i pođe po gradu vičući iza glasa gorko.“ Jestira 4.1
Zanimljivo je da Jakov i Mardohej žale na sličan način: razdiru svoju redovnu odeću, oblače kostret, plaču gorko i neutešno, najbliža rodbina dolazi da ih teši, ali obojica odbijaju da prestanu da žale. Mardoheju Jestira šalje drugo odelo, ali on ne želi da skine kostret.
Jakov žali Rahelinog prvenca Josifa, a Mardohej žali narod koji je Bog nazvao svojim prvencem među narodima (2.Mojsijeva 4.22).
Ceo Jevrejski narod plače u kostreti i posti, moleći Boga za čudo izbavljenja. --- „I u svim zemljama, u koje god mesto dođe reč careva i zapovest njegova, bi velika žalost među Jevrejima i post i plač i jauk, i mnogi u kostreti i pepelu ležahu.“ Jestira 4:3
Jestira plače zbog smrtnog dekreta nad njom i njenim narodom, i moli cara za život. --- „Potom Jestira opet govori caru… i plačući moljaše ga da ukloni zloću Amana Agageja i misao njegovu koju beše smislio na Judejce.“ Jestira 8:3 Tako je smrtna presuda sa Božjeg naroda prebačena na Božje neprijatelje.
Međutim, Aman je toliko ogrubeo u svom zlom karakteru, da iako je prepadnut od smrti koja mu preti, iako je osetio gorčinu beznađa i izgubljenosti, nije bio u stanju da zaplače.
„A Aman se uplaši od cara i od carice… Aman osta da moli za život svoj caricu Jestiru…“ Jestira 7.6-8
Praznik Purim uspostavljen je kao sećanje na post i vapaj Božjeg naroda: „Da tvrdo drže dane Purim na vreme… za spomen postu njihovu i vikanju njihovu.“ Jestira 9:31
Tako u oba događaja dolazi do zamene mesta dve suprotne strane, a karakterno bolja osoba dobija položaj onoga ko je izgubio to mesto svojim lošim karakterom.
Pobožni Jakov zamenjuje Isava na mestu prvenca.
Pobožni Mardohej zamenjuje Amana na mestu prvog čoveka posle cara, dobija carev prsten koji je Aman koristio da pečati careve naredbe umesto cara, dobija Amanov položaj, pa čak i Amanovu kuću (Jestira 2) „Mardohej Judejac beše drugi do cara Asvira“ Jestira 10.3.
Padati
Da će Jakov biti iznad Isava, proročkim blagoslovom objavio je njihov otac Isak: „Bio gospodar braći svojoj i klanjali ti se sinovi matere tvoje!“ 1.Mojsijeva 27:29
Isav je bio prvenac, ali je zbog neduhovnosti pao iza Jakova. Božji blagoslov ukazivao je i da će Isavovo potomstvo pasti iza Jakovljevog.
Aman je u društvenoj hijerarhiji bio daleko iznad Mardoheja, ali je Mardohej ipak uzvišen iznad Amana radi svoje odanosti Bogu i caru, dok je Aman ponižen zbog svoje oholosti i bezbožnosti.
Ne samo da Mardohej nije padao pred Amanom da mu se pokloni, nego Aman koji je bio prvi posle cara, vodi konja Mardoheju obučenom u carsko odelo. Zatim Aman gubi svoj položaj i život radi svog zla.
Zanimljivo je da Amanova žena proriče Amanu da će pasti pred Mardohejem u trenutku kada je razumela da je Mardohej Jakovljev potomak.
Amanova žena Seresa očigledno zna Božje proročansto o uzvišenju Jakovljevog potomstva i padu Isavovog potomstva, i prepoznaje da će Aman kao Isavov potomak pasti pred Mardohejem: „Kad je od Judejskoga semena Mardohej pred kojim si počeo padati, nećeš mu odoleti, nego ćeš pasti pred njim“ Jestira 6.13
Znali su da se Božja proročanstva ispunjavaju, znali su da Bog kaže da će Jakov biti iznad Isava, i prepoznali su da Aman neće nadvladati Mardoheja, iako je drugi čovek u carstvu.
Mardohejevo proslavljanje biće Amanov pad. Bog je jači od ljudi koji mu se protive.
Isav je pao, a Jakov je duhovni pobednik. Jakovu je anđeo rekao kad se rvao s njim: "Otsele se nećeš zvati Jakov, nego Izrailj (Božji pobednik); jer si se junački borio i s Bogom i s ljudma, i odolio si." 1.Mojsijeva 32:28 Jakov se uzdao u Boga, i Bog mu je dao pobedu nad grehom, i nad ljudima.
Smrt preti svim glavnim ličnostima
Knjiga o Jestiri opisuje borbu na život i smrt, gde svim glavnim ličnostima preti smrt.
Prva priča počinje banalno, tako što je Isav gladan do „smrti“, da se zbog gladi uplašio da će umreti, pa je potcenio i prezreo svoje prvenaštvo samo da dobije jelo koje je Jakov napravio. --- „A Isav odgovori: evo, hoću da umrem, pa što će mi prvenaštvo?“ 1.Mojsijeva 25:32
Jakovu preti smrt, kada Isav pravi plan da ga ubije jer je izgubio prvenaštvo i blagoslov. Isavu ne uspeva da ubije Jakova, zato što Jakov saznaje Isavovu nameru i beži od kuće.
U knjizi o Jestiri, caru Asviru preti smrt kad su planirali atentat na njega i državni udar, ali je Mardohej caru javio za zaveru, i spasao mu život.
Mardoheju, Jestiri i celom Božjem narodu preti smrt, jer je Aman proglasio smrtni dekret za sve Jevreje. Jakovljev strah od Isava, Jukovljevi potomci ponovo su proživeli od Isavovog potomka Amana. Amanova namera nije uspela.
Kao što je Jakov strepeo da li će njegov brat Isav ubiti njega i njegovu porodicu, tako su Jakovljevi potomci strepeli da li će ih ubiti po naređenju Isavovog potomka Amana.
Jestiri preti smrt kada je nepozvana otišla caru da traži milost za svoj narod (Jestira 4:11). Jestira zna da je postala carica nakon što je car odbacio Astinu radi neposlušnosti. Sada je i ona mogla ne samo da bude odbačena kao prethodna carica, nego i ubijena.
Nikada pre Jevreji nisu bili u opasnosti od totalnog istrebljenja. U Egiptu su bili robovi, ali Egipani nisu nameravali da ih istrebe, pa čak ni u Vavilonu. Aman pokušava ono što ni najbezbožniji narodi pre njega nisu uradili.
Na kraju Amanu i njegovim sinovima preti smrt, kada se otkrila spletka kojom je naveo cara da ozakoni smrtni dekret za Jevreje. Aman pada sa najveće visine na najniže mesto. On je upravljao sudbinama ljudi, a sada mu život visi o koncu.
Smrtna kazna za Amalike
Ako imate dilemu da li Amalici zaslužuju smrtnu kaznu, pogledajte Amanov zahtev caru:
„Ako je caru ugodno, da se piše da se istrebe… I razaslaše se knjige po glasnicima u sve zemlje careve da potru, pobiju i istrebe sve Judejce, staro i mlado, decu i žene u jedan dan… i da razgrabe imanje njihovo.“ Jestira 3.9,13
Stalni napadi na Božji narod bez griže savesti i pokajanja, čak i na starce, žene i decu radi pohlepe i zlobe, naveli su Boga da nad Amalicima izrekne smrtnu kaznu.
Treba se setiti da je napad Amalika na Izraelce koje je tek oslobodio iz ropstva u Egiptu, Bog okarakterisao kao napad na Božji presto, jer su pokušali da ugroze Božji plan spasenja preko Mesije:
„…Što se ruka beše podigla na presto Gospodnji, Gospod će ratovati na Amalika od kolena do kolena.“ 2.Mojsijeva 17.16
Božji narod je upućivao ljude na Mesiju, Spasitelja sveta koji će se roditi među Izraelcima, a Amalici su stalno pokušavali da to spreče.
Kada je Amalik ubio cara Saula, David osuđuje ovog Amalika na smrt i kaže mu: „Kako te nije bilo strah podići ruku svoju i ubiti pomazanika Gospodnjega?“ 2.Samuilova 1.14
Jevrejska reč pomazanik je „mašijah“, znači Mesija ili Hristos na grčkom. Car je kao Božji pomazanik ukazivao na Mesiju koji će doći, da kao car svemira ukloni zlo.
Amalik je besramno ubio Božjeg pomazanika ne mareći što on simbolički ukazuje na Božji plan spasenja, iako je Saul odbacio Božje vođstvo.
U vreme carice Jestire, drugi Amalik Aman ponovo napada Božji narod, čime ponovo podiže ruku na Božji presto, jer ako ne bude bilo Izraelaca, neće po proročanstvu biti ni rođenja Mesije, ni ispunjenja Božjeg plana spasenja.
Tako je vekovima kasnije Edomac car Irod podigao ruku i na samog Mesiju, i prilikom rođenja, i na vrhuncu Hristove misije na Zemlji. Isavovi potomci su sve dublje tonuli u bezboštvo.
Ruka za vratom
Prorečeno je da će Jakovljeva ruka biti za vratom njegovim neprijateljima, koji su poistovećeni sa njegovom braćom, što ukazuje na Isavove potomke. --- „Juda… ruka će ti biti za vratom neprijateljima tvojim, i klanjaće ti se sinovi oca tvojega.“ 1.Mojsijeva 49,8
Aman je pokušao obrnuto, da opovrgne proročanstvo, da svoju ruku stavi na vrat Mardoheju, time što je pripremio vešala za Mardoheja.
Međutim, baš kao što je prorečeno, Mardohejeva ruka bila je za vratom njegovom neprijatelju, i Aman je obešen umesto Mardoheja.
Kako kaže Solomun: „Ko jamu kopa, u nju će pasti.“ Propovednik 10,8
Amanu nije bilo dosta da čeka da Mardohej po carevom dekretu bude ubijen kad i svi Judejci. Za Mardoheja je napravio vešala u svom dvorištu (Jestira 5.14).
Požurio je da od cara traži smrtnu kaznu za Mardoheja, baš u trenutku kad je Bog pokrenuo cara Asvira da se seti kako ga je Mardohej spasao od smrti, pa je požurio u sopstvenu smrt.
Jedan od carevih slugu javio je caru da je Aman napravio vešala na kojima je hteo da ubije Mardoheja, čime je Aman sam sebe osudio. --- „Evo i vešala što je načinio Aman za Mardoheja koji je govorio dobro po cara stoje kod kuće Amanove...“ Jestira 7:9,10
Vešala su bila ključni dokaz pred carem koji je potvrdio Jestirinu optužbu, pa je car naredio da ga obese baš na ta vešala. --- „I reče car: Obesite ga na njih. I tako obesiše Amana na vešala koja beše pripravio Mardoheju.“ Jestira 7:9,10
Amanu je pokušao da stavi Mardoheju ruku na vrat, da mu iskopa jamu, ali je sam upao u tu jamu. Amanu su pokrili glavu, a Mardohej je otišao kući uzdignute glave.
Blagoslov ili prokletstvo
Bog je rekao da je proklet onaj ko je obešen na drvo: „…jer je proklet pred Bogom ko je obešen;“ 5.Mojsijeva 21,23
Tako su dva zaverenika koji su hteli da ubiju cara obešeni su na drvo („biše obešena ona obojica na drvo“ Jestira 2:23) što je bila najsramotnija kazna. Ista ova kazna izrečena je i Amanu.
Božji blagoslov za Jakova bio je „Proklet bio koji tebe u usproklinje a blagosloven koji tebe uzblagosilja!“ 1.Mojsijeva 27:29
Aman je hteo da obesi Jakovljevog potomka Mardoheja na drvo, što je značilo da želi da baci prokletstvo na pobožnog Mardoheja. Tako se ispunio Jakovljev blagoslov – Onaj ko je njega prokleo, bio je proklet. Aman je dobio baš tu istu kaznu koju je namenio Mardoheju.
Treba imati na umu da je i Isus obešen na drvo, jer je uzeo na sebe naše prokletstvo zbog greha koje smo činili, da bi podneo našu kaznu i oslobodio nas prokletstva.
Samoodbrana
Jestira zna da ni car ne može da promeni svoj prethodni dekret, pa se ne uzda u pravdu, nego u milost. Tako je car novim dekretom o samoodbrani dopustio Judejci da se brane, čime je indirektno stavio svima do znanja da je poništio prvi dekret. Jestira 8:3-13
Međutim, i pored ovog dekreta, Božji narod je bio napadnut. Tako su Judejci su braneći svoj život, morali da ubiju sve svoje neprijatelje.
“I tako pobiše Judejci sve neprijatelje svoje mačem i potrše i istrebiše, I učiniše što hteše od nenavidnika svojih.” Jestira 9:5,6
Neverovatno je da su i pored Amanove smrti, i dalje napali Božji narod koji se branio od neprijatelja:
Amanovih 10 sinova
Nije teško pretpostaviti da je Aman baš svoje sinove postavio da rukovode istrebljenjem Izraelaca.
Da su Amanovi sinovi nastavili zlo koje je započeo njihov otac, i da su napali Judejce želeći da ih ubiju, vidi se iz činjenice da su u toj samoodbrani Judejci pobili Amanove sinove. „…te Judejci obladaše svojim nenavidnicima… Deset sinova Amana sina Amedatina neprijatelja Judejskoga pobiše“ Jestira 9.1,10
Amanovi sinovi su od svog oca Amana poprimili Isavovu nepravednu mržnju prema pobožnoj braći, pa su napali Judejce i pored careve zapovesti da Judejci mogu da se brane.
Smrtna kazna nad Amanovim sinovima bila je radi spasavanja Božjeg naroda.
Kada su Amanovi sinovi već bili ubijeni, deluje iznenađujuće da carica Jestira traži od cara Asvira da čak i tela 10 Amanovih ubijenih sinova budu obešena na vešala. „Ako je ugodno caru… deset sinova Amanovih da obese na vešala. I zapovedi car da bude tako.“ Jestira 9:13,14
„…te se zla misao njegova koju smisli na Judejce obrati na njegovu glavu, i obesiše njega i sinove njegove na vešala.“ Jestira 9:25
Aman je hteo da pobije i zatre celo Jakovljevo potomstvo, ali je na kraju celo njegovo potomstvo zatrto. Amanovi sinovi su dobili istu presudu i prokletstvo, jer su ustali protiv Boga i Božjeg naroda.
Carica Jestira je kao Venijaminov potomak znala da car Saul nije poslušao Božju zapovest da pobije sve Amalike, i zato umalo Amalici nisu pobili sve Jakovljeve potomke. Jestira i Mardohej su sada poslušali Boga za razliku od Saula.
Ne uzimaju ništa od neprijatelja
U oba slučaja duhovna osoba ne uzima ništa od telesne osobe.
Upada u oči to što je čak tri puta istaknuto u tekstu da Judejci nisu uzeli ništa od plena svojih neprijatelja: ni od Amanovih sinova, ni u Susanu, ni u drugim delovima carstva. „…ali na plen ne digoše ruke svoje.“ Jestira 9.10,15,16
To pokazuje da im motivacija nije bila da opljačkaju neprijatelje, kao što je to želeo Aman, nego samoodbrana, zaštita od zla.
Isto tako, kada se Jakov vratio iz daleke zemlje, ništa nije uzeo od Isava, iako mu je kao prvencu pripadala duplo veća imovina. Čak je dao bratu i deo svoje imovine.
Venijaminovom potomku, caru Saulu, Bog je u ratu sa Amalicima takođe naredio da ne uzme plen. Međutim, Saul nije poslušao, pa je time pokvario ovu predsliku. Radi toga je Bog odbacio Saula.
Slično se dogodilo kada je Božji narod trebalo da osvoji Jerihon, kada im je Bog zapovedio da ne uzimaju nikakav plen. Ahan nije poštovao ovu zapovest, pa su radi njega mnogi su poginuli.
U vreme Jestire, kao vrhunac svega, Jevreji nisu uzeli ništa od imovine ljudi koji su ih napali na dan smrtnog dekreta, čime su za razliku od Saula poslušali Boga.
Isav je želeo da ubije Jakova da bi mu preoteo prvenaštvo i imovinu.
Tako i Aman nudi caru Asviru da plati troškove genocida, ali u dekretu naređuje pljačku imovine ubijenih, čime bi se u stvari obogatio na krajnje zao način.
Međutim, umesto da on otme imovinu Izraelaca, „istoga dana dade car Asvir carici Jestiri kuću Amana neprijatelja Judejskoga… a Jestira postavi Mardoheja nad kućom Amanovom“ Jestira 8.1,2
Mardohej dobija Amanov prsten, vlast nad Amanovom imovinom, i dobija Amanov položaj, čime Bog ispunjava proročanstva data Jakovu.
Isavov potomak hteo je da otme, ali je izgubio i materijalno i duhovno nasledstvo;
Jakovljev potomak Mardohej služio je Bogu, pa je dobio i duhovno i materijalno. Nad carstvom je postavljen duhovniji brat.
Uloga žena
U ovim događajima, žene su odigrale ključne uloge:
Rebeka je Jakovu organizovala prevaru vezanu za blagoslov prvenca, a potom ga poslala od kuće da se oženi sa devojkom iz njene porodice, i pobegne da ga gnevni, prevareni brat Isav ne bi ubio.
Carica Astina je svojom neposlušnošću caru, stvorila uslove da na njeno mesto dođe bolja carica, Judejka Adasa to jest Jestira, koja je ispunila Božji plan za spasenje pobožnih ljudi.
Jestirin uticaj na cara i razotkrivanje Amanove zavere protiv njenog naroda i nje same, bio je sredstvo kojim je Bog spasao svoj narod.
Seresa, Amanova žena požurila je Amana da traži smrt Mardoheja, čime je u stvari ubrzala Amanovu propast, a ubrzo posle toga i propast njenih 10 sinova.
Mač
Agresivnim Isavovim potomcima prorečeno je da će izabrati da živi od mača, ali da će ipak služiti svom pobožnom bratu. „Ali ćeš živeti od mača svojega i bratu ćeš svojemu služiti;.“ 1.Mojsijeva 27:40
Tako je Isav bio spreman da mačem ubije brata i otme mu imovinu koju mu je prethodno prodao.
Isavov potomak Aman očigledan je primer ispunjenja tog proročanstva, samo što je želeo da mačem pobije sve Judejce.
Međutim, Bog je preokrenuo situaciju, pa su Božji neprijatelji pobijeni mačem. MAČ je oružje kojim su se Judejci borili protiv svojih neprijatelja i nadvladali ih.
„I tako pobiše Judejci sve neprijatelje svoje mačem i potrše i istrebiše.“ Jestira 9:5
Mač je takođe simbol Božje reči. Božja Reč opominje grešnike da se vrate sa zlog puta, a ako više nema nade za popravljanje, onda mač postaje sredstvo izvršenja Božje presude pri drugom Hristovom dolasku.
Mržnja telesnih ljudi prema duhovnim ljudima traje vekovima, i ostaće dok god postoji greh među ljudima. Brat napada brata, i telesni čovek napada duhovnog čoveka.
Paralele
Pogledajmo još jednom šta je sve paralelno u sukobu Isava i Jakova, sa sukobom Amana sa Mardohejem i Jestirom.
- Potomci najmlađih sinova postaju desna ruka caru;
- Postoji sukob oko klanjanja, ko će se pokloniti kome;
- Sukob oko prvenaštva je nastavljen;
- Ohola osoba želi nezasluženu slavu, a krotkija osoba je proslavljena;
- Neko je prezren i prodat, što je kao rezultat imalo nečiju smrt;
- Gnev je doveo do plana za ubistvo s predumišljajem;
- Sve ličnosti imaju tajne koju zna bar jedna osoba, i sve tajne su na kraju otkrivene;
- Svi su neposlušni i krše nečije zakone;
- Mirisi se koriste da bi neko bio uzdignut na viši položaj;
- Preoblačenje odeće dovodi do značajne promene položaja;
- Gozbe su mesto nakojima se odigravaju ključni događaji, i odlučuje život ili smrt;
- Odluke koje su jednom uspostavljene više nisu mogle biti promenjene;
- Svi su gorko plakali, što je izazvalo i zamenu mesta;
- Prorečeni pad neduhovne osobe se ostvario;
- Smrt preti svim glavnim ličnostima;
- Ispunjen je Božji blagoslov i prokletstvo na osnovu odluka pojedinaca;
- Duhovnija osoba ne uzima ništa materijalno od telesne osobe;
- Žene su odigrale važnu ulogu;
- Isavovi potomci su izabrali da žive od doslovnog mača, a Jakovljevi od duhovnog mača, Božje Reči.
Budućnost
Knjiga o Jestiri takođe ukazuje na veliku nevolju Božjeg naroda u budućnosti.
Da bi Aman ubedio cara da uništi Judejce, rekao mu je jednu istinu, jednu poluistinu i jednu laž.
„Ima narod rasejan i rasut po narodima po svim zemljama carstva tvojega, kojega su zakoni drukčiji od zakona svih naroda, i ne izvršuje zakona carevih, pa nije probitačno caru da ih ostavi.“ Jestira 3.8
Istina je bila da su Jevreji zaista rasejani po celom carstvu.
Poluistina je bila da imaju drugačije zakone od ostalih naroda, jer su poštovali pre svega Božji zakon, ali su držali sve persijske zakone koji se nisu sukobljavali sa Božjim zakonom.
Laž je bila da se ne pokoravaju carevom zakonu i da zbog toga zaslužuju smrtnu kaznu.
Od svega što je mogao da navede u optužbi, Aman je naveo držanje Božjeg zakona kao glavni navodni zločin Božjeg naroda.
Isto tako će pred drugi Hristov dolazak svetovne vlasti progoniti ljude koji se drže Božjeg zakona. Države će proglašavati civilne zakone koji zabranjuju Božji zakon, ili naređuju kršenje Božjeg zakona.
„Ko se god pokloni zveri i ikoni njenoj, i primi žig na čelo svoje ili na ruku svoju, i on će piti od vina gneva Božijega… Ovde je trpljenje svetih, koji drže zapovesti Božije i veru Isusovu“. Otkrivenje 14.9-12
U to vreme, Božji narod će kao i u vreme Jestire i Mardoheja, morati da posti i da se moli Bogu za izbavljenje kao što su se Izraelci molili i bili izbavljeni na Purim.
Kao što je Jakov morao da beži u daleku zemlju od bratove mržnje i želje da ga ubije, čim je rođen, i Mesija je morao da se skloni u daleku zemlju Egipat od mržnje Isavovog potomka cara Iroda.
Međutim, kasnije je došlo vreme kada se Mesija više nije sklanjao, nego dozvoljava da ga Edomci osude na smrt, kako bi spasao iskreno religiozne ljude.
Tako i knjiga o Jestiri opisuje vreme kad Božji narod više neće moći da se skloni u daleku zemlju od progonstva svoje neduhovne braće, nego Purim postaje dan života ili smrti.
Zato mnogi ljudi veruju da knjiga o Jestiri opisuje poslednje vreme koje je opisao Isus: „Jer će biti nevolja velika kakva nije bila od postanja sveta dosad niti će biti“. Matej 24,21.
Sukob koji nije zaboravljen
Biblijski tekstovi koji opisuju događaje razdvojene vekovima, detaljno ih povezuju suptilnim i složenim paralelama, koje ukazuju da je Bog inspirisao autore iz različitih epoha da nam prenesu veoma važne poruke.
Knjiga o Jestiri jedina je knjiga Biblije u kojoj se Bog ne spominje. Ljudi su se zbog greha toliko otuđili od Boga, da se čak i Božji narod bojao da spominje Boga.
Međutim, post i molitva Bogu doneli su razliku između života i smrti. Bog je zaštitio ljude koji su u molitvu tražili pomoć od Njega, a osudio one koji ne samo da se nisu molili, nego su planirali zlo Božjem narodu.
Kao što je Bog spasao Jakova od Isavovog gneva i pretnje smrću, tako je Bog spletom okolnosti spasao bogobojazne Jakovljeve potomke od istrebljenja koje je naredio Isavov potomak Aman.
Interesantno je da kada je Božji narod bio spasen od smrtnog dekreta na Purim, ljudi mnogih drugih nacionalnosti odlučili su da slede Boga. --- I mnogi iz naroda zemaljskih postajahu Judejci...” Jestira 8:17
Slično su posle Božjih čuda u Egiptu i oslobođenja Božjeg naroda na Pashu, mnogi drugi ljudi sa njima napustili Egipat i sledili Boga. --- “I drugih ljudi mnogo otide s njima...“ 2.Mojsijeva 12:38
Purim je postao praznik sećanja na žalost koja se pretvorila u radost.
„I da se ti dani spominju i slave u svakom naraštaju, u svakoj porodici, u svakoj zemlji i u svakom gradu…“ Jestira 9.28
Purim je praznik proslave radi spasenja od pretnje smrću neprijatelja Božjeg naroda.
Ovo je praznik sećanja zato što će i u budućnosti bezbožni ljudi pokušati istrebljenje Božjeg naroda pred drugi Hristov dolazak. Ljudi koji veruju Bogu treba da se sete da kako nas je Bog izbavio u prošlosti, tako će nas izbaviti i u budućnosti.